Bili smo i službeno najbolji razred u školi. Svake je godine ravnateljica organizirala drugu humanitarnu akciju, jedne smo godine skupljali lipe u plastičnim bocama jer je trebalo kupiti novi televizor za knjižnicu. Mi smo pobijedili, a školske su nam kuharice skrpale tortu od gnjilih banana, suhog biskvita i tučenog vrhnja. Na novom su televizoru djeci prikazivali Surogata i Brezu, črni cucek, lepi pucek, pokraj plota jaši popa, jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna ura. Daljinski se obavezno držao u najlonu, a knjižničarke nisu dozvoljavale da se jede i pije blizu novoga stroja. Iduće smo godine ponovno skupljali lipe za televizor, stari je navodno nestao preko ljeta, a pobjedu smo proslavili mrveći suhi biskvit po pohabanoj kantini. Školska je kuhinja bila odmah pokraj dvorane za tjelesni, a aromu znojnih stopala pomiješanu s mirisom čaja od šumskog voća nikada neću izbiti iz glave – to je moj madeleine. Prestala sam se hraniti u školi onoga dana kada mi se učinilo da se čaj od šumskog voća poslužuje iz iste kante u kojoj se inače drže krpe za pranje podova, smučilo mi se pa su mi od tada mama i tata morali davati svako jutro deset kuna za hrenovku u lisnatom tijestu. Ostatak sam čuvala za poslije škole, kupovale su se Mond čokoladice s lješnjakom i kokosom u Zvečevu, a ponekad smo cuclali i obojene ledene štapiće koji su tada koštali 70 lipa.
Vraćali smo se iz škole s natrpanim školskim ruksacima, tada još nikoga nije bilo briga za napaćenog hrvatskog školarca, djeca su se uredno cijepila i žvakala bijelo pecivo s glutenom, a starci su nas puštali da poslije škole visimo s ekipom iza zgrade i spašavamo šugave mačke iz kontejnera. Jednog smo utorka došli doma iz škole, a na svim su programima bile vijesti o tome kako je netko tamo negdje u Americi srušio neku zgradu, blizance ili nešto slično. Danima su ljudi plakali na televizoru, sjećam se samo gustog dima koji se širio iznad nepomičnog prizora nekog dalekog i velebnog grada čije mi ime tada nije bilo važno. Ništa manje nisam shvaćala ni smrt prvog hrvatskog predsjednika dvije godine ranije. Tada su ljudi danima plakali ispred televizora, sve je bilo puno ozbiljnih smrknutih lica u tamnim odijelima, a neko se vrijeme nisu prikazivali ni moji najdraži crtani filmovi. Smrt je do mene dolazila preko televizijskog ekrana, ni blizanci ni Franjina smrt nisu me pretjerano pogodili, svakom dojde smrtna ura, a mi djeca devedesetih smo ionako odrasli na tjeskobi i mlijeku u prahu.
Mame su nam na porodu krpali uvoznim kirurškim koncem naživo, mene moja nije dojila pa sam odmalena razvila sklonost prema cuclanju palčeva i duda, zato i imam onaj kvrgavi palac, a volim lizati i muške bradavice (što je svima iz nekog razloga jako čudno). Tko zna što su stavljali u ono mlijeko u prahu, da me mama dojila možda bih sada već iza sebe imala zavidnu karijeru i možda ne bih morala stajati na prstima kraj svoje osam godina mlađe sestre. Mi smo kržljavi, očevi nam pate od PTSP-a, a mi patimo od naših očeva. Kržljavi smo, ali imamo velika stopala. To je sigurno od hrane kojom su nas počeli šopati tamo negdje na početku viših razreda osnovne škole. Na školskim bi se izletima obavezno stalo u McDonald’s, cheeseburger i McFlurry s bombonima, žvakali smo genetski modificirane pljeskavice i skakali po toboganu. McDonald’s je bio doživljaj, a ja sam toliko željela pravog Furbyja da sam se zadovoljila i plebs verzijom iz Happy Meala. Osim Furbyja, sanjala sam i o pravom Tamagotchiju i o onim Baby Born bebama koje piške i na kojima djeca uče kako drugoj djeci promijeniti pelene. Zašto nikome nije čudno to što petogodišnjaci u kolicima guraju plastičnu bebu koja plače i pije mlijeko iz bočice? Izgleda da su i Baby Born bebe odrasle na Baby Formuli.
