Nikada do sada nisam morala razmišljati o osmrtnicama. Ako postoje ljudi koji s pločnika skidaju žvakaće gume, tada vjerojatno postoje i oni, mislila sam, koji se pobrinu za to da taj komad papira na vrijeme osvane na mjestima kao što su kolodvor, tržnica ili šetnica, ondje gdje je najveća vjerojatnost da će nekome u prolazu pogled poletjeti prema imenima preminulih, ožalošćenima i uzrocima smrti. I ja sam donedavno bila samo pasivni promatrač, netko tko vrijeme krati razmišljajući o onome što bi se moglo kriti iza zagonetne rečenice „preminuo nakon kratke i teške bolesti“, sve dok mi prošli tjedan žena iz pogrebnog poduzeća u ruke nije gurnula svežanj svježe isprintanih osmrtnica s očevim imenom. Sram me to priznati, ali nakon što mi je objasnila da ću se ja morati pobrinuti za to da svoje sugrađane obavijestim o tome da mi je tata mrtav, zapitala sam se može li se u tom pogrebnom poduzeću kupiti i selotejp jer se nisam mogla sjetiti imamo li ga doma, i ako da, u kojoj ga točno ladici držimo. Ponekad ne podnosim praktičnost svog uma jer me čak i u trenucima najveće rastresenosti uspije natovariti novim problemima i tjeskobama („Tata ti je umro, a ti razmišljaš o selotejpu?“) pa sam se tako te večeri zapitala i kršim li neko pravilo time što osmrtnicu pokušavam zalijepiti na rasvjetni stup u ulici u kojoj je nekoliko sati prije smrti biciklom prošao moj tata.

Stravično me opterećivalo i to što u trenutku njegove iznenadne smrti nisam osjetila baš ništa. Sjedila sam u svojoj sobi kilometrima udaljena od prizora reanimacije i dovršavala knjigu – odlučila sam je napokon pročitati do kraja, ostalo mi je svega još stotinu stranica, a kada sam je napokon zaklopila, negdje oko pola dva ujutro, njega više nije bilo među živima. Tada to još nisam znala jer mi nitko te vijesti neće prenijeti do sutradan ujutro, ali te me noći nije zaboljelo u području srca, nisam uočila ništa neobično, nikakvu nepoznatu sjenu, zloslutni huk ili nešto treće, zavjese nisu zalepršale, a Mika je spokojno drijemala pokraj mene sklupčana u kiflu. Spavala sam čvrstim snom, nisam ni pomislila na njega, a oči sam otvorila oko pola deset ujutro, obavijena kukuljicom neznanja i srpanjskom sparinom. Nije mi se obratio u snu, i nisam osjećala kao da nešto nije u redu, sve dok nisam vidjela da imam propušten poziv i da je moja sestrična na svom Instagramu napisala da zatvara svoj salon zbog smrtnog slučaja u obitelji.

„Tata ti je mrtav“, riječi su na koje me ništa u životu nije uspjelo pripremiti, ni svi oni silni filmovi o djeci koja su izgubila roditelje, ni sve one knjige o Harryju Potteru i o Holokaustu, o ratu, obiteljskim tragedijama i ubojstvima. Nisam se odmah sjetila ni da sam noć prije do kraja pročitala bildungsroman o dječaku, poslije mladiću, koji je u terorističkom napadu izgubio majku, i da je zadnjih 50-ak stranica te knjige zapravo čisto filozofsko promišljanje o smrti, o sjećanju i načinima na koje se protagonist pokušao nositi sa smrću voljene osobe. Tek sam naknadno u svemu počela pronalaziti znakove – ideje, simbole i misli koji su me već neko vrijeme pokušavali pripremiti za ono što dolazi – pa sam se tako sjetila i da je prva knjiga koju sam ove godine pročitala Godina magičnog razmišljanja od Joan Didion, esejistički roman o žalovanju i o smrti (u Joaninu slučaju, supruga) te da se zadnji post koji sam objavila na blogu zove: Imam osjećaj da će se nešto loše dogoditi. [Dakako, svi koji su pročitali priču znaju da je moja obiteljska situacija, u najmanju ruku, poprilično složena i da ju je ovaj događaj samo još više zakomplicirao, i to na toliko razina da mislim da mi ne preostaje ništa drugo doli napisati o svemu tome knjižurinu dostojnu čak i Češljugara (koji ima oko 770 stranica)]. Saznala sam i da si je moj tata dva tjedna prije smrti odlučio kupiti prvo odijelo, kao da je znao, otišao je u Varteks i svoje mjere zapisao na papirić koji sam pronašla prekjučer dok sam se probijala kroz slojeve prašine u stanu u kojem smo nekoć oboje istodobno disali i iza sebe po namještaju ostavljali oljuštene komade kože, baš poput onih zmija koje smo nekoć promatrali kako se sunčaju na kamenju ispod željezničkog mosta.

Bojim se da će jednoga dana uspomena na tatu izblijedjeti kao i uspomena na te zmije – da ću se probuditi iz dubokog sna i neću se više moći sjetiti je li se to sve zaista dogodilo ili sam sve samo sanjala.

Jedna od vjerojatno najsnažnijih slutnji za to da sam sve ovo, ili sama prizvala, ili mogla na vrijeme spriječiti, činjenica je da sam svega koji tjedan prije njegove smrti vidjela prvog pravog mrtvaca u životu (jednom sam svjedočila prometnoj nesreći u kojoj je poginuo motociklist, a iako sam bila tamo dok se krv probijala kroz kamenje na asfaltiranoj cesti, čovjek je umro tek nakon dolaska hitne pomoći nekoliko minuta poslije, kada sam se već udaljila od mjesta nesreće – imala sam 13 godina); Išla sam na tržnicu i samo su mi se odjednom ukazale noge čovjeka koji je tog jutra izdahnuo. Njegovo je ispruženo tijelo bilo prekriveno plastikom, a pokraj njega je na tramvajskoj stanici stajala policajka i razgovarala na mobitel. Nisam željela buljiti u njega jer mi se to u tom trenutku učinilo apsolutno neprikladnim pa sam tako okrenula glavu na drugu stranu i iz džepa izvukla papirić s popisom za kupnju. A dok sam kupovala svježi sir, čula sam kako jedna baba govori drugoj da ga je „vjerojatno strefilo srce“. „Čudno“, promrmljala sam samoj sebi u bradu, bilo je tek pola devet ujutro i još nije bilo toliko vruće zbog čega isprva nisam povjerovala toj prosudbi i sljedećih sam se nekoliko dana nadala da ću u crnoj kronici nabasati na neki članak u kojem će se razotkriti morbidna priroda ubojstva na Kvatriću, ali to se nikada nije dogodilo. Doma sam se vratila s vrećicama (toliko zrelih da su bile gotovo crne) trešanja, marelica, bezukusne rajčice, mahuna i luka, upalila sam klimu i kratko vrijeme razmišljala o onim ispruženim nogama.

Nisam ni sanjala o tome da ću tri tjedna poslije stajati pokraj još jednog mrtvog tijela u drvenom lijesu s ugraviranom ružom i razmišljati o tome želim li još jednom vidjeti svog tatu. Odlučila sam da ne želim da mi posljednja uspomena na oca bude njegovo skamenjeno lice i on u odijelu. Ta, cijeli je život proveo u trapericama (izbrojala sam ih više od 10 u njegovu ormaru) i Diesel-majicama, zimi je nosio i sportski prsluk (u crvenoj ili plavoj boji) te, obavezno, kapu na glavi, zbog čega bih vjerojatno svisnula da sam ga ugledala napudranog i odjevenog poput bankara. Ta bi me neprirodna slika proganjala tim više što znam da to nije bio zaista on nego neka njegova ulaštena i izmijenjena verzija, ono što je Freud nazivao zazornim, jezovitim, i da bih je vidjela svaki put kada zatvorim oči.

Za sprovod sam se okupala njegovim gelom za tuširanje, odjenula raskošnu crnu haljinu i sandale, bez obzira na to što je njegova bivša cura prokomentirala kako „ne voli“ na sprovodu vidjeti nožne prste. Iako se tata i ja u mnogočemu nismo najbolje slagali (što je eufemizam za to da smo se neprestano svađali i prepirali), jedna od onih stvari koje su nas povezivale bila je zajednička ljubav prema odjeći. „Izgledaš fenomenalno“ ili „daj pogledaj sestru kako je lijepa“, samo su neki od komplimenata koje sam od tate dobila na račun svog izgleda, volio je lijepe žene, i baš zato sam ga željela ispratiti onako kako znam da bi on to najviše volio (pa čak i pod cijenu toga da me šira familija zapamti po „pornoštiklama“ na platformu). Buku sam pritom pokušala prigušiti mirisom bijele ruže što su mi je poklonile moje sestrične, a koju, na negodovanje pojedinaca, nisam ubacila u grob nego sam je odlučila zadržati za sebe.

I eno je sada, sjedi pokraj obiteljskog foto-albuma na polici s knjigama i skuplja prašinu jer dani prolaze neovisno o tome prihvaćamo li mi to ili ne. Doduše, u knjizi koju čitam (Austerlitz) naletjela sam na rečenicu koja glasi ovako: „Nerijetko ovdje ležim do večeri i osjećam kako se vrijeme u meni savija prema natrag“, što je opis koji bih svakako mogla primijeniti i na svoju trenutačnu situaciju, na stanje u kojem mislima pokušavam obuhvatiti događaje, lica, mirise i okuse svog djetinjstva, prizor svoje kuje Maze koju mi je on poklonio, hobotnice koju smo vidjeli na plaži na Murteru, zeca koji nam se prišuljao sleđa dok smo sjedili na terasi i promatrali šumu.

„Doista, nikada nisam imao sat, ni zidni, ni budilicu, ni džepni sat, a ručni pogotovo ne. Sat mi se uvijek činio smiješnim, kao nešto iz temelja lažno, možda zato što sam se, zbog meni samomu nikada razumljivoga unutarnjeg nagona, uvijek odupirao moći vremena i isključio se iz takozvanoga suvremenog događanja u nadi, kako danas mislim, kazao je Austerlitz, da vrijeme ne prolazi, da nije prošlo, da se mogu vratiti iza njega, da je tamo sve kao prije ili, točnije rečeno, da svi trenuci u vremenu postoje istodobno, odnosno da ništa od onoga što pripovijeda povijest nije zbiljsko, da se događaji još uopće nisu dogodili, već se događaju tek u onom trenutku kada na njih mislimo, što, naravno, s druge strane otvara beznadnu perspektivu vječnog jada i muke koji nikada ne idu kraju“ (Sebald 2006: 110-111).

No, kada me ljudi pitaju kako sam, kažem im da sam dobro. Većinu se vremena osjećam normalno, iako sam očekivala da ću se osjećati nenormalno, i dalje jedem zobenu s voćem za doručak, odlažem prljave čaše i tanjure u perilicu, kupujem tikvice, pripremam ručak, mački svaki dan promijenim pijesak. Jedino mi se ponekad učini da su mi noge i ruke toliko teške da više nikada neću moći ustati pa zato s vremena na vrijeme glasno izdahnem, od težine svega i brige koja mi drijema na prsima, a ponekad i zalegnem, naslonim se na jastuk i spavam čvrsto kao da sam cijeli vikend planinarila. U Google upisujem „stages of grief“ i „am I normal for not crying all day over the death of my father?“ jer se bojim da će mi se psiha uskoro rascijepiti na dva ili tri dijela jer se odbijam pomiriti sa stvarnošću.

Naručila sam se i na MR mozga jer su liječnici rekli da genetika može biti presudna u razvoju aneurizme. Dobila sam termin tek za godinu dana, što ostavlja sasvim dovoljno prostora za razvoj novih strahova u meni, poput onog da će mi i samoj jednoga dana žila prsnuti u mozgu. No, kada malo bolje razmislim, najbolja je smrt – iznenadna smrt, a ako je suditi prema otpusnome pismu, tata uopće nije patio, u jednom je trenu bio živ, a u drugom više nije. Ja sam, s druge strane, još uvijek tu i do u nedogled mogu razbijati glavu oko toga što mu se nisam javila kada sam mu se trebala javiti ili zbog toga što nismo stigli raščistiti stvari između sebe koje smo trebali raščistiti. Nikada mu nisam rekla – „tata, opraštam ti“, a on mi nikada nije rekao „hvala ti kćeri“, zbog čega ću morati naučiti kako oprostiti samoj sebi.

Još uvijek ne mogu vjerovati da više nije ovdje. Mislim, čak i kada je bio tu, nije bio tu, ali sada više nije ni tu ni tamo. Ne skriva se u hodniku kada mi dođu gosti, moju prijateljicu Sanju (koju poznajem više od 20 godina) više ne zove Sonja, i nitko više ne drži Pringlese s paprikom u ladici. Kada je čula da je njezin bivši muž mrtav, mama je rekla da će joj faliti to što se sada više neće imati s kime svađati, a kada sam to čula, zažarili su mi se obrazi od uzbuđenja jer sam shvatila da će on, sve dok sam ja ovdje, ovakva svojeglava i svadljiva, oživjeti u meni svaki put kada poželim nogom razbiti laptop ili susjedu koja mi prigovara zbog smeća poslati u tri pičke materine.

Volim te,

i nemoj se ljutiti zbog toga što sam uzela tvoju najdražu majicu (i toster, i losion za lice…), tebi ionako više neće trebati.

Tvoj Kuki

Tužna sam cijeli svoj život jer znam da više nikada neću biti sretna kao onda kada sam sve dane ljeta provodila kod bake i djeda u zelenoj dvokatnici na rubu šume. Nedavno sam ih posjetila i uvjerila se da i danas rade jednakom žestinom kao prije više od dvadeset godina, samo što sada Deda šepa, a Bakina kosa više nije crna kao zemlja. Kada sam bila dijete, Deda je svakog jutra u zoru nabijen uz volan svog bijelog Golfa vozio Baku na plac. U povratku bi obavezno skoknuo do trgovine i kupio stvari s popisa: dvije kile bijelog kruha, četiri velike čokolade, plave napolitanke, lubenicu, sladoled, tvrdi sir, čips od paprike, slani čips, kokice. Sparkirao bi se potom ispod oraha, slatkiše ostavio na stolu pokraj televizora, navukao na sebe plavu kutu i povukao se u svoju oazu mira, u vinograd. Tamo Deda već desetljećima prebire po žicama vinove loze i pjeva s kosovima, cvrčcima i radio Banovinom dok se Baka preznojava pod šarenim rupcem na placu, ljeti svaki dan od pola sedam do jedan popodne. Ona nikada neće prestati ići na tržnicu – tržnica znači biti okružen ljudima, a biti okružen ljudima, pričama i bukom jedino je što je zaista veseli. Bez obzira na hladnoću, vrućinu, pljuskove i ledene tuče, Baka maramu zaveže oko vrata i ponosno stoluje na svom malom crvenom tronošcu, poput kraljice okružene plodovima svoje muke i svog znoja.

Svaki put kada se nađem ondje, osjećam se kao da posjećujem muzej vlastitih uspomena, no ulaz je samo naizgled besplatan. Sve je gotovo identično kao i onda kada sam se s ostalim unukama (ima nas šest) valjala po krevetu, trpala u sebe palačinke s kakaom i nezainteresirano buljila u meksičke sapunice pod ventilatorom. Drugačije su samo žvrljotine po zidovima, telefon danas više nema žicu, a televizor je tanak poput noža kojim nam je Deda nekoć rezao buđolu za večeru. Ponekad me samo i pogled na titraj voćnjaka iza kuće i na štrik na kojem se suše Dedine karirane košulje i čarape rastuži, moje su oči od elastike koju smo poslijepodne preskakivale pokraj bunara, ruska školica, rastegnu se onoliko koliko je potrebno da bih cijelog dana mogla potiho plakati. Baka mi svaki put kada ih posjetim pripremi domaću tjesteninu sa sirom zapečenu u roli, najedem se trešanja i malina, poigram s jazavčarom koji je, kažu, rastjerao sve mačke u ulici, ali kada dođe vrijeme da uronim u buku šumske tišine, san mi ne dolazi na oči.

Sve su nesanice iste na svoj način, ali nemir koji se prilijepi uz moja prsa svaki put kada zatvorim oči u stanovima i u kućama u kojima sam odrastala, moguće je opisati samo kao utapanje; utapanje u škrtim uzdisajima, u plavetnilu boja i osjećaja, među Bakinim goblenima, tapisonima i teglama filodendrona. I kao da me nešto vuče prema dolje, prema onom mulju na dnu jezera u kojem su među školjkama i travom zapetljane kosti nepronađenih mrtvaca, oko pola četiri ujutro podivljam, dobijem poriv udariti glavom u pločice, rastrgati zavjese, posvađati se s tatom. Taj se nespokoj ne može zatomiti biljnim čajevima ni alkoholom, to je uneravnoteženost koja me tjera da se (o)krećem, da prebacujem nogu preko noge, duboko dišem, oči držim širom otvorene. Sklupčana ispod prozora cijelu sam noć slušala kako vinogradima buči sjeverni vjetar, čitava se kuća tresla, sa svakim sam udarcem morala ispočetka brojati do sto na njemačkom, iznova u misli prizivati sliku svog prvog psa Maze i jednu fotografiju na kojoj se mama i ja vrtimo na livadi punoj tratinčica – ona je lijepa u plavom traper kombinezonu, a ja se smijem i pružam ruke prema njoj… I baš kada san položi svoje tople dlanove na moje čelo, kada se počnem osjećati kao da lebdim u staklenci meda, moja lijeva noga tvrdoglavo trzne, oči se otvore, a lice uplakane djevojke na goblenu iznad kreveta počne se doimati kao poruka iz prošlosti, i odjednom sam sigurna da će se nešto loše dogoditi.

Predosjećaj ili samo udar tjeskobe, nije bitno, jer ishod ionako ne mogu promijeniti. Kada sam tek počela pisati roman o svojoj obitelji, raspetljavati čvorove vlastita postojanja, bila sam u strahu od toga da ću pritom nabasati na neki gen koji bi mi potencijalno mogao ugroziti budućnost. Genetska predispozicija za bolesti poput Alzheimera i dijabetesa nisu me plašile toliko koliko neke druge, mnogo zakučastije pojave i mrlje na deblu obiteljskog kestena. Svaki put kada bih prelistala fotoalbume, morala sam očistiti prljavštinu koja mi se skupljala pod noktima – čak i kada sam mislila da ne kopam po zemlji, nisam shvaćala koliko su prljave stvari kojima sam svakodnevno izložena; od okrhnute šalice za kavu pa sve do deka kojima su se pokrivale bebe imena čijih su se očeva držala u tajnosti sve do puberteta.

U mojoj se obitelji šuti o svemu, ali zidovi čuju čak i kada susjedi ne prisluškuju. Tapete upijaju vlagu i gnjilež, čipkaste su zavjese protkane traumama, a turski tepisi natopljeni neizgovorenim tajnama. Ako pozorno naćulite uši, možda iz svoje srčane aritmije iščitate Morseov kod, poruku koju vam šalje soba u kojoj boravite. Možda sam u potpunosti izgubila razum, ali što se više približavam središtu, to mi je sve teže ignorirati šapat u stvarima oko sebe.

Zaspala sam tik pred zoru, baš u ono vrijeme kada bi se nekoć Deda i Baka s kašetama od trešanja utrpali u Golf iz čijeg je gepeka jednom izrastao i kukuruz te se uputili prema tržnici. Ti su dani prošli, sada se na tržnicu ide samo dva puta tjedno. Taman sam se krenula stapati sa slikama u svojoj glavi, kada me probudio plač. Na kauču pokraj mene sjedila je jedna od onih šest unuka i ridala, a njezinome su se plaču ubrzo pridružili smijeh i zveketanje iz kuhinje u kojoj su Baka i Susjed pili kavu. Čim sam ih čula, znala sam što slijedi; Uplakana Unuka otvorila je vrata od kuhinje treskom, zgrabila šalicu sa stola, a iako ju je zakovitlala svom snagom, šalica je do zida na kojem su se smiješili naš pradjed i naša prabaka putovala toliko sporo da se činilo kao da će zauvijek ostati zarobljena u tom trenutku. Šalica se odbila o zid, a odlomio se samo komadić – onaj koji će jednoga dana onima koji slušaju razotkriti Bakinu patološku potrebu za društvom pa čak i pod cijenu toga da na kavu zove čovjeka kojeg je jedna od njezinih unuka, još kao osmogodišnje dijete, prozvala zbog „neprimjerenog seksualnog ponašanja“ prema djevojčicama koje su većinu užarenih poslijepodneva tada provodile umotane u Bakine marame i umrljane čokoladnim keksima.

„Ma, on uvijek hvata žene kada si malo popije“, promrmljala je Baka tada, natjerala Uplakanu Unuku (koju je nazvala ženom ionako će tek za pet godina dobiti menstruaciju) da obeća da neće reći Djedu te sljedećih petnaest godina nastavila sa Susjedom piti jutarnju kavu.

Da se i dalje može popeti na rub terase, Baka bi to tog jutra sigurno i učinila. Kao prava tragična junakinja zamahnula bi svojim rupcima i obavijestila svu okupljenu publiku kako je vrijeme da se sada baci s drugog kata svoje zelene dvokatnice. Netko bi vjerojatno i zapljeskao. Nisam bila sigurna što je zaista povod tim lamentacijama, sramota pred Susjedom ili činjenica da se napokon morala suočiti sa svojim postupcima? Pedofil je pokunjeno istrčao iz kuhinje i zaključao se u svoju kućicu pretrpanu dječjim igračkama, omotima od čokolade i igricama za PS4, toliko je brzo trčao da je za sobom ostavio i štap, i svog čupavog cucka koji je zbunjeno nastavio mahati repom nasred našeg hodnika.

Prije godinu dana pročitala sam članak o tome kako su u koferu uz cestu pronađeni posmrtni ostaci neke djevojke koja se svojoj psihoterapeutkinji svega nekoliko dana ranije požalila kako se u posljednje vrijeme osjeća kao da će joj se dogoditi nešto loše. Dok se Baka hvatala za srce, a Uplakana Unuka vrištala od bijesa i tuge, osjećala sam se poput detektiva koji su nabasali na leš one djevojke, samo što sam ja bila i detektiv i mrtvac, a u mojim koferima nisu kvrckale kosti* nego okrhnute šalice, razbijeni daljinski upravljači i poderane obiteljske fotografije. Voljela bih da mogu reći – „mrzim te“, uzeti baloner s vješalice u hodniku i nikada se više ne osvrnuti, ali ne mogu. Ta žena koja sada kleči na podu kuhinje i skuplja krhotine ista je ona Baka koja me godinama čuvala i voljela, osoba koja mi je po mnogočemu bila najbliža. „Ista si Baka“, govorili su mi, ali sada nisam sigurna želim li to više ikada čuti.

Znam da će me zbog mog projekta vjerojatno progoniti neki ljudi iz bliske okoline, reći će – „to su privatne, obiteljske stvari“, o tome se ne priča, to se pohranjuje u kostima, a onda se prenosi s djeteta na dijete, na svaku osobu koja ikada prisloni usne uz rub one šalice koja je tog jutra sletjela ravno na glavu naše prabake, ali briga me.

Vrijeme je da prekinemo šutnju.

Lucija

* Doduše, nedavno je policija pronašla truplo našeg nepokretnog rođaka nagurano u cijev uz kuću njegova brata, ali o tome nekom drugom prilikom.

Prošli sam tjedan u second handu srela poznanicu s faksa. Subotom ujutro prije kave, priča mi, obavezno pronjuška po najdražim dućanima u potrazi za jedinstvenim, retro komadima. „Jučer sam si kupila savršenu traper jaknu, a danas sam ulovila ovo“ – prstom ponosno pokazuje na svoju bijelu košulju sa zelenim kristalima na ovratniku, a zatim iz vrećice izvadi još i maramu, traper suknju i sunčane naočale kakve su se nosile na rave tulumima u devedesetima. „Više nikada ne bih kupila ništa iz Zare ili H&M-a. Gadi mi se taj fast fashion, pogotovo otkako sam pročitala članak o tome da modna industrija uništava svjetske zalihe pitke vode…“, slušam je kako se samouvjereno razbacuje brojkama i postocima dok se nogom trudim što suptilnije sakriti vrećicu iz Manga koju držim u lijevoj ruci. Ako ništa drugo, tješim se, barem je papirnata. „Moramo na kavu“, moja mi društveno odgovornija poznanica namigne, a zatim se izgubi među košuljama i oštrim mirisom sredstva za dezinfekciju.

Iz trgovine izlazim posramljena i odjednom mi se čini kao da svi prolaznici s neodobravanjem zure u moju papirnatu vrećicu. Od vrućine se skrivam u hladu na terasi jednog hip mjesta u gradu i naručujem ledenu kavu s bademovim mlijekom kako bih iz usta isprala okus srama. Preko puta mene sjedi cura kratke valovite kose u haljini s cvjetnim uzorkom s Asosa koja visi na vješalici i u mom ormaru. Njoj bolje stoji, pomislim i otpijem gutljaj svoje skupe kave, a zatim shvatim kako se papirnata slamka u mojim ustima polako počinje pretvarati u kašu. Ugh. Ponekad mi nedostaju dani kada se na korištenje plastičnih slamki nije gledalo kao na zločin protiv čovječnosti.

Sjećam se kako me mama prije znala sa sobom odvesti kod prijateljice svoje prijateljice na Tupperware prezentaciju na kojoj bi se žene okupile u dnevnom boravku i s oduševljenjem kupovale i taložile plastiku u svojim kuhinjskim ormarićima. Ja bih poslušno sjedila mami pokraj nogu, srkala običnu Colu i slušala sve o novom revolucionarnom pohranjivaču za krumpir. Nitko se tada još nije brinuo oko mikroplastike ni znao što su BPA i BPS, margarin se još uvijek stavljao u kolače, a za mršavljenje se preporučivalo preskakanje večere. Mama je jedne godine prodala toliko plastike da je osvojila putovanje na Krk što smo proslavile sladoledom od vanilije u svojoj najdražoj slastičarnici preko puta zgrade.

Ovo mlijeko ima okus po vaniliji, prolazi mi kroz glavu dok s grčem u želucu tražim onaj članak o tome kako modna industrija uništava naš planet i globalne zalihe pitke vode. S vremena na vrijeme pogledavam u čašu vode na stolu koja se već ugrijala na užarenom svibanjskom suncu i sjetim se kako sam još kao dijete bila jako uznemirena time što svi trošimo toliko puno vode. Ako na svijetu ima šest milijardi ljudi (kako su nas učili u školi početkom 2000-ih) i svatko od tih šest milijardi pusti vodu da curi iz pipe dok pere zube, „nećemo li u jednom trenutku potrošiti svu vodu?“ Danonoćno sam time razbijala svoju glavicu koja je baš negdje u to vrijeme dobila prvu trojku iz matematike i bacila bilježnicu s kockicama u zid pokraj učiteljice. Moj je svijet tada bio poprilično skučen, odrasla sam na rijeci koja je za ljetnih mjeseci znala presušiti toliko da ju je bilo gotovo moguće i prekoračiti.

No, moja je zabrinutost oko vode s prvim plivačkim treninzima prerasla u odbojnost. Odjednom mi se činilo kao da je na svijetu i previše vode, previše djece u sportskim jednodijelnim badićima, previše roditelja koji piju kavu i mašu djeci iz kafića pokraj olimpijskog bazena. Odbojnost je u ranim tinejdžerskim godinama zamijenila nužnost, popiti najmanje osam čaša vode dnevno, zakačiti noge za radijator i raditi trbušnjake, ne jesti ništa poslije sedam sati navečer, a kada su moji nabavili jedan od onih uredskih uređaja sa „skupom, nezagađenom“ vodom, osjećala sam se kao da smo napokon uspjeli u životu. „Možemo kod mene na čašu vode“, s džepovima u rukama predložila sam sljedeći dan frendicama iz ulice, a jedna od njih mi je rekla da ne želi jer joj je mama rekla da je voda iz pipe zdravija od vode u boci. Nemoguće, pomislila sam, pa ova se voda kupuje, svakog nam mjeseca dva stričeka iz kamiona donesu tri, četiri nove boce. Nisam razumjela kako bi netko uopće mogao i pomisliti da je voda iz pipe koja smrdi po riječnoj ribi bolja. Svađale smo se cijelog tog poslijepodneva jer nijedna od nas nije htjela popustiti.

S vremenom su stričeki sve rjeđe dolazili, tata je bio bijesan jer nam je netko od susjeda probušio boce s vodom u podrumu i on je bio uvjeren da zna tko je krivac, a ubrzo nakon toga boce smo počeli puniti na šumskom „izvoru“ kod bake, zbog čega nam se uređaj zaštopao od kamenca. „Ionako je trošio previše novaca“, bio je zaključak nakon kojeg nam je i voda iz pipe ponovno postala dobra.

Petnaest godina poslije priznajem poraz, prijateljičina je mama zaista bila ispred svog vremena – danas se na treninzima u fitness klubu u kvartu s plastičnom bocom osjećam kao s pohabanim noktima u javnom prijevozu. Svi imaju boce od nehrđajućeg čelika koje usput uspijevaju spariti i sa svojim Adidas trenirkama, a ja sam još uvijek zapela u vremenu kada se na treninge dolazilo u poderanim sponzorskim majicama. Žuja je zakon i boca Kale u ruci nisu dobro ostarjeli. Tijekom pandemije sam prvi put u životu kupila trenirku za po kući i za do trgovine te napokon shvatila zašto neki ljudi cijene udobnost više od estetike. Kod mene je doma estetika uvijek bila ispred svega drugoga, tata je spustio već niske stropove samo kako bi nam stan izgledao što urbanije, a svaki put kada bih se požalila na neki tragičan događaj iz svog djetinjstva, rekao bi mi da pričam gluposti jer sam kao mala uvijek od glave do pete bila u Benettonu.

Nakon što su mi se roditelji rastali, mama me nastavila svakog vikenda potkupljivati novim haljinama i majicama. Tada je još uvijek u modi bilo „izraziti se odjećom“ pa sam zato dio svog identiteta izgradila na ljubavi prema šarenim topovima, boho maramama i nepraktičnim torbama. Kada sam shvatila da imam problem, bilo je prekasno, soba mi se već pretvorila u odlagalište tekstilnog otpada. Pokušala sam se izliječiti uz pomoć Marie Kondo, psihoterapije i prelaska na vegetarijanstvo, ali koliko god zapisivala pozitivne afirmacije u svoju lijepu bilježnicu i kupovala bijele pamučne košulje u second handu, i dalje sam sa slinom u ustima gledala u reklame za novu slip haljinu.

Još uvijek je stignem vratiti, papirnata vrećica koja sjedi pokraj mene na stolcu zatreperi na povjetarcu, a ja osjetim kako mi se kap znoja kotrlja niz leđa. Plastika ne funkcionira dobro na visokim temperaturama. I moja se mama, kao i mnogi drugi, s godinama pokajala zbog zločina iz mladosti, Tupperware je zamijenila staklenim posudama, tjesteninu tjesteninom bez glutena, ali plastika se samo premjestila u novo stanište, migrirala iz naših kuhinjskih ormarića na naše vješalice. I ne samo to, postala je i sastavni dio naših bića – svaki put kada pojedemo sushi, postajemo sve plastičniji i plastičniji. Čini se da je Katy Perry Nostradamus 21. stoljeća jer se danas svi osjećamo poput plastične vrećice. To jest, svi jesmo jedna velika plastična vrećica koja pokušava preživjeti u svijetu prepunom kontradikcija.

Naravno, nitko ne kaže da ne bismo trebali preuzeti dio odgovornosti. Ponekad imam osjećaj da je jedini način na koji se mogu osloboditi svoje žudnje za novom odjećom još jedna pandemija. U prošloj sam već nabavila trenirku i prestala kupovati stvari koje nikada neću nositi. Ali smeta mi to što me društvo optužuje da sam licemjerka ako se na biciklu vozim u trapezicama iz H&M-a jer „podržavam multimilijardersku industriju koja radnicima isplaćuje šaku riže dnevno“, a kada Kate Middleton obuče haljinu iz Zare, onda svi pišu o tome kako je ona prizemna, „one of us“, djevojka iz susjedstva. I ne samo to, ove sam zime štedjela kako bih si kupila jedne veganske, super društveno održive i eco-friendly Alohas čizme koje su mi se raspale nakon dva nošenja. WTF. Kako bi rekla moja mama, pa nismo Rockefelleri. A neću ni početi pisati o tome koliko su cijene rabljene odjeće u posljednje vrijeme skočile – kažu da se to zove gentrifikacija second handa i da kupce tjera natrag u ralje fast fashiona.

Jedini način na koji se možemo izbaviti iz tog začaranog kruga pakla jest da prst napokon uperimo u pravog krivca – u sustav koji nije stao na stranu okoliša i ljudskog zdravlja nego na stranu profita, u eru superjunaka koja nas uči da su pojedinci ti koji spašavaju svijet i da je pametnije da Batman svoj novac uloži u novi Batmobile nego u izgradnju dječje bolnice. Naravno, bilo bi dobro i da prestanemo gomilati toliko nepotrebne odjeće – kao što sam već jednom rekla, vrlo je vjerojatno da nam ne trebaju nove (retro) čizme nego samo malo ljubavi. A kako to učiniti? Nemam pojma. Ja sam samo nezaposlena spisateljica koja još uvijek nije vratila onu krpu iz Manga. Ali ok, rok za povrat je ionako 30 dana.

S ljubavlju,

Lucija

DISCLAMER: Prošlo je već 430 dana otkako sam napisala i objavila zadnji post na blogu. Ironično, u njemu sam pisala o smrti. Ubrzo nakon tog posta, i moja je blogerska karijera izdahnula jer sam se pokušala ostvariti na nekim drugim područjima. Spoiler alert: nisam uspjela u svome naumu i poslije dvije godine (ne)uspješne prilagodbe poslu od osam do četiri, shvatila sam da je vrijeme da se vratim svojim korijenima.

---

„Ja se više ne sjećam svog života“, požalila sam se nedavno svojoj psihoterapeutkinji i instinktivno posegnula za maramicom na stolu u njezinom uredu. Bila je srijeda, vani je padala kiša, a jedna od onih aplikacija za hodanje tog mi je jutra čestitala na 10,773 koraka koja sam, navodno, napravila u ponedjeljak. Zurila sam zbunjeno u zlatnu medalju na ekranu i pokušavala se sjetiti što sam uopće radila prije dva dana. Dva dana. S obzirom na to da još uvijek pamtim datume rođenja svih ljudi s kojima sam išla u osnovnu školu (M.M. 1.4, M.Š. 16.2) te gotovo svaki obrok koji sam ikada pojela, moja je prva (i apsolutno primjerena) reakcija bila zabrinuti se za svoje (psihičko) zdravlje. Počelo je, pomislila sam, a nakon što sam čitavo prijepodne provela na Googleu u potrazi za odgovorima, laptop sam zaklopila uvjerena u to da ili imam tumor ili sam depresivna. Od tada pa nadalje počela sam kompulzivno čuvati sve račune i spremati ih u ladicu (pokraj ladice s vrećicama, naravno), instalirala sam si My Fitness Pal i Goodreads, iskopala smart watch koji sam dobila za Božić iz ormara i ubrzo samu sebe uhvatila kako na kuhinjskoj vagi važem četiri jagode, 80 grama, 26 kalorija, i pretvaram se u osobu koja bilježi baš svaki svoj korak, i to doslovno.

Psihoterapeutkinji sam prešutjela onaj dio o skupljanju računa i brojanju kalorija jer mi je, baš kao svakom pravom people pleaseru, iznimno važno da ta žena koju plaćam da mi pomogne pobijediti strahove i tjeskobu ima dobro mišljenje o meni. Nisam htjela da pomisli da sam ja neka luđakinja. I tako mi je ona, dok sam trgala maramicu u ruci, svojim blagim glasom objasnila kako je to vjerojatno jedan od prvih znakova sagorijevanja. Say no more, pomislila sam u sebi, i sljedeći tjedan dala otkaz.

Moglo bi se reći da me nije bilo teško nagovoriti.

Svjesno sam odlučila kako je vjerojatno bolje biti deložiran (dragi stanodavci, ako ovo čitate, ne brinite, još uvijek redovito plaćam račune) nego nepovratno izgubiti informacije o svom životu. Pa čak i ako se taj život u posljednje vrijeme svodi na skidanje mačjih dlaka sa svih površina u stanu, slušanje podcasta o lovcima na naciste i potragu za savršenim receptom za veganski bolonjez (kada smo kod toga, ovaj je poprilično dobar). Ušteđevina koju sam namjeravala iskoristiti za neko prekooceansko putovanje bit će mi dovoljna dok ne odlučim što želim sa svojim životom, kalkulirala sam u sebi, a kada si nezaposlen, tada si ionako svaki dan na godišnjem, zar ne? (Zar ne???)

