Teret ljubavi

Ljubav je glupa i nepotrebna glupost

Imao je deset godina, plavi pulover i sve prednje zube. Skakao je po krevetu s drugom djecom i jeo čokoladnu tortu prstima, a u slobodno je vrijeme mrzio cure i nije znao množiti sa sedam, ali sa sedam je ionako najteže. Tukao se pod odmorom i samo dva puta u životu razbio glavu. Anđeoske su mu kovrče upadale u oči pa nije ni primijetio kako ga s drugog kraja sobe promatra mala bucmasta djevojčica s velikim smeđim očima. Morala je suspregnuti dah kada ga je ugledala, skrivala se iza plastične Barbie čaše sa slamkom, a u trbuhu je osjećala sve što je tog dana pojela. A bilo je tu i čokoladne torte i gumenih bombona. Bio je stariji i sigurno među najpopularnijima u razredu, sve su djevojčice pisale njegove inicijale pod pitanje o simpatiji u leksikonu, ali on nije mario za ljubav, za tu glupu i nepotrebnu glupost, sve dok pet godina kasnije nije čuo Karlu kako se preglasno smije na Lukine šale. Ali nećemo skakati toliko daleko u budućnost, još uvijek je 1999, Britney i Madonna se još uvijek nisu poljubile, a on još uvijek ne miješa votku sa sokom od naranče na klupi u parku. Kraj tisućljeća je i djeca plešu na Mineu, on je četiri godine stariji od one male koja uvlači trbuh na drugom kraju sobe i jede ga svojim bademastim očima baš poput onog rebrastog čipsa od paprike što je maloprije polizala sa svog desnog kažiprsta. Ona izgleda kao da više ne može izdržati, spušta se niz stepenice među odrasle za njim, a onda ga hvata za rukav njegova plavog pulovera i pred svima (ali baš svima!) prislanja svoja mala dječja usta uz njegov hladni obraz. On je s gađenjem gura od sebe, a ona pada na pod i čini joj se da više ništa neće biti isto (i ništa zaista više neće biti isto). Okreće se suznih očiju prema mami, mama je na trećem kokteliću i osjeća istovremeno i ponos i sram zbog hrabrosti svoje male slatke curice, uvjerava je da je život takav dok joj gladi kosu i briše suze šarenom rođendanskom salvetom. “Svijet ljubavi prepun je boli” potvrđuju ostale žene u prostoriji: “bolje da se što prije navikneš”.

Nije se naviknula. Taj nemili događaj odredio je njezinu ljubavnu putanju. U trećem razredu osnovne škole Roko ju je izmlatio pernicom po glavi, učiteljcica joj je rekla da se tako u tim godinama izražava ljubav, a ona nije shvaćala zašto svi govore o toj ljubavi kada je ljubav samo običan bol. Skrivena iza ljubičaste zavjese s volanima utorcima je promatrala prištavog i kržljavog Marka kako se vraća iz glazbene škole sa saksofonom u kovčežiću i maštala o danu kada će njih dvoje zajedno protrčati kroz polje bijelih i žutih maslačaka. Priznala je sve mami, a ona joj je rekla da misli kako je vrijeme da se krene zaljubljivati u dečke svojih godina. Ali dečkima njenih godina nije se sviđalo to što je neki dan poderala bilježnicu iz matematike kada je dobila tri iz dijeljenja, rekli su joj da je štreberica, a za Valentinovo nikad nije dobila ni pismo ni čokoladu. Mislila je da se sviđa Juraju koji ju je štipao pod malim odmorom sve dok nije saznala da Juraj štipa i sve druge cure u razredu pa se osvetila tako što mu je pod velikim odmorom ubila Tamagotchija.

Iako joj je majka rekla da se treba ostaviti starijih muškaraca (“ne brini dušo, oni si uvijek nađu neku još mlađu!”), nikako nije mogla izbaciti prištavog Marka iz glave. Odlučila je privući njegovu pažnju. “Moram privući njegovu pažnju” ponavljala je tiho u sebi dok je jednog toplog rujanskog dana ubacivala kesten susjedi s trećeg kata u auspuh. Dobila je batina, cijela se ulica skupila na prozoru, susjeda je upirala prst u njezinu obitelj divljaka koja je odgajala samo divljake i djecu kojoj na pamet padaju takve strašne stvari. “Pa ja sam neki dan bila kod automehaničara” stenjala je susjeda s trećeg kata i križala se dok su ostale babe u nevjerici odmahivale glavom. “Neka se djeca rode s takvim mozgom”, rekao je susjed Milodrag kojem je ta ista mala prije koju godinu razbila kamenom prozor na vikendici. “Neka će djeca gurati kazetu u video sve dok ga ne strgaju, ne možeš protiv toga”, rekao je svojoj ženi Veri, koja je razmišljala o tome koliko je minuta prošlo otkad je ubacila kifle u pećnicu.

