Kad narastem bit ću predsjednica

Sve policijske postaje izgledaju isto. Dugi mračni hodnici, namještaj iz osamdesetih, masivni drveni stolovi s hrpom papira, spisa i smeća, nezašiljene olovke, klamerica, nepamtljiva boja zidova, samo poneka biljka u potrazi za vodom i svjetlošću koja se ne probija kroz metalne rolete i kalendari koji stoje na zidu samo kao podsjetnik na prolazak vremena. “Puši u ovo pa ćeš nam reći kako ti se zove tata.” Smijala sam se iz dva razloga, sve oko mene zvučalo je kao jeftina verzija jugoslavenskog pornića u kojoj zločesta cura s prljavim koljenima dobiva svoju lekciju od nadrkanog policajca u zaflekanoj uniformi. Drugo, sjetila sam se kako su me sa šest godina na predškolskom testiranju pitali to isto pitanje, ali da tada nisam znala odgovor na njega pa sam se okrenula prema mami i čekala da me spasi. Svi su ga zvali Dado, što je smiješno jer ga danas više nitko tako ne zove.

Ovo je bio već drugi policajac s kojim sam pokušavala razgovarati. Ispuštala sam nesuvisle odgovore i ljutito se vrtjela na stolcu. Svi su buljili u moje poderane najlonke. Osjećala sam prijezir u načinu na koji su se odnosili prema meni, slatkoj djevojčici koja je prije manje od godinu dana s kartom Zagreba u rukama došla u grad i koja je te iste večeri u parku stala u pseće govno. Biti na faksu trebalo je biti sve što sam željela i trebala od života, ali se na kraju ispostavilo da ipak nije. Nakon kolegija o međunarodnoj političkoj ekonomiji dolazila sam doma i sjedila na ljubičastom čupavom tepihu sa zecom u rukama i buljila u stari kompjuter koji sam dovukla sa sobom u novi stan. Deprimirali su me studenti u plavim košuljama i kaki hlačama s izbočenim džepovima koji su, činilo se tada, znali odgovor na baš svako pitanje. Na jednom su me tulumu pitali kada je osnovana Weimarska Republika, a činjenica da nisam znala odgovoriti na to pitanje proganja me ponekad u snovima oko dva ujutro. Koji dobar tulum. I sada su me rešetali pitanjima na koja nisam znala odgovoriti, ali sada je bilo drugačije jer je kazna za netočan odgovor bila mnogo veća od etikete neuke seljanke koju sam tada vjerojatno zaradila.

Ni u jednom trenutku nisam pomislila na to što će mi reći mama i tata, tata bi bio sretan što uopće znam kako se zove, a mama bi se ionako najviše naljutila na mene zbog poderanih najlonki. Policajac preko puta mene posrkao je kavu iz aparata, a zatim se nastavio boriti s tipkovnicom. S vremena na vrijeme zastao bi i bacio pogled na moja natučena koljena. S ruba najlonke visio je i komadić skorene krvi. Otrgnula sam ga. Znala sam kako sve to izgleda, dvadesetogodišnjakinja dovedena u postaju s nekim štrkljavim likom nepamtljive boje kose, ali nisam bila dovoljno trijezna da artikuliram svoje misli, da im razumno objasnim zašto su mi koljena prljava, zašto nemam osobnu iskaznicu i zašto sam se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Stiskala sam alkotest u rukama od bijesa.

Za sve je kriva Grička vještica. Pristala sam na to prokleto piće samo zato što sam se očajnički željela osjećati važno i pametno. Izašla sam s kolegom koji me nije ispitivao o Weimarskoj Republici nego sa mnom pričao o Beatlesima i filozofiji. Dopisivali smo se tjednima prije toga, nije imao društvene mreže pa smo si slali mailove. Bili smo u onim godinama kada nam je bilo važno raspravljati o društvenim fenomenima, ali i samima sebi – željeli smo se međusobno impresionirati kako bismo sastrugali sloj nevažnosti koja se polijepila po nama onog trena kada smo iz male sredine zakoračili u svijet plavih košulja i kaki hlača s izbočenim džepovima. Bilo bi romantično da smo zaista i bili zaljubljeni, ali nismo, oboje smo samo kratili vrijeme. Ispijali smo pivo u zadimljenoj pivnici i razgovarali sve dok se nisu upalila svjetla i dok nas nisu potjerali na ulicu. Vucarali smo se po uličicama i gradskim parkovima sve dok nisam ugledala jedan prekrasan mrak i odlučila da je to savršeno mjesto na kojem ću se te večeri pomokriti. Bio je opasan visokim zidinama i zlokobnim šiljcima, ali nisam marila. Preskočila sam ogradu u jednoj brzopletoj sekundi i pala ravno na koljena. Odmalena sam bila talent za penjanje po drveću, krošnja bora mi je bila najdraže mjesto za skrivanje (jer tada još nisam razmišljala o svemu što živi u krošnji bora), a pola sam djetinjstva provela na grani jednog drveta u obližnjem parku.