I tako sam sada u onoj životnoj fazi kao kada Erin Brockovich završi u prometnoj nesreći i slomi ruku (ili nogu? Vrat?) i onda nekoliko minuta gledamo njezin bijedni, nezaposleni život s troje male djece, jednim paketom Mac&Cheesa u kuhinjskom ormariću i žoharom u sudoperu, čujemo dugokosog susjeda kako nabrijava svoj bijesni motor u dvorištu, ali znamo da će nakon toga stvari krenuti ili nabolje ili nagore jer smo tek na trinaestoj minuti filma. Dakle, možda na kraju i ostanem bez stana, ne ostvarim se, ne izraste mi bujno poprsje kao Juliji Roberts i zaista završim kod mame ili tate na kauču, ali možda mi bude i bolje. Možda je ovo onaj trenutak u mom životu nakon kojeg ću završiti s milijun dolara na računu i zasjati, spasiti cijeli grad od trovanja kemikalijama, dobiti Pulitzera, Eurojackpot, pronaći se. A možda se ništa ne promijeni i na novom me poslu opet upozore na to da mi cipele preglasno škripe, i odjednom se vrati moj stari strah od hodanja (uredom). Škrip, škrip, škrip, ali barem ću moći reći da sam pokušala.

Priznajem, spoznaja o tome da sam sada prestara čak i za Leonarda DiCaprija, a ni dalje nisam sigurna što točno želim raditi, ponekad je mrvicu obeshrabrujuća. Moja je mama s 28 već imala prožvakane bradavice i zbog mene razvila ovisnost o Dobro jutro, Hrvatska (mama, oprosti), a ja i dalje muteam fotke s djecom na društvenim mrežama jer „nisam zainteresirana za taj tip sadržaja“. I to je u redu, ali nedavno sam završila na piću s ljudima iz srednje i samo su dvije osobe u cijeloj ekipi bile zaposlene. Nitko nema djecu, nitko nije stay at home dad/mom, nitko ne planira zaruke, nitko ne kupuje stan, jedna osoba vozi tatin auto, a dvije i dalje žive s roditeljima. Hm, s jedne se strane divim našem otporu prema reprodukciji života naših predaka, ali si ne mogu pomoći, a da se ne zapitam – kako je to uopće moguće? U potrazi za odgovorima posegnula sam za starim, školskim leksikonima, ali ondje sam, osim za kolektivnu opčinjenost Vesnom Pisarović, saznala samo to da smo tada uglavnom svi htjeli biti pjevačica (?) i učiteljica. Uključujući i mene. Dakle, sve moje vjerovanje u svoj dječji genij u tom se trenutku rasplinulo, ali pohvaljujem svoju dosljednost jer mi je pizza, i dvadeset godina poslije, najdraže jelo.

Dakle, osim ako svi potajno radimo na svojoj glazbenoj karijeri, što je malo vjerojatno, ali nije nemoguće, tada bez pretjerivanja mogu reći kako je naša generacija jedna od prvih koje su shvatile da „imati siguran posao“ nije najveće životno postignuće. Zaostaci odrastanja u kulturi koja nas je uvjerila da je temelj neovisnosti i sreće u životu imati svoj stan, auto parkiran u garaži i posao koji, čak i ako ne volimo, ne smijemo odbaciti jer je snaga karaktera ono što razlikuje odrasle ljude od djece, očituju se uglavnom prije spavanja i to kao osjećaj da nešto s nama nije u redu, da smo izgubili u igri u kojoj netko cijelo vrijeme vara. A napravili smo sve onako kako su nam rekli – učili smo u školi, poslije srednje smo upisali fakultet, završili smo ga, radili smo studentske poslove, na sezoni, u kafićima, volontirali smo u agencijama, a većina poslodavaca od nas i nakon sedamnaest godina školovanja očekuje da radimo za četiri kune. Ako stisnemo zube sada i odradimo te neplaćene prekovremene, odgovorimo na onaj mail u subotu navečer, možda ćemo jednoga dana napredovati i dobiti priliku za stambeni kredit koji ćemo sljedećih pedeset godina otplaćivati u strahu da ćemo dobiti otkaz na poslu koji ionako ne volimo. I da, vjerojatno ćemo se i udati/oženiti, i to možda za nekoga koga ni ne volimo, ali to nije važno jer svi znaju da je puno lakše otplaćivati kredit kada si u braku.

Ja se zaista nadam da postoji neki drugi način da se živi.

Kada smo kod toga, upravo me nazvala baka da me pita tražim li novi posao, a ja ne znam kako da joj kažem da se više od siromaštva bojim da ću završiti na jednom od onih mjesta na kojem će mi kolege biti „poput druge obitelji“. Ljudi, dođite kod mene doma na nedjeljni ručak pa ćete vidjeti zašto mi je i jedna previše.

I evo, napravila sam puni krug od entuzijazma i vjere u budućnost pa sve do razočaranja, i ponovno pišem blog jer mi još uvijek nije ponestalo motivacije i ideje za plakanja. Okolnosti su drugačije, malo sam starija, ali kao što ste već mogli zaključiti, i nimalo zrelija. Jedino što se zaista promijenilo u mom životu je doručak, sa zobene sam kaše prešla na zobene pahuljice s jogurtom i bananama. A ako sam prije plakala zbog svog ljubavnog života, sada ću koju suzu vjerojatno pustiti i zbog toga što me društvo i mediji polako počinju uvjeravati da je vrijeme za botox.

No, najbolji dokaz moje mladosti, osim činjenice da pišem blog i da sam si nedavno kupila Starke, bezuvjetno je vjerovanje u to da ću jednoga dana zaista i živjeti u skladu sa svojim unutarnjim vrijednostima. A iako volim lijepe i šarene stvari, u posljednje sam vrijeme shvatila da mi je od novca ipak važnije raditi nešto što me ispunjava i motivira. Plaćanje računa je ionako precijenjeno (pogotovo ako živiš s roditeljima…).

Uostalom, čak i da Erin Brockovich nikada nije postala Erin Brockovich, uvijek se mogla pohvaliti time da je jednom bila misica. Ja možda nemam krunu, ali zato imam članak u Jutarnjem listu (LOL).

Srdačno,

Lucija

Ne bojim se smrti i mislim da je to možda zbog toga što još nikada nisam vidjela mrtvaca. Moj tata ih je vidio gomilu, kaže da se s leševima susreće još od najranije dobi, još otkad su on i njegovi raščupani prijatelji iz ulice udicama hvatali podrumske štakore. Živio je u zgradi pokraj željezničkog mosta s kojeg su skakali samo oni koji nisu bili dovoljno hrabri da se ubiju i preko kojeg su nekoliko puta dnevno prolazili teški teretni vlakovi i komadali tijela onih koji jesu. Iz njegove je sobe pucao pogled na groblje, krizanteme i miris lampiona, a rijekom su ponekad s utopljenicima plivali i svinjski ostaci iz obližnje mesne predionice. Svinjske glave, mramorni kipovi anđela i jedna fotografija iz lokalnih novina koja mi se posebno urezala u pamćenje: čovjek koji u rukama drži krokodila pokraj šetnice po kojoj smo mama, tata i ja šetali subotom i lizali sladoled od vanilije.

Uz fotografiju čovjeka s krokodilom, još mi se jedna ilustracija kao djetetu urezala u moždano tkivo i tamo napravila rupu u koju sam od tada pa nadalje spremala sve slike i osjećaje vezane uz smrt, neizvjesnost i čudovišta. Baka i deda su na polici u dnevnoj sobi čuvali naizgled nevinu dječju enciklopediju o riječnim životinjama u kojoj se nalazio i crtež kojem sam se tijekom odrastanja neprestano vraćala, a koji je iz ptičje perspektive prikazivao dječaka koji stoji u plićaku i iza kojeg se proteže, baš poput ogromne naftne mrlje, čudovišna riba s brkovima. Subotnje su šetnje odjednom postale mnogo više od sladoleda od vanilije i maminih i tatinih tišina. Nisam se bojala virova, grčeva ni duboke vode, bojala sam se svih onih bića koja žive u mulju i vire kroz rešetke riječne i morske trave, svinjskih nožica i kostiju zapetljanih u rimske novčiće i šljunak.

Nekoliko sam godina kasnije u bunilu zimske groznice na kazeti gledala crtić u kojem veliki sivi štakor djevojci s kukastim nosom odgrize nožni palac i baš se negdje u to vrijeme na Opri pričalo o svim opasnostima koje vrebaju iz WC školjke. Štakori, bakterije i divovske zmije u Australiji. Jednoj je ženi štakor pojeo nos, a drugoj je sabljarka probila sisu. Sjećam se da su jednog utorka djeca iza zgrade po dvorištu natjeravala nekog umornog štakora koji se, iscrpljen od bježanja, odlučio suočiti sa svojim strahovima: skočio je Blanki na nogu, a zatim šmugnuo pokraj parkiranih automobila ravno prema mojoj mlađoj sestri koja je nepomično sjedila na svom biciklu s pomoćnim kotačima. Sve se odvilo u nekoliko sekundi – zgrabila sam je u zadnji čas, Blanka je vrištala, štakor je projurio pokraj naših nogu, a ja sam se osjećala kao da sam joj tog dana spasila život.

Pitala sam tatu kakav je to osjećaj vidjeti mrtvaca, a on mi je rekao da ga mrtvaci ne proganjaju, pa čak ni u snovima. On je ribič i ne boji se ni tišine, ni divovskih somova.

Jednom sam se nagutala Smarties bombona iz plave tube pa me tata okrenuo naglavačke i protresao iznad kade. Tog se događaja sjećam kao da sam bila izvan sebe: nisam gledala u našu požutjelu kadu nego u tatu koji me čvrsto držao za gležnjeve i bacakao iznad pljesnivih pločica. Smrt je svuda oko nas; i u bojleru čije su žice stršile iznad naših glava dok me tresao, i u veš mašini koja je jednog jutra odlučila izgorjeti zajedno s našim hodnikom i našom blagovaonicom. Osim čokoladnih bombona, u našoj se požutjeloj kadi jednom brčkao i som kojeg je tata upecao, malo niže od mjesta na kojemu se onaj čovjek fotografirao s krokodilom, a koji je bio jednako brkat i jednako čudovišan kao i onaj predator iz dječje riječne enciklopedije. Mama je vrištala, ribički su crvi plazili po našem frižideru, a ja sam se oduvijek pitala hoće li se ikome ikada pri zamahivanju ribičkim štapom udica zabiti u oko.

Mami od moje prijateljice iz školske klupe vješalica se zavukla pod očni kapak, moja je sestrična stala na hrđavi čavao dok smo se igrale obitelji kod bake na tavanu, a pas lutalica Krešo mi je jednom prilikom skočio na leđa i izgrizao me po vratu. Mama je ispekla divovskog soma iz kade na naglo, imao je okus po mulju i razočaranju svih onih koje su žive i polomljene izvukli iz rijeke nakon što su skočili sa željezničkog mosta pokraj tatine stare zgrade. I moja je najdraža zečica Mucka voljela skakati – jednog sam se jutra probudila i pronašla je mrtvu na betonu iza zgrade. Izgledala je kao hladna palačinka. Tada sam se prvi put u životu susrela sa smrću, plakala sam i plakala jer nisam željela prihvatiti činjenicu da je više nema. Njezinog smo brata poklonili baki koja je uzgajala kuniće i koja ga je vjerojatno već nekoliko dana kasnije zalijevala umakom od brusnica u roru. Imala sam i zamorca koji je ime dobio po turskom nogometašu i koji je umro od srčanog udara sa sedam godina, pario se sa zamorčicom s trećeg kata, a moja se mazna kuja Maza jednog poslijepodneva zavukla ispod građevinskog materijala i tamo među šutom izdahnula.

Bila sam na samo dva sprovoda u životu. Jednom kada je umrla bakina susjeda Ružica koja je živjela u drvenoj kućici na kraju ulice i stalno pušila. U džepove mi je gurala novčanice od pedeset kuna i govorila mi da ću jednog dana sigurno postati veterinarka. Još uvijek se ponekad osjećam kao da sam je iznevjerila. Drugi sam put bila na sprovodu od našeg obiteljskog prijatelja koji je živio u Zagrebu i koji me jednom odveo u kino na Herbieja. Njegovo su tijelo spalili, a ja sam u trećem redu na drvenoj klupi dlanovima trljala oči svom snagom u potrazi za suzama. Nakon toga sam počela izbjegavati groblja i sprovode; nisam više željela udisati miris voska s mramornih ploča ni čistiti korov što se tvrdoglavo skuplja oko usnulih bijelih anđela. Ne znam se ponašati ni u blizini živih, a kamoli u blizini mrtvaca. Tatu sam jednom čula kako plače na grobu od svog bratića i mislim da ga nikada prije ni kasnije u životu nisam više voljela. Očevi bi definitivno trebali češće plakati. Neki su ljudi na groblju izgubili nevinost, a drugi vole kada ih se guši za vrijeme seksa. Izgleda da užitak koji proizlazi iz umiranja nije isti kao i užitak koji proizlazi iz smrti: možda je zato nekrofilija tabuizirana?

Rekli su mi da sam ubojica pilića jer sam jednom u igri slučajno ubila pile. Tata se smijao i smijao, a ja od tada na sebi imam krvavu mrlju koja se više nikada neće moći isprati. Perem ruke, bijelo rublje ne miješam sa šarenim, trljam zube toliko snažno da mi ponekad prokrvari meso, desni su mi natečene, a kapci teški kao da su ispunjeni pijeskom kojeg su se nagutale svinjske glave koje putuju po Savi.

Pitajte me tko mi je najdraži serijski ubojica.

Prije spavanja se ponekad uspavljujem pričama o ljudima koji nestaju i čije su ruke, stopala i glave razbacane po okolnim planinama, poljima i rijekama. Ponekad mi se čini kao da pritom razotkrivam istinu o samoj sebi – da kopam i tragam za potencijalnim dokazima nakaznosti, nastranosti i čudovišnosti. Još uvijek nisam pronašla ništa, samo strah i slutnju da će jednog dana nešto u meni pokrenuti monstruoznu lavinu koja će sve moje dotadašnje uspomene i osjećaje prekriti slojem hladnoće i leda. Možda ja zaista i jesam ubojica pilića.

Sve je moguće.

Možda jednog dana na putu do doma pronađem nečije uho, možda me otme susjed koji uvijek lijepo pozdravlja, a možda mi na glavu padne ormar za vrijeme sljedećeg potresa. Vidim smrt u djetetu koje se penje po toboganu, u šarenim britvicama i u krvavom iscjetku na gaćama. Smrt je trulež što se skuplja na našim zubima i jesen koja nam svake godine golim granjem lupa po ulaznim vratima. Baba s crnim rupcem je rekla da ne jede ribu otkad je čula da se neki čovjek na zabavi u vatrogasnom domu ugušio podmuklo zalutalom ribljom kosti. Nije mu pomogla ni štruca toplog kruha. Možda bi bilo najbolje da svi prestanemo disati jer ako dišemo onda ćemo možda i udahnuti koju česticu prašine, izmeta ili peludi, možda će iz WC školjke dok pišamo izviriti sivi štakor gladan naših nožnih palčeva, možda će nas za nogu zgrabiti divovski som skriven među riječnim travama, a možda ćemo se jednog dana poskliznuti u požutjeloj kadi na čokoladni bombon i zauvijek usnuti među pljesnivim pločicama. Baš kao i moja mazna kuja Maza među šutom i trulim daskama.



Vaša Lucija.

Sve policijske postaje izgledaju isto. Dugi mračni hodnici, namještaj iz osamdesetih, masivni drveni stolovi s hrpom papira, spisa i smeća, nezašiljene olovke, klamerica, nepamtljiva boja zidova, samo poneka biljka u potrazi za vodom i svjetlošću koja se ne probija kroz metalne rolete i kalendari koji stoje na zidu samo kao podsjetnik na prolazak vremena. “Puši u ovo pa ćeš nam reći kako ti se zove tata.” Smijala sam se iz dva razloga, sve oko mene zvučalo je kao jeftina verzija jugoslavenskog pornića u kojoj zločesta cura s prljavim koljenima dobiva svoju lekciju od nadrkanog policajca u zaflekanoj uniformi. Drugo, sjetila sam se kako su me sa šest godina na predškolskom testiranju pitali to isto pitanje, ali da tada nisam znala odgovor na njega pa sam se okrenula prema mami i čekala da me spasi. Svi su ga zvali Dado, što je smiješno jer ga danas više nitko tako ne zove.

Ovo je bio već drugi policajac s kojim sam pokušavala razgovarati. Ispuštala sam nesuvisle odgovore i ljutito se vrtjela na stolcu. Svi su buljili u moje poderane najlonke. Osjećala sam prijezir u načinu na koji su se odnosili prema meni, slatkoj djevojčici koja je prije manje od godinu dana s kartom Zagreba u rukama došla u grad i koja je te iste večeri u parku stala u pseće govno. Biti na faksu trebalo je biti sve što sam željela i trebala od života, ali se na kraju ispostavilo da ipak nije. Nakon kolegija o međunarodnoj političkoj ekonomiji dolazila sam doma i sjedila na ljubičastom čupavom tepihu sa zecom u rukama i buljila u stari kompjuter koji sam dovukla sa sobom u novi stan. Deprimirali su me studenti u plavim košuljama i kaki hlačama s izbočenim džepovima koji su, činilo se tada, znali odgovor na baš svako pitanje. Na jednom su me tulumu pitali kada je osnovana Weimarska Republika, a činjenica da nisam znala odgovoriti na to pitanje proganja me ponekad u snovima oko dva ujutro. Koji dobar tulum. I sada su me rešetali pitanjima na koja nisam znala odgovoriti, ali sada je bilo drugačije jer je kazna za netočan odgovor bila mnogo veća od etikete neuke seljanke koju sam tada vjerojatno zaradila.

Ni u jednom trenutku nisam pomislila na to što će mi reći mama i tata, tata bi bio sretan što uopće znam kako se zove, a mama bi se ionako najviše naljutila na mene zbog poderanih najlonki. Policajac preko puta mene posrkao je kavu iz aparata, a zatim se nastavio boriti s tipkovnicom. S vremena na vrijeme zastao bi i bacio pogled na moja natučena koljena. S ruba najlonke visio je i komadić skorene krvi. Otrgnula sam ga. Znala sam kako sve to izgleda, dvadesetogodišnjakinja dovedena u postaju s nekim štrkljavim likom nepamtljive boje kose, ali nisam bila dovoljno trijezna da artikuliram svoje misli, da im razumno objasnim zašto su mi koljena prljava, zašto nemam osobnu iskaznicu i zašto sam se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Stiskala sam alkotest u rukama od bijesa.

Za sve je kriva Grička vještica. Pristala sam na to prokleto piće samo zato što sam se očajnički željela osjećati važno i pametno. Izašla sam s kolegom koji me nije ispitivao o Weimarskoj Republici nego sa mnom pričao o Beatlesima i filozofiji. Dopisivali smo se tjednima prije toga, nije imao društvene mreže pa smo si slali mailove. Bili smo u onim godinama kada nam je bilo važno raspravljati o društvenim fenomenima, ali i samima sebi – željeli smo se međusobno impresionirati kako bismo sastrugali sloj nevažnosti koja se polijepila po nama onog trena kada smo iz male sredine zakoračili u svijet plavih košulja i kaki hlača s izbočenim džepovima. Bilo bi romantično da smo zaista i bili zaljubljeni, ali nismo, oboje smo samo kratili vrijeme. Ispijali smo pivo u zadimljenoj pivnici i razgovarali sve dok se nisu upalila svjetla i dok nas nisu potjerali na ulicu. Vucarali smo se po uličicama i gradskim parkovima sve dok nisam ugledala jedan prekrasan mrak i odlučila da je to savršeno mjesto na kojem ću se te večeri pomokriti. Bio je opasan visokim zidinama i zlokobnim šiljcima, ali nisam marila. Preskočila sam ogradu u jednoj brzopletoj sekundi i pala ravno na koljena. Odmalena sam bila talent za penjanje po drveću, krošnja bora mi je bila najdraže mjesto za skrivanje (jer tada još nisam razmišljala o svemu što živi u krošnji bora), a pola sam djetinjstva provela na grani jednog drveta u obližnjem parku.

Ja sam preskočila i on je preskočio. Čučnula sam i popiškila se po svojoj cipeli. Nosila sam crnu suknju koja se širila u zvono i tanke najlonke, bilo je hladno i vidjela sam jeku svog daha u zraku, a zatim i svjetlost koja mi se sve više približavala. Htjela sam pobjeći, ali nisam mogla pronaći torbicu, uzaludno sam pipala zapišanu travu oko sebe sve dok nisam shvatila da je prekasno. Bila sam dovoljno pametna da ne pobjegnem bez svoje torbice. Ok, ok, ok. Predajem se. Radite sa mnom što god hoćete.

Zgrabili su me za podlakticu, a zatim me odvukli ravno do Pongratz palače. Stjerali su me u kut te velebne građevine s predivnim pogledom kao da sam štakor, a onda me isprepipali u potrazi za oružjem. Nisam bila prestrašena jer sam bila pijana i svjesna svoje gluposti te sam se nadala da će to biti dovoljno da me izvuče iz ove situacije. Razdvojili su nas i svakog potrpali u jednu maricu. Koje trošenje resursa, pomislila sam vjerojatno. Teška srca priznajem da sam u tom trenu osjetila olakšanje, barem neću morati sjediti s njim u istom autu, deus ex machina na tužan i brutalan način, spašena od glupe odluke da se spetljam s osobom koja mi se uopće ne sviđa, a zatim se sljedećih nekoliko tjedana pokušavam ispetljati iz tog čvora preko mailova.

Vikali su na mene i satima me ispitivali tko sam i zašto sam bila tamo. Objasnila sam im da mi se samo jako piškilo i da uopće nisam znala da je tamo neka predsjednička rezidencija, palača, predivan pogled na svjetla grada. Priča nije držala vodu; nisam imala osobnu iskaznicu (što je priča za sebe), nikome nije bilo jasno zašto bi se itko išao popišati u park zaštićen ogradom sa šiljcima ni zašto su mi pobogu koljena toliko krvava. Svi su gledali u ta koljena. Koljena, koljena, koljena. Znala sam što misle i bila sam bijesna. Prostitutka teroristkinja, pali anđeo, slatka djevojčica koja je ugazila u pseće govno i koja nije znala koje je godine osnovana Weimarska Republika. Kamenujte me.

Pošizila sam. “Pretučenim ženama dajete kremu za modrice po očima, a trošite državne resurse na jednu studenticu koja se samo htjela popišati.” Nisam im se svidjela. “Došla sam iz prve ruke vidjeti kako Ivo Josipović zvuči kada svira svoj klavir.” Jedan od njih se čak i nasmijao. Prešutno smo se složili oko jedne stvari – nikome od nas nije bilo jasno čemu točno služi predsjednička rezidencija, a vjerojatno ni koje je godine osnovana Weimarska Republika. Bilo je oko tri ujutro kada su me odveli do novog policijskog službenika koji je fantastično odigrao svoju ulogu dobrog policajca. Smjestio me na drveni stolac ispred sebe, ponudio mi cigaru, a zatim rekao kako se nada da ću jednog dana baš ja biti predsjednica. Zbližila nas je priča o zajedničkoj poznanici, alkohol je već počeo popuštati i napokon sam se osjećala dovoljno sabrano da mogu objasniti svoje iracionalne poteze. U jednom je trenutku prstom pokazao prema prostoriji u kojoj se nalazio moj nesuđeni kolega s faksa koji će za nekoliko godina postati plava košulja zataknuta u kaki hlače s izbočenim džepovima: “Njega ćemo ostaviti tamo, može?” Namignuo mi je. Dao mi je da zadržim vršak od alkotesta, a iskrcao me nedaleko od mjesta na kojem su nas pokupili – križanje Ilice i Mesničke. Vidjela sam kako dolazi tramvaj, šestica, pa sam počela trčati prema njemu, a dok sam trčala, iz džepova su mi ispadale kovanice, čula sam ih kako zvekeću i prolijevaju se po asfaltu, šahtovima i tračnicama. Nisam se osvrtala. Bilo je hladno travanjsko jutro, a kolega s nepamtljivom bojom kose i ja više nikada nismo razmijenili ni jedan jedini mail.

Koljena su zacijelila, a ja ni dalje ne znam čemu točno služi predsjednička rezidencija.

Weimarska Republika osnovana je 1918. godine, a ja se nadam da nisam na nekoj crnoj listi potencijalnih terorista.

Hvala na čitanju.

Vaša L.

U srednjoj sam školi imala profesoricu koja je bila okrugla, mesnata i baš uvijek zadihana dok je ulazila u našu učionicu na drugom katu gimnazije. Vozila se u svom malom smiješnom autu i pričala nam o stolu koji ima osjećaje i o mačjim mafijašima. Dvije sam godine sjedila u drugoj klupi pokraj zida i razmišljala o toj neobičnoj ženi mišje kose sa šiškama koja je završila nekoliko fakulteta i koja nam je umjesto poduke iz etike i morala pričala priče o špijunima koji su u bivšoj državi nakon Titove smrti dolazili i kucali ljudima na vrata, prerušeni u automehaničare i u vodoinstalatere, samo da provjere plaču li ljudi i tresu li se od tuge i od žalosti, zbog čega su ona i njezina mama u kuhinji morale mrcvariti sočnu glavicu domaćeg luka i plakati, plakati i plakati u strahu od političkog egzila. Kao srednjoškolka najčešće sam preispitivala samo one dijelove stvarnosti koji su ugrožavali moju slobodu i stavove, priče o rušenju Jugoslavije nisu mi ništa značile, a nisam plakala ni dok su se čitali sastavci o Vukovaru. Čitavo se moje obrazovanje može svesti na nekoliko priča, zgoda i anegdota, pamtila sam samo stvari poput kažiprsta izgubljenog u utičnici, profesora iz matematike koji nas je gađao kredom i bockao šestarom i pijane razrednice koja nas nije htjela pustiti van iz vrelog autobusa na školskom izletu. Profesorica koja je s mamom rezala luk kada je umro Tito najviše je voljela pričati o Jugoslaviji i o Tajni; rekla nam je da je išla u razred s jednom djevojkom koja je svima govorila da će se bogato udati i kojoj nitko nije vjerovao sve dok se jednog dana ispred škole nije parkirao crveni Lamborghini. “Ostvarit će vam se sve što želite, misli su poput magneta, ali obrnutih – u tajanstvenom svijetu Tajne minus i minus su minus, a ne plus“, pogledala nas je značajno jednog siječanjskog prijepodneva, a zatim, nakon tišine, dodala kako upravo zbog Tajne svako jutro pronađe parking u najprometnijem dijelu grada, „tajna je u vizualizaciji“.

Trebala sam pažljivije slušati.

Srednjoškolske su zgode sada ionako prekrivene debelim slojem prašine i uronjene u debelu smrdljivu maglu mog uma, dani kada sam se srijedom mogla probuditi i odlučiti da neću otići u školu toliko su daleki i nestvarni da mi se ponekad čini kao da sam ih samo sanjala. Nikada nisam bila u zatvoru, ali u posljednje se vrijeme osjećam kao da sam tamo već godinama. Virim kroz prozorčić omeđen hladnim rešetkama i promatram ostatke života u kojima sam nekoć živjela. Nebo više nije samo nebo jer u kutu oka vidim i osjetim prisutnost hladne metalne šipke koja me podsjeća na to da sam zarobljena. Dani se prelijevaju iz jednog u drugi, a ja se ponekad probudim usred noći i ne mogu se više sjetiti u kojoj sam sobi točno zaspala, u čijem krevetu, koliko imam godina ni hoću li na putu do kupaonice zapeti za kutiju s alatom koja je uvijek stajala nasred hodnika u stanu u kojem sam odrastala. U djetinjstvu i ranoj adolescenciji neprestano sam se osjećala kao da sam na rubu neke velike životne spoznaje, čak i dok sam iz druge klupe pokraj zida promatrala šlampave srednjoškolske profesore kako se zamrljani kredom koprcaju u vlastitoj nelagodi i neurozama, pitala sam se jesu li oduvijek bili takvi ili su se osjećaji bijesa i nedostatnosti s vremenom nataložili u njihovim kostima sve dok nisu postali toliko teški da više ne mogu odletjeti iz vlastite krletke ni kada im se za to pruži prilika. Jedva sam čekala odlepršati iz krletke vlastita grada; željela sam mnogo, imala sam malo, ali to tada ionako nisam znala jer je moj svijet bio svijet triju glavnih ulica, jedne plitke rijeke i zgrada bez liftova.

Moja prijateljica Sanja odrasla je u zgradi bez lifta preko puta zatvora i kod nje smo uvijek s balkona promatrale zatvorenike u šetnji dvorištem. Bili su zarobljeni, ali bi nam s vremena na vrijeme uputili osmijeh i mahnuli. Hodali su ukrug, jedan za drugim, svaki dan ispočetka, a kada bismo igrale bocu istine i izazova, ponekad bismo podigle svoje majice na balkonu i pokazale im svoje nedorasle cice u plavim sportskim topićima, valjda da im uljepšamo šetnje. Hodali su ukrug, jedan za drugim, svaki dan ispočetka; probudim se u isto vrijeme, svako jutro jedem isti doručak, žvačem bezukusnu zobenu kašu koju kuham u dvije trećine vode i jednoj trećini mlijeka, zatim zgnječim pola banane i dodam u kašu žličicu maslaca od kikirikija. Zagledam se kroz prozor da odmorim oči od ekrana, čujem djecu kako se igraju u parku, ali nitko mi ne pokazuje svoje nedorasle cice u plavom topiću. Boli me vrat, ne mogu više okrenuti glavu ni ulijevo, a ponekad cestu prelazim nesmostreno u nadi da će me nešto lagano pregaziti i da ću barem još jednu srijedu ujutro u svom životu provesti uz zdjelicu bljutavog cornflakesa i njemačku seriju o psima i šumarima na HTV-u. Na trećoj sam kavi kada shvatim da razmišljam o prometnim nesrećama i Lugarnici, nakon posla popijem i četvrtu, ni prejaku ni preslabu, tek dovoljno jaku da mogu odraditi svoj drugi posao koji mi je potreban ako si želim priuštiti život u stanu s PVC stolarijom i pećnicom. Je li vrijedno? Nemam pojma, samo sam jednom u životu ispekla kolač. Prije spavanja se gledam u ogledalo i ponekad mi se čini kao da sam u posljednjih nekoliko mjeseci ostarjela više od pet godina. Sjednem na krevet i pitam se što doručkuju zatvorenici koji se svaki dan šeću ukrug zatvorskim dvorištem, jedan za drugim, svaki dan ispočetka.

“Tajna je u vizualizaciji.” Kada me prije dva tjedna nazvala epidemiologinja i rekla mi da ću sljedeća 24 dana morati provesti u samoizolaciji, odmah sam se sjetila riječi koje nam je onog siječanjskog prijepodneva gotovo proročanski uputila okrugla i mesnata profesorica koja nikada nije imala problem s pronalaskom savršenog parkirnog mjesta u najprometnijem dijelu grada. Moja je cimerica zaražena, a ja sam kućni kontakt. Mjesecima sam o svom životu razmišljala kao o zatvorskoj kazni sve dok se moje najmračnije slutnje nisu potvrdile – ja i jesam u zatvoru, možda ne gledam kroz rešetke nego kroz prljave prozore i ne šećem dvorištem nego od sobe do kuhinje i natrag, ali moja je stvarnost doslovni i metaforički produžetak mojih najcrnjih misli. Trebala sam pažljivije slušati, “u tajanstvenom svijetu Tajne minus i minus su minus, a ne plus”, misao o zatvoru je život u kućnom pritvoru, a ne plaća koja će me izbaviti iz pakla četiri instant-kave dnevno.

I sada sam u zatvoru. Mama i tata su mi donijeli ogromne količine hrane, a ja ne znam je li do korone ili do mene, ali ništa mi se više ne jede. I ne spavam, a tješim se da je zbog punog Mjeseca. Sve mi je bezukusno i bljutavo dok ležim na krevetu i propuštam najljepše dane jeseni. Kada izađem na slobodu, vjerojatno će se sve ponovno zatvoriti i vlasti će proglasiti izvanredno stanje. Žudim za fizičkim dodirom, nedostaju mi čak i dani kada su se ljudi trljali o mene u zagušljivom podrumu u Funku. Nemam simptome, ali čekam da se pojave: epidemiolozi su mi rekli da je bolest iza ugla. Ponekad mi se pričini neobičan pritisak i osjećaj težine na prsima, kao da ne mogu do kraja udahnuti, ali tada se sjetim da je možda za sve kriva tjeskoba s kojom se borim već nekoliko godina. Tjeskoba zbog koje sam počela trčati i koja me grabi u trenucima u kojima od nje ne mogu pobjeći. Ležim na krevetu i čekam da se upije jeftina anti-age krema iz DM-a i da me više pokosi ta stravična bolest o kojoj se cijelo vrijeme piše i govori. Korona, korona, korona. Ostat ćeš zauvijek bez osjeta okusa, oslabjet će ti srce, uništit će ti se pluća, neki se ljudi ubijaju zbog korone, ući će ti u mozak, živjet će na tebi i u tebi poput parazita. Ležim na krevetu i zamišljam svoju blisku budućnost na respiratoru, epidemiolozi su mi rekli da je bolest iza ugla, i okej, možda će mi tada dani izgledati mrvicu drugačije no što mi izgledaju sada.

I evo me sada, zamrljana suzama i slinom koprcam se u vlastitoj nelagodi i neurozama, već godinama imam problem s emocionalnim ispadima i bijesom koji kulminira u trenucima u kojima se osjećam bespomoćno. Tada se najčešće okrećem prema sebi, udarila sam nogom toliko snažno o zid da sam dobila podljev, a moja si je sestra s osam godina škarama odrezala pola kose. Možda je kriva genetika. Često se pitam razmišljaju li ljudi u zatvoru o svojim postupcima, o onim crnim rupama na svom tijelu koje nekontrolirano proždiru njihov razum, njihove ideje, snove i bliska prijateljstva? Meni ne treba glavica domaćeg luka za plakanje, meni treba soba za vrištanje jer više ne mogu ni vrištati bez straha da će me umrtviti i označiti društveno nepopravljivom. Dobacujem osmijehe, baš kao i oni zatvorenici koji šeću ukrug, jedan za drugim, svaki dan ispočetka, ali duboko u sebi želim pobjeći iz ovog živo(tno)g blata u koje sam se ukopala. Iznenadilo bi me da na ovom svijetu ne postoji soba za vrištanje jer se u ovom svijetu sve iskorištava za profit, čovjek više ne može ni vrištati ako želi, ne smije se više ni okupati bez gaća izvan za to predviđenih granica. Daj nam novce i moći ćeš vrištati, hvala. Hvala, ali ne hvala, jer nemam novaca pa ne mogu niti vrištati niti si priuštiti kvalitetnu psihoterapiju. Štedim, ali si s vremena na vrijeme kupim i novu haljinu jer mi treba kratkoročni fiks. Možda sam toliko tužna i razočarana svijetom jer imam kemijsku neravnotežu u mozgu, možda su mi zato svi dani isti i možda zato plačem kada se sjetim zelenih brežuljaka i mahovine u šumi pokraj koje sam odrasla.

Ponekad se probudim usred noći i ne mogu se sjetiti u kojoj sam sobi točno zaspala, ustanem i tapkam u mraku u nadi da ću se izgubiti u bakinom cvijeću u spavaćoj sobi među goblenima i filodendronima baš kao jednom davno prije dvadeset godina. Ponekad me uhvati euforija i tada pokupujem losione za njegu kože na internetu, napravim si raspored hranjenja i pjevam dok perem suđe. A stalno perem suđe. Sedam do osam puta dnevno. Perem suđe i jedem isti doručak već godinama, ukrug, svaki dan ispočetka. Toliko sam se uljuljala u svoju rutinu da možda više ne želim ni izaći iz zatvora.

Još samo sedam dana.