Cijela se ulica skupila na prozoru tog toplog rujanskog dana osim njega, mala s buljavim očima čvrsto je zagrizla svoju donju usnu i odlučila da ga prestaje voljeti, čula je kako iz njegove sobe dopire zvuk saksofona, svirao je da impresionira Adelu iz sedmog C, ali nije znao da mu ona nikada neće oprostiti ni prišteve ni saksofon. Trebao je svirati gitaru, da je svirao gitaru možda ne bi baš svi bili tako nesretni.

“Proći će kada se budeš udavala”, šapnula je baka svojoj nesretnoj unučici u uho onog dana kada si je porezala desni kažiprst na štukin zub u ribarnici. Tata i ona ponekad su odlazili promatrati šarane i somove kako plivaju u onim velikim i uskim posudama sa zelenom i žutom vodom, riblje su se ljuske sjajile dok su oni udisali miris riječne bljuvotine, bolje gledati ribe nego razgovarati. Tata joj je rekao da prisloni prst uz štukin zub, a ona se glupača porezala i sada će se zauvijek bojati štuke i riječnog mulja. Baka nije znala da je nesretna unučica odlučila da se nikada neće udavati, “pa premda to značilo i da će me zauvijek boljeti”.

Svi dječaci i mladići prestali su za nju postojati. Onog dana kada je njezina velika anarhistička gesta nagrađena batinama, a ne poljupcima, okrenula se sebi i svojim jastucima. Bila je već prestara za svog plišanog polarnog medvjeda, njegov je obli mekani trbuh dotad savršeno prianjao uz njeno međunožje: nikada joj nije rekao da je glupa ni da je štreberica, nije ju gurao na pod, uvijek joj je spremno uzvraćao poljupce i ono najvažnije – nije svirao saksofon. Ali sada su se gledali, svatko sa svog kraja prostorije, i činilo im se da se s godinama u njihov odnos uvukao sram. Okrenula ga je prema zidu da je ne gleda dok se mazi sa svojim jastucima, a on joj je na tome bio duboko zahvalan. Nije mu se sviđalo ono u što se njegova najdraža djevojčica pretvarala. Najmanje mu se sviđala onda kada je mahnito listala tinejdžerske časopise, a zatim čitala savjete o ljubljenju i o menstruaciji s poplunom preko glave dok je krevet iz nekog neobičnog razloga blago podrhtavao baš poput želatine na ljetnom povjetarcu. Škrip, škrip, mislila je da se ništa ne čuje, ali svi su znali – i mama i tata i polarni medvjed i susjed Milodrag i njegova žena Vera i susjeda s trećeg kata, svi su oni znali da krevet ne škripi sam od sebe.

Naša je junakinja vjerovala da je rođena pod nesretnom zvijezdom, svi su pretpostavljali da je ugazila u nagazni urok kada je bila jako mala. Jednom joj je noga zapela u kotač od bicikla dok je s bakom putovala na misu, to su sve loši znakovi, ništa od toga nije dobro, dijete se rodilo kao lav u podznaku djevice, to je najgora kombinacija, nije joj jadnici bilo suđeno.

“Pogle na šta liči” – neugodna tišina – “a mama joj je baš lijepa i sređena ženska”. Mala je nosila crnu košulju zakopčanu do grla, a pričalo se i da je svu svoju odjeću s leptirićima bacila u kantu za smeće. Pričalo se i da joj mama kupuje čipkasto donje rublje, ali ona je najviše od svega mrzila kad joj se gaće uvuku u guzicu. Voljela je one duboke bapske koje te fino stegnu oko pupka, baš poput dobrog starog zagrljaja, i sakriju sve tragove rebrastog čipsa od paprike. Hodala je po gradu sa svojim prvim dečkom Bobijem koji je nosio u školu dres od Nike Kranjčara pa se ona morala skrivati po WC-ima da ne umre od srama. Bobi je bio slatkica, jako popularan, cure su navodno obožavale Bobija, ali on je bacio svoje oko na smeđe klupko nepočešljane kose koje je sramežljivo sjedilo na stepenicama ispred njegove zgrade. Svidjela mu se baš zato što se on njoj nije i bio je spreman ispraviti tu nepravdu. Bilo je to ljeto 2007, ono ljeto kada bokovi nisu lagali. Bobi je uplesao u njezin život – stavio je svoj lijevi kažiprst na njezine traperice, nekoliko joj puta dotaknuo kosu, malo se migoljila, pokušala je reći ne, ali Bobi je ipak dobio svoj dejt, bokovi ga nisu izdali. Nije se ni snašla, a već je u ladici držala poljsko cvijeće s njihovog prvog spoja i dvije ružne narukvice koje joj je Bobi poklonio. Nije ju poznavao u dušu, ali barem je pokušao.