Ja sam preskočila i on je preskočio. Čučnula sam i popiškila se po svojoj cipeli. Nosila sam crnu suknju koja se širila u zvono i tanke najlonke, bilo je hladno i vidjela sam jeku svog daha u zraku, a zatim i svjetlost koja mi se sve više približavala. Htjela sam pobjeći, ali nisam mogla pronaći torbicu, uzaludno sam pipala zapišanu travu oko sebe sve dok nisam shvatila da je prekasno. Bila sam dovoljno pametna da ne pobjegnem bez svoje torbice. Ok, ok, ok. Predajem se. Radite sa mnom što god hoćete.

Zgrabili su me za podlakticu, a zatim me odvukli ravno do Pongratz palače. Stjerali su me u kut te velebne građevine s predivnim pogledom kao da sam štakor, a onda me isprepipali u potrazi za oružjem. Nisam bila prestrašena jer sam bila pijana i svjesna svoje gluposti te sam se nadala da će to biti dovoljno da me izvuče iz ove situacije. Razdvojili su nas i svakog potrpali u jednu maricu. Koje trošenje resursa, pomislila sam vjerojatno. Teška srca priznajem da sam u tom trenu osjetila olakšanje, barem neću morati sjediti s njim u istom autu, deus ex machina na tužan i brutalan način, spašena od glupe odluke da se spetljam s osobom koja mi se uopće ne sviđa, a zatim se sljedećih nekoliko tjedana pokušavam ispetljati iz tog čvora preko mailova.

Vikali su na mene i satima me ispitivali tko sam i zašto sam bila tamo. Objasnila sam im da mi se samo jako piškilo i da uopće nisam znala da je tamo neka predsjednička rezidencija, palača, predivan pogled na svjetla grada. Priča nije držala vodu; nisam imala osobnu iskaznicu (što je priča za sebe), nikome nije bilo jasno zašto bi se itko išao popišati u park zaštićen ogradom sa šiljcima ni zašto su mi pobogu koljena toliko krvava. Svi su gledali u ta koljena. Koljena, koljena, koljena. Znala sam što misle i bila sam bijesna. Prostitutka teroristkinja, pali anđeo, slatka djevojčica koja je ugazila u pseće govno i koja nije znala koje je godine osnovana Weimarska Republika. Kamenujte me.

Pošizila sam. “Pretučenim ženama dajete kremu za modrice po očima, a trošite državne resurse na jednu studenticu koja se samo htjela popišati.” Nisam im se svidjela. “Došla sam iz prve ruke vidjeti kako Ivo Josipović zvuči kada svira svoj klavir.” Jedan od njih se čak i nasmijao. Prešutno smo se složili oko jedne stvari – nikome od nas nije bilo jasno čemu točno služi predsjednička rezidencija, a vjerojatno ni koje je godine osnovana Weimarska Republika. Bilo je oko tri ujutro kada su me odveli do novog policijskog službenika koji je fantastično odigrao svoju ulogu dobrog policajca. Smjestio me na drveni stolac ispred sebe, ponudio mi cigaru, a zatim rekao kako se nada da ću jednog dana baš ja biti predsjednica. Zbližila nas je priča o zajedničkoj poznanici, alkohol je već počeo popuštati i napokon sam se osjećala dovoljno sabrano da mogu objasniti svoje iracionalne poteze. U jednom je trenutku prstom pokazao prema prostoriji u kojoj se nalazio moj nesuđeni kolega s faksa koji će za nekoliko godina postati plava košulja zataknuta u kaki hlače s izbočenim džepovima: “Njega ćemo ostaviti tamo, može?” Namignuo mi je. Dao mi je da zadržim vršak od alkotesta, a iskrcao me nedaleko od mjesta na kojem su nas pokupili – križanje Ilice i Mesničke. Vidjela sam kako dolazi tramvaj, šestica, pa sam počela trčati prema njemu, a dok sam trčala, iz džepova su mi ispadale kovanice, čula sam ih kako zvekeću i prolijevaju se po asfaltu, šahtovima i tračnicama. Nisam se osvrtala. Bilo je hladno travanjsko jutro, a kolega s nepamtljivom bojom kose i ja više nikada nismo razmijenili ni jedan jedini mail.

Koljena su zacijelila, a ja ni dalje ne znam čemu točno služi predsjednička rezidencija.

Weimarska Republika osnovana je 1918. godine, a ja se nadam da nisam na nekoj crnoj listi potencijalnih terorista.

Hvala na čitanju.

Vaša L.