P.S. Slučajno sam saznala da je baš danas svjetski dan mentalnog zdravlja i zato ovaj tekst odjednom ima i puno više, ali i puno manje značenja. Već se godinama borim s bjesomučnom izmjenom maničnih i depresivnih epizoda, a zbog takvog sam ponašanja često u društvu okarakterizirana kao idealist, ali i emocionalno nestabilna osoba. Teško mi je o svojim osjećajima i razmišljanjima razgovarati s bliskim osobama jer ne želim biti teret, ne želim da se zbog mene osjećaju kao da tonu jer znam da svi imaju svoje kamenje u džepovima. Štedim za psihoterapiju jer žudim za unutarnjim mirom više od ičega, ponekad sama romantiziram vlastitu ispraznost jer mi začudo omogućuje kontemplaciju nad brojnim životnim epizodama. Svjesna sam toga da moje kosti još uvijek nisu dovoljno teške te da još uvijek mogu odletjeti iz svog kaveza. Prvi je korak priznanje, drugi je rad na sebi, ali i na svojoj okolini, jer nismo sami na ovome svijetu i jedini način na koji možemo pobijediti vlastite slutnje i tjeskobe jest da zajednički pokušamo izmijeniti postavke svijeta i način na koji funkcioniramo kao društvo.

Volim vas sve i hvala vam što čitate,

Vaša L.

Zadnji sam se put veselila svojim rođendanima kada sam bila dijete i mislila da želim biti odrasla osoba. Činilo mi se kao da odrasli imaju sve, ljubav koju sam potajno priželjkivala i kojoj sam se duboko nadala, veliki krevet, gomilu prijatelja i apsolutnu slobodu kretanja i odlučivanja. Bila sam znatiželjna i jedva sam čekala da odrastem.

Mama je uvijek s osmijehom na licu prepričavala događaj s proslave mog šestog rođendana: te davne 1999. godine u našem se stanu na drugom katu iznad prodavaonice cipela “Borovo” skupila cijela uža obitelj; u devedesetima smo se svi rađali kao sumanuti jer ništa ne uzbuđuje više od neizvjesnosti – hoće(mo) li preživjeti? Hoće li se vratiti iz rata? Hoćemo li do kraja života živjeti u stanu s njegovim roditeljima? Život se probije kroz pucnjavu i strah, samo da nas podsjeti da je plač češće na strani života. Pola je grada plakalo tih godina, bebe su se gurale u rasklimanim kolicima i hranile mliječnim formulama. Nasreću, većina je članova moje obitelji preživjela, a baka i deda su se na vrijeme odselili na selo. Tog davnog kolovoškog poslijepodneva svi su se okupili s čoporom svoje dječurlije oko staklenog stola u našem dnevnom boravku; naresci i salama, čips, čupavci i mađarica, mrvilo se po tapisonima i lijepile se guge* iza filodendrona. Rođendan je bio ludnica, mame i tate su pušili u dnevnom boravku i raspravljali o ratnim zločinima, tko je parao trbuhe trudnicama?, dok su djeca bušila balone i skakala po krevetu. Još nije došlo ni vrijeme za tortu, a ja sam se već dovukla do mame i na uho joj šapnula da želim ići spavati. Mama me odvela u kuhinju, nije bilo još ni šest popodne, pripremila mi Čokolino u šalici za laku noć, a zatim me odvela u spavaću sobu, podragala po kratko ošišanoj kosi (jer su me na šišanje vodili kod tete Ankice koja je imala salon za muškarce i nije znala drugačije) te poljubila u obraz. Sanjala sam tog predvečerja šumske vile i sebe kako se vozim u sjajnom automobilu sa spuštenim prozorima, iščekivanje starosti me izmorilo, a oko četiri ujutro probudila sam se odmorna i puna energije. Spremna za nove izazove skakala sam s Barbikom u ruci oko mame koja je s podočnjacima sjedila u dnevnom boravku, preispitivala svoje životne odluke i odbrojavala minute do jutarnjeg televizijskog programa – dobro jutro pjevaju ptice, dobro jutro zlatne ravnice.

Cijeli sam život bila uvjerena da sam se rodila ujutro, u 8 sati i 35 minuta. Sve se savršeno uklapalo: oduvijek sam u jutrima pronalazila posebnu utjehu i čaroliju, bila sam ranoranilac tijekom čitavog djetinjstva i mladosti – ustajala sam prije svih ostalih na pidžama-partijima i odlazila spavati nakon večernjeg dnevnika sa svim umirovljenicima i iscrpljenim radnicima. Sve dok se jednog dana nisam dočepala maminog trudničkog kartončića i saznala da sam se zapravo rodila u 18 sati i 35 minuta. Pao mi je mrak na oči jer je to značilo da sam cijelo vrijeme unosila krive podatke u astrološke kalkulatore na internetu, uvjerena da sam lav u podznaku djevice. Bila sam bijesna, knjiga mog postanka trebala je započeti slikom moje sretne, ali uplakane majke koja se slijepljene kose čitavu noć borila s trudovima u mraku ginekološkog odjela u sisačkoj bolnici. Ima nešto epsko u noćnim porodima: kada sam živjela pokraj bolnice, noću su se čuli samo trudnički vriskovi, tijekom dana je čak i rađanje novog života nadglasano zvukom bušilice i dizelskog motora. Shvatila sam da sam izgradila identitet na vješto elaboriranoj varci i da je u životu iznimno lako pronaći uporište za svoja pogrešna vjerovanja.

“Osobe rođene u znaku lava i podznaku djevice izrazito su uredne i organizirane, ali imaju sklonost da se iscrpljuju detaljima” – to sam ja, to sam bila ja, to je bio moj život, na maturalcu u Pragu potrošila sam gomilu novaca na lijepe bilježnice čije sam stranice kasnije precizno numerirala, a zatim sam izradila i kazalo, da se lakše snalazim u bilješkama. Život u svijetu u kojem svi seminarski radovi moraju biti poravnati, a čarape usklađene s ostatkom (glamuroznog) outfita bio je život lava u podznaku djevice; istina me uništila, osjećala sam se poput one djece koju odgajaju vukovi pa se i sama uvjere da su vukovi, sve moje zavijanje u mjesec bila je samo laž. Imamo li uopće osobnost prije horoskopa ili nam se osobnost oblikuje prema horoskopu? Što je bilo prvo – kokoš ili jaje? Daj, ti si takav tipičan lav! Mama mi je odmalena govorila da sam ja njezina mala Madonna, “ti si zvijezda”, ja sam zvijezda, a lavovi vole sjaj, vole luksuz, vole biti u pravu, ja imam pravo biti u pravu, sve je zapisano u zvijezdama, slobodno provjerite u kolovoškom izdanju Glorije! Bože, teško mi je ovo i izgovoriti, ali… možda je horoskop stvarno samo izmišljotina?

Prije donošenja ishitrenih i naglih odluka odlučila sam unijeti nove podatke u astrokalkulator; vrijeme rođenja: 18 sati i 35 minuta, dlanovi mi se preznojavaju, “samo da ne budem nešto glupo”, mrmljam si u bradu iako nisam sigurna kome se točno trebam obratiti, Harry je imao razredbeni klobuk, a kome se mole ljubitelji horoskopa? Pritišćem izračunaj, rezultat me sablažnjava, upisujem sve podatke u drugi kalkulator, čisto da budem sigurna, ali da, istina je, izgleda da sam lav u podznaku jarca. “Ženske lavice s podznakom u jarcu veoma su često fatalne zavodnice koje su vrlo svjesne svojih moći koje imaju na druge osobe pa nije rijetkost da se ponašaju vrlo egocentrično i snobovski.” Da sam prije znala ovu istinu o sebi možda bih sada živjela lagodnijim životom, češće nosila raspuštenu kosu i manipulirala nedužnim i nevinim muškarcima koji jedva čekaju da upale moju cigaretu svojim upaljačem. Oh da, život je mogao biti tako divan, umjesto numeriranih stranica u bilježnici iz hrvatskog mogla sam imati pravo zlato u ušima. Cijeli sam život živjela u laži.

Možda se zato više ne veselim rođendanima.

Sutra mi je 27. rođendan i pripremila sam tortu, džin-tonik, sendviče s maslacem, pršutom i brieom, sve sastojke koje mi je nekoć na kruh stavljao bivši dečko koji me ostavio dijelom i zato što sam se zapustila, a zapustila sam se zato što me svaki dan hranio kroasanima punjenima kremastim svježim sirom, dimljenim lososom i prstohvatom svježeg korijandera. Svaki smo dan jeli kajganu s bakinim prženim špekom i kilom kruha koji je pekao u svom pekaču. Nismo se kretali jer smo se upoznali tri dana prije karantene i entuzijastično odlučili da jednostavno moramo pandemiju novog koronavirusa provesti skupa u njegovu stanu. Meni nije bilo loše, jela sam lazanje i američke palačinke s javorovim sirupom za doručak, ali njega su vrlo brzo prestali uzbuđivati moji dronjci i intenzivne promjene raspoloženja. Dobila sam najmanje četiri kile, a nisam ni znala jer sam cijelo vrijeme hodala u poderanim tajicama i njegovim oversized majicama. Nije nas spasio ni pulled pork koji smo jeli na dan potresa, na dan kada je pukotina između nas dvoje prerasla u ponor u koji smo nakon toga neprestano propadali. Kada smo se prvi put upoznali, bila sam uvjerena da sam napokon pronašla osobu za sebe, sve je bilo potvrda moje žudnje – i njegove oči, i osmijeh i sati koje smo provodili skupa u tišini na kauču. Baš kao što sam naivno vjerovala da sam lav u podznaku djevice, tako sam vjerovala i da smo nas dvoje sretni i zaljubljeni.

Sjećam se onog dana kada sam se početkom svibnja odlučila vratiti natrag u svoj stan, a on je izvukao gumene rukavice i četku i počeo ribati svaki centimetar stana u kojem smo proveli posljednja dva mjeseca zajedno. Još nisam ni izašla iz stana, a on je već ribao. Tada sam shvatila da je moja prisutnost u njemu izazivala gađenje i da me želio ukloniti sa svojih kuhinjskih pločica baš kao da sam zalutala kap ulja ili virus u potrazi za zdravim plućnim stanicama.

Ne veselim se rođendanima jer odrasli život nije ono čemu sam se nadala. Ne vozim se u autu sa spuštenim prozorima jer nemam ni vozačku dozvolu. Imam manju slobodu kretanja danas nego prije dvadeset godina kada sam poslije škole trčala oko zgrade, a ljeti po oranicama i vinogradima; sada se krećem od stana do posla i od posla do stana. Ušteđevina mi još uvijek ne pokriva ni visinu prosječne hrvatske plaće, a putujem isključivo u REM fazi pet minuta prije no što mi budilica zazvoni svako jutro u 6 sati i 45 minuta. Sutra ću napuniti 27 godina i još uvijek nisam ušla u svoje najdraže hlače, ali ako ništa, barem svoje neoduševljenje odraslim životom mogu sakriti maskom za lice. Svoje neoduševljenje životom i strah da je možda zaista problem u meni; možda sam zaista nepodnošljiva osoba nakon koje svatko poželi ruke isprati dodatnim slojem Arfa? Možda sam se trebala više truditi, možda su njegove kritike na račun mog izgleda i moje neuglednosti zaista bile konstruktivne. Možda mi je to što spavam pokraj prazne šalice od jutarnje kave trebalo davnih dana razotkriti činjenicu da ipak nisam djevica u podznaku, tko zna.

U hladnjaku se hladi ledeni vjetar s jagodama, kupila sam pet hrskavih baguettea, dimljeni sir, losos, pršut, začine za džin, avokado i limetu. Uskoro ću se početi spremati, obući ću ružičastu majicu i viseće naušnice, a prije toga ću izribati kuhinjske pločice i podove u potrazi za mikrobima i smislom u ovom neobičnom životu u kojem se ponekad probudim sretna, a ponekad tužna. Ribam jer znam da ću tako večeras lakše zaspati, samo što me ove godine nitko neće ušuškati u krevet poljupcem kao mama prije dvadeset godina. Puno se toga promijenilo i ja se više ne šišam kod tete Ankice nego dajem 500 kuna za frizure kao prave odrasle osobe, a više ne jedem ni Čokolino (pa čak ni iz tanjura). Puno se toga promijenilo, ali su mnoge stvari ostale iste – noćas ćemo skakati i bušiti balone, pušit ćemo i pričati o ratnim zločincima na drugom katu iznad garaže, noćas ćemo biti i djeca i roditelji jer više nismo male bebe, ali nam se i dalje ponekad čini kao da su duda i dekica ono što nam treba kako bismo lakše zaspali.

Sretan mi rođendan, ugh.


Vaša Lucija.



* guge – šmrklji.

Oduvijek sam mrzila trčanje. Mrzila sam onaj osjećaj slabosti i mučnine koji bi me obuzeo svaki put kada bih pokušala pretrčati više od jednog kilometra u komadu. U srednjoj sam sjedila iza škole na stepenicama s cigaretom u ustima dok se trčalo, a s vremena na vrijeme sam znala samu sebe zavarati snovima o savršenim trkačkim nogama i otići na nasip pa tamo preskakati lokve i zmije na putu do predaje: ispružila bih se cijelom svojom dužinom na vrelom asfaltu i pokušavala uhvatiti koji komad kisika dok bi me preskakivali likovi u biciklističkim hlačicama i žene sa savršenim guzicama. Toliko sam mrzila trčanje da sam jednostavno znala da moram početi trčati. Morala sam raditi ono što mrzim, ostajati bez daha i gušiti se dok pritišćem palcem onaj organ koji nas ponekad zaboli dok trčimo. Trčala sam i trčala, gubila se u sparinama i u maksimirskoj prašini, a ponekad bih se izgubila toliko duboko u samoj sebi da više nisam znala ni tko sam ni gdje se nalazim.

Jednom smo se uspinjali uz brdo, a ja sam se sjetila onog kombinezona boje crvene naranče što sam jedne prohladne proljetne večeri nosila na crne štikle na vezanje. Te smo večeri prijateljica i ja stajale s plastičnim čašama u ruci ispred nekog birca dok je po nama sipila nježna, ali neugodna kišica. Kišilo je danima, ulicama se širio zadah vlage i truleži, a grad je bio preplavljen ostavljenim i zaboravljenim kišobranima. Ne sjećam se o čemu smo točno razgovarale, vjerojatno smo samo stajale tamo i čekale da viski-kola počne djelovati. Okružio nas je i čopor muškaraca, ali onih dobroćudnih i sa sramežljivim osmijesima na licima – nije nam smetalo jer smo obje tada bile u potrazi za površnim znakovima pažnje. Nismo im čak dale ni svoja lažna imena, prepustile smo se razvodnjenom alkoholu i razgovorima o tužnoj vremenskoj prognozi.

Tada je među nas uletio neki ćelavi lik izbezumljena pogleda, oko mu je nekoliko puta zatitralo na način koji je odavao da se radi o osobi koja je te večeri pomiješala prevelike količine alkohola, droge i bezdana. Mrmljao je neke besmislice na španjolskom, pues yo también soy perra y muerdo, cupkao je s jedne noge na drugu, a ispod košulje mu se nazirao komadić istetovirana mesa. Učila sam španjolski nekoliko godina prije, nagledala se španjolskih filmova i naslušala meksičkih sapunica, ali te sam večeri stajala tamo ispred njega bez riječi i bez glasa. Ne znam je li to bilo do njega ili do mene same – tada sam očajnički tragala za smislom, promijenila sam i boju kose samo kako bih se što više udaljila od same sebe. Željela sam nešto stvarno, avanturu, onaj život koji nam se ponekad pojavi kroz slike ili kada slušamo tuđe priče i poželimo biti netko drugi i biti negdje drugdje, hodati, stvarati, živjeti. Ja sam morala biti negdje drugdje: na dnu razvodnjenog viskija ili pod đonom vlastite cipele, bilo mi je svejedno, svuda je bilo bolje nego tamo gdje sam se tada nalazila.

A nalazila sam se ispod gnjile požutjele tende; rekla sam mu da se zovem Lucija, a on mi nije rekao svoje ime. Rekao je da nisam dovoljno luda za njega, što god to značilo. Stisnula sam šake i odlučila sama sebi dokazati da mogu biti luda, loca loca, kao onog dana u školi u prirodi kada sam s deset godina skočila na svoju najbolju prijateljicu jer mi je rekla da sam štreberica. Bilo je isto kao i tada, skočila sam na njega samo kako bih mu dokazala da je u krivu, isprepleli smo jezike dva metra dalje od onog istog pristojnog čopora s kojim sam tri minute prije vodila civilizirane razgovore o glazbi i politici. Nisam se ni okrenula, a on je već zvao taksi i to u doba Ubera. Taksist nas je trebao pokupiti ispred katedrale pa smo se uputili u potragu – katedrala mi nekako uvijek uspije izmaknuti bez obzira na svoju pompoznost i veličinu: katedrala je za mene jedno od onih neuhvatljivih mjesta u gradu koja kao da neprestano mijenjaju svoj položaj i gube se među fontanama i kućnim brojevima. Uletjeli smo u taksi, a on me pitao smije li mi polizati dlanove. Kimnula sam glavom. Bilo je to razdoblje prije pandemije, vrijeme u kojem razmjenjivanje tjelesnih tekućina u taksijima i na javim mjestima još uvijek nije bilo tabuizirano. Vozili smo se stoljećima jer je on živio na rubu grada, tamo gdje vas ujutro probudi pijetao i proglas o kupnji željeza.

Kuku-riku. Osvrnula sam se oko sebe i shvatila da ležim usred nepoznate sobe na ogoljelom madracu – bila sam mala žlica, a oko nas su još uvijek gorjele svijeće. Moj je remen ležao na hodniku među blatnjavim tenisicama. Sjećala sam se svega – i njegovih pogleda i svojih dlanova. Nisam mogla izbaciti neke njegove riječi iz svoje glave, odzvanjale su mi u mozgu dok sam zvala Uber i navlačila kombinezon boje crvene naranče na sebe. Dolazio je tek za dvadeset minuta pa smo bili primorani čavrljati: saznala sam kako se zove, prebrojala sam u sebi sve njegove tetovaže, on je radio jogu, putovao svijetom – činio se poput nekoga tko zaista živi onaj život za kojim sam ja toliko žudjela. Nedugo nakon toga ulovio me neobičan osjećaj da je i moj život uzbudljiviji no prije kada je vrhunac mog avanturizma bilo traženje mačke u sedam ujutro po dvorištu u šlapama i umjetnoj bundi. Dozivala sam je tog jutra i dozivala, sve dok nisam sjela na beton i zaplakala, uvjerena kako je više nikada neću vidjeti. Tada se s drugog kata spustila susjeda Diana s mojom mačkom u svojim rukama – deus ex machina. Obje smo tog jutra zaplakale, a ja sam shvatila koliko sam lako zamjenjiva.

Kada sam došla doma, skinula sam kombinezon boje crvene naranče i bacila ga duboko u mrak na dno ormara. Nikada ga više nisam obukla. Neko sam vrijeme aktivno maštala o toj večeri, uspjela sam idealizirati osobu koja svijeće za one night standove drži u ladici pokraj kreveta u osobu koja živi punim plućima. Nekoliko dana nakon te večeri probudila sam se s neopisivom željom za našim ponovnim susretom – pronašla sam ga na Facebooku i u sedam ujutro mu poslala poruku koju on nikada nije ni otvorio. To je bio ultimativni životni poraz, on nije ni osvijestio moje postojanje, samo me ostavio da lebdim u tom nekom poluprostoru ispunjenom osjećajem srama i strahom od vlastitog mobitela. Da me barem seenao.

Dok sam se uspinjala uz brdo, gazila po šljunku i zaobilazila korijenje, zaslijepljena rijekom znoja što se cijedila niz moje čelo, shvatila sam zašto trčim. Trčim da izbacim iz glave onaj šugavi ogoljeli madrac nasred nepoznate sobe i sve ostale trenutke u svom životu kada sam se gadila sama sebi. Trčala sam da izbacim sve riječi koje su se zagubile u labirintu mojih misli, trčala sam da uništim onaj osjećaj manje vrijednosti i bolnu spoznaju da sam lako zamjenjiva. Toliko sam mrzila trčanje da sam ga s vremenom i zavoljela – morala sam se ocijediti i iscijediti – postati ništa kako bih napokon mogla postati nešto.

Vaša Lucija

Svi imamo neku bolesnu fiksaciju na određene dijelove tijela. Sjećam se kada sam sa šesnaest godina upoznala Velikog D.-a (htjela sam mu promijeniti inicijal, ali bilo je jače od mene) preko interneta. Nije on bio onaj tip kripera koji se smuca po net.hr chatu ili scrolla kroz fotografije obnaženih spolnih organa na Smokvici, ne, on je bio onaj tip kripera koji ti upadne s nekim pomno smišljenim duhovitim pitanjem u DM, a nema sebe na profilu, nego nekog NBA košarkaša koji zakucava ili nekog superpametnog i/ili ciničnog lika iz serije. Nisam imala pojma tko je on, ali njegovo mi je ime zvučalo poznato pa sam napravila ono što mi se činilo najlogičnijim – nastavila sam se dopisivati s njim i usput smo dogovorili (blind) date. Budući da nisam znala kako on točno izgleda jer nije imao sebe na profilnoj slici, a sve se to odvijalo u eri prije Instagrama, odlučila sam doći na mjesto susreta nekoliko minuta ranije tako da on mora prići meni, a ne ja njemu.

Veliki D. pojavio se sa svoja dva cinična metra, vidjelo se da mu je najdraži lik iz serije Doktor House jer je cijelo vrijeme dok smo hodali ulicom iz prednjeg džepa svog šuškavca vadio bučine sjemenke, hrskao ih svojim malim zubima i bacao ljuske po putu. Bila sam impresionirana – ja sam isto obožavala bučine sjemenke, tata je uvijek mrvio koštice po tepihu u dnevnom boravku ispred televizora! Cijela je večer prošla iznenađujuće dobro, kupili smo Fantu na benzinskoj, nekoliko je puta promućkali smijući se, a zatim me autom odvezao do doma. Parkirali smo se ispred moje zgrade, s retrovizora nije visjela krunica i nije nam ponestajalo tema za razgovor. Čavrljali smo uz cinične zvuke Boba Dylana, sviđao mi se njegov šuškavac i ta neka prirođena arogantnost, sve je išlo glatko dok nisam primijetila da mu nedostaje jedan zub. Petica ili šestica, nikada nisam bila dobra u brojanju. Bilo mi je neugodno pitati zašto, pomislila sam da mu je to možda od sportskih aktivnosti jer tako visoki talenti poput njega gotovo uvijek završe na golu, ali nisam bila sigurna. Nisam mogla prestati razmišljati o tom zubu, smješkala sam se i smješkala, ali duboko u sebi počela sam osjećati neobjašnjivi zazor prema cijeloj toj situaciji – bilo me strah trenutka kada ćemo se poljubiti, željela sam to, ali nisam željela jezikom dotaknuti njegovu rupu. Pogledao me svojim tirkiznim očima, nasmiješio se, a zašto?, a zatim me poljubio. I bilo je dobro, jezik mi nije upao u njegovu rupu, ali i dalje nisam mogla izbaciti taj zub iz svoje glave.

Nekoliko sam se puta u životu porezala na oštrinu lijepog bijelog zuba. Jednom sam se zaljubila u frčkavog bubnjara koji je izgledao kao odbjegli balkanski bratić Jonas Brothersa. Bio je divan, imao je ogromnu obitelj, puno braće i sestara, svi sa punim ustima sjajnih zubi izgledali su kao savršena obitelj s naslovnice udžbenika za vjeronauk, što su zapravo i bili: uvijek u prvom redu na nedjeljnoj misi, plisirana suknja, hvaljen Isus i Marija. Tih mjesec dana koliko smo bili skupa prošlo je u nekoj nadrealnoj izmaglici, možda zato što sam bila toliko blizu boga, a možda i zato što je moj frčkavi bubnjar imao najljepši osmijeh na svijetu i njegovi su me zubi neprestano zasljepljivali. Živjela sam u sljepoći, potpuno izvan svijeta oko sebe, sve dok me nije ostavio zato što sam rekla da ne vjerujem u brak. Imala sam petnaest godina i bila sam zahvalna što mi se bog smilovao barem na mjesec dana i dao mi priliku da dotaknem pravog anđela.

I ja sam nekoć imala najlipši osmih, tako mi je barem rekao Robi s mora, sve dok ga nisam ostavila zbog Stipe koji je imao bolji zagriz. Sorry Robi.

Veliki D. nije bio ni prvi ni zadnji kojem sam gledala u zube – nisam mogla tako lako prijeći preko lošeg zuba, uvijek bi se taj jedan zub u mojoj glavi pretvorio u problem divovskih razmjera: od zuba sam radila ralje koje bi me zatim proganjale u snovima. Što ako ih ne pere redovito? Što ako nikad nije bio kod zubara? Koliko često mijenja četkicu? U životu sam se stvarno nagledala svakakvih zubi – ravnih i neravnih, s crnim i bijelim plombama, okrhnutih i s oštećenim caklinama. Sve do osamnaeste godine zurila sam u svoje vampirske očnjake, možda sam trebala postati gotičarka, možda bi mi tako bilo lakše, ali ja sam odabrala put redovitih odlazaka k ortodontima koji su me neprestano odbijali i govorili mi da su moji problemi samo kozmetičke naravi. SAMO KOZMETIČKE NARAVI. Nije bilo fer, nisam imala dovoljno sjebane zube da više ne budu sjebani, najvažnije je zdravlje, bila sam osuđena na život udobnosti prije estetike, na život sportske elegancije. Nakon nekoliko godina skrivanja iza ispucalih usana, prepoznali su onaj “help me” pogled u mojim osamnaestogodišnjim očima i stavili mi aparatić.

Rekli su mi da ću ga nositi manje od godinu dana. Nosila sam ga dvije i pol godine. Ne znam zašto ortodonti lažu oko takvih stvari? Još je gore živjeti u svijetu boli i izigranog povjerenja. To je isto kao kada prekidaš s nekim pa im ne kažeš istinu nego ublažiš stvari i kažeš da problem nije uopće u tome što si već našla nekog drugog ili što provode neobično puno vremena sa svojom mamom. Moj mi je ortodont redovito lagao u facu, na kraju smo došli do toga da sam bila na drugoj godini faksa sa žicom u ustima, nekih pet-šest kila viška od jeftine Dorine s lješnjacima i dvolitre Löwenbräua, lošom kratkom frizurom i ružnim zelenim košuljama. Nije ni čudno što sam tih godina donosila neke stvarno loše ljubavne odluke. Sjećam se da sam na kraju ipak dobila blaženi termin – 31. prosinca u osam ujutro, na Staru godinu, trebao je to biti najbolji novogodišnji poklon ikada: novi zubi, novi život. Noć prije nisam sklopila ni oka od uzbuđenja.

Ujutro sam se probudila sretna poput Pepeljuge prije bala, nedostajale su mi samo ptičice u kosi. Prala sam zube nekih petnaest minuta, za svaki slučaj, ribala sam i ribala dok je moja osam godina mlađa sestra spavala u sobi pokraj, a tata već bio na poslu. Bila sam spremna, počešljana i u kaputu kada mi je ključ puknuo u bravi. Moj san o novim zubima i novom životu bio je toliko blizu, a toliko daleko – između nas sada su stajala samo ulazna vrata stana i ostaci nekoć sjajnog mjedenog ključa. Sestra me gledala kako udaram po vratima i plačem, zvala sam tatu koji je tada radio dvadesetak kilometara dalje i rekla mu da mora odmah doći, “ključ je ostao u bravi, sve je uništeno!” Glas mi je pukao, zvala sam ortodonta i uplakana mu rekla da ću kasniti jer imam tehničkih problema, medicinska sestra u bijelim klompama promrmljala je nešto kao “mm ok”, a ja sam briznula u plač i prije nego što sam poklopila slušalicu. Tata se pojavio za manje od pola sata, odmah nakon mog poziva uskočio je u auto i pobjegao s posla u oblaku dima tako da može nogom razvaliti vrata da njegova najstarija kći napokon može imati lijepe zube. Tata je došao – bez riječi razvalio nogom vrata i spasio mi život. Odjurila sam na hladnoću s kaputom u ruci i utrčala u ordinaciju, sva crvena u licu i zadihana rekla sam im da sam trebala doći još u osam, a oni su svi samo kimnuli glavom i rekli mi da malo pričekam. Za sat vremena sam izašla iz ordinacije s novim osmijehom, a vrata nikada nismo popravili tako da nas zauvijek mogu podsjećati na tatin čin velikodušnosti. Thank you, daddy.

Iako je Velikom D.-u falio jedan zub, svejedno smo bili skupa. S vremenom sam shvatila da to nije jedina stvar koja mu fali, ali tada još nisam nosila aparatić i morala sam živjeti s vampirskim očnjacima pa nisam imala previše izbora. Svatko ima fiksaciju na neki dio tijela – ja sam voljela zube, Veliki D. je volio noge. Godinu dana nakon što smo prohodali saznala sam da slini po odbojkaškim nogama jedne slatke visoke plavuše i da skupa ručaju na njezinu balkonu. Ostavila sam ga preko poruke, ali nije mi bilo žao jer ionako nije bio ni blizu najljepšeg osmijeha.

Cheese,

Lucija

Prvi put sam se poljubila s trinaest godina na petak trinaesti. Bilo je jezivo. Sjećam se da sam ga pratila do doma, vjetar je raznosio ulicom lišće i plastične vrećice, a mi smo se držali za ruke. Plavi pramenovi, svijetle traperice i bijela majica, smiješio mi se svojim tankim rijetkim brčićima, nosio je aparatić i svejedno bio jedan od najpopularnijih dečki u školi. Bio je stariji brat od moje prijateljice, dolazio je u školu u nogometnim dresovima, jednom je stavio svoj kažiprst na moje bedro i ja više nikada nisam izbacila taj kažiprst iz glave, eruptirala sam neke duboke osjećaje srama i ugode tamo pokraj stare garaže iza zgrade u trapericama i Nike-japankama. Nekoliko tjedana poslije držali smo se za ruke i šetali kroz lišće, u zraku su se miješale svježina jeseni i toplina ljeta, stali smo ispod velike tužne vrbe, nisam se ni snašla, a on je već bio tu, toliko blizu da sam mogla osjetiti slatkoću zelene Orbit-žvake u njegovu dahu. Približio mi se i gurnuo svoj hrapavi jezik u moja usta. Osjetila sam svaku poru, njegov je jezik bio kao neko hrapavo i mlitavo biće zarobljeno u plićaku mog grla, koprcao se i koprcao, a ja nisam mogla vjerovati da je to trenutak na koji sam čekala čitav život. Shvatila sam da te časopisi i filmovi ne mogu pripremiti na pravi život. Ako je meni bilo toliko užasno, pomislila sam, mogu si samo misliti kako je bilo njemu, najpopularnijem dečku u školi. Još uvijek u šoku, čekala sam da odleprša doma, a zatim sam se okrenula i hraknula u prvo grmlje.

Ne ponosim se baš tom epizodom.

Pljuvala sam cijelim putem do doma. Babe na štakama i tate s vrećicama iz trgovine gledali su u razmaženo i neodgojeno derište koje je širilo svoje klice po parkovima i gnjilom jesenjem lišću. Došla sam do doma i odlučila se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, u tome sam bila dobra, ali bilo je već prekasno – vidjeli su me njegovi frendovi s kvarta. Predvečer sam dobila prijeteći SMS u kojem je pisalo da zna što sam radila tog poslijepodneva i ja nisam znala što da drugo napravim osim da se bacim na pisanje ljubavnog pisma u kojem sam ga molila za oprost. Poprskala sam pismo maminom toaletnom vodicom i zapalila rubove upaljačem da izgleda što ozbiljnije, nije bilo prostora za šalu ni za pogrešne poteze, a zatim sam u kuvertu nadrobila i malo poljskog cvijeća koje mi je poklonio na našem prvom spoju, čisto da zna da ga još uvijek nisam bacila. Možda mu je jezik imao teksturu mrtve mlake ribe i možda smo hodali tek dva tjedna od kojih sam ja većinu vremena provela skrivajući se od njega u školskom WC-u, ali jednostavno nisam željela biti ostavljena. I sama pomisao na prekid bila je bolna. Skupila sam hrabrost i pružila mu pismo, sakrila sam se iza stupa dok je čitao i čekala na toplom listopadskom suncu da mi oprosti. Zagrlili smo se, a on mi je ponjušio dugu kuštravu kosu koju tada još nisam ni češljala ni sušila difuzorom, a koja je, ako je vjerovati starijim curama s odbojke, smrdila po pohanim oslićima.

Šokirala sam se kada sam prvi put saznala da nam čin ljubljenja kao vrsti nije prirođen nego je samo nešto što smo naučili s vremenom. S vremenom smo naučili spajati se organima kojima oblikujemo riječi i usitnjavamo hranu te smo taj čudesan obrazac ponašanja povezali s ljubavlju. Ponekad sam se tijekom ljubljenja znala odvojiti od vlastitog tijela i sagledati taj čin iz sasvim druge perspektive – vidjela bih tada samo dva bića koja se dodiruju jezicima i u tome pronalaze užitak. Smiješno je to, koliko se predstavljamo racionalnima i važnima, a zapravo cijeli život potajno sanjamo o tome da rujemo jezikom po tuđim dubinama.

Poslije sam shvatila da mnogima u mome životu ne bi pomogla ni sva ljubavna pisma ovog svijeta da isprave štetu koju su počinili onog trena kada su bezosjećajno gurnuli svoju jezičinu u moja usta. Moja je prijateljica jednom upoznala predivnog studenta medicine koji se zadivljeno promatrao u blještavim površinama diskokluba dok su plesali. Sjajili su se podovi, čaše i njegovi lijepi bijeli zubi, a od svih koji su ga gutali pogledom te večeri, Stefan je progutao baš nju. Doslovno. Sljedećeg se jutra probudila s izrazom gađenja na licu i izbrisala njegov broj iz imenika. Osjećala se “kao da joj je gušter stavio jezik u usta”. A bio je tako lijep.

Neke su stvari jednostavno neoprostive.

Jedna moja druga prijateljica upoznala je nedavno nekoga tko je trebao biti ljubav njezina života, rekla je da su se razumjeli na nekoj drugoj, dubljoj razini. Proveli su večer u ugodnom razgovoru uz butelju skupog crnog vina, on je bio odvjetnik, proputovao je pola svijeta, oboje su pričali talijanski, ona je njemu pokazala fotografije svoje mačke, on je njoj ispričao svoju traumu iz djetinjstva i pokazao joj svoje tetovaže, a zatim su plesali uz šansone sve do zore u jednom parku s fontanom. Ubrzo je krenula padati i ona nježna ljetna kišica pa su sneno sklopili oči i približili se jedno drugome – ona se privila uz njega, pogledala ga svojim prodornim zelenim očima i strastveno poljubila. Kopala je i kopala, sumnjičavo otvorivši lijevo oko samo da provjeri je li on još uvijek tamo, tražila je uzaludno vrh njegovog jezika koji je on tako škrto čuvao samo za sebe. “Ispostavilo se da se on jednostavno ne ljubi jezikom”, tužno je otpila gutljaj stolnog bijelog iz staklene boce sljedećeg dana, “a bila sam uvjerena da je to to“. Možda je umjesto talijanskog trebao učiti francuski, jezik ljubavi.

Stvari ponekad idu i u suprotnome smjeru. Sve tri smo u svojoj mladosti jedne školske godine pale pod čari najmekših i najsočnijih usana što smo ih dotada imale priliku okusiti. Zvale smo ga Angel Lips. Bio je niži, propušio je u trećem razredu osnovne, a do šestog je razreda šalabahtere već spremao u svoju gustu smeđu bradu. Nitko nije znao koliko on zapravo ima godina ni čime se točno bavi, a sa svojim je prijateljima u maskirnim hlačama sanjao o tome da si jednog dana golim rukama sagradi kuću na Plitvicama. Ništa od svega toga nije bilo važno, kada je pričao, njegove su anđeoske usne govorile umjesto njega. Kada odrastaš u maloj sredini znaš koliko je teško pronaći nešto dobro i vrijedno pa kada to i pronađeš, rado to podijeliš s prijateljicama. Angel Lips je bio naš anđeo, ali samo na nekoliko tjedana jer smo ubrzo shvatile da možda jednog dana ipak ne bismo željele graditi kuću na Plitvicama svojim golim rukama te da možda, ali samo možda, nije baš sve u ljubljenju.

Ali puno toga nažalost jest.