Toliko sam željela plastičnu bebu da nisam ni primijetila kako mami iz dana u dan trbuh postaje sve veći i veći. Mama je bila zaokruženo utjelovljenje one A nije bilo od jabuke reklame, tate se nešto slabo sjećam, a ona je nosila tregerice i kratku kosu. Izgledala je kao vanzemaljka s onim tankim nogama i divovskim trbuhom. Imala sam osam godina kada mi se rodila sestra, a svima sam u školi rekla da izgleda kao žaba i da je jako ružna. Imala je buljave oči i bila je sva crvena i nikakva. Mama kaže da sam bila ljubomorna, što je možda istina, ali ne pobija činjenicu da novorođenčad izgleda čudno. Zgužvane i poluslijepe, neke se bebe rađaju s dlakom na glavi i s dugim noktima, noge su im debele i masne, a čula sam priče i o dječjem celulitu. Svoju sam mačku udomila kada je imala pet mjeseci i odmah je znala sama obavljati nuždu – meni je mama pripremala tekući lješnjak Čokolino do sedme godine, a sestrična mi je brisala guzu sa šest.
Mama mi je odmah rekla da je rađanje teško i da te razrežu skalpelom dolje, ali ništa ne osjetiš jer te već sve toliko boli da ti je stvarno svejedno. Kaže i da nekim ženama djeca samo ispadnu, ali da mi nažalost nismo te sreće. U svojim bilježnicama iz tog doba pronalazim jako puno crteža na kojima ženama između nogu vire bebe, a sve bebe imaju okruglu dlakavu glavu.
Sve su moje bilježnice prije ili kasnije završile u smeću. Mama je bila Marie Kondo prije Marie Kondo. Ne postoji opravdanje za gomilanje stvari – bilježnice, leksikoni i stari brojevi Okeja, sve je to smeće i privlači negativnu energiju. Sve se treba baciti, mama me naučila da ne smijem biti sentimentalna. Oslanjam se na sjećanja, ali ne mogu biti sigurna što sam ni tko sam zaista bila kao djevojčica – što sam željela biti kada odrastem, tko mi se sviđao, koju sam boju voljela i koji mi je bio najdraži okus sladoleda. Taj manjak sentimentalnosti s godinama se uvukao i u mene; danas ni ne razmišljam o tome da sačuvam kartu nakon kina ili kazališta. Na trećoj sam godini faksa odlučila poslušati svoju mamu i baciti sve svoje dotadašnje uspomene – sedimente ljubavnih pisama i narukvica, tinejdžerske dnevnike i školske bilježnice iz hrvatskog jezika, naslagala sam sve u jednu kartonsku kutiju i ostavila pokraj kante za smeće. Bilo je vjetrovito kada sam se kasnije tog dana vraćala kući, komadi mog života bili su razbacani oko kontejnera, gledala sam svoje uspomene kako postaju gomila smeća, neki je čovjek s prljavim noktima držao u rukama moju plavu bilježnicu s cvjetnim uzorkom, pogledali smo se, a on nije ni znao da u rukama drži komad moje mladosti.
Jedino što imam su fotografije. Svi na fotografijama iz tog doba izgledaju jako umorno. S teškim tamnim podočnjacima ispod očiju i raščupanom smeđom kosom naši očevi izgledaju kao da nemaju trideset i dvije godine. Sva sreća pa tada još uvijek nisu postojale društvene mreže, već vidim kako mama objavljuje sliku na kojoj se sestra i ja kupamo u kadi uz motivacijski citat o tome kako treba iskoristiti svaki dan do kraja i na svemu biti jako zahvalan. Odrasli smo u vrijeme kada su ljudi na ovim prostorima otkrili kameru pa su se obavezno snimali svi važniji obiteljski događaji i roštilji. Kazete su se uredno slagale u regal, a na jednoj od njih pisalo je i “Lucijin peti rođendan”. S uzbuđenjem sam ubacila kazetu u videorekorder, a nakon šest minuta šarenih balona i dječje vike na ekranu se pojavila peraja velike bijele psine: mama i tata su presnimili Ralje preko mog petog rođendana.
Tata je poderao sve zajedničke fotografije s mamom nakon što su se rastali, a ja sam razvila fobiju od morskih pasa.