Bez obzira na jež-frizuru i traperice s printom, Bobi je bio dobar dečko (osim kada je ponekad sa svojim deranima maltretirao njezinog školskog druga Sebastijana ispred škole pitanjima poput: “A zašto ti sjediš s njom?” i “Jesi li je ikada dotaknuo?”). Oprostio joj je to što je nakon njihovog prvog poljupca hraknula u prvo grmlje, imao je strpljenja, poklonio joj je majicu sa slikom na kojoj su njih dvoje ležali u plićaku, jednom joj je napravio špagete za Valentinovo, a ona je njemu kupila dezić u DM-u i nije prekinuo s njom nakon toga nego si je premazao onu stvar šlagom u tubi za desert. Ona je obojila stan od njegove bake ružičastom bljuvotinom, napila se jednom od dva unučića votke i ljuljala se s njim na brodu, mislila je da je bolja od njega i da je posebna, a nije bila ni jedno ni drugo. Skinuo joj je bapske gaće one noći dok je umrtvljena ležala na kauču u stanu od njegove bake, sve je smrdjelo po njezinoj ružičastoj bljuvotini, a poslije nisu više nikada spomenuli tu večer. Ona ga je počela mrziti, a on je počeo sanjati o nekoj Iris ili Mateji iz svog razreda. Napisao je “volim te mala” na sve škole u gradu, a ona je još od onog kestena u auspuhu prestala vjerovati u velike ljubavne geste. Prekinuli su one godine kada je zadnji put padao gusti snijeg.

Otvorila je Pandorinu kutiju i odjednom su se posvuda počeli pojavljivati likovi. Likovi koji su se loše ljubili, likovi koji su s petnaest već sjedili sami za šankom i srkali pelin, likovi koji su propušili s deset, a s trinaest već počeli uzgajati ljubavni tepih. Neki su likovi ostali samo likovi, a neki su zapamćeni po anđeoskim usnama ili lažnim tumorima na mozgu. Mala više nije bila tako mala, zaokružila se iako joj je teretana bila preko puta zgrade, potajno se sastajala na mostu s kolegom iz razreda koji je imao curu, a iako se nisu ljubili, osjećala je da rade nešto pogrešno i to ju je jako uzbuđivalo. Željela je raditi pogrešne stvari, željela je da joj mama kupuje čipkaste gaćice: željela je biti senzualna. Doma se ispred ogledala često dodirivala po bedrima i gurala ruku duboko u duboke gaće. “Aaaah” uzdisala je u prizemlju svog kreveta na kat, hlače i haljine koje je bacala na gornji krevet u njezinim su se maštarijama pretvarale u baldahin. Bila je spremna, ali nije bila sigurna može li ona zaista i izgubiti tu svoju nevinost, “što ako je već izgubljena?”, ispitivala je više sile u svome dnevniku. Činilo joj se da koncept gubitka nevinosti nije baš najbolje objašnjen pa se bacila na istraživanje – prelistavala je mamine časopise i kopala po svojim najfragilnijim uspomenama. “Nisam ništa osjetila”, uvjeravala je samu sebe, ali nije ni znala da je zapravo na pravome putu jer ako nije bilo dobro i ako je trajalo samo nekoliko sekundi onda se nije ni dogodilo. Broje se samo ona iskustva koja želimo da se broje.

Odlučila je da će izgubiti nevinost sa sedamnaest, to zvuči dobro, dočekala je svog starijeg dečka u uskoj crnoj suknji i bijeloj prugastoj bluzici na krevetu u kojem su nekoć spavali njezini rastavljeni roditelji. Nije ni znala da je tim činom urekla i sebe i njega i da se zbog te pogrešne procjene osudila na još najmanje deset godina nesreće i ljubavnog prokletstva. Mislila je da ga voli (i bila je u pravu), ali nije bilo ni vatrometa ni užitka, samo su zgužvali plahtu. “Nešto sam osjetila” uvjeravala je samu sebe.

Vozili su se na skuteru i provaljivali u školsku knjižnicu, rekao joj je da se kaže “licemjer, a ne licimjer”, što je ostao jedan od onih trenutaka zbog kojih se ona ponekad probudi usred noći i više ne može zaspati. Ispekla mu je palačinke, poklonio joj je parfem i plišanu pandu koja se rastopila jer ju je držala pokraj stolne lampe. On je bio patnik, duboko je patio uz nove epizode Housea jer House je cinik, on je lik sa štapom, on je ovisnik, on ima motor, House je kul lik i vjerojatno doma sluša Boba Dylana i sanja o tome da možda jednog dana prestane biti toliki šupak, ali ne može si pomoći. Nije si mogao pomoći, prevario ju je s pola grada, a ona ga je toliko voljela i toliko mu je vjerovala da je sve to saznala tako što mu je provalila u Facebook i pročitala njegove poruke. Teatralno je bacila mobitel u zid i zaplakala: “Zašto baš ja?” Osjetila je oštru bol u desnom kažiprstu (baka je bila u pravu, još uvijek nije prošlo), mama i sestra su je držale svaka za jednu ruku, nebo se smračilo nad njihovom malom prostranom kućicom, a dok su joj vruće suze tekle niz obraze, obećala je samoj sebi da će mu se jednog dana osvetiti.

To be continued….