Svi su prvi poljupci važni osim prvog poljupca, taj se možda ne zaboravlja, ali se i ne broji. Trebalo mi je mjesec dana da se oporavim od onog stravičnog petka trinaestog – jednog sam se jutra probudila i odlučila da sam spremna. Morala sam biti spremna, hodali smo već mjesec dana, najpopularniji dečko u školi i ja, sedmašica kojoj je kosa navodno smrdila po pohanoj ribi. Jednog sam ga dana nakon škole pogledala ravno u oči i rekla: “Nauči me”. Primio me za ruku i odveo kod sebe doma. Sjeli smo za njegov kuhinjski stol, skinula sam svoju smeđu jaknu i čizme do koljena odložila pokraj ostalih cipela u hodniku, napravio mi je čaj od kamilice i stavio dvije žličice meda u šalicu, a zatim je pročistio grlo i počeo pričati. Pričao je i pričao, a ja sam pozorno slušala upute i zapisivala ih u bilježnicu u svojoj glavi. Vjerovala sam mu jer je bio najpopularniji dečko u školi koji je prije mene hodao samo sa starijim curama i sve je to uspio postići s metalnom žicom na zubima.

1. Zatvori oči.

2. Približi se.

3. Lagano nagni glavu na jednu stranu.

3. Nježno prisloni svoje poluotvorene usne uz njegove/njezine usne i lagano ih rastvori.

4. Dodaj malo jezika, ali pazi – nemoj ga isplaziti ni previše ni premalo.

5. Nježno uravnoteži otvaranje i zatvaranje usana s blagim kruženjem jezika.

6. Pokušaj disati kroz nos.

Sudarali smo se nosevima i zubima, zapinjala sam za njegov aparatić i na trenutke zaboravljala disati, borili smo se, stavljali ruke jedan na drugoga sve dok vani nije pao mrak. Zadržavala sam dah, gušila se, gnjurila i hrvala s porivom da otvorim oči, samo bih ponekad provirila na jedno oko da se uvjerim da i on isto žmiri. Nisam znala što da radim s rukama, na koju stranu da nagnem glavu, bilo je teško i kaotično, čaj od kamilice se ohladio, ali se na kraju sve isplatilo – naučio me. Tog mi je dana prenio znanje koje će se poslije u životu pokazati i blagoslovom i prokletstvom, moć kojom ću zavaravati protivnike i pretvarati požudu u ljubav.

Ljubljenje je važno, vjerujte mi.

Ovo je za mog senseija za poljupce,

Vječno zahvalna,

Lucija

Dragi čitatelji,

Da ne ispadne da ne mislim na vas. Prošlu subotu nisam objavila post jer sam bila zauzeta pisanjem priče o selu i čerupanju pilića za krilo.info. Zahvaljujem se urednicama što su mi pružile priliku da sudjelujem u njihovoj inačici Dekamerona. Moja se priča zove Ubojica pilića, a napisana je na temu osvete.

Nadam se da će vam se svidjeti.

“Ljudi, mislim da imamo duhove”, moja je cimerica stajala na vratima kuhinje u kućnom ogrtaču, jednom se rukom pridržavala za štok, a u drugoj je držala cigaretu, “ne zajebavam se”. Sjedila sam u turskom sjedu u svojoj ružičastoj spavaćici za okruglim kuhinjskim stolom, pili smo filtriranu kavu i jeli tost sa šunkom i sirom. Cimerica me okrznula svojim kućnim ogrtačem dok je gasila cigaretu u sudoperu. Razmišljala sam o potencijalnim demonskim štetočinama koje nije tako lako ukloniti kao one jadne mrave u kupaonici koje moji cimeri bezdušno usisavaju ručnim usisavačem svakog podneva. Sve što znam o duhovima naučila sam preko filmova. I jezivih ispovijesti na internetu. Čak sam i na temelju tih površnih saznanja mogla vrlo jednostavno zaključiti da nemam baš previše šanse – zadnji put sam u crkvi bila s četrnaest godina, a posljednji zlatni križić sam još 2009. prodala obližnjoj zlatarnici kako bih si mogla probušiti hrskavicu.

Ovaj je stan oduvijek mirisao na paranormalno. Smješten na brdašcu pokraj ginekološke bolnice, noću su ga ispunjavali trudnički vriskovi; ima nešto epsko u tim noćnim porodima, tijekom dana je čak i rađanje novog života nadglasano zvukom bušilice i dizelskog motora. Sin vlasnice stana tijekom mladosti je razvio teži oblik agorafobije, većinu života proveo je u tom stanu, skrivajući se iza debelih drvenih roleta i dvostrukih prozora. Posvuda su bili postavljeni detektori pokreta. Često sam se pitala čega se toliko bojao, razmišljala sam o preplašenom mladiću koji je nekoć studirao medicinu da bi se zatim utopio u tjeskobi i strahu od vanjskog svijeta.

“Jutros oko sedam ujutro, točnije u 6 sati i 55 minuta, čula sam kako se naša ulazna vrata zatvaraju. To su bila naša vrata; prepoznala sam zvuk naših vrata”, šaputala je moja draga sustanarka sa suspregnutim strahom u očima. “Zatim sam ustala i provjerila u hodniku jesu li sve cipele na mjestu”, napravila je kratku, ali značajnu pauzu, “i bile su”. Zaključala je vrata od svoje sobe za svaki slučaj, ali nije mogla zaspati. Srce mi je počelo ubrzano lupati.

“Možda su beskućnici”, slegnuo je ramenima moj drugi cimer, a možda je i moj bivši dečko kojeg sam sinoć potajno prokrijumčarila u svoju sobu kroz prozor. Čak je i mene prestrašila priča o duhovima jer nisam znala da će on biti toliko glup i napraviti nešto toliko nepromišljeno kao ležerno se prošetati kroz moj stan i zalupiti vratima u sedam ujutro dok se trudimo biti incognito. Priča o meni i gospodinu B. vuče svoje korijene još iz dana moje neobuzdane mladosti. Mršavo, visoko i klempavo stvorenje s crnom bradom i nepunih 25 godina jednom me prilikom pogladio po glavi u mraku jedne zadimljene studentske birtije i, na nesreću, istog trena osvojio moje srce. Taj događaj razotkriva mnogo o mojim izuzetno visokim kriterijima i njegovim nadasve fantastičnim metodama zavođenja, ali mislim da je svatko barem jednom u životu bio na onom mračnom mjestu u glavi kada na svaki komadić pažnje gleda kao na dokaz vječne i apsolutne ljubavi. Kada ste očajni, čak je i creepy dodirivanje kose dodir s neba.

Naš je odnos bio jednostavan: on je trčao za mnom, a ja sam bježala od njega. Sviđao mi se, ali znala sam da mi se neće sviđati još dugo: on je bio jedan od onih s kojima se nikada nisam željela držati za ruku. Nosio mi je gumene bombone dok sam učila, pričala sam mu o svome danu, o filmovima i knjigama, o tome kako sam promašila profesiju i kako mislim da me tata ne voli. On je pričao o svojem životu u suterenu, ocu alkoholičaru i sestri genijalki, o tome kako se želi baviti glazbom i o svojoj bivšoj debeloj curi. Početna naklonost ubrzo je postala nagrizajuća ravnodušnost koju sam počela osjećati prema njemu i svemu što (mi) je radio. Sjećam se kako sam jedne večeri trebala prespavati kod njega u stanu, živio je u ogromnom neboderu s cimerom koji je čitao časopise za navijače. Tada sam prvi put saznala da postoji časopis u kojem možete razmjenjivati iskustva o pajserima te pisati recenzije o pirotehničkim proizvodima. Sjedila sam s njim i njegovim cimerom pokraj prozora i pušila cigarete. Ne sjećam se o čemu smo pričali, ali nije ni bitno, ionako nismo imali puno toga zajedničkog. Nakon što sam pola večeri provela čitajući navijačke izljeve ljubavi prema ostalim navijačima i svome klubu, otišla sam oprati zube. Nisam ni znala da će se sljedećeg trena moja ravnodušnost preobraziti u gađenje, pritisnula sam prekidač za svjetlo i vidjela kako po mojoj četkici za zube gmiže ogromni crni žohar. Vrisnula sam. Vratila sam se u krevet, bila je noć, padao je snijeg, posvuda sam čula njegove nožice, taptaptaptaptaptap, sve mi se gadilo. Probudila sam ga i ispričala mu što se upravo dogodilo, a on me gledao kao da sa mnom nešto nije u redu.

Nisam mogla izbaciti tog crnog žohara iz svoje glave. Vidjela sam ga u svemu što je radio, vidjela sam ga na đonovima njegovih plavih Adidas-tenisica, u mrvicama u njegovoj gustoj bradi, a kada smo se ljubili, razmišljala sam samo o leglu žohara i o njihovim nožicama na njegovoj bezbrižno polegnutoj četkici za zube u čašici na veš-mašini. I on je osjetio kako se kraj trajanja našeg odnosa opasno približava, osjećao je zadah pokvarene romanse pa je pokušao iz mene izvući što je više mogao. Zahvaljujući mojoj preporuci, uselio se u moj stari stan, barem je pobjegao od žohara. Posuđivala sam mu novce za cigarete i kupovala karte za koncerte, žalio se da nema novaca za račune, da nema novaca za kartu vlakom, cvilio je kako je život skup dok se staklena pepeljara pokraj njega punila čikovima i džointovima. Bilo je jako depresivno obitavati među stvarima koje sam nekoć smatrala svojima, a koje su sada trunule ispod debelog sloja prašine i kamenca u muškom stanu koji je zaudarao po mokraći i prljavim čarapama. Smetao mi je i zvuk tramvaja koji me nekoć smirivao. Bez imalo grižnje savjesti, rekla sam mu da ne želim više biti s njim jer se pokraj njega pretvaram u nešto što ne želim biti. Bio je prvi april, ali ja se nisam šalila.

Mjesec dana nakon prekida, okružena kolokvijima i proljećem, u meni se probudila neka nemilosrdna melankolija. Živjela sam u ogromnom stanu na brdašcu, spavala sam u velikom krevetu, uvijek na strani pokraj prozora. Prozori su mi uvijek bili širom otvoreni, a knjige poslagane po podu jer nisam imala polica. Veličina sobe samo je dodatno naglašavala moju usamljenost. Susjedi nisu kosili travu pa mi je u sobu kroz prozor ulazilo carstvo buba, jednog sam jutra u kupaonici ugledala nešto što je izgledalo kao žohar, ali onaj koji izgleda mrvicu pitomije od onog crnog koji je ljubovao s našim četkicama za zube. Taj me žohar podsjetio na njega, možda i ja sada imam žohare, pitala sam se jesam li možda bila pregruba prema njemu one noći kada sam vrištala i napravila scenu oko nekoliko odvratnih ogromnih kukaca. Odjednom su mi se sva moja prigovaranja i svi moji živčani ispadi učinili nepotrebnima i besmislenima te sam očajnički željela ponovno slušati o njegovim subotnjim avanturama i ponovno mirisati njegove košulje natopljene dimom cigareta. Javila sam mu se s nekom glupom izlikom, došao je do mene i donio mi gumene bombone. Oboje smo znali da će ti bomboni samo produžiti našu agoniju, ali smo svejedno zajedničkim snagama razradili plan o tome kako ćemo ga prokrijumčariti u moju sobu.

Ulazio je u moju sobu kroz prozor. Rekla sam mu da ga nitko ne smije vidjeti, čekali smo noć, šuljao se na prstima, morao je biti jako tiho, paziti da ne stane na neku grančicu ili da ne ugazi u suho lišće. Spavali bismo na mom velikom krevetu, a zatim se on ujutro, prije sedam, morao kradomice iskrasti iz mog stana. Ne znam zašto je uopće pristao na takve mizerne uvjete. Bilo je očito da sam se sramila našeg odnosa, nisam željela biti cura koja se viđa s likom koji živi sa žoharima i ima kamenac u WC školjci, ali bila sam toliko usamljena. Iskorištavala sam ga, nagovorila sam ga da se učlani u knjižnicu kako bih mogla posuđivati knjige na njegovo ime. Mislim da ih još uvijek nisam vratila. Nabavljao mi je travu kada se meni nije dalo izlaziti iz kuće. Naš odnos nije imao smisla, bilo je očito da su u njega upletene neke (auto)destruktivne sile koje nismo znali kontrolirati.

Bilo bi puno jednostavnije da se radilo o pravim duhovima. U tom slučaju bih barem na internetu mogla potražiti neke upute o tome kako izvesti egzorcizam, koliko kapi svete vodice moram nakapati po sobi da se riješim duhova koji noću šeću hodnikom, kradu nam čarape i gumice za kosu te glasno zatvaraju ladice i ulazna vrata od stana. Ali ovdje se radilo o onim drugim duhovima – duhovima iz prošlosti koji su me proganjali i penjali se kroz prozor u moju sobu, da bi mi zatim prolazili prstima kroz kosu i izluđivali me svojim postojanjem. Kraj tih sam se duhova uvijek osjećala loše jer je ono što sam radila bilo loše.

Odlučila sam prešutjeti istinu. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i uz šalicu filtrirane kave raspravljala s cimerima o mogućem racionalnom objašnjenju jutrošnjeg paranormalnog iskustva. Bila sam slaba i bilo mi je puno lakše pretvarati se da imamo duhove, gledati svoje cimere kako nose križić oko vrata i spavaju sa škarama ispod jastuka nego im priznati kako je duh iz ove priče itekako živ. I kako će nas još puno puta posjetiti.

DISCLAIMER: Ovo je dorađena inačica teksta koji sam napisala davne 2014. godine, naposljetku sam ipak skupila hrabrosti i egzorcirala sve duhove iz svog života te se, za svaki slučaj, preselila iz prizemlja na četvrti kat. Kao i svaki egzorcizam, nije bilo lako. Duh se borio za opstanak, prvo mi je govorio lijepe i nježne stvari, ti si predivna i volim te, a zatim je prijetio, psovao i vikao, bacao se po podu i zatrpao mi inbox porukama o tome kako će me vratiti i kako će mi se osvetiti. Nije se više nikada vratio.

Vaša L.

P.S. Bez obzira na to koliko se sada osjećate usamljeno, pokraj pogrešne osobe osjećat ćete se još usamljenije. NEMOJTE POSLATI TU PORUKU.

Ako putujem sama, uvijek kupujem kartu pokraj prozora jer lijepi prizori na mene djeluju poput razgovora s prijateljima. Problem je u tome što uvijek imam prevelika očekivanja od avionskih putovanja, a na kraju gotovo uvijek naučim istu lekciju: avion je samo autobus u zraku; prozori su prljavi, cijelo se vrijeme drndaš, nemaš dovoljno mjesta za noge i netko pokraj tebe uvijek jede sendvič s jajima. Letjela sam iznad Sredozemlja, iz Barcelone u Split, bila je 2017. godina, a ja sam bila uvjerena da je najgori dio godine iza mene. Oh, kako glupo i naivno, tada još nisam znala što me sve čeka (i pritom ne upirem prst u 2020. godinu!) te sam bila uvjerena da su iznenadne akne u dvadeset i trećoj godini života jedina stvar koja će te godine skršiti moje samopouzdanje.

Dogodilo se to preko noći, podmukle i bolne, utaborile su se na mome licu, jedinom dijelu tijela koji sam s godinama naučila voljeti i tolerirati. Prvi put su mi rekli da sam lijepa i slatka i da imam krasne jagodice još dok sam vukla dudu za sobom po gradu i pila lješnjak Čokolino iz šalice, povjerovala sam im i ostatak života provela usredotočena na te svoje rumene obraščiće, glatku kožu i blijedu, aristokratsku put, a onda sam se jednog jutra probudila s bolnim brijezima na obrazima i osjećajem da sam razočarala čitav svijet. Bila sam skršena, nekoliko se mjeseci nisam mogla ni željela pogledati u ogledalo, skidala sam naočale kada bih ulazila u kupaonicu, a svaki put kada bih slučajno pogledom okrznula komadić vlastita lica u nekom izlogu ili retrovizoru, vidjela bih samo crvene mrlje i svoje suzne krupne oči kao zarobljenice te nepravde, tog masakra nad mojom ljepotom. Bila sam šokirana manjkom vlastitog samopouzdanja, bolnom spoznajom da sam ja zapravo površna i plitka osoba koja vlastiti fizički izgled očito cijeni više od ostalih životnih postignuća. Uz sve to, osjećala sam se i kao najveći licemjer na svijetu jer sam pola života ostale uvjeravala da su predivni i da je ljepota u nama i u ljubavi i bla bla bla i da nitko nije ružan i da su svi lijepi, a sada sam ja bila ružna i ništa mi više nije bilo lijepo. Željela sam samu sebe izmlatiti, mislim, je li to zaista bio moj identitet? Je li srž mog bića zaista samo površina moje nekoć glatke kože? Nešto se u meni slomilo, zaboravila sam na ostale stvari o sebi i svome životu, povukla sam se u ljušturu iza svoje kose i izbacila iz života gumice za kosu i sve mliječne proizvode. Bila sam bolesna, nisam više željela izlaziti iz kuće bez debelog sloja pudera, pratila sam vremensku prognozu u strahu od štetnog UV-zračenja, a počele su me proganjati i neke opsesivno-shizofrene misli: “svi vide, svi znaju”, uvjeravao me sićušni glas u mojoj glavi, “nitko te više neće shvaćati ozbiljno”. U siječnju sam otišla na kućni tulum kod frenda na kojem mi je neki lik rekao da bih možda trebala kupiti bolji puder, a ljudi koje sam poznavala su me ispitivali što mi se dogodilo s licem. Taj je tulum samo potvrdio moje strahove: prestala sam izlaziti, jedva sam ustajala iz kreveta, a histerični ispadi postali su moja svakodnevnica. Mijenjala sam dermatologe, pila doksicikline, mazala se pastama, kremama i losionima, pravila prirodne maske za lice i jela borovnice. Duboko u sebi vjerovala sam da se gadim svom tadašnjem dečku, izgubila sam seksualni apetit. Svoju sam garsonijeru pretvorila u privatnu teretanu, morala sam nekako kompenzirati štetu – “noge su mi bile bomba te godine”, stvarno jesu, razmišljala sam u avionu iznad Sredozemlja dok sam zurila u svoja blijeda, čvrsta bedra. Sva sreća što nisam zgodnija, mislim da ne bih preživjela taj stalni pritisak: idi u teretanu svaki drugi dan, trči, diži utege, farbaj izrast, nemoj otići u McDonald’s, čupaj obrve. Svi misle da si zgodna pa se uvjeriš da je to tvoj identitet, da ćeš izgubiti sebe ako prestaneš biti zgodna. Ja sam imala samo tu svoju kožu i te svoje jagodice i skoro sam izgubila razum: kažu da je sve to bilo od stresa, e pa ispričavam se što sam ganjala akademske uspjehe i željela postići nešto više u životu, izgleda da stvarno ne možeš imati sve.

Toliko sam se zadubila u misli o sebi i nemilosrdnoj hormonalnoj neravnoteži što me na neko vrijeme osudila na život iza gustog pudera i teške kose da nisam ni primijetila da se gotovo svi putnici u avionu oko mene nervozno migolje u svojim sjedalima te da neki od njih čak i plaču!? Svi oko mene su pričali na španjolskom, porfavor, može li mi netko reći što se događa? Almodóvarovi me filmovi nisu pripremili na ovaj scenarij. “Tehnički problemi, vraćamo se natrag na kopno”, prevodila nam je sa španjolskog na engleski uznemirena poslovna žena u srednjim godinama s malim djetetom u rukama dok je Marokanka kratke plave kose pokraj mene plakala. Ay dios mio, možda sam ipak u sapunici, moguće da me netko prokleo, možda sam se trebala češće moliti bogovima za mir u svijetu, a manje za čisti ten. Iznenadila sam samu sebe kada sam se okrenula prema uplašenoj Marokanki koja je u rukama držala neotvoreni sendvič u aluminijskoj foliji, pretpostavljam s jajima i senfom, i rekla joj da će sve biti ok. Što je najbolje od svega: nisam lagala, jednostavno sam znala da nećemo umrijeti tog dana, možda mi je to govorio onaj patološki osjećaj veličine koji neki od nas vuku sa sobom kroz život. Bila sam pretašta (očito) da uopće pomislim da bih mogla okončati svoj život na ovakav način – u niskotarifnom smrdljivom letećem busu iznad Sredozemlja, s hiperpigmentacijskim mrljama na obrazima, skučena između prljavog prozora veličine dlana i uplakane Marokanke koju je samo avionska tragedija držala podalje od sendviča u ruci. Kao što i sami možete vidjeti, nisam umrla: avion se vratio natrag u Španjolsku, a Vueling (aviokompanija) nas je velikodušno počastio čašom vode dok smo čekali novi avion, satima zarobljeni u vrućem smrdljivom stroju.

Nema boljeg trenutka za kontemplaciju, vjerujte mi. Jela sam zdrobljene krekere na trideset stupnjeva i shvatila kako tehnički problemi i moje akne vjerojatno nisu povezani. Vjerojatno se avion nije skoro srušio samo zato da bih ja naučila važnu lekciju o tome kako su najvažnije stvari u životu ljubav i prijateljstvo. Sada kada sam skoro ugledala svjetlo na kraju tunela, možda bih trebala život posvetiti askezi, humanitarnom radu, prodati svoje zamamne kovrče i ne dotaknuti puder više nikada u životu. Ili bih možda mogla u budućnosti manje novaca trošiti na losione s visokim UV faktorom i više na malo bolje avionske karte? Drugi nas je avion pokupio za tri sata, dahtali smo kao psi ostavljeni na vrućini, bila sam umorna i ljepljiva dok smo kružili iznad Splita: tog je srpanjskog dana izbio požar koji je zamračio dalmatinsko nebo i onemogućio nam glatko prizemljenje. Sa svog malog prljavog prozorčića gledala sam kako gusti dim suklja nad splitskim palmama i Britancima u ružičastim kupaćim gaćama s limenkom piva u ruci. Još jedna katastrofa biblijskih proporcija, nadam se da su moji prijatelji iz Splita ok. Kada smo sletjeli, bilo je već osam navečer, zakasnila sam na bus za Zagreb, propala mi je karta, obje su mi noge utrnule, a bila sam toliko gladna da više nisam ni bila gladna. Preglasno sam psovala preko telefona dok sam razgovarala s mamom. Dobili smo kupon od 50 eura za sljedeći let na kartončiću na kojem je tužnim slovima pisalo “We are sorry”. Suptilno sam si šnjofala pazuhe, a pokraj mene je sjeo simpatični Srbin koji me čuo kako psujem i koji mi je došao reći da je i on bio na istome letu. Možda je i on kao mali kupovao sladoled novcima za milodar, tko zna. Osuđeni jedno na drugo, kupili smo si karte za Zagreb i sjeli na terasu jednog od onih kafića na autobusnom kolodvoru u kojem sjediš ispod prljave plave tende pokraj tegle bez cvijeća, slušaš Dalmatinski radio (ili tako nešto) i plaćaš dvije kune da bi se mogao popišati u smrdljivom WC-u bez sapuna (i onda se čudimo što nas je pokorio virus).

Ukrcali smo se u autobus, ali naravno, u jedan od onih koji stanu u svakom selu u Dalmaciji. Kroz prljavi sam prozor vidjela trbušinu svakog dede koji se u toplesu šeće po cesti i svaku pekaru koja prodaje mirisna bijela peciva do ponoći. Vozili smo se kroz noć, moj je prijatelj Srbin sjeo iza mene, a ja sam zauzela dva mjesta: bez trunke srama prislonila sam svoje crne tabane na rukohvate u busu (i onda se čudimo što nas je pokorio virus) i slušala kako bijelo pecivo i gumeni bomboni plešu po mojim crijevima uz melodiju dalmatinske pisme s radija o galebima i biloj boji. Negdje oko tri ujutro, taman kada sam se uljuljala u san, autobus se počeo ljuljati. Vozio je cik-cak po autocesti, tresli smo se i poskakivali lijevo-desno: puknula nam je guma. Srbin i ja smo se toliko smijali da nismo mogli doći k sebi, ostali su nas putnici gledali kao da smo nenormalni jer smo i bili nenormalni pehisti (između ostalog). Izašla sam iz busa i hodala do najbliže benzinske, kupila sam si još jednu vrećicu gumenih bombona, pojela samo narančaste i skoro se ugušila od smijeha. Sjedila sam u kratkim hlačama i prugastoj majici na trotoaru ispred busa u iščekivanju novog busa. Da nije bilo ovog Srbina, bila bih uvjerena da sam prokleta, ali izgleda da je sve ovo samo niz nesretnih okolnosti. Ili smo oboje prokleti. “Ili smo možda suđeni jedno za drugo?”, pomislila sam na sekundu, ali sam ga odmah zatim vidjela kako skida aluminijsku foliju sa svog sendviča.

Prepričala sam vozaču svoje putovanje iz pakla, a on mi je rekao da uvijek može gore. I znate što? Nije lagao.

Došli smo u Zagreb oko pola sedam ujutro, kolodvor je mirisao po jutarnjoj pizzi i kavi iz Dubravice, ostavila sam Srbina da se snalazi jer ga nisam mogla ni željela pozvati k sebi. Čekala me moja garsonijerica s usahnulim kaktusima i jednom dopola popušenom pljugom koju sam si ostavila prije putovanja da samu sebe iznenadim na povratku. Sjetila sam se slutnje koja je prebirala po mojim crijevima večer prije putovanja u Barcelonu – sjedila sam tada na svom krevetu za razvlačenje i gledala Seks i grad na TV-u. Pričalo se o kurčevima, naravno, a ja sam napokon bila dovoljno velika da ne moram škiljiti kroz prste i od vulgarnog se sadržaja skrivati iza mamine i tatine fotelje. Nisam mogla zaspati: prije putovanja me uvijek proganjao osjećaj da ću zakasniti, da neću pronaći autobus, da će mi pobjeći avion. Nisam vjerovala ni vozačima u plavim košuljama ni semaforima. Možda mi je intuicija nešto govorila, a možda i nije. Mislim da je sve to samo jedna velika slučajnost, sumnjam da sam toliko važna da bi bogovi riskirali živote nekoliko stotina drugih ljudi da mene nauče lekciju iz poniznosti. Istuširala sam se i otišla spavati.

Par tjedana poslije shvaćam što mi je vozač busa htio reći dok ležim na hladnom betonu s razbijenom glavom na terasi usred Vodica i slušam svoje prijateljice kako paničare i zovu hitnu; [ovo su isječci iz mog posta: Slatka si cura, ali bojim se da je ovo slučaj za kirurgiju] miješaju se glasovi, približava se zora, stavljaju me na nosila, sjetim se kako mi je mobitel na tri posto: treba mi punjač, punjač, punjač, one trče u kuću po punjač i daju mi punjač, ali krivi punjač. Hitna me vozi 30-ak kilometara dalje u bolnicu bez cipela i bez novčanika, s krivim punjačem i s praznim mobitelom. Drndamo se u kolima, medicinske sestre pričaju o nekom liku koji je zajeba Mare, pitam se što mi je sve to trebalo, zašto sam sama u mraku sjedila u podrumu, neću više nikada piti, u bolnici me preuzima doktor koji šapće kako mu je žao jer sam slatka cura, ali boji se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju, a ja odmah pomislim na neurokirurgiju i zabrinem se da će mi rezati mozak jer se neki ljudi valjda rode s takvim mozgom. U tom trenutku shvaćam da možda ipak nisam toliko površna. Budim se u sobi kraj neke babe na izdahu i molim medicinsku sestru da mi napuni mobitel. Nedjelja je ujutro, čekam da mobitel dođe na deset posto, trenutak istine: palim prednju kameru, pa nije baš tako loše, zovem sve žive, ali nitko se ne javlja jer je osam ujutro i nedjelja je, a ja ležim kraj babe na izdahu u šibenskoj bolnici i nadam se da možda ipak nije sve u fizičkom izgledu.

Kasnije shvaćam da sam ipak bila u krivu jer plačem po cijele dane zato što sam sada scarface i moj me dečko ostavlja preko mobitela jer ne može podnijeti toliku količinu negativne energije. Prvih par dana ležim i znojim se u mračnoj sobi u Vodicama na plus 40 stupnjeva, pušim travu, sreća u nesreći je to što ne mogu uživati u razuzdanom vodičkom noćnom životu i brčkati se s opušcima u plićaku, cijelo me tijelo boli, svi su živi odjednom zabrinuti za mene, mobitel stalno zvoni, a ja uživam u pažnji: moja se patnička maštarija napokon ostvaruje. Dolaze starci po mene i ostatak ljeta provodim s njima na Ugljanu. Mama i ja skupa plačemo, ona u glavi računa koliko će je koštati sve moje plastične operacije, bojim se pogledati u ogledalo, djeca bulje u mene na plaži. Trajektom odlazimo u Zadar na skidanje konaca, neki me deda pogleda i po prvi put u životu mi ne poželi dotaknuti kosu, prekriži se i pređe na drugu stranu ulice. Sa sjetom se prisjećam svih onih ljigavih osmijeha, sve je to sada stvar prošlosti. Mama mi ni dalje ne vjeruje da sam pala na glavu jer sam (bila) glupa i pijana, misli da me netko istukao jer zna kakva sam i zna kakvu imam jezičinu, uostalom: “nije prvi put da te netko udario šakom, zar ne?” Mrzim svoju mamu i svoju sestru zato što se šminkaju prije odlaska na večeru, meni je pola face natečeno i izguljeno, ostala sam bez obrve – a ostati bez obrve u 21. stoljeću najgori je zločin, društveno izopćenje. Šminkam samo jednu stranu lica, ljuta sam i naručujem šesti martini, konobar nas sve čudno gleda. Vrti mi se u glavi svaki put kada legnem jer sam imala blagi potres mozga, ali ne odustajem – ostalo mi je još samo ovo tijelo – mislim si dok ležim na podu s utezima u rukama i slušam upute Jillian Michaels s ekrana: ne smijem još i to izgubiti. Sve je u životu ipak stvar percepcije: shvatiš što imaš tek kada padneš s podrumskog zidića na glavu i zakrvariš frendici pola vikendice.

Ugh, ne znam za vas, ali meni je 2020. dosta solidna godina,


Vaša Lucija

Još kao tinejdžericu, prije nekih deset godina, mama me odlučila povesti sa sobom na opuštajući vikend-seminar o meditaciji i tehnikama disanja na otoku Krku. Probudile smo se rano, spakirale dva para sandali, kremu za sunčanje, badić, nekoliko prozračnih ljetnih haljina i trenirku, popile smo ranojutarnji cappuccino na benzinskoj pa se s ostalim entuzijastima ukrcale u smrdljivi autobus. Nisam znala što me čeka, svijet meditacije i pozitivnih misli tada je još uvijek bio rezerviran samo za luđake u lanenim košuljama, ali vikend uz more i švedski stol definitivno nisu zvučali loše. Iskrcali su nas ispred predivnog bijelog hotela i dali nam ceduljicu na kojoj je bio krasopisom ispisan broj naše sobe. Jednokrevetna, naravno, jer sam oduvijek voljela spavati s mamom u krevetu. Izabrala sam stranu pokraj prozora, izvadila sunčane naočale i svezala kosu u rep, spremna naučiti ponešto o produhovljenosti. Prvi je seminar bio posvećen meditaciji; smjestila sam se na ružičastoj prostirci, prekrižila noge, duboko udahnula i izdahnula, čvrsto držeći oči zatvorenima dok nas je glas simpatičnog muškarca u tridesetima vodio kroz seansu i snimku cvrkuta ptičica i šuma valova. Dok je on sjedio s nama, jednako prekriženih nogu i usredotočenih misli, nisam si mogla pomoći a da ne zamislim sredstva za čišćenje zahoda s aromom limuna: takvog su mirisa u mojoj glavi zvukovi tropske šume koje nam Youtube predlaže kao ultimativno rješenje protiv stresa i nesanice. Osim o žutim osvježivačima za WC-školjku i Domestosu razmišljala sam i o ženama što su me okruživale – mirisale su na šampon od vanilije i eterično ulje pačulija, čula sam ih kako dišu i nervozno se migolje u svom turskom sjedu. Žele li i one otvoriti oči? Cijelo sam se vrijeme borila sa sobom, iz nutrine su izlazile mračne i teške misli, nasumični fragmenti mojih najneugodnijih uspomena. Sjetila sam se kada mi je dečko koji mi se sviđao držao kosu dok sam pijana povraćala u parku, kada nisam znala skratiti razlomak na satu kemije pred ostatkom razreda, sjetila sam se i kada sam s tri godine otišla u trgovinu po zimsku salamu u haljinici bez gaća iako to uopće nije ni bila moja uspomena nego samo priča koju mi je mama jednom ispričala, vidjela sam i tatu kako plače, svog bivšeg dečka kako stavlja šlag na svoje spolovilo… Vidjela sam svoj život izvitoperen meditacijom kao tijelo pod svjetlom u svlačionicama. Morala sam otvoriti oči, prošlost je odzvanjala u mojoj glavi, osjećala sam težinu svojih ruku i činilo mi se kao da sjedimo tamo na tim udobnim prostirkama već satima. Prvo sam proškiljila na jedno oko, ispipala teritorij: svi su izgledali smireno, čisti zen. Bila sam sigurna sve dok su se svi ostali pridržavali uputa: otvorila sam oba oka i razgledala oko sebe, prošlo je samo petnaest minuta.

Nakon završetka seanse simpatični guru u zelenoj polo majici pitao nas je kako nam je bilo. Dignula sam ruku i priznala da sam se cijelo vrijeme borila s porivom da otvorim oči, a on se nasmijao i rekao da je to sasvim normalno, dapače, to je snažan znak da meditacija djeluje.

Imalo je smisla. Ostatak vikenda provela sam na šljunčanoj plaži iza hotela, odmarala sam se od iscrpljujućeg meditativnog iskustva s časopisom u ruci. Jela sam mango i sladoled od lješnjaka, izgorila sam po leđima pa sam propustila sat ajurvedske kuhinje i jutarnju jogu, popodne sam bila na masaži lica, a navečer sam s mamom otišla na seansu gongom koju je vodio stariji par Indijaca. Žena je imala dugu sijedu kosu, gotovo do koljena, bila je sitna i crvena u licu, a muškarac je nosio šarene končane narukvice i kosu svezanu u punđu. Na ulasku u dvoranu svatko je trebao iz visoke drvene posude izvući jedan papirić s porukom koju smijemo pročitati tek nakon seanse, porukom koja bi nam trebala pomoći da odgovorimo na sva pitanja i raspetljamo zamršenosti što će nam se tijekom meditacije pojavljivati u glavi. Posjedali smo po podu, ja sam se ispružila preko parketa i zatvorila oči. Počeli su svirati, navodno gong stvara vibracije kojima se potiče obnova i rast stanica u našem tijelu, a iako sam izvorno bila skeptična, ubrzo sam se prepustila zvuku bubnjeva koji je strujao mojim tkivom i postrojavao moje misli u uzorke narančastih i zelenih boja. Vibracije su na mene djelovale mnogo intenzivnije od CD-a sa snimljenim zvukovima prašume i oceanskih valova; prepustila sam se glazbi i skoro zaspala. Nisam razmišljala ni o čemu. Ubrzo su se s udarcima bubnja počeli isprepletati i izdisaji pozaspalih sredovječnih žena u pamučnim majicama s koraljnim naušnicama. Ne sjećam se što je pisalo na mom papiriću, a žena duge sijede kose rekla nam je da je u redu i ako smo usnuli, sve je dobar znak, naša tijela drugačije reagiraju na vibracije i na meditaciju, svaka reakcija je dobra reakcija.

Ubrzo sam zaboravila i na poruku i na ženu s dugom sijedom kosom, vratila sam se doma na usaftani asfalt i u svoja četiri zida. Nisam nastavila meditirati, sljedbenici Hare Krišne nikada me nisu privukli jer, između ostalog, narančasta nikada nije bila moja boja. Jela sam meso i gluten, pušila sam cigarete i pila kavu s mlijekom. Na prvoj godini faksa cimerica mi je pružila džoint i ja sam odjednom sjedila na kauču u dnevnom boravku i u osvjetljenom globusu na polici pokraj televizora vidjela kako se zelena i plava boja međusobno prelijevaju i upadaju jedna drugoj u riječ. Vidjela sam obrise žaba koje se ljube i izgubljene svjetove, Atlantidu i sve je imalo više smisla, kao da je smisao nešto što možeš vidjeti i čuti; u pozadini je svirao Dookie, a ja sam se prvi put u životu upoznala s čarima marihuane. Pizza u tri ujutro, crvene oči što sijevaju nad zgužvanim limenkama jeftinog piva: smijala sam se na kroasan s lješnjakom i izgubila među policama u Konzumu, dobila sam četiri kile i osjećala se kao da sam neprestano na rubu neke velike životne spoznaje. To je za mene bila meditacija, ako sam išta naučila na vikend-seminaru na otoku Krku kao tinejdžerica, bilo je to da je sve dobar znak, da je u redu i zaspati i otvoriti oči i sjediti na kauču okružen mirisnim štapićima i dimom, jesti čips, osjećati se svaki dan kao da lebdiš. Mrvice čipsa izgubile su se u ljubičastom čupavom tepihu zajedno sa zečjim govnima i vlasima zelene kose moje cimerice, a osjećaj bestežinske sreće ubrzo je zamijenila tjeskoba.