Ubrzo smo počeli dobivati i prve mobitele. Ja sam imala Samsung koji je bljeskao u plavoj, zelenoj i crvenoj boji, nosila sam ga oko vrata s ključevima, ali sam i dalje ljubomorno promatrala djecu koja su igrala zmiju na Nokiji 3310. Zmija je (bila) najbolja igrica na svijetu, a ja sam s tatom u slobodno vrijeme ponekad odlazila na željeznički most promatrati zmije kako se sunčaju na užarenom kamenju. Jednom smo šetali šumarkom, a ja sam uhvatila zmiju rukom jer sam mislila da je glista. Zašto sam željela držati glistu u rukama još uvijek mi nije jasno (kao ni moje djetinje oduševljenje kantom s crijevima na seoskom kolinju i čerupanjem pilića), ali danas shvaćam koliko je važno svim stvarima u životu uvijek pristupati kao da su manje od onoga što mislimo da jesu jer ako je zmija glista onda nije ni opasna ni strašna, možeš je primiti bez straha da će ti se omotati oko ruke ili te ugristi. Možda te ugrize, ali vjerojatno nećeš umrijeti jer na ovim prostorima zmije ionako nisu otrovne.
Zmije su jednog dana samo nestale, možda onog istog dana kada su se pojavile sove i zasrale drvo pod kojim smo se igrali kao klinci pa smo morali pronaći drugu zanimaciju i prebaciti se na kompjuterske igrice. Imala sam sreće jer je teta tada hodala s likom koji je prodavao pržene CD-e na placu, a ja sam kao njegova nova mala nećakinja dobivala poseban popust. Sestrične su imale sve nastavke Simsa, bila sam jako uzbuđena oko svoje Sims obitelji, mama i tata će se napokon voljeti, ali stvari ni tamo nisu funkcionirale kako spada. Zaboravila bih nahraniti djecu, nisu pisali zadaće, mama bi se upišala u gaće, a tata je po cijele dane igrao šah da dobije povišicu na poslu. Taman kada bi me prsti zaboljeli od upisivanja šifre za instant bogaćenje i kada bih napokon sparila tapete s lampama u dnevnom boravku, kompjuter bi zatrokirao, a ja bih morala sve ispočetka. Naša je generacija toliko bijesna jer smo odrasli na disfunkcionalnoj tehnologiji, ništa u životu ne izaziva toliku lavinu ljutnje kao zaleđeni kompjuter. Bacala sam miševe i tipkovnice po sobi, mama i tata su se međusobno pogledavali, a zatim su mi odlučili zabraniti Simse nakon osam sati navečer.
Kasnije su mi prijetili da će škarama prerezati žicu od modema, najčešće nakon što bi došao račun za internet, ali nisu znali da sam ja bila spremna svake noći tiho na prstima spajati žice u hodniku i lijepiti ih selotejpom. Još uvijek se sjećam onog zvuka čiste tjeskobe spajanja na mrežu, samo da me nitko ne nazove, tada još uvijek nismo shvaćali internet, sve je bilo novo, sporo i uzbudljivo. Ručno sam pretipkavala riječi pjesama u Word jer nisam znala za copy-paste, dopisivali smo se s prijateljima preko MSN-a do kasno u noć i privlačili pozornost simpatije pažljivim odabirom pjesama koje slušamo, Evanescence i Black Eyed Peas, a moje sramotno (i nadasve skromno) korisničko ime bilo je beautifulandevil.
Mi smo u pukotini između dvaju svjetova, između prije i poslije tehnologije, odrasli smo na sporim kompjuterima i uz divovske ekrane u sobama oblijepljenima posterima iz Teena, čistili smo miševe u kupaonici, plakali na Oprah, nosili smo chokere prije chokera, pitali se što se zaboga događa u seriji Pleme i kada će se Ethan i Theresa više vjenčati? Mi nismo preživjeli Millennium bug, oni samo misle da jesmo, pogreška je upisana u naš DNK, mi smo nesretni i ispunjeni nostalgijom, sa sjetom se prisjećamo vremena kada je sladoled koštao pet kuna, kada smo se međusobno zvali na kućni telefon i kada smo po gradu trčali za plastičnim vrećicama. Puhao bi vjetar, a mi bismo trčali svatko za svojom vrećicom pa kuda nas odvede.
S ljubavlju se prisjećam nekih drugih vremena,
Vaša Lucija
Tear Party 