Bile su to tada neobične senzacije za mene, prvi sam put pušila travu tek na faksu, do tada sam smisao života uglavnom tražila na dnu plastičnih bijelih čaša na klupici u parku. U mom je gradu pijančevanje bilo poput izvannastavne aktivnosti, vikendima se sjedilo na plastičnim vrećicama pokraj rijeke i širilo um jeftinim rumom iz trafike. Činilo se tada kao da je to jedini način da si proširimo granice uma i postojanja, u našem gradu nije bilo ni kazališta, ni kina, ni galerija, ni muzeja, jedan od najvećih doživljaja bilo je otvaranje šoping-centra s velikim Sparom (u koji smo bježali kada smo bježali iz škole): sve je bilo daleko od nas i glupo, bili smo izgubljeni u lokvi postindustrijske bljuvotine. S trinaest sam se godina prvi put napila: strusila sam dva unučića votke i jedan sok od naranče, lebdjela sam na pramcu nekog broda usidrenog na rijeci. Sve mi je bilo smiješno, brodić je imao oči i usta, a mama i tata me nisu ulovili u nedjelu; te sam se noći prvi put upoznala s nekim drugim dijelovima sebe. Pijanstvo je poput meditacije za nestrpljive, kopaš po sebi i po svojim osjećajima, doznaš neke stvari koje inače možda nikada ne bi saznala. Voliš li još uvijek svog bivšeg dečka? Jesi li zadovoljna faksom? Što uopće želiš od života? Tada uglavnom shvatiš da ne znaš što želiš i da je sve besmisleno, ali ne brini: plakanje je sljedeći korak, plakanje oslobađa.

I tako sam proplakala, plakanje je meditacija kojoj ću se tijekom života stalno i uporno vraćati. Ima nešto oslobađajuće u tom osjećaju nemoći; peku te oči, iste se misli neprestano pojavljuju, boli te glava, ali brzo padaš u san, a snovi su sljedeći korak: u snovima se žive neki drugi životi, ponekad bolji, ponekad gori, ali se živi. Ponekad se samo i živi od toga.

Danas se živi i od meditacije, samoaktualizacija je koncept koji se izvrsno prodaje: unaprijedi svoje misli, budi poput kornjače u oklopu, prigrli svoje panične napadaje, daj nam nekoliko dolara mjesečno i zauzvrat ćemo te naučiti kako lebdjeti u vlastitom dnevnom boravku (tanka je granica između dilanja droge i Headspacea, ako mene pitate). I ja želim lebdjeti! Jednog sam se jutra probudila s tom mišlju: ŽELIM LEBDJETI. Sjedila sam za kuhinjskim pultom i osjetila iznenadan pritisak u prsima, vani je bio predivan dan, jedan od onih sunčanih dana kada ptičice cvrkuću, muce od maslačaka i mačje dlake plove nebom, a čovjek se osjeća kao da će i sam propjevati. Bila sam na drugoj šalici kave i pričinilo mi se na nekoliko sekundi kao da možda sve na svijetu ipak nije stravično i tužno; taj tračak nade zatitrao je u meni, možda zbog kofeina, možda zbog sunčanog dana, i odjednom sam se poželjela samoostvariti: vidjela sam se kako plešem pod ljetnim nebom u kožnim klompama, crnim trapezicama i bijeloj košulji, sretna i nesputana. Provela sam tjedne u karanteni uz pojačani puls i znojne dlanove, ali sada sam se osjećala kao da ipak nešto mogu ponuditi svijetu. Sva besplatna Ivy League predavanja već su odavno počela, tako da se više ne stignem samoostvariti pomoću tečaja o nuklearnoj fizici, prestala sam pušiti travu, već vježbam uz stay-at-home fitness DVD. Možda se moram ponovno vratiti klečanju na prostirci i dubokim udisajima, napisat ću si mantru, ja sam fantastična, ja mogu sve što želim, to što ne znam pripremiti zamrznuti panirani oslić na tavi ne znači da sam nesposobna i da ne zaslužujem ljubav, ja sam svjetlost, ja živim u trenutku. Oslić se raspao, nije bio čak ni hrskav, bacila sam ga u smeće zajedno s komadima masnog papirnatog ručnika i svog samopoštovanja. Upalila sam mirisnu svijeću, udobno se smjestila na prostirci, skinula trial verziju Headspacea i pokušala meditirati. Ubrzo sam shvatila kako sam gotovo dva mjeseca provela ne radeći ništa; nisam napisala seminare, nisam izgubila kilograme, nisam napisala dramu, nisam naučila španjolski: samo sam jednom upalila Duolingo i nisam postala bolja osoba.

Počela sam plakati. Osjetila sam kako se vruće, slane suze probijaju kroz šumu dlačica na mom licu, čula sam ih kako tiho lupkaju po parketu. Bila sam tamo, sama sa svojim suzama, osjećala sam težinu glave i vlagu u sinusima, trepavice su mi se slijepile dok sam jecala u trenutku. Sklupčala sam se u polumjesec i zaspala. Sve je to dobar znak, sjetila sam se žene s dugom sijedom kosom, sve je u redu i ako ste usnuli.

Ne, ozbiljno, sve je ok,


Vaša Lucija

Cijeli sam se život osjećala kao da zaostajem za drugima. Kada sam bila dijete, skrivala sam se iza svojih ljubičastih zavjesa s volanima i iz sjene promatrala drugu djecu kako se igraju iza zgrade ispod velikog starog kestena. Željela sam izaći van i družiti se s njima, ali često me u tome sprečavao zlokobni osjećaj straha, ponekad čak i srama, da me drugi neće prihvatiti. Nisam drugu djecu nikada doživljavala kao prijetnju, daleko od toga, prisustvo drugih u meni je izazivalo osjećaj nedostatnosti, u usporedbi s drugima moji su nedostaci dolazili do izražaja, osjećala bih u sebi neki manjak koji je lukavo mijenjao oblik te se mirisom i bojom prilagođavao prilikama u kojima bih se nalazila. Gotovo dva desetljeća kasnije, obavijena dimom marihuane i praznim zgužvanim omotima od čokolade i čipsa, sjedila sam na bijelom kauču u dnevnom boravku svog podstanarskog stana u Zagrebu i osjećala se baš kao i nekoć kada sam se od drugih skrivala iza svoje ljubičaste zavjese. Činilo mi se kao da gotovo svi oko mene imaju neki plan, ganjaju neke snove, teže prema nečemu, a ja stojim na istome mjestu, ta sjedim na istome mjestu kao jučer i kao prekjučer, svi su mi dani isti, tresem se s cigaretom u ustima od straha da će njihova ambicija razotkriti moju bezličnost. Upalila sam štednjak, buljila u glatku površinu vode u džezvi i razmišljala o tome kako život nije ispunio moja očekivanja, još uvijek se nisam pronašla, što god to značilo, nisam sigurna ni da ikada hoću, a na Novoj sam godini pokušala pijana rukama razderati svoj indeks. S gađenjem sam stavila pet žlica kave u kipuću vodu, sjetila sam se koliko sam lažno izgledala na onoj slici u indeksu sa svojom dugom kosom i uštogljenim osmijehom.

Imala sam isti izraz lica kao i na slici koju je tata snimio onog dana kada sam krenula na plivanje. Bio je sretan, izvadio je fotoaparat i s bljeskalicom me fotkao u najnovijim japankama i Speedo kapi, pozirala sam pokraj Barbika na ormaru, a on je bio ponosan i uvjeren da će biti nešto od mene. Dolazila sam iz zdrave radničke obitelji, doručkovali smo zimsku salamu i pili jogurt iz plave plastične boce, mama je bila hirovita, ponekad crvenokosa i nezaposlena, a tata je živio na rubu vidljivog svijeta. Sport je bio put do njegova srca, ali tada još ni on ni ja nismo znali koliko ću brzo zamrziti i plivanje i miris klora i onaj osjećaj nelagode koji u meni izaziva nošenje japanki. Svake sam druge večeri stajala pokraj dugorukih i dugonogih nadarenih plivačica u badiću i uvlačila trbuh, voda je uvijek bila prehladna, plivanje je bilo teško, a udarci o vodu, dječja vriska i zviždaljke odjekivali su u mojoj glavi i satima nakon što bih završila s treningom. Samo sam željela biti doma, ispružiti noge na stolić ispred televizora i čitati knjigu ili možda pratiti rasplet ljubavne drame između Petre i Danijela u novoj seriji na TV-u. Ponekad su me mama i tata dolazili gledati, mahali bi mi preko stakla iz zadimljenog kafića, a ja sam se tada svim silama trudila prikriti činjenicu da sam zapravo poprilično loša plivačica. Druga su se djeca nakon treninga špricala pod tuševima, a ja sam željela samo što prije skinuti onu gumenu kapu s glave i otići doma. Klor mi je uništavao kosu, osjećala sam se kao gubitnik, a tata se ubrzo morao pomiriti s činjenicom da nikada neću postati slavna plivačica.

Ponekad mi je žao što sam odustala – smatrala sam to svojom najvećom manom, tu sklonost za odustajanjem kada nije lako. Plivanje nije jedina aktivnost od koje sam odustala; jedne sam godine krenula na odbojku jer mi je profesorica iz tjelesnog rekla da imam dobar čekić. Bila sam niska, ali ispunjena nadom da ću se možda jednog ljeta izdužiti, baš kao što se ponekad na prvi dan škole neka djeca vrate s praznika neprepoznatljiva, a zatim do kraja života zapinju glavom za štokove. Trenirala sam s ostalim djevojkama u pljesnivoj dvorani pokraj školske kuhinje, ponekad je sve smrdilo po masnim krumpirićima dok smo trčale oko dvorane. Mrzila sam one uske odbojkaške hlačice koje se uvlače u guzicu, uvijek su se na najljepšim curama demonstrirali pokreti i vježbe, a ja sam se utapala u tjeskobi svaki put kada sam trebala servirati. Znala sam odbaciti loptu, namjestiti jagodice, stati u polučučanj, ali i dalje sam se osjećala kao da mi nešto nedostaje, neka esencija sportskog duha, karakter, talent ili samo malo više ustrajnosti. Nakon treninga sjedile bismo u svlačionici, cure bi međusobno čavrljale o dečkima, mengi i školi, a ja sam se osjećala glupo jer nisam bila dovoljno dobra, nisam im se željela nametati, nisam znala kako razgovarati s njima. Jednom je frčkava Sanja svima rekla da mi kosa smrdi po ribi, glupača. Bila je u pravu, tog sam dana za ručak jela pohanog oslića, ali njezine su me riječi zaboljele na onaj način na koji može zaboljeti samo istina. Znala sam da znaju, nanjušile su moj strah, a ja sam nakon incidenta s oslićem odlučila da više ne želim trenirati odbojku.

Šalica guste crne kave trebala mi je pomoći da razbistrim um, imala sam dvadeset i jednu godinu i studirala sam novinarstvo, željela sam napraviti nešto veliko sa svojim životom i promijeniti svijet, ali nisam znala kako. Sjedila sam za stolom, udisala miris kave zatvorenih očiju i razmišljala o svim svojim sportskim neuspjesima. Čitavo sam vrijeme mislila da mrzim sport, ali nisam shvaćala da zapravo prezirem onu naglašenu sportsku kompetitivnost koja svakoga tko ne može držati tempo isključuje iz igre. Nikada u životu nisam bila tjeskobnija nego na sportskim natjecanjima. Mrzila sam sport zato što je toliko očito radio razliku između mene i drugih, moje je tijelo za sport bilo samo činjenica kojom su se potvrđivali svi moji iracionalni strahovi iz djetinjstva o tome kako se nikada neću moći nositi s ostalima: sport je onaj glupi dječji osjećaj da zaostajem za drugima pretvarao u broj, u statistiku. “To što sam olako odustajala nije mi išlo u korist”, pomislila sam dok sam spužvicom trljala stijenke šalice, “trebala sam ojačati, prestati biti tolika plačljivica. Pa što ako su drugi bolje plivali od mene, zašto je to uopće bilo važno?”

Nakon srednje škole željela sam samo pobjeći iz svog rodnog grada, željela sam živjeti punim plućima negdje drugdje. Cilj je bio iščupati se iz letargije malog grada, što sam naposljetku i učinila, iako tada još nisam shvaćala da je mnogo važnije iščupati se iz mrtvila vlastitog uma. Taj um neprestano je radio protiv mene, pola života provela sam zaslijepljena iluzijom da je drugima bolje nego meni. Taj zlokobni osjećaj vukla sam za sobom kroz cijelu osnovnu i srednju školu; bila sam bijesna na svoje roditelje zato što me nisu upisali u glazbenu školu umjesto na plivanje, zamjerala sam im to što me nisu tjerali da idem na treninge (iako sam duboko u sebi bila zahvalna što nisu) i što nisu bili oštriji prema meni. S godinama sam onaj inicijalni strah s kojim se gotovo svatko jednom u životu susretne, strah da nas drugi neće prihvatiti jer nismo dovoljno dobri, uspjela pretvoriti u čudovište, u zavjeru čitavog čovječanstva protiv mene. Bilo je to puno lakše, uvjeriti se da je život takav kakav jest i da sam zauvijek zapela u tom bezličnom svijetu radničke klase u kojem se ne ide u kazalište, ne putuje svijetom, ne uči francuski od pete godine i ne jede avokado na integralnom tostu za doručak. Nisam ja kriva što su mi roditelji prenijeli ove beskorisne gene i što nisam dovoljno visoka za odbojku, dovoljno nadarena za matematiku, dovoljno disciplinirana za učenje stranih jezika. Uvjerila sam se da se cijeli život osjećam kao da zaostajem za drugima zato što zaista i zaostajem za drugima, a ne zato što imam stalnu samonametnutu potrebu da se uspoređujem s drugima.

Tada sam bila na trećoj godini faksa i proživljavala sam svojevrsnu egzistencijalnu krizu. Nisam bila zadovoljna faksom, sve mi je bilo glupo i besmisleno, osjećala sam se neuklopljeno, a prvi put u životu nisam imala koga drugoga okriviti za taj osjećaj nezadovoljstva osim same sebe. Svjesno sam odabrala taj faks, taj stan, tu pljugu u rukama, čak i tu kratku kosu koja mi uopće nije stajala. Činilo mi se kao da se stvari nikada neće promijeniti nabolje, svjesno sam radila protiv sebe jer sam živjela u tom bolesnom uvjerenju da se ne mogu pomaknuti s mjesta. Sjedila sam na bijelom kauču u svom podstanarskom stanu već danima, u pozadini se čuo samo televizijski žamor, a ja sam neprestano bila na rubu suza. Pohađala sam kolegij u sklopu kojeg se išlo na praksu na HRT, većina je studenata jedva dočekala priliku da se iskaže pred iskusnim i ostvarenim televizijskim i radijskim ličnostima, ali ja sam, pogađate, odbila priliku. Odbila sam praksu jer mi je u usporedbi s ostalim studentima nedostajalo ambicije, bila sam umorna, živjela sam na rubu krutog stanja, samo sam čekala trenutak kada ću se i ja raspršiti u dim cigareta i trave kojoj sam se gotovo pobožno vraćala iz dana u dan. Odustajanje tada nije bilo opcija jer je povratak u rodni grad bio puno gori scenarij. Profesorica je čekala da svi studenti izađu iz prostorije prije no što mi je rekla da sam nezahvalno samoživo derište (dobro, možda ne baš točno tim riječima) koje odbija priliku za napretkom u karijeri. Nije shvaćala što uopće radim na njezinom kolegiju, istaknula je da manjku ambicije nije mjesto na fakultetu, a za kaznu mi je rekla da moram napisati dnevnički zapis o sebi i o svojoj svakodnevnici tako da može vidjeti zašto mislim da mi praksa nije potrebna. Bila sam bijesna. Došla sam doma i pobacala sve bilježnice na pod, “ako želi komadić ove tjeskobne svakodnevnice – dobit će ga”. Sjela sam za laptop i riječi su samo krenule teći iz mojih prstiju, pisala sam o sebi, o svojim strahovima, o ljubavnim brodolomima, o dečku koji se kroz prozor iskradao van iz moje sobe noću, o gađenju prema sebi i cijelome fakultetu, o svome ocu i o svim ostalim stvarima koje su mi tada prolazile kroz glavu. Pritisnula sam SEND. Nakon toga više nije bilo povratka, imala sam dvadeset i jednu godinu, nosila sam bob frizuru i sanjala o nenadanom bogaćenju koje će me izbaviti iz sobe koja je gledala na bolnicu i iz koje je noću dopirao vrisak tek rođene djece.

Do onog trenutka kada je profesorica trebala na predavanje donijeti ispravljene studentske radove, uključujući i moj dnevnički zapis napisan u stanju potpunog ludila, pojela sam već gotovo sve zanoktice. Tog sam dana nosila kratku ružičastu haljinu i crnu bluzu s cvjetnim uzorkom te pažljivo promatrala kvaku na vratima. Kada se kvaka počela pomicati, osjetila sam samo kako se jedna kapljica znoja cijedi niz moja leđa; protrnula sam od straha. Ono što se nakon toga dogodilo u potpunosti je promijenilo način na koji sam dotad gledala na (svijet oko) sebe. Profesorica je rekla da ju je moj dnevnički zapis istovremeno rastužio, raznježio i nasmijao, rekla mi je da sam bila u pravu i da zaista ne pripadam okolini u kojoj se nalazim (iz vidno drugačijih razloga no što sam ja mislila): “Odite i samo pišite.” I tada mi je sinulo: bila sam toliko zaslijepljena iluzijom da su svi drugi bolji i uspješniji od mene da u cijelom tom kaosu nisam uopće ni vidjela samu sebe.

Nisam vidjela s kolikom sam upornošću od malih nogu naganjala mamu po kući s bilježnicom i tjerala je da mi čita i da me nauči sva slova. Tuga što me nisu izabrali da plivam školsku štafetu zasjenila je sreću koju je u meni izazvala pohvala učiteljice kada sam za majčin dan napisala sastavak o mami i njezinim očima boje Banovine (iako sam vrlo vjerojatno mislila na ebanovinu i sasvim slučajno ispala teški rodoljub). Svi oni sastavci i sve riječi što su se pojavljivale u mojoj glavi i o kojima sam sanjala prošle su nezapaženo pokraj tinejdžerskog angsta, guste crne olovke kojom sam ocrtavala rubove oko očiju dok sam pokušavala bijesom prikriti ono što sam smatrala svojim prazninama. Tamo u vrućoj učionici na faksu doživjela sam trenutak prosvjetljenja koji sam čekala godinama i više se nisam osjećala toliko ugroženo zbog toga što nisam nešto što nikada ne bih mogla ni željela biti. Shvatila sam koliko je zapravo sebično to što sam cijelo vrijeme bila uvjerena da svi oko mene znaju što rade; treba se izvući iz tog patničkog diskursa, shvatiti da svi imamo neka svoja sranja. Jedno sam vrijeme bila uvjerena da bi mi život bio puno bolji da sam odrasla na nekoj drugoj geografskoj dužini, u nekom drugom gradu, da sam išla u glazbenu školu, da nisam odustala od naprednog njemačkog u srednjoj… Proplakala sam pola života zbog vlastitog ega.

Jedva čekam ljeto da odem plivati, ali ovog puta bez štoperice,


Vaša Lucija

Iz dalekog i nedostižnog djetinjstva sjećam se mnogih stvari – sjećam se kako sam se osjećala kada me baka prekorila jer sam razbila njezinu najdražu bijelu vazu, sjećam se narančastih korica knjige o ljubavi i horoskopskim znakovima koju je moja majka jednom pomno čitala, sjećam se da su mi rekli da leptiri žive samo jedan dan pa sam ih cijelog dana lovila i spremala u napušteni, ispražnjeni akvarij pokraj kuće, a zatim čekala da vidim hoće li ta naizgled krhka bića zaista umrijeti. Htjela sam znati kako izgleda smrt. Tada nisam shvaćala snagu perspektive, nisam razumjela zašto su mamini nokti tako čisti i sjajni, a moji prljavi i crni: ta obje živimo u istom svijetu, na istom balkonu ispijamo zaslađenu limunadu i slušamo susjede kako se žale na vlagu u zraku. Svijet sam tada promatrala iz kuta svoje ljubičaste sobe, dan je bio prekratak za jedan cijeli život, a ulicama sam hodala stružeći dlanom po pohabanim i sivim gradskim fasadama.

Jedan od mojih prvih poljubaca bio je s mojom tadašnjom prijateljicom koja je živjela u zgradi pokraj mene i s kojom sam kao dijete jela suhi kakao žlicom iz dubokih tanjura. Kažem “jedan od prvih” jer ih je bilo mnogo, djeca se ljube, a prošlost je ljepljiva i često se za naša sjećanja zalijepe neki osjećaji, slike i zabrane kojih tamo izvorno nikada nije ni bilo. Ona je mirisala po vaniliji, sjećam se da je uvijek jela šnite bijelog kruha s majonezom, a noge su joj bile prekrivene bijelim mrljama: izgledala je kao da je netko njezinu već svijetlu put poprskao svježim mlijekom. Tog poslijepodneva njezina nas je mama ulovila kako ližemo kakao s poda njezine sobe, kakao koji smo nekoliko trenutaka ranije grabile metalnom žlicom, a koji se od siline našeg smijeha rasuo po sobi. Kakao je bio u zraku, na našim prstima, u našoj kosi; pomiješan s česticama prašine, kakao se uvukao u nas. Dok smo ležale na podu i smijale se, njezina je mama počela sumnjati u ispravnost našeg prijateljstva. Kakao nije bio jedina stvar koju smo tog poslijepodneva lizale, ono što ona tada nije znala bilo je to da smo samo nekoliko minuta ranije ležale jedna na drugoj i pokušavale jezicima dokučiti što je to ljubljenje.

Ubrzo nakon toga prestale smo se družiti, a ja sam postala prestara za kakao na žlicu. Kakao sam jela samo u palačinkama, tada nisam znala da je pravi kakao zapravo bezukusan i gorak, a najviše sam ga voljela miješati s bijelim kristalnim šećerom.

Bio je zadnji dan mog osnovnoškolskog obrazovanja; svake su se godine na zadnji dan škole grupe mladih slijevale na kupalište. Meso se okretalo, djeca su se opijala i bacala u rijeku, svi su slavili kraj škole i početak ljeta. Zadnji dan nastave uvijek je bio najslađi dan, početak dugog i vrućeg ljeta, iščekivanje promjene u vidu kojeg centimetra u visinu ili u širinu. Cijelo je kupalište zaudaralo po ishlapjelom pivu, srednjoškolci su se zalijevali vodom i vrištali, nekoliko je puta intervenirala i hitna pomoć, ali bili su to lijepi i opušteni dani, a najljepše je bilo vraćati se doma preko nasipa kroz miris poljskog cvijeća i zemlje natopljene riječnom vodom i rakovima. Hodale smo tako Irena i ja, iscrpljene od cjelodnevnog smijeha, ranije me zvala da ljetujem s njom i trebale smo otputovati sljedećeg jutra – bile smo ispunjene nadom i srećom, nebo nikada nije bilo ljepše boje. Nisam se ničega bojala, svi su strahovi bili daleko ispred mene i znala sam da imam još nekoliko dobrih i bezbrižnih godina dok ih ne sustignem. Smirivala me pomisao na to da je jedno poglavlje u mom životu završilo – imala sam novu najbolju prijateljicu koja je bila predivna, duge kovrčave tamne kose, povezivala nas je ljubav prema glazbi i pjevanju, voljele smo pričati o dečkima i o ljubavi, smišljati scenarije za sapunice i provoditi dane žmirkajući u plavo nebo. Mislim da je to bio jedan od najljepših dana u mom životu.

Irenu sam upoznala koju godinu ranije na školskom igralištu. Bila je sramežljiva i skrivala se iza svoje bujne kose. Nosila sam tada crne dimije i zelenu majicu na bretele, mislila sam da će mi grudi jednog dana narasti pa sam još uvijek kupovala i nosila grudnjake, bijele elastične naramenice urezivale su se u moja ramena, a dugom kovrčavom kosom izazivala sam oduševljenje i onih što su me prezirali iz dna duše. Pažljivo me promatrala svojim smirenim tamnim očima dok sam se ja previjala na podu od smijeha na vlastitu šalu, a nekoliko tjedana nakon već smo svaka s jednom slušalicom u uhu šetale gradom i pjevušile Mardy Bum. Zeleni zidovi njezine dječje sobe bili su prekriveni krasopisom ispisanim stihovima iz pjesama od Beatlesa, imala je duge mršave noge i jednog raspjevanog kanarinca. Zamišljala sam ih kako zajedno cvrkuću nošeni valom zlatnih sunčanih zraka što su zibale usidrene police s pločama i knjigama u njezinom stanu. Naše je prijateljstvo bilo poput palačinke koja je uspjela iz prve; sočna i pufasta, nikada se nije zalijepila za tavu, a mogao si je jesti s čokoladom i s orasima, s pekmezom od jagode i kakaom u prahu.

Ljetovale smo u maloj kamenoj kući pokraj velikog drveta čije su grane popucale pod težinom sočnih rascvjetalih smokava i jedne ofucane žute mačke. Kuća je mirisala po pijesku i pčelama, a mi smo se noću pokrivale nježnim bijelim plahtama koje su nas trebale čuvati od noćnih mora i prohladnih lipanjskih zora. Nosile smo sa sobom debelu crvenu bilježnicu u koju smo zapisivale svoja zapažanja i svoje ideje o zaljubljenosti i dečkima. Obožavale smo dečke – neprestano smo pričale o njihovim uskim i širokim ramenima, Irena je voljela dobru bradu i preplanula pleća, a ja sam uzdisala za vretenastim listovima. Sunčale smo se na vrelom šljunku u sjeni borova mirisa, zalutale morske alge škakljale su nas po ispruženim stopalima dok smo se zadubljene u slova i rečenice zaljubljivale u likove unutar tvrdih i mekih korica. Irena je imala duge ruke i duge noge, njezine su tamne oči bile uokvirene gustim obrvama, smijeh bi podigao njezinu gornju usnu i razotkrio njezino crveno zubno meso i male bijele zube – Irena je bila mediteranski tip ljepotice, a izgledala je kao netko tko miriše po smoli i spava do podneva.

Ubrzo smo se sprijateljile s lokalcima tog beznadnog i bezličnog gradića, večeri smo provodile na molu, više se smijući njima nego s njima. Jedne smo si večeri izgrebale koljena na krutom i hladnom kamenju dok smo u mraku vrtile bocu istine i nadale se da ćemo izbjeći ljubakanje s malim nerazvijenim Markom koji je sjedio pokraj nas. Šime je zavodio svojim čvrstim pogledom, nije niti jednom trepnuo dok je zurio u Irenina koljena i milovao je po nestašnim slanim kovrčama. Ja sam zapela za oko Robiju, rekao mi je da imam “najlipši osmih” iako smo oboje znali da to nije istina, bio je vatrogasac i htio mi je pokazati kako izgleda vatrogasni dom iznutra. Opirala sam se, a smijeh je razotkrivao moje vampirske očnjake što su poput nasukanih brodskih olupina obraslih školjkama svjetlucali u mraku. Obje smo bile pripite, grla smo vlažile kiselim domaćim vinom, večer je bila topla i sve oko nas je titralo od zvijezda i od zrikavaca. U jednom smo trenu obje ustale i počele trčati, ničim izazvane, samo smo trčale što dalje od te plaže i od Šimeta i od Robija, sakrile smo se od mraka u još veći mrak iza drveta, a zatim se počele ljubiti. Bilo je nježno i nevino, mokro i smiješno, njezin je dah mirisao po svježim smokvama i po turskoj kavi, dodirivala mi je kosu, doticala hladno čelo svojim dugim toplim prstima.

Ljubile smo se gotovo svake noći. Ujutro bismo se rugale svojim izdajničkim koljenima, uspoređivale masnice i čitale knjige u kojima smo se svakodnevno zaljubljivale u glavne junake. Raspravljale smo o tome koji je mrtvi pisac najzgodniji, “Keruac nije loš”, složile smo se. Irena je bila moja najbolja prijateljica, nikada nismo preispitivale svoje postupke, naši noćni izleti iza zahrđale plave brodice i grma ružičastih pelargonija bili su izleti u život što je tekao usporedno s onim na molu, s životom u kojem smo prislanjale glavu na čupava preplanula prsa očerupanih morskih galebova. To je bila čista i iskrena djevojačka ljubav, želja se intuitivno budila u nama i nikada joj nismo pridavale više značaja no što je bilo potrebno. Nismo to skrivale od sebe, nismo ne razgovarale o tome, miris njezina parfema obilježio je taj komad ljeta, a svi koji su znali, nisu znali što da misle o nama. Možda smo rođene u pogrešno vrijeme, ljudi svijet ravnaju po sebi i onome što znaju o njemu – nama je jedan dan omeđen izmjenom svjetla i mraka, a leptiri uspijevaju ugurati jedan cijeli život između našeg doručka i večernjih vijesti.

Irena i ja nikada nismo prestale biti prijateljice, nikada se nismo prestale smijati dogodovštinama koje su obilježile godine našeg druženja, ali su s vremenom naši noćni izleti postajali sve rjeđi, sve dok nisu prerasli u uspomene koje su se izvitoperile pod teretom vremena i odrastanja. Vjerojatno nikada neću znati o čemu sam zaista razmišljala tih ljepljivih ljetnih noći, ali ću zato zauvijek pamtiti miris i okus njezina parfema. Versace Crystal Noir i pogled na jednu rascvjetalu sočnu smokvu, majoneza na bijelom kruhu, kakao u prahu, okus soli i šum televizijskog programa dok večeramo na terasi, to su sve čestice sjećanja što uspješno odolijevaju vremenskim i prostornim pomicanjima, čestice jednog izgubljenog vremena što se tiho, ali uporno taloži u našim kostima. Mi smo zapravo poput leptira – i mi živimo samo nekoliko dana u životu, sve ostalo samo je bivanje.

Vaša Lucija

Jedne vjetrovite travanjske noći moja se cimerica vraćala iz grada s masnim škarniclom u ruci. Penjala se uz stube sve dok nije došla do trećeg kata, gdje su je dočekala širom otvorena ulazna vrata od našeg stana. Vrata su klopotala, prateći ritam disanja te stare stambene zgrade, a ona je odložila raskupusan komad vrućeg bureka na kuhinjski pult, oblizala prste te se zaputila u dvorište iza zgrade u potragu za našom mačkom. Nije to bio prvi put da nas ulazna vrata od stana dočekaju širom otvorena, iz nekog neobičnog razloga često smo se susretale s tim fenomenom: ujutro bismo se pobrinule da što jače zalupimo vratima na izlasku iz stana (i usput probudimo sve susjede u zgradi), ali vrata nas nisu slušala i kada bismo se vratile kući, često bi bila odškrinuta. Te je noći cimerica u dvorištu iza zgrade zazivala ime naše mačke, zaogrnuta lažnom bundom borila se s glasnim hučanjem proljetnog vjetra, “Mika, Mika!” vikala je sve dok se iz jednog grma nije izmigoljila mala glava naše debele tigraste mačke crnih šapa. Uzela ju je u naručje i odnijela u stan, zatvorila vrata i bacila se na ostatke masnog bureka. Dok je šuškala vrećicom uz traku nasnimljenog smijeha iz televizora, u njoj se pojavilo zrno sumnje: što ako je doma donijela krivu mačku?

Pažljivo je promatrala mačku kako se igra s cipelama u hodniku, Mika obožava cipele, gledala je kako oštri kandže na stolcu u dnevnom boravku, sve što i inače voli raditi, ali sada je svaki njezin pokret bio sumnjiv, više se nije mogla sjetiti ni kako mačka zaista izgleda. Uspoređivala je slike mačke s mobitela s mačkom koju je donijela doma sve dok nije zaspala na tvrdom kauču. Ta se misao podmuklo uvukla u nju i sada je svaki put kada bi ugledala Miku kako hoda po kuhinjskom pultu vidjela neku drugu mačku.

Taj osjećaj neumorne sumnje što se te noći polagano ušuljao u njezine misli, osjećaj je neumorne tjeskobe s kojom sam se prvi put susrela prije nešto više od godinu dana. Baš poput moje cimerice, i ja sam počela sumnjati u neke dijelove vlastite realnosti iako su i dalje bili tu, nepromijenjeni. Sjećam se kada sam prvi put otišla kod psihijatra i pokušala mu objasniti kako se osjećam, rekla sam mu da ne mogu gledati u vlastite ruke, da imam osjećaj da to nisu moje ruke iako znam da su to moje ruke, i da se svaki put kada ih vidim kako lepršaju po zraku, kako mlataraju uz moj trup dok hodam ulicom, prestrašim i srce mi krene snažnije udarati i ja umislim da ću prestati disati i da ću umrijeti ili, još gore, poludjeti. On nikada nije ništa zapisivao, rekao mi je samo da je to slučaj za psihologiju i da mi ne može pomoći. Sjedila sam na kauču u toj hladnoj sobi hladnih zidova i mrzila njegove naočale i njegovu ćelavu glavu i taj ružni tepih i osušenu biljku na prozoru. Pitao me želim li uzimati lijekove protiv tjeskobe, ali odbila sam jer sam se bojala kemikalija i nisam željela postati umrtvljeno biće koje živi u strahu od vlastitih ruku u prigušenim uvjetima.

Uz ruke, počela sam se bojati i svog glasa. Nisam ga mogla podnijeti, sve što je dopiralo iz mog grla bilo je samo podsjetnik na onu večer kada sam ležala na hladnim pločicama u kupaonici prijatelja od prijateljice i grebala se po licu.

“Vrištala sam iz sveg glasa, osjećala sam glasnice kako se lome: ‘Ja sam poludjela’. Čujem te riječi neprestano u svojoj glavi – ponavljaju se poput uspavanke kojom se uspavljuju luđaci. Čujem te riječi, a zatim visoke tonove vlastita glasa, dašćem, na koljenima sam, ja sam jebena životinja. Lupam po zidovima, po podu, razvaljujem kupaonicu svojim dlanovima, laktovima i nogama. Izgubila sam nadzor nad svojim tijelom, nad svojim glasom i nad svime što neprestano nastojim držati pod kontrolom. Preplavljuje me osjećaj straha, slabosti i bojim se za vlastito sepstvo. Uranjam u tlo, svijet oko mene je guma koja se obavija oko mene i guši me svojim smradom. Ne vidim i ne čujem, doživljavam psihički slom i lomim se na bezbroj komadića, formirajući pritom zvijer, puštenu na slobodu. Otimam se i plačem, oko mene je samo crnilo, živim u drugom svijetu, izgubljena i prepuštena samoj sebi. Osjećam da je sve zauvijek gotovo, svjesna sam da sam uronjena u koktel osjećaja, okolnosti i nuspojava. Jedem svoju unutrašnjost, uništavam svoje emocije, razbijam svoju reputaciju, razbijajući glavom pločice. Grebem se po licu, ne osjećam svoju kožu, samo želim umrijeti i osloboditi tu nesputanu silu, tu energiju koja želi izaći iz mene. To je ono, ono mračno, duboko zakopano u nama, a sada je tu, svaki put kada zatvorim oči čujem te riječi koje mi govore da sam poludjela, naslućujem propast svoje krvi i svoga mesa, osluškujem kraj koji navire zajedno s mojim krikovima. Ja ne znam tko sam, ni zašto sam to što jesam.”

Ovo je ulomak iz mog dnevnika, datum je 2. siječnja 2019. godine, a poglavlje se zove Egzorcizam. Tako sam se tada osjećala, nekoliko dana nakon nemilog događaja koji je promijenio moj život. Mislim da sam tada doživjela živčani slom, moje se tijelo slomilo pod teretom opojnih supstanci, cijeli je svijet te noći bio od gume, a ja još uvijek nisam spremna ulaziti u detalje tog događaja. Jednog ću dana možda smoći hrabrosti i snage da pokušam utvrditi sve što je prethodilo tom trenutku i razjasniti kronološki razvoj događaja koji me doveo do toga da tjednima nakon nisam mogla zaspati, gledati televiziju ni slušati glazbu. Moj je mozak bio silovan, nisam više željela uzimati ni aspirin, spremila sam grinder, filtere i ostatke trave bacila sam u koš za smeće. Noćima sam buljila u strop prekrivena masnicama i pokušavala shvatiti što se točno dogodilo. Mama mi je rekla da je i moja osam godina mlađa sestra te večeri poludjela, navodno je tukla svoje prijateljice, a iako smo velik dio djetinjstva provele razdvojene, moguće je da su naši životi isprepleteni na nekoj višoj, intuitivnoj razini.

“Oni koji se boje da će poludjeti, oni su koji zadnji polude”, riječi su kojima mi je psihijatar pokušao objasniti da je ono što se meni događa rezultat traume, a ne ludost te da je sumnja snažan pokazatelj moje bistre racionalnosti. Prešućujem mu previše toga, zurim u svoje bijele noge, sumnjam u sve što mi govore i on i članci na internetu jer imam osjećaj da me nitko od njih ne razumije. Kada jedem hranu u restoranima hvata me osjećaj panike jer se bojim da je hrana možda otrovana, bojim se da ću usred javnog prijevoza poludjeti, bojim se da ću ponovno početi dahtati. Prijatelji mi nešto pričaju, a ja ih uopće više ne čujem, njihove riječi ne dopiru do mene, cijeli je svijet u izmaglici, ja sam u snu koji sam sanjala kao dijete i u kojem su svi bili naslikani u akvarelu i u tišini. I dalje odbijam lijekove jer se ne želim pretvoriti u biljku, bojim se izlaziti van jer se bojim paničnih napadaja, ne gledam svoje ruke, budim se usred noći premazana znojem i noćnim morama. Sanjala sam da sam popila deterdžent za čišćenje kamenca i shvatila da ću umrijeti, “slučajno sam se ubila” bile su moje posljednje riječi.

Moja se mačka sunča na balkonu, a cimerica je i dalje nepovjerljivo promatra. Nekako čudno izgleda, da nije bolesna? Vrata od stana i dalje se misteriozno otvaraju. Neke noći provodim u kadi polijevajući se hladnom vodom, “nisi luda, ovo je samo panični napadaj” govorim samoj sebi dok moja opsesija ludilom polagano prerasta u opsesiju paničnim napadajima.

Stan smo unajmile s uputom da neki ormarići u njemu moraju ostati zaključani pod svaku cijenu, a u trenucima teških noćnih tjeskoba ustajala sam i pokušavala otvoriti te ormariće svime što bi mi se našlo pod rukom, u naletu očaja ponekad i ukosnicama za kosu. Čeprkala bih po ključanicama, ali bez previše uspjeha. Bila sam iscrpljena od svih mogućih teorija što su mi se vrzmale po glavi, bojala sam se da su u stanu skrivene kamere, da me netko neprestano gleda i prati, taman se tada po medijima počela provlačiti priča o truplu iz zamrzivača u Međimurju, a ja nisam mogla zaspati sve dok ne otvorim te teške ormariće i ne saznam zašto su zaključani. Budila sam se na svaki zvuk, spavala sam s noćnom lampom nadohvat ruke, palila sam je nekoliko puta tijekom noći jer sam stalno imala osjećaj da mi nešto sjedi u podnožju kreveta, da mi nešto stoji iznad glave. Čak sam pregledavala i karte Zagreba da se uvjerim kako zgrada nije bila središte nekog ustaškog stožera i kako mi noću po stanu ne hodaju stari mrzovoljni nacisti. Osjećala sam da nešto nije u redu s tim stanom, bojala sam se tih glomaznih tamnih ormara, cijevi su mi nešto pokušavale reći, a oni zaključani dijelovi ormara izazivali su u meni ludilo. Vrata su se misteriozno otvarala, a mačka je stalno bježala u dvorište iza zgrade. Tamo je čučala u travi i čekala da je spasimo.

I ja sam čekala da me netko spasi iako sam duboko u sebi znala da ću to morati biti ja sama. Osjećala sam kako mi kronično nedostaje ljubavi, doktorica mi je prepisala Misar 0,25 mg, samo da mogu sigurnije koristiti javni prijevoz i odlaziti na predavanja na faksu. Nikada nisam uzela nijednu tabletu, ali smirivala me pomisao da mogu, u slučaju da počnem gubiti razum. Tjeskoba se pojavljivala svakog jutra kada bih otvorila oči i pomislila na tjeskobu: misao o tjeskobi rađa tjeskobu. Odlučila sam početi trčati – mrzim trčanje, ali dok bih trčala zaboravljala sam na svoje ruke i na svoj glas i da se zovem Lucija. Tih bi me pola sata iscijedilo do te razine da bih prestala razmišljati, a to mi je trebalo više od svega. Bližilo se ljeto i život u stanu bez klime iz dana u dan postajao je sve nepodnošljiviji: osjećaj da ne mogu pobjeći od vrućine stvarao je tjeskobu. Odlasci u kino stvarali su tjeskobu. Nisam željela drugima upropastiti gledanje filma, kazališnu predstavu ili putovanje tramvajem, bojala sam se da ću dobiti panični napadaj i da mi nitko neće moći pomoći, mjerila sam si puls stotinjak puta dnevno, dlanovi su mi stalno bili mokri.

Odlučila sam početi volontirati na radiju, “slušat ćeš svoj glas” rekla sam sama sebi i izložila se u eteru. Vozila sam se i busom i avionom i automobilom, bilo je stravično, ali nisam odustajala. “Ovo su tvoje ruke” govorila sam sebi i svojim rukama, “živiš s njima već 25 godina”. 4 travnja 2019. napisala sam u dnevnik da je poanta da se trebam samo voljeti “i ne bježati od svojih osjećaja jer me tjeskoba želi prevariti, želi me uvjeriti da se moram nečega bojati, ali ne moram jer sam to ja – to je tijelo koje me čuva i koje (više-manje) volim već 25 godina. Ovo su moje misli i moj glas i moj mozak, svi organi koji me vode kroz život i s kojima sam proživljavala gomilu lijepih i bolnih trenutaka, moram izgraditi osjećaj povezanosti i ljubavi između sebe i svog tijela, ne bježati od tjeskobe nego joj pokazati da je u krivu, da sam to ja i da se nemam čega bojati”.

Napisala sam sama sebi da je sutra novi dan i da će sve biti predivno. Nije sve bilo predivno odmah, ali nakon godinu dana postalo je puno ljepše. Preuzela sam odgovornost za svoje postupke i shvatila da se čovjeku život zaista može promijeniti u jednoj noći. Baš poput ovog potresa koji nas je sve izvukao van na ulice u doba virusne pandemije, naši su zidovi popucali, neki su ostali bez domova, ali život se nastavio dalje: plima i oseka se izmjenjuju, u zraku se osjeća proljeće, dani postaju sve dulji i dulji. Možda je sebično od mene to što pišem o tome kako se osjećam bolje u vrijeme kada se čitav svijet urušava pod teretom kolektivne tjeskobe i panike, ali suosjećam i znam da ćemo se svi jednog dana oporaviti, da će se mnogi moji prijatelji i sugrađani nakon nekog vremena prestati trzati na svaki nalet vjetra te da će pseći lavež prestati biti zlokobna najava prirodne katastrofe.

Ponekad se pitam jesam li sve ovo umislila, možda sam sada u dubokoj psihozi i sve je ovo samo produkt moje mašte i mojih snova: sve ovo bezlično sivilo, ove kirurške maske i rukavice, prazne gradske ulice. Na terapiji su mi rekli da sam hiperosjetljiva i navodno inteligentna te me uvjerili da neću znati kada (i ako) poludim. To je u redu i ja se osjećam sigurno jer čak i ako ovo pišem u mraku psihijatrijske bolnice dok zrake sunca prodiru u moju tamnu ćeliju i dalje se osjećam sigurnije nego onog dana kada sam se počela bojati svojih vlastitih ruku.

Da citiram Jurski park: “život uvijek pronađe način”, mi ljudi smo mnogo opakiji no što mislimo, preživjet ćemo i ovo i iz svega izaći još snažniji. Iskoristimo ovu izolaciju kako bismo destigmatizirali psihičke bolesti. Ovaj sam post napisala u nadi da ću možda nekome pomoći da shvati kako su i ovi neobjašnjivo teški i konfuzni osjećaji koje većina nas trenutačno proživljava, zajedno uz već postojeće neuroze i svakodnevne iracionalnosti, pobjedivi. Stvarno može biti bolje, ali treba biti strpljiv i raditi na sebi.

Željela bih naglasiti i kako je odluka da ne uzimam lijekove bila isključivo rezultat mog iracionalnog straha od kemijskih supstanci. Važno je posavjetovati se s liječnikom (ponekad potražiti i drugo mišljenje) te u vlastitoj borbi iskoristiti sva raspoloživa i prikladna sredstva. Lijekovi u kombinaciji s psihoterapijom pomažu, ja sam odabrala drugi put, ali samo zato što mi je pomisao na lijekove osnaživala već postojeće strahove o ludilu.

Napisala sam tada, napisat ću i sada: “sutra je novi dan i znam da će sutra sve biti predivno”.

Volim vas sve i čuvajte se, razgovarajte, plačite, stvarajte, zapišite svoje misli, anything goes,


Vaša Lucija

P.S. Slobodno mi se javite ako želite sa mnom podijeliti svoju priču, treba vam savjet ili samo nekoliko utješnih lijepih riječi.

Možda bismo trebali napraviti bebu. Život u izolaciji nije uzbudljiv, ujutro se probudim i gledam kroz prozor, ulice su prazne, šećem od dnevnog boravka do kuhinje, stavljam dvije žlice šećera u kavu s mlijekom dok čitam članke o tome kako bi se ovo stanje moglo produljiti sve do proljeća 2021. Neki kažu i zauvijek. Otvaram kutiju s čokoladnim keksima. Možda bismo trebali napraviti bebu. Želim biti u drugom stanju, treba mi osjećaj drugog stanja jer mi se ne sviđa ovo stanje u kojem se trenutačno nalazimo. Da sam u drugom stanju, mogla bih jesti bez grižnje savjesti, svaki dan pola štruce kruha i dvije vrećice slanog čipsa, jer bi u meni rasla dva tamnosmeđa oka, četiri duge cijevi ukrašene tankim mesnim resama, gnjecavo i mlohavo biće s pipcima i nekoliko dlaka na mirisnoj glavici. Jedini je problem to što drugo stanje ne podnosi alkohol pa ne znam što bih radila prije spavanja, možda bih čistila kuhinju: u karanteni se puno jede i puno posprema, svi smo prisilne kućanice. Bebi će trebati i neko ime, možda ostane Beba, kao što mačke ponekad ostanu Mačka. Zvat ću je Beba, a nadimak će joj biti Bebe. Učit ću je pogrešne stvari, da je stol čaša i obrnuto, tako da zauvijek može ostati samo moja beba. (Njezin) tata će usisavati, naši će nam starci slati novce tako da Bebi možemo kupovati pelene jer tata i ja nismo stigli izgraditi karijeru prije pandemije, a ja ću vježbati ispred televizora da se previše ne udebljam. Kažem previše jer se smijem malo udebljati – rodila sam bebu, živimo u karanteni, a u javnosti se ionako pojavljujem samo na Instagramu.

Treba mi devet mjeseci bezuvjetne pažnje, već mi godinama nitko nije izmasirao stopala kako spada, želim da me se češlja i da mi peru kosu, želim jesti jagode sa šlagom za doručak i pobjeđivati u svim raspravama čak i kada nisam u pravu. Treba mi pažnja. Želim se ponovno osjećati kao što sam se osjećala s deset godina kada mi je mama u krevet donosila topli kakao i mazila me prije spavanja. Želim se infantilizirati do te mjere da moja Beba i ja postanemo jedna velika beba koju će tata nositi po kući i koja će se moći bacati po podu kada ne dobije ono što želi. Želim biti beba i želim da me poslužuju, želim da mi kupuju sok od jabuke i onaj od naranče, želim da se tata probudi prije šest i ode u trgovinu po kvasac tako da me može probuditi miris svježe pečenog kruha, želim jesti čajnu paštetu s kečapom bez osude, želim moći za svoje suze okriviti hormone, a ne podmukli osjećaj tjeskobe koji se uvukao u mene onog sparnog ljetnog dana prije osamnaest godina kada sam shvatila da ćemo svi jednog dana umrijeti.

Tog sam se dana s drugom djecom igrala na suhoj izbrazdanoj zemlji pokraj olupine starog napuštenog autobusa. Dok smo trčali za loptom po tom neobrađenom grumenu zemlje, počeo je padati ljetni pljusak, a mi smo skinuli obuću i bosi stali gacati po toj zemlji koja je očajnički žudjela za vodom. Osušeni komadi zemlje poprimili su teksturu naribane tamne čokolade, a ja sam gazila i slušala kako tlo ispod mene pucketa, kako me škaklja po tabanima, kako se sreća širi uz moje potkoljenice sve do rumenih, vrućih obraza. Već sam tada duboko u sebi znala da će taj osjećaj potpune stopljenosti sa svijetom potrajati još samo do kraja tog ljeta, a zatim će ga istisnuti osjećaj nedostatnosti i neprestane prijetnje.

Virus se podmuklo zavukao u naša tijela, raste u nama baš kao što će rasti i moja beba, a mi svi ležimo ispred kauča i čekamo s toplomjerom u ruci da se izlegne. Inkubacija je vođenje hladnog rata s vlastitim tijelom. Prijetnja je sastavni dio života, ima je kao u priči, a mi živimo na margini distopijske priče kojoj se ne nazire kraj. Počinjem preispitivati svoju realnost, čini mi se kao da mi je lijeva noga kraća od desne, riječ glava nema smisla, boli me glava, glava se rimuje s lava, oduvijek sam željela imati lava-lampu, glava glava glava glava glava glava glava. Kad budem u drugom stanju imat ću ogroman trbuh na koji ću stavljati čaše i zdjelicu s kokicama tako da ne vidim što igra na televiziji. Trudnice izgledaju kao stvorenja iz znanstvene fantastike jer smo mi svi zapravo stvorenja iz znanstvene fantastike i živimo u svemiru među zvijezdama i planetima i čitamo horoskope i vjerujemo u sudbinu i u bogove i stavljamo jedni drugima mokre klizave jezike u usta i vrtimo ih ukrug i koljemo se i čudimo se kada nas pohara virus iz šišmiša.

Trbuh nije problem, mogu živjeti s divovskom trbušinom, već sam s devet godina shvatila da nikad neće biti ravan, problem mi stvara to što ćemo Beba i ja biti povezane pupčanom vrpcom. Što ako Beba od mene preuzme i neke strahove pa jednog dana shvati da zapravo ne zna što točno želi raditi u životu, ali zna kako se najviše od svega boji velike bijele psine i vage ispod školjke u kupaonici. Moja je beba mali parazit koji raste u meni i na meni i koji će rastegnuti moje spolne organe do te mjere da ću mjesecima nakon poroda raditi Kegelove vježbe ispod tuša. Beba je parazit koji će sisati moje mlijeko i izgristi mi bradavice dok ću ja plakati zato što sam debela i u postporođajnoj depresiji razmišljati o tome jesam li zaista trebala istisnuti dijete u ovaj svijet poharan virusnom infekcijom u kojem moja Beba možda nikada neće moći proslaviti rođendan s kartonom vruće pizze u krilu, okružena prijateljima iz razreda koji se skrivaju iza kauča dok se na televizoru lik iz Slagalice strave voza na svom bicikliću. I onda nakon što posiše mlijeko i nakon što mama uloži gomilu truda u čitanje slikovnica o Maji koja kupuje psa i želi postati stjuardesa, Beba odraste, nađe drugu bebu i zaboravi mami čestitati rođendan.

Beba se još uvijek nije rodila. Zaboravila sam da bebama treba devet mjeseci da postanu bebe. (Njezin) tata i ja smo se u međuvremenu oženili preko Skypea, ali stvarno ne zbog bebe, svima smo naručili hranu preko Wolta i poslali bocu vina, to je jedino vjenčanje koje smo si mogli priuštiti. Leđa me ubijaju, vruće je za popizditi, osjećam kako mi se znoj cijedi niz kralježnicu, u gradu je nestašica i soka od jabuke i kreme za hemeroide. Jutros sam uzela škare i odrezala si kosu, pramenovi izblajhane kovrčave kose preplavili su kupaonicu, dlake se razvlače po kući zajedno s mačkama, usisavač se zaštopao. Ovo drugo stanje je čisto sranje, stalno sam gladna, umjesto jagoda sa šlagom, za doručak jedem kruh s majonezom. Gegam se po kući od dnevnog boravka do kuhinje, jaučem, gledam se satima u ogledalo, stavljam tri žlice šećera u kavu bez kofeina dok čitam članak o tome kako odgajati dijete u postapokaliptičnom svijetu. Ako svijet zaista bude tako strašan, Beba će sigurno spavati sa mnom u krevetu do dvanaeste godine, a tata će se preseliti na kauč u dnevni boravak jer “nisam normalna”.

“Oprosti što želim samo najbolje za našu Bebu.”

Priča se o tome da će možda zavladati nestašica interneta. Ako se taj mračni scenarij zaista obistini, tada neću moći pisati blog o majčinstvu u doba društvenog distanciranja, neću postati influenserica i živjeti u svijetu bež pletenih vesta i bijelih oversized tenisica. Neću imati od koga kupiti cvijeće za doručak jer su sve bake s placa u prisilnoj karanteni, a cvjećarnice su se zatvorile zbog ekonomske krize. Ne brinem se jer sam kao klinka pogledala sve epizode Plemena i znam što mogu očekivati u svijetu bez interneta i bez starije populacije. Spremna sam na život bez Boomera i bez Boomeranga. Živimo pokraj Super Konzuma tako da ćemo moći oformiti najjače pleme, hranit ćemo se šećerom i pahuljicama za doručak, pustit ću pletenice i biti duhovni vođa plemena, a Bebu ću zavezati u šarenu maramu i prebaciti je preko ramena. Zvat će me Majka, s velikim m.

Beba ima već dvanaest godina, nismo ostali bez interneta i ja sam samo obična majka s malim m, a ona još uvijek nije odlučila sviđa li joj se više plava ili roza boja, pa joj tata i ja nismo uopće ni kupovali igračke. Hranili smo je u isto vrijeme kad i mačke jer smo sve što znamo o roditeljstvu naučili preko mačaka. Kao beba Beba se igrala starom ukrasnom vrećom od jute i s mačkama naganjala lopticu skočicu po stanu. Prva riječ bila joj je Mema. Svi skupa spavamo u istom krevetu i sve je prepuno dlaka. Bojim se da sam je previše razmazila i da sam jedna od onih majki koje doje svoju djecu do dvanaeste pa ih zato druga djeca tuku u školi. Nasreću, djeca više ne idu u školu i stalno su doma. Nasreću? Možda ipak bolje da danas ne napravimo bebu, mama je umorna, mama priča gluposti, mama želi izaći van iz stana, malo prošetati, možda popiti koju kavu, dvije, mama se želi napiti s prijateljicama i ne želi još postati mama. Sori Bebo, ali ne danas. Možda bolje da nabavimo još jednu mačku.

Ugh,
Lucija

Ljudi, shit just got real, Modrić i društvo su u karanteni, nogomet se odgađa do daljnjega, profesionalni sportaši napokon imaju vremena za pisanje memoara, a muškarci moraju pronaći novu temu za razgovor. Što će se dogoditi sa sportskim kladionicama? Na koga ili na što će bijesni tata bacati svoj daljinski upravljač? Hoće li se djevojka i mladić napokon prestati svađati oko televizijskog programa? Bojim se da smo došli do nepovratne točke, prvo smo naučili da možemo piti džin-tonic bez slamke, a sada smo naučili i kako oprati ruke sapunom. Morat ćemo ispočetka osmisliti svoju kulturu i mentalitet – koronavirus svima nam je uništio život.

Eto ti što je moja sreća – napokon pronađem lika koji stavlja bosiljak na mozzarellu i priprema fantastične lazanje, a onda se Italija zatvori u karantenu i sada umjesto aceta u ricotti jedemo bakine češnjovke i pijemo brlju. Smrdimo po češnjaku dok se gledamo svako sa svog kraja kauča, rado bismo se dirali po licu, htjela bih da me liže po usnama i da me ljubi po kapcima dok mu mrsim kosu, a on bi htio da ga milujem svojim dugim prstima po sljepoočnicama, ali ne smijemo. Ne smijemo izlaziti ni van iz stana, u nametnutoj smo karanteni, vani je apokalipsa, a mi smo u trgovini uspjeli zgrabiti samo dvije konzerve sa šampinjonima i jednu teglicu krastavaca. Krastavce smo već pojeli jer smo ludi za krastavcima, a mačak je umočio šapu u šampinjone dok smo se mi požudno gledali pa smo sada osuđeni na smrznute ostatke ručka iz 2017. Tko bi ikada uopće mogao pomisliti na nešto tako strašno kao što je odmrzavanje maminog graha koji godinama leži na dnu zamrzivača? Izgleda da su u pitanju zaista posljednji dani čovječanstva.

Gledamo kroz prozor jer ne znamo što da radimo sa sobom. Već smo se posvađali tri puta jer sam gubila u Jambu, on inzistira da Monopoly igramo po pravilima, ali meni je to glupo, probala sam čitati knjigu pa sam se sjetila koliko je to dosadno, on preglasno srče ono malo čaja što nam je ostalo, a na Tik Toku influenseri žvaču grah iz konzerve na Bieberov Yummy. Gledamo kroz prozor jer je vani apokalipsa, imam 26 godina i preživjela sam slomljeno srce, dva seena, jednog fuckboyja, rastavu roditelja, višu razinu iz matematike na maturi i akne po obrazima, a sada ću umrijeti od gladi jer nismo na vrijeme stigli do police sa suhomesnatim proizvodima.

Ljudi su pomahnitali, navlače plastične vrećice preko glave jer si ne mogu priuštiti Gucci-masku za lice, a viša klasa paničari jer sapun sa česticama zlata navodno ne uništava virus ništa učinkovitije od sapuna u javnom WC-u. Čujemo ih kako plaču na balkonu jer je vani predivan dan i jorgovani cvatu, a oni ne smiju izaći iz stana jer se među sunčanim zrakama i proljetnom rosom šćućurio koronavirus i sada strpljivo čeka na rukohvatu u šestici da ga netko stavi u usta. Organiziranje društvenih događaja ravno je terorizmu, samo društveni militanti ne kašlju u lakat, vidi se tko je zaista solidaran i zašto oni koji ne cijepe svoju djecu nisu u pravu. Ulice su prazne, Instagram ne gori jer virus nije poštedio ni turističke rezorte na Bahamima, svi smo jednako izloženi i tužni. Sa sjetom se prisjećamo fenomena iz prošlosti kao što su kino i kazalište, sada je jedini kulturni sadržaj onaj na HTV-u pa već danima vijećamo oko toga koji je hrvatski predsjednik najjači i zajedno s osnovnoškolcima ponavljamo tablicu množenja. Dobro nam dođe za Jamb.

Svijet kakav poznajemo polako nestaje pred našim očima. Prvo su nas sve poslali doma i rekli nam da možemo raditi iz sigurnosti svoja četiri zida, a onda su shvatili da su se razotkrili i da je sada napokon svima jasno da je radni dan u uredu samo varka i zamka kojom se ljudsko tijelo iscrpljuje do krajnosti jer zapravo nema ništa gore od putovanja javnim prijevozom svako jutro u pola osam do posla i besmislenog čavrljanja u čajnoj kuhinji s poslovnim kolegama. “Sva sreća pa će se ovaj iznenadni višak vremena utrošiti na paniku i seksualne aktivnosti pa neće biti dovoljno vremena za planiranje revolucije”, pomislio je represivni kapitalistički sustav, ali se zatim sjetio da se koronavirus prenosi kapljično i da su svi dodiri apsolutno zabranjeni. Mozgao je sve dok nije shvatio da može iskoristiti medije i potaknuti ljude na kupnju ogromnih količina toaletnog papira jer hodanje po šoping-centrima iscrpljuje možda i više od stajanja u tramvaju na semaforu kod Vjesnika. Ubrzo je odahnuo kada se sjetio da se rad od doma ionako ne odnosi na većinu, da su zabranjena i sva javna okupljanja te da je televizor ponovno postao središte svakog prosječnog kućanstva. Revolucija se odgađa sve dok su vijesti na HTV-u primarni izvor informacija.

Vruće je, ljeto je svakim danom sve bliže i bliže, a mi se ne smijemo dirati, hodamo po kući u kratkim hlačicama i slušamo svećenika kako nas s malog ekrana svakodnevno podučava o blagonaklonosti seksualne apstinencije i o mogućnosti ponovnog odjevičenja u Božjim očima. Bolest je jedan od četiriju jahača Apokalipse, skoro se okrećemo prema vjeri, ali ubrzo shvaćamo da je ionako prekasno da okajamo sve svoje grijehe, a i nema smisla jer se sveta vodica prestala proizvoditi.

Gladni smo. Konzervirani šampinjoni su žilavi i bezukusni, čujemo ljude kako se mole i vrište, sportska televizija prenosi samo finale svjetskog prvenstva iz nogometa 2018. i mi stalno gubimo. Industrija propada, prestali smo kupovati, izgleda da nam zaista ne treba novi serum za lice, a može se preživjeti i bez sintetičke krpe iz Zare. Imamo još samo jednu rolu WC-papira, mačke hvataju muhe i lome im krila, oni koji su razgrabili konzervirani grašak shvaćaju da je to i dalje samo grašak i da su vjerojatno trebali kupiti pravi grašak. Kada sve ovo završi i ako preživimo, studentsko siromaštvo zamijenit će obično siromaštvo, ali ok, spremni smo na recesiju, pandemija nas je pripremila na krumpir i juhu iz vrećice, to je sada trendi, a u apokaliptičnom je stanju iznimno dozvoljeno jesti i mesni doručak. Shvaćamo da nam ne treba avokado da bismo preživjeli. Nije sve tako crno, moći ćemo za siromaštvo optužiti koronavirus i recesiju, a ne samo diplomu s Filozofskog.

Prošlo je nekoliko tjedana, popili smo brlju, preživjeli smo karantenu. Vani je procvala lipa, sve miriše po travi i po novim počecima. Ulice su prazne, nema buke, nema zagađenja, jedan je maslačak pomolio žutu glavu iz napuklog asfalta. Shvaćamo da nam svima ponekad treba zagrljaj. Nazvali smo bake i djedove i pitali ih kako su. Život ide dalje iako na televiziji utorkom nema Lige prvaka. Mačke se sunčaju na limenim krovovima, a psi naganjaju vrane i lisice po parku. Porasla je stopa nataliteta, nismo se smjeli dirati pa smo se baš zato dirali. Treba iskoristiti ovo malo života što nam je ostalo. Introverti su shvatili da ponekad vole izaći iz stana. Ekstroverti su na rubu suicida. Mesni doručak ipak nije tako loš doručak, a vegani su postali vegetarijanci. Može se preživjeti i bez sušija, hodanje ipak nije tako loše, ima nešto u tom lijepom vremenu i u čistom zraku, možda ipak ne želimo umrijeti. Možda smo se zamjerili Majci Prirodi, a možda su nas konzervativni desničari htjeli preobratiti na katoličanstvo. Nema veze, koronavirus nas je naučio malu lekciju iz solidarnosti.

Pozdrav iz karantene,
Vaša Lucija

Ja izgledam kao netko koga definitivno želite udariti šakom, naročito ako imate iznad četrdeset godina, u nesretnom ste braku, potencijalno ste latentni homoseksualac koji svoju muškost dokazuje odlascima u kladionicu i pisanjem homofobnih komentara na Indexu. Ako svom sinu ne date da plače i da se igra Barbikama, mislite da su sve žene drolje te da se sve na svijetu može vrlo lako riješiti s dva do tri šamara, sigurno biste me rado poravnali sa zemljom. Ja imam lice koje žudi za šamarom (i to ne u seksualnom smislu) i to je ok jer svi mi imamo nešto: disleksičare tuku druga djeca u školi, debeli ne mogu kupovati u Zari, a neki od nas dobiju kantom u glavu kada sjede na klupi u parku.

Lik s kantom dogodio mi se kada sam imala dvanaest godina, elegantno mi je razvalio donju usnu svojom bijelom kantom i nastavio dalje sa svojim životom. Zvonila sam njegovoj ženi na parlafon i vrištala dok je ona slijegala ramenima. Usnica je zarasla, ali lik s kantom će mi zauvijek ostati u sjećanju. Još uvijek se sjećam tog udarca…

BUM! Jedan trenutak nepažnje deset godina kasnije i evo me na podu među opušcima i trulim lišćem. Pomahnitali lik od pedeset i četiri godine koji se u slobodno vrijeme pijan navlači s pijanim klinkama po gradu tresnuo me šakom ravno u glavu. Koprcam se na leđima, vidim zvijezde na nebu i u očima, moj desni obraz pulsira dok slušam svoje prijatelje kako padaju na pod. Sve nas je istukao – dvije djevojke i tri mladića. Svi smo popadali kao čunjevi pod njegovom pijanom ručetinom.

Malo sam se zanijela, morat ću se vratiti pola sata unatrag, na sam početak priče. Dakle, slavimo rođendan od prijateljice na klupici u parku, nas pet gužvamo bijele plastične čaše i umiremo od smijeha – topla je rujanska noć, zvijezde još uvijek titraju u ritmu žabljeg kreketanja, a pokraj nas sjedi ofucani lik u pedesetima i jedna djevojčica od jedva četrnaest koja mu sjedi u krilu. Ona je kul, ima undercut, punk is not dead (sure), a on piša po sebi u grmlju pokraj i smije se zajedno sa svoje tri posljednje stanice u mozgu. Bljuje mi se, ali ne od kiselog vina koje proždire moju zubnu caklinu, nego od tog odvratnog prizora. Popili smo sve, rođendanska družina ide dalje, a ja si ne mogu pomoći da na odlasku ne odem do one slatke raščupane djevojčice i ne šapnem joj na uho da zaslužuje bolje. Ponosno nastavljam hodati s ostalima kroz mrak prema glazbenom festivalu koji se čuje u daljini, nesvjesna činjenice da mi se klinka i stari šuljaju iza leđa. Čujem jedan nježni “hej”, ona me zove, a ja se okrećem i od siline njegova udarca vrtim tamo pokraj sisačke katedrale još neko vrijeme sve dok se ne srušim na pod zajedno sa svima ostalima. U mom je svijetu taj “hej” trebao biti “hej, u pravu si, hvala ti što si me spasila”, ali ona ne želi da joj se itko petlja u život i govori joj što da radi, a možda i želi, ali ne želi završiti poput nas pet u zapišanom lišću pokraj katedrale.

Ne mogu obustaviti suze, plačem i zato što me boli i zato što sam bijesna, imam problema s bijesom, u životu sam razbila sedam daljinskih upravljača i tri telefona, rastrgala jednu školsku klupu i više puta udarila šakom u zid pokraj kreveta. U tom trenutku mrzim i njega i nju, ne mogu vjerovati da me izdala, da je stajala tamo iznad mene dok sam se previjala u svojim suzama. Zamišljam je kako se smije jer sada više ne izgledam tako hrabro i odvažno, sada sam samo najobičnija uplakana jadnica.

Zovemo policiju, oni dolaze, a on se bori s njima poput životinje. Urla i viče, oni ga vuku po šljunku, mala je pobjegla kući ili ispod mosta, briga me za nju, a mi stojimo i gledamo kako ga pokušavaju ukrotiti slabići u plavim uniformama i utrpati ga u policijski auto. On se okreće prema meni, pogled mu je smiren i težak, on više nije životinja dok razgovijetno izgovara kako mi je zapamtio lice. Rođendan je gotov, vrijeme je da svi odemo kući. Odlazim kući, ali ne želim biti u kući, želim ići van, želim živjeti, hodati, želim se tući, boriti se sa svima, želim i ja nekoga udariti šakom u glavu. Želim da mi netko smrska lice do neprepoznatljivosti, želim da me on više ne može prepoznati, ne želim živjeti u strahu, želim biti slobodna.

Policija mi ujutro dolazi na vrata, moram ići na sud, nisam ni znala da radi nedjeljom. Oblačim se na brzinu, perem zube, a tamo ispred ugledam njega kako čavrlja s policajcima, puše cigare, na ti su si, prepričavaju jučerašnje anegdote, stari moj, da ti znaš kolko sam ja bio pijan jučer, hahahahahah. Dok se penjem uz stepenice on se okreće prema meni i kaže mi jednako razgovijetno kao i večer prije da se ne moram brinuti jer mi neće ništa napraviti. Progutam knedlu, osjećam se sigurno. Nas petero sjedimo u hodniku i šutimo, a neki nas simpatični proćelavi službenik pokušava uvjeriti da to što se nama dogodilo uopće nije tako strašno jer su sinoć nakon nas spasili neku jadnu curu iz ralja nekog luđaka koji ju je zaskočio iz mraka dok se vraćala sama doma iz grada. Taman kada joj je krenuo trgati košulju naišao je policijski auto i uperio farove u njegove mračne oči, “baš kao scena iz nekog filma”. Nije nas utješio, ali bili smo mrvicu zahvalniji što smo dobili samo šakom u glavu.

Svjedočili smo jedan po jedan, ja sam išla prva, a sutkinja je razgovijetno i bez zadrške pred likom koji nas je pretukao nekoliko sati ranije pročitala moje ime i prezime zajedno s adresom prebivališta i godinom rođenja. On se brani tvrdnjom da smo mi njega prvi napali, zabijam nokte u dlanove, održavam svoj I have a dream govor i usput plačem. Sutkinja na kraju presuđuje u našu korist i osuđuje ga na pola godine uvjetne kazne iliti na apsolutno ništa. Na putu do doma svaki je ugao izvor straha i tjeskobe, ali hej, barem još uvijek imam sve gumbe na košulji.

“Nije to ništa strašno”, rekao nam je proćelavi policijski službenik tog nedjeljnog jutra, “ima i gorih stvari”. Tata se smijao i rekao mi da je lik obična pijandura i da ga se uopće ne trebam bojati, valjda će Trojka izbrisati moje lice iz njegova sjećanja. Društvo odmahuje rukom na nasilje, ženama se poklanjaju kreme za brži oporavak od masnica, a susjedi se ne žele petljati u tuđi život kada zagusti, ali je ok (čak i preporučljivo) viriti iza debele čipkaste zavjese kada se susjeda u prekratkoj suknji pijana vraća iz grada.

Ok. A što učiniti kada odete u park sa srednjoškolskim kolegom, oboje imate sedamnaest godina i bebu jazavčara u naručju, sjednete na klupu pokraj dječjeg igrališta u centru grada i pričate o školi dok djeca oko vas vrište i grabljaju po pijesku i mačjim govnima, a do vas i vašeg srednjoškolskog kolege dođe izbezumljeni sredovječni lik koji ne želi da u parku sjedite s psom u naručju pa vam ga iščupa iz ruku i baci preko ograde? Vi mu se suprotstavite, a on vas udari nogom i pljune na vas. Zamislite sada i njegovu ženu koja sjedi na klupi pokraj vas u bijeloj cvjetnoj bluzi i smireno promatra njihovo dvoje djece kako skaču po crvenoj klackalici tri metara dalje. I život ide dalje – sunce obasjava dječja nasmijana lica, ljudi u obližnjim kafićima srču svoju kavu i bulje u sedamnaestogodišnjakinju koja sjedi na kamenu pokraj parka i rida dok se njezin srednjoškolski kolega mlati u oblaku prašine s dvadeset godina starijim tatom pokraj njegove djece koja prebiru po mačjim govnima u pješčaniku. Nitko ne poduzima apsolutno ništa. Par minuta poslije do nas dolaze neki tate i govore nam da nema tih riječi kojima bi se moglo opisati to što bi mu oni napravili da njihova djeca nisu bila u tom parku.

Ali bila su u tom parku tog dana i vidjela su kako jedan od njihovih očeva baca psića na pod i tuče tinejdžere usred dječjeg parka u centru grada i nitko, ali baš nitko, nije pokušao zaustaviti taj čin nasilja. (Ne treba se miješati u tuđe živote, vidjeli ste kako sam ja prošla.) Došla sam doma te subote, zaključala se u stan i plakala. Nisam prolazila pokraj tog parka sljedećih nekoliko mjeseci. Nasilje rađa nasilje, imam problema s bijesom, u životu sam razbila dvadeset i osam tanjura i četiri kristalne čaše, rastrgala jednu tatinu majicu i više puta udarila glavom u zid pokraj kreveta.

Jedno vrijeme svaku večer prije spavanja provjeravam jesam li zaključana, okrećem se iza sebe u mračnim ulicama, svi su strašni u noćnim tramvajima, što ako su zaista zapamtili moje lice? Jedno vrijeme živim u strahu, a život u strahu sofisticirani je oblik ubojstva – to je ubojstvo duha, nasilje na fini način. Strah te ubija polagano, sve dok opasnost ne prihvatiš kao svoje prirodno stanje. Treba se paziti, uvijek treba biti na oprezu, treba okretati glavu od sumnjivih likova, nemoj sama ići kroz park, idi Uberom, ne idi Uberom jer nikad ne znaš kakvi su likovi u Uberu. Muškarci isto tako trebaju biti na oprezu, kada gubim u Jambu neuračunljiva sam, bacam dečkima kockice u glavu (a i luđaci iz mojih priča nisu bili seksisti, svi smo pobrali batine, svaka čast na jednakosti).

Već me dugo nitko nije istukao, valjda su mi se s godinama malo zaoštrile crte lica pa sam prestala biti izazov nasilnicima. Čak sam prestala provjeravati i jesu li mi vrata zaključana, hodala sam sama kroz park, vozila sam se Uberom i noćnim tramvajima, a onda je prije nekoliko mjeseci za mnom u haustor ušao neki visoki čupavi lik, pritisnuo me uza zid, primio me za lice i naredio mi da ga odvedem kući. Nekoliko minuta ranije zaustavio me ispred zgrade i počeo baljezgati o tome kako bih se trebala prošetati s njim, kako će me odvesti autom doma, kako ne smijem otići kući. Slijedio me dok sam ulazila u svoj ulaz, nogom je zaustavio vrata, a zatim mi je prišao toliko blizu da sam osjetila njegov alkoholni zadah na svojoj koži, pritisnuo je svoje koščate prste duboko u moje meso i rekao mi da ide sa mnom gore u stan. Rekla sam mu da bih se radije prvo prošetala, a zatim sam iskoristila njegovu naivnost (i neobičnu romantičnu sklonost šetnjama pod mjesečinom) kako bih otrčala u prvi mrak. Trčala sam kroz neosvijetljeno dvorište, ruke su mi se tresle, a u ustima sam osjećala okus željeza. Dok sam pokušavala otključati ulazna vrata, sjetila sam se jednog sna kojeg sam se često prisjećala, a u kojem zabijam metalni vršak ključa u oko nekom opasnom liku koji me slijedi, a zatim trčim uz stepenice mračnog haustora ravno u svoj topli mekani krevet. Vrata su se otključala, a ja sam bila sretna i zahvalna što se te noći ipak neću morati boriti protiv svog neprijatelja tupim ključem. Zatvorila sam vrata i lagano se na vršcima prstiju kroz mrak odšuljala u kuhinju, otvorila frižider i napravila si sendvič s kulenom i kajmakom, natočila jogurt u šalicu, sjela ispred televizora i shvatila koliko sam zapravo olako prešla preko svega što mi se te noći dogodilo. Možda zato što nisam dobila šakom u glavu. Cimerica me gledala u šoku dok sam joj prepričavala tu priču, kako te to nije pogodilo, a ja sam se branila i više puta istaknula da jedem kada sam tjeskobna i kako sam se sljedećeg jutra probudila u zagrljaju prazne kutije Toffifeea.

Toliko sam se navikla da se više i ne bojim, prihvaćam nasilje kao prirodno stanje, a u slobodno se vrijeme prežderavam. Imam problema s bijesom, u životu sam razbila dva prozora i jedan televizor, rastrgala jedan indeks i više puta udarila nogom u štok pokraj kreveta.

Suzavac kompanije HMU 4 collab,
Lucija.

Situacija je sljedeća: rekla si da se više nikada nećeš vratiti na Tinder, ali prošla su već dva mjeseca i ti još uvijek nisi upoznala nikog normalnog na stari, tradicionalni način. A nije da se nisi trudila – izlazila si dva puta tjedno van s frendicama, potrošila si pola plaće na šljokasti top i na novu crnu haljinu (koja nije uopće ista kao druge crne haljine u tvom ormaru!), razumno si ulagala u ružičasta pića u visokim čašama i vino s visokim postotkom alkohola, a jutros si iskašljala i pola lijevog plućnog krila jer kada piješ, onda i pušiš, ne možeš si pomoći. Zato se danas i osjećaš poput onog šljokastog topa koji si jednom obukla i zbog kojeg ti je sada pola ormara prekriveno šljokicama – nekoć si se sjajila i privlačila pažnju na svakom koraku, a sada si iznošena i zgužvana na dnu košare za prljavi veš jer nitko (pa ni ti sama) nije siguran kako se točno pereš ni na koliko stupnjeva. Dvoumiš se između impulzivnog trošenja novca kojeg nemaš i odlaska u trafiku po kutiju cigareta. U međuvremenu vraćaš profil na Tinderu. Nema veze ako su likovi loši, svima nam je ponekad potreban jedan “hej ljepotice” od apsolutnog stranca, there’s no shame in that.

Vraćaš aplikaciju, ali stavljaš nove fotke i brišeš stare matcheve. “Ovog će puta sve biti drugačije” – uvjeravaš samu sebe dok smišljaš što ćeš napisati o sebi. To je jako važna kategorija jer će frajeri sve što napišeš iskoristiti za ulet. Najbolje je napisati nešto upečatljivo i provokativno: ako kao žena, na primjer, napišeš da ne znaš kuhati, očekuj izuzetno visoku razinu briljantnih uleta koji će se referirati na tvoje kulinarske (ne)vještine, od onih “he he, moraš naučiti ako želiš biti moja žena” do “ja ću ti kuhati jer ja jako dobro kuham” (i zapravo sam usamljen i vrlo vjerojatno drag dečko, ali stavio sam fotku s mačkom pa će zato djevojke posumnjati u moju muškost). Na taj će ti način biti lakše odabrati. Obavezno napiši i da ne razgovaraš s likovima ispod 185 jer napokon živimo u društvu u kojem možemo body shameati muškarce i zato ne smijemo propustiti tu priliku. A i svi znamo da niski muškarci kompenziraju manjak centimetara time što odmah odgovaraju na poruke.

Nakon što si stavila fotke, hvala bogu na filterima, napisala šaljiv opis i odlučila da želiš starijeg muškarca jer ti se ne da više nikoga odgajati, bacaš se na posao. Probijaš se kroz likove s isklesanim trbušnjacima, muškarce koji ne traže sponzoruše nego ljubav, svjetske putnike koji jašu na devama i poziraju ispred Camp Noua. Neki od njih tražili su se na Tajlandu, neki se penju po planinama i kuhaju, a neki najviše od svega vole svog psa s jednim smeđim, a drugim plavim okom. Prenabildan, ćelav, ružne tenisice, “koji si ti od ovih pet?”, ne vidi mu se glava, mrvicu prezgodan, “zašto svi trče?”, zgodan, ali stranac… Zašto muškarci ne znaju koristiti prednju kameru? Izbirljiva si i pitaš se ima li među njima onih koji sve žene swipeaju desno, a onda nakon petanestak minuta počneš viđati iste ljude kao i prije dva mjeseca i pomisliš si kako bi bilo super da se Tinder aplikacija nakon tri mjeseca aktivnosti sama deinstalira i onemogući korisniku pristup na najmanje pola godine. Skupila si neke matcheve i sad je vrijeme da izabereš (i odrediš tijek priče):

A) Čekaš da se oni tebi prvi jave (Idi na: ČEKAŠ DA SE ONI TEBI PRVI JAVE i nastavi pratiti tijek priče)

B) Javiš im se prva (Idi na: JAVIŠ IM SE PRVA i nastavi pratiti tijek priče)

A) ČEKAŠ DA SE ONI TEBI PRVI JAVE jer si svjesna svojih kvaliteta, voliš muškarce koji preuzimaju inicijativu ili ne želiš riskirati (jer se odmah sjetiš onog lika s posla kojeg si prošle godine zvala na kavu pa ti je rekao da si slatka i zgodna i pametna i odlična osoba, ali da se viđa s nekim drugim, da bi poslije saznala da se ipak ne viđa s nekim drugim, ili onog lika s Tindera koji te seenao iz čistog mira). Daješ im najviše tri dana, ako se dotad ne jave, brišeš ih jer nisi rođena da budeš nečija rezerva. Javlja ti se neki stranac kojeg si swipeala desno samo zato što je zgodni crnac iz New Yorka, ali zapravo ti se ne da nalaziti s njim pa ga lagano ignoriraš dok se dopisuješ s nekim slatkim likom koji nema ništa u opisu, pismen je i izgleda poprilično visoko na fotkama. Prebacujete se na Whatsapp i nakon nekoliko dana dogovarate dejt.

Nalazite se na trgu. Lik je zgodan, super miriše, ima tenisice iz kojih se jasno da iščitati da ima stila i da voli rizik, čita knjige i cijelu večer provodite razgovarajući o svojim zajedničkim interesima. Na kraju večeri dolazi račun, a ti:

A.1) Prepuštaš stvari njemu, nisi luda da plaćaš cugu na prvom spoju (Idi na: PREPUŠTAŠ STVARI NJEMU, NISI LUDA DA PLAĆAŠ CUGU NA PRVOM SPOJU i pročitaj priču do kraja)

A.2) Podijeliš s njim račun (Idi na: PODIJELIŠ S NJIM RAČUN i nastavi pratiti tijek priče)

A.1) PREPUŠTAŠ STVARI NJEMU, NISI LUDA DA PLAĆAŠ CUGU NA PRVOM SPOJU. Jasno ti je da živimo u 21. stoljeću i znaš sve o jednakosti, ali neke stvari trebaju ostati takve kakve jesu. Ovaj ti se svidio pa si zato posegnula za novčanikom, ali svi znaju da je to samo stari trik koji se usavršava s godinama. Za novčanikom posežeš samo kada ti se netko sviđa jer želiš da vidi da si spremna platiti, da si snažna i financijski neovisna žena. Kada ti se netko ne svidi, onda se i ne potrudiš, neka plate, tvoje društvo nije besplatno.

Otpratio te do ulaznih vrata, rekla si mu da nije trebao (jer si zapravo željela što prije poslati frendicama izvještaj s dejta), ali on je inzistirao. Stojite ispred vrata i gledate se, sviđa ti se i želiš da te poljubi, naslanjaš se na prljava željezna vrata, gledaš ga milo i čekaš da se pomakne. On te gleda i blago se smješka, misli da si jako zgodna, ali neće te poljubiti jer ima pravilo o tome da se djevojke ne ljube na prvom spoju. Time ti želi dati do znanja da te poštuje i da vjeruje da ovaj odnos ima potencijal prerasti u nešto ozbiljnije. Kaže ti da mu je bilo lijepo, zagrli te, a zatim se gubi u obrisima uličnih svjetiljaka. Ti ne možeš vjerovati da te nije poljubio. “Dala sam mu sve znakove” tipkaš frendicama u nevjerici, “čak sam nagnula i glavu!” Sigurna si da mu se nisi svidjela, preispituješ sve svoje poteze, a kada ti se javi sljedeće večeri s porukom, odlučuješ da mu nećeš odmah odgovoriti. Važno je uspostaviti ravnotežu. Zajedno s prijateljicama analiziraš poruku, uspoređuješ ga s bivšima, nije ti jasno zašto ti se javio ako te nije poljubio – zašto muškarci uvijek igraju neke igrice? Odgovaraš mu nakon četiri sata i ne stavljaš smajlić, ne želiš da dobije dojam da si prezagrijana.

Buljiš u mobitel i čekaš da ti odgovori, ali odgovori dolaze sve rjeđe i rjeđe. On je bio siguran da je večer dobro prošla, ali sada mu se čini da ne dijelite zajednički entuzijazam. Ne stavljaš smajliće što on tumači kao nezainteresiranost, frendovi mu kažu da ni pod koju cijenu ne smije odmah odgovarati na tvoje poruke, čak ga i grde jer se javio dan nakon izlaska, “trebao si pričekati barem dva dana!” Nakon tri dana dopisivanja, on pada u komu i lajka ti sliku iz 2018. jer ti želi dati do znanja da je još uvijek zagrijan, ali ti si sigurna da je to još jedan fuckboyjski potez. Dolaziš do zaključka da vjerojatno niste jedno za drugo jer da jeste, sad biste već bili vani i ljubili se. Malo si tužna jer je lik bio zgodan, ali bolje je ovako jer ti ne treba netko tko je tako uštogljen, treba ti netko tko će se bez zadrške s tobom ljubiti u haustoru. Provjerila si njegov datum rođenja na društvenim mrežama i saznala da je on Riba, što sve objašnjava. Uspoređuješ ga s bivšim koji je isto bio Riba i uočavaš hrpu sličnosti. Svidio ti se, ali to dugoročno ne bi funkcioniralo, a odlučila si da se više nećeš upuštati u odnose koji te neće u potpunosti zadovoljiti. A i ti si Ovan, a svi znaju da Ovan i Riba nisu baš bajna kombinacija. On ne može vjerovati da je krivo procijenio, intuicija ga rijetko kada izdaje, ali shvaća da mora nastaviti dalje. Oboje se vraćate swipeanju. (KRAJ, idi na *)

A.2) PODIJELIŠ S NJIM RAČUN jer želiš da vaš odnos od samog početka bude ravnopravan, a zapravo si i ne možeš pomoći jer si navikla udovoljavati drugima i uvijek nekako ispadneš ona osoba koja previše daje, a premalo traži zauzvrat. On nema ništa protiv jer radi kao freelancer i nema stalni izvor prihoda, a večeras ste popili mrvicu previše jer je večer bila tako ugodna i razgovor je tekao tako prirodno pa ste sada oboje blesavo pripiti i cijelo se vrijeme dirate pogledima. Izlazite na praznu ulicu, u daljini čujete samo šum čistača ulice i prigušenu škripu automobilskih guma, on te hvata za struk i miluje po golim ramenima, ljubite se dok iznad vas titraju zvijezde, a ljudi u skučenim avionskim kabinama putuju na drugi kraj svijeta.

Zaljubljena si. Dolaziš doma i pričaš prijateljicama kako ste slušali francuske šansone i plesali u parku. Željela si ga pozvati k sebi, ali ipak si se suzdržala. Prepuna si dojmova, osjećaš srce u grlu, bilo je predivno. Odlučiš prekršiti sva pravila i šalješ mu poruku u kojoj mu kažeš kako jedva čekaš da ponovite ovu večer. On odmah odgovara i to s jednakim entuzijazmom, dopisujete se cijeli sljedeći dan, cvrkućeš poput ptičice, ustaješ za posao bez problema. Život napokon ima smisla: sve te vodilo do ovog trenutka, on je savršen, on nema mane, nije uopće važno to što ne znaš baš ništa o njemu jer su to ionako samo činjenice, biografija je nevažna, važno je samo ono što osjećamo, a ti si sigurna da si napokon upoznala svoju srodnu dušu! Prijateljice ti nisu baš neka potpora, kažu da trebaš malo usporiti i da se nije dobro vruće glave upuštati u vezu, ali one nisu proživjele tu večer, one nisu bile tamo dok te on gledao svojim snenim poluspuštenim kapcima i govorio ti da si savršena žena za njega.

Na sljedećem mu izlasku ispričaš sve o svojoj traumi iz djetinjstva, razmijenite iskustva s psihoterapije, grliš ga dok ti priča o složenom odnosu sa svojim mlađim bratom, a on te drži za ruku dok mu ti govoriš kako ne vjeruješ u koncept overshareanja, “najbolje je odmah staviti sve karte na stol”. Svi su rekli da ćeš ga prestrašiti, da si clingy i luđakinja, ali on je još uvijek ovdje, pokazuje ti slike svojih mačaka i sretan je što ste se oboje pronašli u svojoj usamljenosti. Useljavaš se kod njega dva tjedna poslije, zajedno sa svojim zamorcima i bonsai-drvcem, nemaš gdje staviti svoju odjeću, njegove mačke po cijele dane napadaju tvoje zamorce, srušile su bonsai, a on hrče i glasno srče juhu dok ručate. Počinje te hvatati panika jer nisi sigurna jeste li zaista suđeni jedno za drugo, živcira te to što ostavlja čarape svuda po stanu i to što si ne možeš pomoći i ne prokomentirati sve što radi pogrešno pa mu svaki dan s osmijehom na licu objašnjavaš kako ti prvo stavljaš sapun pa onda vodu kad pereš ruke. Shvaćaš da ga zapravo uopće ne poznaješ te počinješ vjerovati u to da ste se možda oboje zaletjeli i prebrzo se upustili u ozbiljniji odnos.

A.2.1) Kažeš mu da ti treba malo više prostora (Idi na: KAŽEŠ MU DA TI TREBA MALO VIŠE PROSTORA i pročitaj priču do kraja)

A.2.2) Iskradeš se na balkon po noći i zapališ pljugu (Idi na: ISKRADEŠ SE NA BALKON PO NOĆI I ZAPALIŠ PLJUGU i pročitaj priču do kraja)

A.2.1) KAŽEŠ MU DA TI TREBA MALO VIŠE PROSTORA i on ti daje više prostora. Shvaćaš koliko je važno raditi na odnosu i koliko je zapravo nebitno to što posvuda ostavlja čarape kada uzmeš u obzir činjenicu da se trudi i da je od samog početka bio iskren prema tebi i u dodiru sa svojim osjećajima. Živimo u kulturi u kojoj nismo navikli popravljati stvari, bacamo ih kada se istroše i iznose, ali ti si spremna prihvatiti njegove nesavršenosti jer i sama znaš da nisi baš najstrpljivija osoba i da možeš živjeti u neredu slonovskih razmjera. Kupujete novi bonsai, a ti daješ sve od sebe da se ponekad sjetiš baciti smeće na izlasku iz stana. (KRAJ, idi na *)

A.2.2) ISKRADEŠ SE NA BALKON PO NOĆI I ZAPALIŠ PLJUGU, dopisuješ se s prijateljicama i žališ za onim danima kada si se mogla ispružiti u krevetu. Upisuješ ime bivšeg u search čisto da vidiš čime se on bavi. Ova njegova nova cura izgleda dosta neugledno, tvoj je novi dečko puno zgodniji. Vidiš kako se pali svjetlo u hodniku, brzinski bacaš pljugu s balkona i ulaziš u dnevni boravak, pita te jesi li dobro i zašto te nema u krevetu, a ti mu kažeš da nisi mogla spavati. Cijela soba smrdi po travi, on zna i ti znaš da on zna, ali sada moraš ostati dosljedna. On odlazi po čašu vode i pasivno agresivno lupa kuhinjskim ormarićima, kaže ti da smiješ raditi što god hoćeš, a zatim odlazi natrag u krevet. Sutradan prekopavaš ladice u potrazi za njegovim grijesima, pronalaziš neku bilježnicu iz srednje škole u kojoj pročitaš pjesmu koju je posvetio nekoj Uni. Tko je Una i zašto je nikad nije spomenuo? Za ručkom mu suptilno spomeneš Unu i pratiš njegovu reakciju, kaže da ne zna nikakvu Unu, a ti si sigurnija no ikad da je on još uvijek voli. Kopaš po njegovom profilu u potrazi za Unom, ispituješ ga za bivše cure, a onda se suptilno odmičeš od njega dok gledate film jer ti smeta što su sve bile lijepe i uspješne. Počinješ mu stavljati riječi u usta i tvrdiš kako on misli da si ti naporna i kako mu vidiš u očima da misli da nisi dovoljno dobra za njega. Plačeš dok te drži u naručju i govori ti da mu nitko dosad nije ovoliko značio. Jedan zamorac krepava, a vi se svakog tjedna sve više udaljavate jedan od drugoga u krevetu. (KRAJ, idi na *)

B) JAVIŠ IM SE PRVA jer znaš što želiš, a ovaj lik s psom izgleda jako šarmantno, u opisu ima citat iz Breaking Bada (što je i tvoja najdraža serija!) i stvarno ne izgleda kao fuckboy. “Izgleda kao netko tko nije svjestan koliko je zapravo zgodan i to je apsolutno najbolje što možeš dobiti jer nije umišljen, vjerojatno ima problem sa samopouzdanjem i nikada te neće prevariti”, zaključuje tvoja najbolja prijateljica dok zurite u njegovu fotku na kojoj sjedi na stijeni pokraj mora i pokušavate dokučiti tko mu se točno zrcali u sunčanim naočalama. Pitaš ga je li pogledao epizodu s muhom do kraja, a on ti odgovara da oni koji nisu nisu ni dostojni nazivati se obožavateljima. Oboje ste plakali na zadnju epizodu, još uvijek niste pogledali El Camino, “haha, morat ćemo onda skupa”, a ti već sanjariš o večerima koje ćete provesti zajedno pod dekicom, sa čajem u jednoj i daljinskim u drugoj ruci. Prebacujete se na WhatsApp.

B.1) Odmah dogovarate dejt (Idi na: ODMAH DOGOVARATE DEJT i nastavi pratiti tijek priče)

B.2) Dopisujete se neko vrijeme (Idi na: DOPISUJETE SE NEKO VRIJEME i nastavi pratiti tijek priče)

B.1) ODMAH DOGOVARATE DEJT. On ti kaže da ne izlazi olako s djevojkama s Tindera jer se već nekoliko puta opekao, ali da ima dobar osjećaj u vezi tebe. Ti mu kažeš da ni ti nemaš baš najbolja iskustva, a misliš pritom na Sašu koji je pijan došao na spoj, optužio te da si na fotkama izgledala puno ljepše i mršavije, a zatim se rasplakao jer ga podsjećaš na jednu bivšu. Oboje volite filmove pa ste se odlučili za kino – voliš ići u kino na prvom spoju jer nakon filma uvijek imate o čemu razgovarati, čak i ako je lik totalni bezveznjak.

B.1.1) Ti biraš film (Idi na: TI BIRAŠ FILM i pročitaj priču do kraja)

B.1.2) On bira film (Idi na: ON BIRA FILM i pročitaj priču do kraja)

B.1.1) TI BIRAŠ FILM jer u Tuškancu igra tvoj najdraži film od Charlieja Kaufmana, kupuješ karte i čekaš ga ispred ulaza. On kasni jer je zaboravio da nema gotovine, a bankomat mu nije usput do kina. Dolazi sav zadihan i zalizane kose, film počinje za tri minute pa se nemate vremena ni propisno upoznati, sve je jako šlampavo, ispreplećete svoje znojne dlanove. On priča tijekom filma i to te živcira jer si ga odvela na ovaj film zato što ti se sviđa ovaj film i željela si podijeliti iskustvo gledanja s njim. Čini ti se kao da je propustio sve najvažnije dijelove, tjeskobna si dok pažljivo pratiš krajičkom oka njegove reakcije, ali on kao da i ne trza na ključnim trenucima, čak izgleda i kao da se pomalo dosađuje. U jednom trenutku vadi mobitel iz džepa i provjerava koliko ima sati, pada ti mrak na oči.

Nakon filma odlazite u kafić pokraj, odmah pronalazite mjesto, a ti pokušavaš procijeniti možeš li odmah zapaliti cigaretu. Uopće nije shvatio film kako ga je trebao shvatiti (i kako si se nadala da će ga shvatiti), a učinilo ti se i da je odmjerio konobaricu na ulasku u kafić. Naručuješ vino, čavrljate o poslu i o psima, hvata te panika jer ti se čini kao da ste potrošili sve teme za razgovor, vjerojatno ste trebali malo pričekati s izlaskom. On uopće ne izgleda nervozno, na drugoj je pivi i svakim gutljajem postaje sve glasniji i glasniji, priča ti o tome koliko obožava svoj posao i o rekreativnoj konzumaciji mrme. Večer prolazi u oblaku dima od cigareta, pijana si, a on svakim gutljajem postaje sve privlačniji. Stavljaš mu ruku na koljeno, zgodan je, treba živjeti život punim plućima, “Idemo do mene?” pitaš ga nevinim izrazom lica, a on ti već pridržava vrata i zove taksi.

Ljubite se u taksiju, a on te grize po vratu. Inače bi ti to smetalo, ali odlučila si da ćeš večeras biti netko drugi, prepustiti se trenutku, zaboraviti činjenicu da te uopće nije pitao čime se točno baviš ni zašto ti je kaput prekriven bijelim dlakama. Nisi oprala suđe, soba ti je u kaosu, ali noćas to nije bitno, on je ionako netko s kim ne želiš dijeliti ništa više od ovog trenutka. Skidaš mu majicu, otkopčava ti grudnjak, bacaš torbicu pa jednu pa drugu cipelu, pališ noćnu svjetiljku i guraš ga na svoj krevet, a on gasi svjetlo dok ti gricka lijevo uho. “Zašto si ugasio svjetlo?” pitaš ga u nevjerici, a on odgovara da mu je bolji doživljaj seksati se u mraku.

Ima problem s erekcijom. Stvarno ti nije bitno jer si se već otrijeznila i shvaćaš koliko je sve ovo zapravo glupa ideja. Uopće ti se ne sviđa, zaudara po jeftinom deziću koji te podsjeća na mušku svlačionicu u osnovnoj školi i nije odrezao nokte na nogama, možda je zato htio da ugasite svjetlo. On se ispričava i govori da mu je žao, da nije trebao toliko popiti, da mu se ovo prvi put događa i da ga inače ne bi mogla skinuti sa sebe, ali ne shvaća da ti je stvarno svejedno i da samo želiš da ode doma. “Idi doma, molim te”, kažeš mu dok se okrećeš na lijevi bok i padaš u san. Ujutro obrišeš Tinder, a navečer te dočeka slika njegovog kurca u erekciji na WhatsAppu. (KRAJ, idi na *)

B.1.2) ON BIRA FILM. Prepuštaš mu izbor filma jer vjeruješ da na taj način možeš puno toga naučiti o njemu i o njegovim interesima (iako se duboko u sebi nadaš da neće biti neko akcijsko smeće). Nalazite se pola sata ranije ispred kina, on kasni jer nije mogao pronaći parking, s osmijehom na licu i zalizane kose pruža ti ruku i govori kako si puno ljepša uživo. Kaže ti da nije kupio karte jer nije stigao, na licu mjesta te pita koji film želiš gledati, osjećaš prvi trzaj u desnoj sljepoočnici, nisi ni provjerila što igra, on kaže da mu je svejedno, ti kažeš da ti je svejedno, a onda zajednički odlučite odjebati kino. Predloži da odete u obližnji restoran nešto pojesti, slegneš ramenima, on naručuje Double Cheeseburger, srednju porciju Nuggetsa i domaći krumpir, a ti buljiš u jelovnik i pitaš se zašto zaboga ne poslužuju salatu. Ne voliš baš jesti u javnosti ni ispred muškaraca jer ružno izgledaš dok žvačeš, a i ne želiš večeras smrdjeti po luku i majonezi. Ne poslužuju salatu pa naručuješ Colu Zero i gledaš ga kako trpa masne krumpiriće u sebe.

Simpatičan je i ima neobičan smisao za humor, odbacuje te autom do doma i ljubi u obraz, pričaš mu o tome kako je on prvi muškarac nakon tvog bivšeg Bojana koji uopće ima auto i o tome kako te Bojan nikada nije htio odbaciti do doma jer mu nisi bila usput, a on te odbacio iako živite na sasvim različitim krajevima grada. Sretna si što se stvari odvijaju svojim tempom, s Bojanom je možda na početku bio vatromet, ali vidiš i sama kako je to završilo! Na drugom se spoju poljubite, kaže ti da mu je neobično to što koristiš tako malo jezika dok se ljubite, ali tumači to kao nepovjerenje koje proizlazi iz trauma iz prošlih veza. Na trećem spoju gledate El Camino kod njega na kauču i puštaš mu da ti gurne ruku u gaće. Konzultirala si se ranije s frendicama i sve su se složile da je to razumna odluka jer je lik sasvim ok. Odnosi te u svoju sobu, a ti gasiš svjetlo jer misliš da si debela i ne želiš gledati svoju celulitnu guzicu kako se trese dok se seksate. On izgleda mrvicu razočarano. Nisi svršila jer ti je neugodno reći mu da voliš intenzivnije dodire po klitorisu.

Viđate se već mjesec dana, zajedno šetate njegovog psa, ali još uvijek niste izdefinirali svoj odnos jer te strah pitati ga na čemu ste. Sviđa ti se to što je on tako opušten i što ga naizgled ništa na ovom svijetu ne plaši. Danas mu je rođendan, još uvijek ga ne poznaješ dovoljno da bi znala što zapravo želi pa kupuješ komad torte u slastičarni i donosiš mu ga zajedno s dvije craft pive. Na putu do doma dobivaš poruku od njega u kojoj ti kaže kako misli da ste previše različiti da bi funkcionirali, kaže da ne želi biti onaj lik koji drugima nabraja sve što su navodno napravili pogrešno, ali da jednostavno ne može dejtati curu koja ne jede. (KRAJ, idi na *)

B.2) DOPISUJETE SE NEKO VRIJEME, natipkaš mu sve o tome kako si dijete rastavljenih roditelja te kako zbog toga imaš malo više problema s ostvarivanjem dublje emocionalne povezanosti, umireš od smijeha dok razmjenjujete memeove i iskustva iz srednje škole. Ako je tako dobar u dopisivanju, ne može biti loš uživo, zar ne? Kažeš mu da moraš ići spavati, razmišljaš o tome kako si sretnica jer si u moru bezveznjaka upoznala nekog kul lika. Za dva dana mu pošalješ meme. Seen.

Nikada ti se više nije javio.

B.2.1) Vraćaš se na Tinder (Idi na: VRAĆAŠ SE NA TINDER i pročitaj priču do kraja)

B.2.2) Brišeš Tinder i ideš se napiti s frendicama (Idi na: BRIŠEŠ TINDER I IDEŠ SE NAPITI S FRENDICAMA i pročitaj priču do kraja)

B.2.1) VRAĆAŠ SE NA TINDER, ali ovaj put čekaš da se oni tebi prvi jave. (Idi na: ČEKAŠ DA SE ONI TEBI PRVI JAVE i nastavi pratiti tijek priče)

B.2.2) BRIŠEŠ TINDER I IDEŠ SE NAPITI S FRENDICAMA. Nije ti jasno zašto se uvijek zagriješ za emocionalno osakaćene pretenciozne kretene i zašto se jednom u životu ne možeš svidjeti nekom normalnom, ambicioznom, pametnom i smiješnom liku koji zna kuhati, ima svoj stan, vozačku dozvolu, stalni izvor prihoda, hobi i znanje najmanje dvaju svjetskih jezika? Kako su tvoje frendice uspjele? Odlučuješ da ćeš večeras biti opaka, večeras ćeš biti beskompromisno bezobrazna prema muškarcima jer nisu ni zaslužili ništa više od toga. Oblačiš svoje uske kožne hlače, peglaš se i trljaš crni tuš po kapcima. Gledaš se u ogledalu – jebena si, teretana se isplatila, izgledaš fantastično, samoj sebi namiguješ. Radiš što god hoćeš sa svojim životom jer ionako nikada nećeš moći zadovoljiti standarde koje ti društvo nameće. Ako želiš nositi najuže kožne hlače na svijetu, nosi ih. Žulja te grudnjak? Skini ga. Sviđa ti se onaj dečko? Reci mu to. Budi pijana kao svinja ako to želiš i voliš, valjaj se po blatu, nosi crvene tange, idi u školu, odustani od škole.

Dok povraćaš u četiri ujutro iznad WC školjke u lokalnoj birtiji, lik u crvenoj majici s bendom i funky tenisicama pridržava ti kosu i cijedi ti limun u mineralnu vodu. Dolaziš k sebi, neugodno ti je što te vidio u ovom izdanju, ali on se smije jer “kako je ono Merlinka rekla – trebaš me voljeti i u najgorem izdanju da bi me mogao voljeti u najboljem?” Upoznajete se, daješ mu svoj broj, vodi te van na krumpiriće, priča njemački i francuski, vozi Opel Corsu, ima mačku, skuplja poštanske markice i zarađuje oko tisuću eura mjesečno. Ne smeta mu to što imaš problema s komunikacijom i lupaš vratima kada mu želiš dati do znanja da si ljuta jer je on ponekad patološki posesivan i svaki dan zapali najmanje četiri pljuge. Nema veze, nitko nije savršen. Radite na svojim manama, volite se, istetovirali ste si prstenje na prste što je glupa ideja jer ćete se za četiri godine rastati, ali nema veze. Ljubav te uvijek nađe kada se najmanje nadaš. (KRAJ, idi na *)

*Recite mi koja vam se priča najviše svidjela i nemojte zaboraviti da sam jednom u životu pisala horoskope što znači da imam izraženo treće oko i da je prva priča koju ste izabrali priča o kojoj trebate razmisliti noćas prije spavanja (i izvući neku pouku o vezama, komunikaciji i o samima sebi).

VOLIM VAS,
Lucija

Otvaram oči, noge su mi skvrčene ispod debelog pokrivača i jedne ofucane dlakave deke, vani grakću vrane, čujem ih, a u zraku se osjeća miris hladnog siječanjskog jutra. Desnom rukom opipavam krevet u potrazi za mobitelom, dam se kladiti da su tri minute do sedam, tri minute do sedam, uvijek se probudim mrvicu prije alarma. Naša su tijela pametnija no što mislimo da jesu. Žmirit ću još malo, zažmirim, a iznad sebe čujem susjedu kojoj nikad nisam vidjela lice, ali joj zato svakog jutra čujem potpetice – svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bi se ljudi obuvali isključivo na izlasku iz stana. Točno u sedam majstori preko puta ulice prislanjaju bušilicu uza zid i počinju lupati čekićem po mome mozgu. Čujem čajnu žlicu kako struže po dnu šalice, djeca srču svoj kakao i jedu tost koji je zagorio jer je tata bio prezauzet scrollanjem po news feedu. Bojim se izaći iz kreveta jer je vani jezivo hladno, imam osjećaj da bih vidjela vlastiti dah da puhnem u prazno. Mačka grebe po vratima, u krevetu je lijepo i toplo, a ja se dodirujem po vratu i šapćem “dobro jutro” svom (nepostojećem) dečku kojeg stravično volim i koji se ljubi sa mnom uvijek i bez obzira na jutarnji zadah. Još samo par minuta. Par minuta ubrzo postaje deset minuta i ja već kasnim na faks, a još nisam ni ustala.

Mogu ja to. Iskačem iz kreveta, palim lampu jer još uvijek nisam spremna za svjetlo, otvaram ormar i ne znam što da obučem. One su mi hlače prljave i ništa mi zapravo ne stoji, debela sam i sve je puno dlaka. “Poludjet ću.” Uzimam traperice i navlačim na sebe običnu bijelu košulju, jutarnja predavanja su ionako za lijene i bezvezne odjevne kombinacije, tješim se. Pokušavam pronaći dvije iste čarape. Osjećam nemir u sebi jer kasnim, nisam još popila kavu, a planirala sam si napraviti i doručak jer se moram početi zdravije hraniti. Sva sreća pa je danas petak, petak nije dan za zdrav početak. Popit ću instanticu, stavljam kuhati vodu i odlučujem da se danas neću našminkati, ali ipak počešljam obrve, za svaki slučaj. Obnavljam sloj dezića ispod pazuha, ugledam prišt na desnom obrazu, ali ok, neću ga sada dirati: ako drugi ljudi mogu normalno živjeti sa svojim prištevima, onda valjda mogu i ja. Pokušavam ne gledati u tu crvenu mrlju na faci, ali sada vidim samo crvenu mrlju, kosa mi je masna i želim iskočiti iz vlastite kože. Špricam se suhim šamponom i trljam glavu ručnikom, ne mogu pronaći smeđu gumicu za kosu, istiskujem onaj prišt na desnom obrazu jer si ne mogu pomoći. Nisam objesila veš od jučer, eno ga namače se od navečer u veš mašini, sada će sve smrdjeti po vlazi, ali budem to kada se vratim doma. Idem oprati zube, ali neću, bolje da operem kada popijem kavu: zaboravila sam uliti vodu u šalicu, fuck. Trčim u kuhinju, ulijevam vodu, otvaram frižider, nemam mlijeka, daj me nemoj? Aj stavit ću malo šećera.

Sva sam raščupana, osjećam se prljavo jer mi je kosa prljava. Ova košulja mi uopće ne stoji. Pogledam na sat – pola osam, trebala sam već izaći iz stana. Nabrzaka istrljam zube četkicom, progrgljam i ispljunem, zgrabim šal, naušnice, ne uzimam bilježnicu jer ionako nikada ništa ne zapisujem, stavljam naočale pa skidam naušnice jer naušnice ne pašu uz naočale. U liftu nanosim ruž, a ona me mrlja na desnom obrazu bode u oči, trebala sam se našminkati. Pod svjetlom lifta uočavam grumen mačjih dlaka na kaputu, pokušavam skinuti dlake, ali dlake su posvuda. Odvratna sam, moram prestati spavati s mačkom u istom krevetu, ali ne mogu jer volim spavati s mačkom u istom krevetu. Svjetlo u liftu je gore od svjetla u svlačionicama. Zašto se nisam probudila pola sata ranije? Vani je hladno, nemam izravnu liniju do faksa, ali riskiram i idem onim putem koji je najbrži ako odmah uhvatim tramvaj. Tramvaj mi bježi ispred nosa.

“A zašto baš ja?”

Da sam izašla samo deset sekundi ranije iz stana sad bih bila u tom tramvaju i ne bih zakasnila. “Nisam trebala skidati naušnice”, mrmljam si u bradu dok gledam ispred sebe i bijesno stišćem šake. Počinje sipiti kišica, ona kišica na rubu magle, a ja nemam kišobran. Naravno. U sljedećem tramvaju nema mjesta, svi su se natiskali kao sardine, da bar smrdi samo po ribi, babe i dede u pohodu na ranojutarnji grincajg, taman u vrijeme najveće gužve. Vjerojatno bih se mogla nagurati unutra, ali ne želim. Dođe mi da se bacim na pod i krenem plakati. Bijes se gomila u meni, a ja stojim na stanici i ne znam što da napravim – da čekam drugi tramvaj, da krenem pješke? Potrošila sam osam minuta svog života na besmisleno čekanje. Hodam do sljedeće stanice, malo ranojutarnje tjelesne aktivnosti. U čizmama na visoku petu probijam se kroz maglu i kroz masu pospanih srednjoškolaca.

Nesrazmjerno velikih glava u odnosu na ostatak tijela, srednjoškolci su najčešće bučni i žgoljavi te poprilično neuspješni u uzgoju brkova i brade. Čini se da su tinejdžerske godine formativne zato što u strahu od vlastitog odraza najčešće poradimo na vlastitoj osobnosti.

Probijam se kroz mošus i aromu testosterona, možda i ja mogu proći kao srednjoškolka, loš ten neosporni je dokaz mladosti, a ovaj mi prišt na desnom obrazu svakako ide u korist. Slušam ih kako razgovaraju o curama iz razreda i o Doti i ne uočavam neku pretjeranu razliku između njih i svojih heteroseksualnih vršnjaka. Zapravo, čini mi se da su ovi čak i viši. Dok nabadam u visokim potpeticama, pokraj mene prolazi još jedan tramvaj: teško dišem jer nisam u formi, vani je minus, a meni je vruće. Osjećam kako mi poliester ne da da dišem. Kad već kasnim dvadeset minuta, svejedno mi je hoću li zakasniti još deset: ulazim u krcatu pekaru i stajem u red. Gladna sam jer jutros nisam doručkovala, naručujem pecivo sa sjemenkama jer su sjemenke zdrave i kavu s mlijekom, “bez šećera”. Svaka kalorija je bitna, grabim poklopac i jurim na predavanje, slušalica mi se vuče po podu, a ja u predzadnjoj klupi pokušavam što tiše i neprimjetnije pojesti svoje pecivo sa sjemenkama. Vrećica šuška kao nenormalna.

Vraćam se doma tramvajem, zauzimam mjesto pokraj prozora, grije me grijano sjedalo, nisam cvikala kartu, a vani se od guste i debele magle ne vidi ni prst pred nosom. Na semaforu ugledam slijepca kako štapom nesigurno tapka po tramvajskim tračnicama, ljudi prolaze pokraj njega, nitko ga ne doživljava. Osjećam kako mi vruće i guste suze klize niz obraze – plačem u trinaestici, ali briga me, nisam već dugo bila ovako tužna. Od tuge ne razaznajem kontrolora koji mi je sve bliže i bliže, ustajem i bježim na suprotnu stranu tramvaja. Vrata se otvaraju u zadnji čas, probijam se kroz nerazumnu gomilu ljudi koja ulazi u tramvaj prije no što su svi izašli iz njega, izbacujem lakat, mrzim babu u zelenoj jakni i onog klinca u crvenim hlačama, mrzim ih sve javno i svojim izrazom lica. Hodam kroz sukišje s raskopčanim kaputom, nježna siječanjska kiša miluje moje lice, a ja plačem i razmišljam o slijepcu i o sebi i o tome kako sve u životu uzimamo zdravo za gotovo. Naočale su mi se zamaglile, a nos brišem o rukav tamnosivog kaputa.

Doma držim u rukama svoje čupavo klupko radosti i zločestoće, mačka se pokušava izmigoljiti dok ja plačem u njezino krzno i šapćem joj da je volim. Odjednom se sjetim kako mi je Antonio iz razreda jednom rekao da sam glupa jer nisam znala skratiti razlomak. Otvaram frižider i jedem sve što mi se nađe pri ruci – da posuda s čipsom nema dno, vječno bi mi hrskao u ustima. Umačem rižine kekse u hummus, režem si špek i gaudu na dasci, bacam jaja na vruću tavu, mažem crunchy maslac od kikirikija na bananu.

Umorna sam, osjećam se prljavo i tromo, oči me peku od suza, žao mi je zbog svega što sam utrpala u sebe. Ništa ne učim, vidim čestice prašine kako plove mojom sobom, prst prašine prekriva moje knjige, svi mi živimo u prašini, sve je prljavo, a ja još uvijek nisam izvadila veš iz mašine. Tjeskoba mi sjedi na prsima, ja sam ljuta i nemirna, a kada sam ljuta i nemirna i kada se osjećam prljavo tada sam najnapaljenija. Ne preostaje mi ništa drugo – guram ruku u gaće, nisam se obrijala već tjednima, “tako nikada nećeš naći dečka”, ali ionako mi je pedofilski kada se likovi pale na skroz obrijano.

Budim se iz popodnevnog sna s jastukom među nogama, vani je mrak i to je odvratno. Trebala bih večeras s frendicama na cugu, nikud mi se ne ide, ali moram ići jer sam prošli put nešto izmislila. Ne znam što ću obući. Nemam ništa za obući. Sjedim pod kipućim mlazom vode pola sata, uzimam britvicu i pokušavam se obrijati dolje: sve je prepuno kržljavih smeđih dlačica. Gledam svoj odraz u ogledalu i već šesti put kažiprstom pokušavam prekriti onu crvenu mrlju na desnom obrazu. Tapkam i tapkam, ali čini mi se da sada izgleda još gore. Da se bar znam našminkati. Još uvijek ne znam što ću obući, hodam po stanu u štiklama, jebiga, moram vidjeti kako mi pašu uz ostatak outfita. Već me počinje svrbjeti, ali obećajem samoj sebi da se neću češati.

Suptilno se počešem u Boltu, kasnim pola sata, obukla sam provjerenu kombinaciju i cijelo vrijeme dodirujem onaj prišt na desnom obrazu. Vozačica i ja razgovaramo o vremenu, danas je hladnije no jučer, ali kažu da će sutra biti nešto toplije, gledam tko mi je pogledao story, ali ne vidim njegovo ime. Nisam vrijedna ljubavi. Nakon nekoliko čaša vina, tri rakije i jednog viskija s ledom skupno zavijamo na Lanu Del Rey. Vani je sve puno mirisa i pića, a ljudi se guraju i gužvaju u dimu. Stojim pod fluorescentnim ljubičastim svjetlima i pokušavam razgovarati s nekim frajerima pokraj sebe, pitam ih što vole od glazbe, a jedan od njih mi kaže kako ne vjeruje da slušamo istu glazbu. Držim svoje razvodnjeno piće u ruci, gledam u strop i trepćem samo da zaustavim suze: osjećam kako dolaze. Oni me mrze i misle da sam glupa.

Noćni je bus zagrebačko podzemlje, mislim da ću ipak ići pješice. U pekari uzimam komad pizze, jedem ga i žao mi je što nisam uzela još jedan, plačem zato što često plačem i moram ojačati i prestati biti ovako slaba. Neki me dečko slijedi kroz park da me pita jesam li dobro i da mi kaže da ne smijem više plakati. Čekam da mi kaže kako sam sigurno puno ljepša dok se smijem. I stvarno, smijem se sama sebi, ha ha ha ha ha ha, jer napokon vidim njegovo ime – lik mi je bacio 100 na story, što to uopće znači?? Jebeš Instagram, treba izbrisati to sranje. Od sutra počinjem s novim životom, neću više ići van, neću piti, ne treba mi sve ovo. Samo trčanje i najmanje jedna knjiga tjedno, moram prvo zavoljeti sebe da bih mogla zavoljeti nekoga drugog.

Dok smišljam masterplan za život, skidam gaće na WC-u i ugledam na njima veliku smeđu mrlju. Odahnem, dobro je sve, nisam to bila ja, to je samo PMS i moja menstruacija.

Do sljedećeg čitanja,
Vaša Lucija.

Ljubav je glupa i nepotrebna glupost

Imao je deset godina, plavi pulover i sve prednje zube. Skakao je po krevetu s drugom djecom i jeo čokoladnu tortu prstima, a u slobodno je vrijeme mrzio cure i nije znao množiti sa sedam, ali sa sedam je ionako najteže. Tukao se pod odmorom i samo dva puta u životu razbio glavu. Anđeoske su mu kovrče upadale u oči pa nije ni primijetio kako ga s drugog kraja sobe promatra mala bucmasta djevojčica s velikim smeđim očima. Morala je suspregnuti dah kada ga je ugledala, skrivala se iza plastične Barbie čaše sa slamkom, a u trbuhu je osjećala sve što je tog dana pojela. A bilo je tu i čokoladne torte i gumenih bombona. Bio je stariji i sigurno među najpopularnijima u razredu, sve su djevojčice pisale njegove inicijale pod pitanje o simpatiji u leksikonu, ali on nije mario za ljubav, za tu glupu i nepotrebnu glupost, sve dok pet godina kasnije nije čuo Karlu kako se preglasno smije na Lukine šale. Ali nećemo skakati toliko daleko u budućnost, još uvijek je 1999, Britney i Madonna se još uvijek nisu poljubile, a on još uvijek ne miješa votku sa sokom od naranče na klupi u parku. Kraj tisućljeća je i djeca plešu na Mineu, on je četiri godine stariji od one male koja uvlači trbuh na drugom kraju sobe i jede ga svojim bademastim očima baš poput onog rebrastog čipsa od paprike što je maloprije polizala sa svog desnog kažiprsta. Ona izgleda kao da više ne može izdržati, spušta se niz stepenice među odrasle za njim, a onda ga hvata za rukav njegova plavog pulovera i pred svima (ali baš svima!) prislanja svoja mala dječja usta uz njegov hladni obraz. On je s gađenjem gura od sebe, a ona pada na pod i čini joj se da više ništa neće biti isto (i ništa zaista više neće biti isto). Okreće se suznih očiju prema mami, mama je na trećem kokteliću i osjeća istovremeno i ponos i sram zbog hrabrosti svoje male slatke curice, uvjerava je da je život takav dok joj gladi kosu i briše suze šarenom rođendanskom salvetom. “Svijet ljubavi prepun je boli” potvrđuju ostale žene u prostoriji: “bolje da se što prije navikneš”.

Nije se naviknula. Taj nemili događaj odredio je njezinu ljubavnu putanju. U trećem razredu osnovne škole Roko ju je izmlatio pernicom po glavi, učiteljcica joj je rekla da se tako u tim godinama izražava ljubav, a ona nije shvaćala zašto svi govore o toj ljubavi kada je ljubav samo običan bol. Skrivena iza ljubičaste zavjese s volanima utorcima je promatrala prištavog i kržljavog Marka kako se vraća iz glazbene škole sa saksofonom u kovčežiću i maštala o danu kada će njih dvoje zajedno protrčati kroz polje bijelih i žutih maslačaka. Priznala je sve mami, a ona joj je rekla da misli kako je vrijeme da se krene zaljubljivati u dečke svojih godina. Ali dečkima njenih godina nije se sviđalo to što je neki dan poderala bilježnicu iz matematike kada je dobila tri iz dijeljenja, rekli su joj da je štreberica, a za Valentinovo nikad nije dobila ni pismo ni čokoladu. Mislila je da se sviđa Juraju koji ju je štipao pod malim odmorom sve dok nije saznala da Juraj štipa i sve druge cure u razredu pa se osvetila tako što mu je pod velikim odmorom ubila Tamagotchija.

Iako joj je majka rekla da se treba ostaviti starijih muškaraca (“ne brini dušo, oni si uvijek nađu neku još mlađu!”), nikako nije mogla izbaciti prištavog Marka iz glave. Odlučila je privući njegovu pažnju. “Moram privući njegovu pažnju” ponavljala je tiho u sebi dok je jednog toplog rujanskog dana ubacivala kesten susjedi s trećeg kata u auspuh. Dobila je batina, cijela se ulica skupila na prozoru, susjeda je upirala prst u njezinu obitelj divljaka koja je odgajala samo divljake i djecu kojoj na pamet padaju takve strašne stvari. “Pa ja sam neki dan bila kod automehaničara” stenjala je susjeda s trećeg kata i križala se dok su ostale babe u nevjerici odmahivale glavom. “Neka se djeca rode s takvim mozgom”, rekao je susjed Milodrag kojem je ta ista mala prije koju godinu razbila kamenom prozor na vikendici. “Neka će djeca gurati kazetu u video sve dok ga ne strgaju, ne možeš protiv toga”, rekao je svojoj ženi Veri, koja je razmišljala o tome koliko je minuta prošlo otkad je ubacila kifle u pećnicu.

Cijela se ulica skupila na prozoru tog toplog rujanskog dana osim njega, mala s buljavim očima čvrsto je zagrizla svoju donju usnu i odlučila da ga prestaje voljeti, čula je kako iz njegove sobe dopire zvuk saksofona, svirao je da impresionira Adelu iz sedmog C, ali nije znao da mu ona nikada neće oprostiti ni prišteve ni saksofon. Trebao je svirati gitaru, da je svirao gitaru možda ne bi baš svi bili tako nesretni.

“Proći će kada se budeš udavala”, šapnula je baka svojoj nesretnoj unučici u uho onog dana kada si je porezala desni kažiprst na štukin zub u ribarnici. Tata i ona ponekad su odlazili promatrati šarane i somove kako plivaju u onim velikim i uskim posudama sa zelenom i žutom vodom, riblje su se ljuske sjajile dok su oni udisali miris riječne bljuvotine, bolje gledati ribe nego razgovarati. Tata joj je rekao da prisloni prst uz štukin zub, a ona se glupača porezala i sada će se zauvijek bojati štuke i riječnog mulja. Baka nije znala da je nesretna unučica odlučila da se nikada neće udavati, “pa premda to značilo i da će me zauvijek boljeti”.

Svi dječaci i mladići prestali su za nju postojati. Onog dana kada je njezina velika anarhistička gesta nagrađena batinama, a ne poljupcima, okrenula se sebi i svojim jastucima. Bila je već prestara za svog plišanog polarnog medvjeda, njegov je obli mekani trbuh dotad savršeno prianjao uz njeno međunožje: nikada joj nije rekao da je glupa ni da je štreberica, nije ju gurao na pod, uvijek joj je spremno uzvraćao poljupce i ono najvažnije – nije svirao saksofon. Ali sada su se gledali, svatko sa svog kraja prostorije, i činilo im se da se s godinama u njihov odnos uvukao sram. Okrenula ga je prema zidu da je ne gleda dok se mazi sa svojim jastucima, a on joj je na tome bio duboko zahvalan. Nije mu se sviđalo ono u što se njegova najdraža djevojčica pretvarala. Najmanje mu se sviđala onda kada je mahnito listala tinejdžerske časopise, a zatim čitala savjete o ljubljenju i o menstruaciji s poplunom preko glave dok je krevet iz nekog neobičnog razloga blago podrhtavao baš poput želatine na ljetnom povjetarcu. Škrip, škrip, mislila je da se ništa ne čuje, ali svi su znali – i mama i tata i polarni medvjed i susjed Milodrag i njegova žena Vera i susjeda s trećeg kata, svi su oni znali da krevet ne škripi sam od sebe.

Naša je junakinja vjerovala da je rođena pod nesretnom zvijezdom, svi su pretpostavljali da je ugazila u nagazni urok kada je bila jako mala. Jednom joj je noga zapela u kotač od bicikla dok je s bakom putovala na misu, to su sve loši znakovi, ništa od toga nije dobro, dijete se rodilo kao lav u podznaku djevice, to je najgora kombinacija, nije joj jadnici bilo suđeno.

“Pogle na šta liči” – neugodna tišina – “a mama joj je baš lijepa i sređena ženska”. Mala je nosila crnu košulju zakopčanu do grla, a pričalo se i da je svu svoju odjeću s leptirićima bacila u kantu za smeće. Pričalo se i da joj mama kupuje čipkasto donje rublje, ali ona je najviše od svega mrzila kad joj se gaće uvuku u guzicu. Voljela je one duboke bapske koje te fino stegnu oko pupka, baš poput dobrog starog zagrljaja, i sakriju sve tragove rebrastog čipsa od paprike. Hodala je po gradu sa svojim prvim dečkom Bobijem koji je nosio u školu dres od Nike Kranjčara pa se ona morala skrivati po WC-ima da ne umre od srama. Bobi je bio slatkica, jako popularan, cure su navodno obožavale Bobija, ali on je bacio svoje oko na smeđe klupko nepočešljane kose koje je sramežljivo sjedilo na stepenicama ispred njegove zgrade. Svidjela mu se baš zato što se on njoj nije i bio je spreman ispraviti tu nepravdu. Bilo je to ljeto 2007, ono ljeto kada bokovi nisu lagali. Bobi je uplesao u njezin život – stavio je svoj lijevi kažiprst na njezine traperice, nekoliko joj puta dotaknuo kosu, malo se migoljila, pokušala je reći ne, ali Bobi je ipak dobio svoj dejt, bokovi ga nisu izdali. Nije se ni snašla, a već je u ladici držala poljsko cvijeće s njihovog prvog spoja i dvije ružne narukvice koje joj je Bobi poklonio. Nije ju poznavao u dušu, ali barem je pokušao.

Bez obzira na jež-frizuru i traperice s printom, Bobi je bio dobar dečko (osim kada je ponekad sa svojim deranima maltretirao njezinog školskog druga Sebastijana ispred škole pitanjima poput: “A zašto ti sjediš s njom?” i “Jesi li je ikada dotaknuo?”). Oprostio joj je to što je nakon njihovog prvog poljupca hraknula u prvo grmlje, imao je strpljenja, poklonio joj je majicu sa slikom na kojoj su njih dvoje ležali u plićaku, jednom joj je napravio špagete za Valentinovo, a ona je njemu kupila dezić u DM-u i nije prekinuo s njom nakon toga nego si je premazao onu stvar šlagom u tubi za desert. Ona je obojila stan od njegove bake ružičastom bljuvotinom, napila se jednom od dva unučića votke i ljuljala se s njim na brodu, mislila je da je bolja od njega i da je posebna, a nije bila ni jedno ni drugo. Skinuo joj je bapske gaće one noći dok je umrtvljena ležala na kauču u stanu od njegove bake, sve je smrdjelo po njezinoj ružičastoj bljuvotini, a poslije nisu više nikada spomenuli tu večer. Ona ga je počela mrziti, a on je počeo sanjati o nekoj Iris ili Mateji iz svog razreda. Napisao je “volim te mala” na sve škole u gradu, a ona je još od onog kestena u auspuhu prestala vjerovati u velike ljubavne geste. Prekinuli su one godine kada je zadnji put padao gusti snijeg.

Otvorila je Pandorinu kutiju i odjednom su se posvuda počeli pojavljivati likovi. Likovi koji su se loše ljubili, likovi koji su s petnaest već sjedili sami za šankom i srkali pelin, likovi koji su propušili s deset, a s trinaest već počeli uzgajati ljubavni tepih. Neki su likovi ostali samo likovi, a neki su zapamćeni po anđeoskim usnama ili lažnim tumorima na mozgu. Mala više nije bila tako mala, zaokružila se iako joj je teretana bila preko puta zgrade, potajno se sastajala na mostu s kolegom iz razreda koji je imao curu, a iako se nisu ljubili, osjećala je da rade nešto pogrešno i to ju je jako uzbuđivalo. Željela je raditi pogrešne stvari, željela je da joj mama kupuje čipkaste gaćice: željela je biti senzualna. Doma se ispred ogledala često dodirivala po bedrima i gurala ruku duboko u duboke gaće. “Aaaah” uzdisala je u prizemlju svog kreveta na kat, hlače i haljine koje je bacala na gornji krevet u njezinim su se maštarijama pretvarale u baldahin. Bila je spremna, ali nije bila sigurna može li ona zaista i izgubiti tu svoju nevinost, “što ako je već izgubljena?”, ispitivala je više sile u svome dnevniku. Činilo joj se da koncept gubitka nevinosti nije baš najbolje objašnjen pa se bacila na istraživanje – prelistavala je mamine časopise i kopala po svojim najfragilnijim uspomenama. “Nisam ništa osjetila”, uvjeravala je samu sebe, ali nije ni znala da je zapravo na pravome putu jer ako nije bilo dobro i ako je trajalo samo nekoliko sekundi onda se nije ni dogodilo. Broje se samo ona iskustva koja želimo da se broje.

Odlučila je da će izgubiti nevinost sa sedamnaest, to zvuči dobro, dočekala je svog starijeg dečka u uskoj crnoj suknji i bijeloj prugastoj bluzici na krevetu u kojem su nekoć spavali njezini rastavljeni roditelji. Nije ni znala da je tim činom urekla i sebe i njega i da se zbog te pogrešne procjene osudila na još najmanje deset godina nesreće i ljubavnog prokletstva. Mislila je da ga voli (i bila je u pravu), ali nije bilo ni vatrometa ni užitka, samo su zgužvali plahtu. “Nešto sam osjetila” uvjeravala je samu sebe.

Vozili su se na skuteru i provaljivali u školsku knjižnicu, rekao joj je da se kaže “licemjer, a ne licimjer”, što je ostao jedan od onih trenutaka zbog kojih se ona ponekad probudi usred noći i više ne može zaspati. Ispekla mu je palačinke, poklonio joj je parfem i plišanu pandu koja se rastopila jer ju je držala pokraj stolne lampe. On je bio patnik, duboko je patio uz nove epizode Housea jer House je cinik, on je lik sa štapom, on je ovisnik, on ima motor, House je kul lik i vjerojatno doma sluša Boba Dylana i sanja o tome da možda jednog dana prestane biti toliki šupak, ali ne može si pomoći. Nije si mogao pomoći, prevario ju je s pola grada, a ona ga je toliko voljela i toliko mu je vjerovala da je sve to saznala tako što mu je provalila u Facebook i pročitala njegove poruke. Teatralno je bacila mobitel u zid i zaplakala: “Zašto baš ja?” Osjetila je oštru bol u desnom kažiprstu (baka je bila u pravu, još uvijek nije prošlo), mama i sestra su je držale svaka za jednu ruku, nebo se smračilo nad njihovom malom prostranom kućicom, a dok su joj vruće suze tekle niz obraze, obećala je samoj sebi da će mu se jednog dana osvetiti.

To be continued….

Bili smo i službeno najbolji razred u školi. Svake je godine ravnateljica organizirala drugu humanitarnu akciju, jedne smo godine skupljali lipe u plastičnim bocama jer je trebalo kupiti novi televizor za knjižnicu. Mi smo pobijedili, a školske su nam kuharice skrpale tortu od gnjilih banana, suhog biskvita i tučenog vrhnja. Na novom su televizoru djeci prikazivali Surogata i Brezu, črni cucek, lepi pucek, pokraj plota jaši popa, jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna ura. Daljinski se obavezno držao u najlonu, a knjižničarke nisu dozvoljavale da se jede i pije blizu novoga stroja. Iduće smo godine ponovno skupljali lipe za televizor, stari je navodno nestao preko ljeta, a pobjedu smo proslavili mrveći suhi biskvit po pohabanoj kantini. Školska je kuhinja bila odmah pokraj dvorane za tjelesni, a aromu znojnih stopala pomiješanu s mirisom čaja od šumskog voća nikada neću izbiti iz glave – to je moj madeleine. Prestala sam se hraniti u školi onoga dana kada mi se učinilo da se čaj od šumskog voća poslužuje iz iste kante u kojoj se inače drže krpe za pranje podova, smučilo mi se pa su mi od tada mama i tata morali davati svako jutro deset kuna za hrenovku u lisnatom tijestu. Ostatak sam čuvala za poslije škole, kupovale su se Mond čokoladice s lješnjakom i kokosom u Zvečevu, a ponekad smo cuclali i obojene ledene štapiće koji su tada koštali 70 lipa.

Vraćali smo se iz škole s natrpanim školskim ruksacima, tada još nikoga nije bilo briga za napaćenog hrvatskog školarca, djeca su se uredno cijepila i žvakala bijelo pecivo s glutenom, a starci su nas puštali da poslije škole visimo s ekipom iza zgrade i spašavamo šugave mačke iz kontejnera. Jednog smo utorka došli doma iz škole, a na svim su programima bile vijesti o tome kako je netko tamo negdje u Americi srušio neku zgradu, blizance ili nešto slično. Danima su ljudi plakali na televizoru, sjećam se samo gustog dima koji se širio iznad nepomičnog prizora nekog dalekog i velebnog grada čije mi ime tada nije bilo važno. Ništa manje nisam shvaćala ni smrt prvog hrvatskog predsjednika dvije godine ranije. Tada su ljudi danima plakali ispred televizora, sve je bilo puno ozbiljnih smrknutih lica u tamnim odijelima, a neko se vrijeme nisu prikazivali ni moji najdraži crtani filmovi. Smrt je do mene dolazila preko televizijskog ekrana, ni blizanci ni Franjina smrt nisu me pretjerano pogodili, svakom dojde smrtna ura, a mi djeca devedesetih smo ionako odrasli na tjeskobi i mlijeku u prahu.

Mame su nam na porodu krpali uvoznim kirurškim koncem naživo, mene moja nije dojila pa sam odmalena razvila sklonost prema cuclanju palčeva i duda, zato i imam onaj kvrgavi palac, a volim lizati i muške bradavice (što je svima iz nekog razloga jako čudno). Tko zna što su stavljali u ono mlijeko u prahu, da me mama dojila možda bih sada već iza sebe imala zavidnu karijeru i možda ne bih morala stajati na prstima kraj svoje osam godina mlađe sestre. Mi smo kržljavi, očevi nam pate od PTSP-a, a mi patimo od naših očeva. Kržljavi smo, ali imamo velika stopala. To je sigurno od hrane kojom su nas počeli šopati tamo negdje na početku viših razreda osnovne škole. Na školskim bi se izletima obavezno stalo u McDonald’s, cheeseburger i McFlurry s bombonima, žvakali smo genetski modificirane pljeskavice i skakali po toboganu. McDonald’s je bio doživljaj, a ja sam toliko željela pravog Furbyja da sam se zadovoljila i plebs verzijom iz Happy Meala. Osim Furbyja, sanjala sam i o pravom Tamagotchiju i o onim Baby Born bebama koje piške i na kojima djeca uče kako drugoj djeci promijeniti pelene. Zašto nikome nije čudno to što petogodišnjaci u kolicima guraju plastičnu bebu koja plače i pije mlijeko iz bočice? Izgleda da su i Baby Born bebe odrasle na Baby Formuli.

Toliko sam željela plastičnu bebu da nisam ni primijetila kako mami iz dana u dan trbuh postaje sve veći i veći. Mama je bila zaokruženo utjelovljenje one A nije bilo od jabuke reklame, tate se nešto slabo sjećam, a ona je nosila tregerice i kratku kosu. Izgledala je kao vanzemaljka s onim tankim nogama i divovskim trbuhom. Imala sam osam godina kada mi se rodila sestra, a svima sam u školi rekla da izgleda kao žaba i da je jako ružna. Imala je buljave oči i bila je sva crvena i nikakva. Mama kaže da sam bila ljubomorna, što je možda istina, ali ne pobija činjenicu da novorođenčad izgleda čudno. Zgužvane i poluslijepe, neke se bebe rađaju s dlakom na glavi i s dugim noktima, noge su im debele i masne, a čula sam priče i o dječjem celulitu. Svoju sam mačku udomila kada je imala pet mjeseci i odmah je znala sama obavljati nuždu – meni je mama pripremala tekući lješnjak Čokolino do sedme godine, a sestrična mi je brisala guzu sa šest.

Mama mi je odmah rekla da je rađanje teško i da te razrežu skalpelom dolje, ali ništa ne osjetiš jer te već sve toliko boli da ti je stvarno svejedno. Kaže i da nekim ženama djeca samo ispadnu, ali da mi nažalost nismo te sreće. U svojim bilježnicama iz tog doba pronalazim jako puno crteža na kojima ženama između nogu vire bebe, a sve bebe imaju okruglu dlakavu glavu.

Sve su moje bilježnice prije ili kasnije završile u smeću. Mama je bila Marie Kondo prije Marie Kondo. Ne postoji opravdanje za gomilanje stvari – bilježnice, leksikoni i stari brojevi Okeja, sve je to smeće i privlači negativnu energiju. Sve se treba baciti, mama me naučila da ne smijem biti sentimentalna. Oslanjam se na sjećanja, ali ne mogu biti sigurna što sam ni tko sam zaista bila kao djevojčica – što sam željela biti kada odrastem, tko mi se sviđao, koju sam boju voljela i koji mi je bio najdraži okus sladoleda. Taj manjak sentimentalnosti s godinama se uvukao i u mene; danas ni ne razmišljam o tome da sačuvam kartu nakon kina ili kazališta. Na trećoj sam godini faksa odlučila poslušati svoju mamu i baciti sve svoje dotadašnje uspomene – sedimente ljubavnih pisama i narukvica, tinejdžerske dnevnike i školske bilježnice iz hrvatskog jezika, naslagala sam sve u jednu kartonsku kutiju i ostavila pokraj kante za smeće. Bilo je vjetrovito kada sam se kasnije tog dana vraćala kući, komadi mog života bili su razbacani oko kontejnera, gledala sam svoje uspomene kako postaju gomila smeća, neki je čovjek s prljavim noktima držao u rukama moju plavu bilježnicu s cvjetnim uzorkom, pogledali smo se, a on nije ni znao da u rukama drži komad moje mladosti.

Jedino što imam su fotografije. Svi na fotografijama iz tog doba izgledaju jako umorno. S teškim tamnim podočnjacima ispod očiju i raščupanom smeđom kosom naši očevi izgledaju kao da nemaju trideset i dvije godine. Sva sreća pa tada još uvijek nisu postojale društvene mreže, već vidim kako mama objavljuje sliku na kojoj se sestra i ja kupamo u kadi uz motivacijski citat o tome kako treba iskoristiti svaki dan do kraja i na svemu biti jako zahvalan. Odrasli smo u vrijeme kada su ljudi na ovim prostorima otkrili kameru pa su se obavezno snimali svi važniji obiteljski događaji i roštilji. Kazete su se uredno slagale u regal, a na jednoj od njih pisalo je i “Lucijin peti rođendan”. S uzbuđenjem sam ubacila kazetu u videorekorder, a nakon šest minuta šarenih balona i dječje vike na ekranu se pojavila peraja velike bijele psine: mama i tata su presnimili Ralje preko mog petog rođendana.

Tata je poderao sve zajedničke fotografije s mamom nakon što su se rastali, a ja sam razvila fobiju od morskih pasa.

Ubrzo smo počeli dobivati i prve mobitele. Ja sam imala Samsung koji je bljeskao u plavoj, zelenoj i crvenoj boji, nosila sam ga oko vrata s ključevima, ali sam i dalje ljubomorno promatrala djecu koja su igrala zmiju na Nokiji 3310. Zmija je (bila) najbolja igrica na svijetu, a ja sam s tatom u slobodno vrijeme ponekad odlazila na željeznički most promatrati zmije kako se sunčaju na užarenom kamenju. Jednom smo šetali šumarkom, a ja sam uhvatila zmiju rukom jer sam mislila da je glista. Zašto sam željela držati glistu u rukama još uvijek mi nije jasno (kao ni moje djetinje oduševljenje kantom s crijevima na seoskom kolinju i čerupanjem pilića), ali danas shvaćam koliko je važno svim stvarima u životu uvijek pristupati kao da su manje od onoga što mislimo da jesu jer ako je zmija glista onda nije ni opasna ni strašna, možeš je primiti bez straha da će ti se omotati oko ruke ili te ugristi. Možda te ugrize, ali vjerojatno nećeš umrijeti jer na ovim prostorima zmije ionako nisu otrovne.

Zmije su jednog dana samo nestale, možda onog istog dana kada su se pojavile sove i zasrale drvo pod kojim smo se igrali kao klinci pa smo morali pronaći drugu zanimaciju i prebaciti se na kompjuterske igrice. Imala sam sreće jer je teta tada hodala s likom koji je prodavao pržene CD-e na placu, a ja sam kao njegova nova mala nećakinja dobivala poseban popust. Sestrične su imale sve nastavke Simsa, bila sam jako uzbuđena oko svoje Sims obitelji, mama i tata će se napokon voljeti, ali stvari ni tamo nisu funkcionirale kako spada. Zaboravila bih nahraniti djecu, nisu pisali zadaće, mama bi se upišala u gaće, a tata je po cijele dane igrao šah da dobije povišicu na poslu. Taman kada bi me prsti zaboljeli od upisivanja šifre za instant bogaćenje i kada bih napokon sparila tapete s lampama u dnevnom boravku, kompjuter bi zatrokirao, a ja bih morala sve ispočetka. Naša je generacija toliko bijesna jer smo odrasli na disfunkcionalnoj tehnologiji, ništa u životu ne izaziva toliku lavinu ljutnje kao zaleđeni kompjuter. Bacala sam miševe i tipkovnice po sobi, mama i tata su se međusobno pogledavali, a zatim su mi odlučili zabraniti Simse nakon osam sati navečer.

Kasnije su mi prijetili da će škarama prerezati žicu od modema, najčešće nakon što bi došao račun za internet, ali nisu znali da sam ja bila spremna svake noći tiho na prstima spajati žice u hodniku i lijepiti ih selotejpom. Još uvijek se sjećam onog zvuka čiste tjeskobe spajanja na mrežu, samo da me nitko ne nazove, tada još uvijek nismo shvaćali internet, sve je bilo novo, sporo i uzbudljivo. Ručno sam pretipkavala riječi pjesama u Word jer nisam znala za copy-paste, dopisivali smo se s prijateljima preko MSN-a do kasno u noć i privlačili pozornost simpatije pažljivim odabirom pjesama koje slušamo, Evanescence i Black Eyed Peas, a moje sramotno (i nadasve skromno) korisničko ime bilo je beautifulandevil.

Mi smo u pukotini između dvaju svjetova, između prije i poslije tehnologije, odrasli smo na sporim kompjuterima i uz divovske ekrane u sobama oblijepljenima posterima iz Teena, čistili smo miševe u kupaonici, plakali na Oprah, nosili smo chokere prije chokera, pitali se što se zaboga događa u seriji Pleme i kada će se Ethan i Theresa više vjenčati? Mi nismo preživjeli Millennium bug, oni samo misle da jesmo, pogreška je upisana u naš DNK, mi smo nesretni i ispunjeni nostalgijom, sa sjetom se prisjećamo vremena kada je sladoled koštao pet kuna, kada smo se međusobno zvali na kućni telefon i kada smo po gradu trčali za plastičnim vrećicama. Puhao bi vjetar, a mi bismo trčali svatko za svojom vrećicom pa kuda nas odvede.

S ljubavlju se prisjećam nekih drugih vremena, 

Vaša Lucija