Moje slamke, moji snovi

Prošli sam tjedan u second handu srela poznanicu s faksa. Subotom ujutro prije kave, priča mi, obavezno pronjuška po najdražim dućanima u potrazi za jedinstvenim, retro komadima. „Jučer sam si kupila savršenu traper jaknu, a danas sam ulovila ovo“ – prstom ponosno pokazuje na svoju bijelu košulju sa zelenim kristalima na ovratniku, a zatim iz vrećice izvadi još i maramu, traper suknju i sunčane naočale kakve su se nosile na rave tulumima u devedesetima. „Više nikada ne bih kupila ništa iz Zare ili H&M-a. Gadi mi se taj fast fashion, pogotovo otkako sam pročitala članak o tome da modna industrija uništava svjetske zalihe pitke vode…“, slušam je kako se samouvjereno razbacuje brojkama i postocima dok se nogom trudim što suptilnije sakriti vrećicu iz Manga koju držim u lijevoj ruci. Ako ništa drugo, tješim se, barem je papirnata. „Moramo na kavu“, moja mi društveno odgovornija poznanica namigne, a zatim se izgubi među košuljama i oštrim mirisom sredstva za dezinfekciju.

Iz trgovine izlazim posramljena i odjednom mi se čini kao da svi prolaznici s neodobravanjem zure u moju papirnatu vrećicu. Od vrućine se skrivam u hladu na terasi jednog hip mjesta u gradu i naručujem ledenu kavu s bademovim mlijekom kako bih iz usta isprala okus srama. Preko puta mene sjedi cura kratke valovite kose u haljini s cvjetnim uzorkom s Asosa koja visi na vješalici i u mom ormaru. Njoj bolje stoji, pomislim i otpijem gutljaj svoje skupe kave, a zatim shvatim kako se papirnata slamka u mojim ustima polako počinje pretvarati u kašu. Ugh. Ponekad mi nedostaju dani kada se na korištenje plastičnih slamki nije gledalo kao na zločin protiv čovječnosti.

Sjećam se kako me mama prije znala sa sobom odvesti kod prijateljice svoje prijateljice na Tupperware prezentaciju na kojoj bi se žene okupile u dnevnom boravku i s oduševljenjem kupovale i taložile plastiku u svojim kuhinjskim ormarićima. Ja bih poslušno sjedila mami pokraj nogu, srkala običnu Colu i slušala sve o novom revolucionarnom pohranjivaču za krumpir. Nitko se tada još nije brinuo oko mikroplastike ni znao što su BPA i BPS, margarin se još uvijek stavljao u kolače, a za mršavljenje se preporučivalo preskakanje večere. Mama je jedne godine prodala toliko plastike da je osvojila putovanje na Krk što smo proslavile sladoledom od vanilije u svojoj najdražoj slastičarnici preko puta zgrade.

Ovo mlijeko ima okus po vaniliji, prolazi mi kroz glavu dok s grčem u želucu tražim onaj članak o tome kako modna industrija uništava naš planet i globalne zalihe pitke vode. S vremena na vrijeme pogledavam u čašu vode na stolu koja se već ugrijala na užarenom svibanjskom suncu i sjetim se kako sam još kao dijete bila jako uznemirena time što svi trošimo toliko puno vode. Ako na svijetu ima šest milijardi ljudi (kako su nas učili u školi početkom 2000-ih) i svatko od tih šest milijardi pusti vodu da curi iz pipe dok pere zube, „nećemo li u jednom trenutku potrošiti svu vodu?“ Danonoćno sam time razbijala svoju glavicu koja je baš negdje u to vrijeme dobila prvu trojku iz matematike i bacila bilježnicu s kockicama u zid pokraj učiteljice. Moj je svijet tada bio poprilično skučen, odrasla sam na rijeci koja je za ljetnih mjeseci znala presušiti toliko da ju je bilo gotovo moguće i prekoračiti.

No, moja je zabrinutost oko vode s prvim plivačkim treninzima prerasla u odbojnost. Odjednom mi se činilo kao da je na svijetu i previše vode, previše djece u sportskim jednodijelnim badićima, previše roditelja koji piju kavu i mašu djeci iz kafića pokraj olimpijskog bazena. Odbojnost je u ranim tinejdžerskim godinama zamijenila nužnost, popiti najmanje osam čaša vode dnevno, zakačiti noge za radijator i raditi trbušnjake, ne jesti ništa poslije sedam sati navečer, a kada su moji nabavili jedan od onih uredskih uređaja sa „skupom, nezagađenom“ vodom, osjećala sam se kao da smo napokon uspjeli u životu. „Možemo kod mene na čašu vode“, s džepovima u rukama predložila sam sljedeći dan frendicama iz ulice, a jedna od njih mi je rekla da ne želi jer joj je mama rekla da je voda iz pipe zdravija od vode u boci. Nemoguće, pomislila sam, pa ova se voda kupuje, svakog nam mjeseca dva stričeka iz kamiona donesu tri, četiri nove boce. Nisam razumjela kako bi netko uopće mogao i pomisliti da je voda iz pipe koja smrdi po riječnoj ribi bolja. Svađale smo se cijelog tog poslijepodneva jer nijedna od nas nije htjela popustiti.

S vremenom su stričeki sve rjeđe dolazili, tata je bio bijesan jer nam je netko od susjeda probušio boce s vodom u podrumu i on je bio uvjeren da zna tko je krivac, a ubrzo nakon toga boce smo počeli puniti na šumskom „izvoru“ kod bake, zbog čega nam se uređaj zaštopao od kamenca. „Ionako je trošio previše novaca“, bio je zaključak nakon kojeg nam je i voda iz pipe ponovno postala dobra.

Petnaest godina poslije priznajem poraz, prijateljičina je mama zaista bila ispred svog vremena – danas se na treninzima u fitness klubu u kvartu s plastičnom bocom osjećam kao s pohabanim noktima u javnom prijevozu. Svi imaju boce od nehrđajućeg čelika koje usput uspijevaju spariti i sa svojim Adidas trenirkama, a ja sam još uvijek zapela u vremenu kada se na treninge dolazilo u poderanim sponzorskim majicama. Žuja je zakon i boca Kale u ruci nisu dobro ostarjeli. Tijekom pandemije sam prvi put u životu kupila trenirku za po kući i za do trgovine te napokon shvatila zašto neki ljudi cijene udobnost više od estetike. Kod mene je doma estetika uvijek bila ispred svega drugoga, tata je spustio već niske stropove samo kako bi nam stan izgledao što urbanije, a svaki put kada bih se požalila na neki tragičan događaj iz svog djetinjstva, rekao bi mi da pričam gluposti jer sam kao mala uvijek od glave do pete bila u Benettonu.

Nakon što su mi se roditelji rastali, mama me nastavila svakog vikenda potkupljivati novim haljinama i majicama. Tada je još uvijek u modi bilo „izraziti se odjećom“ pa sam zato dio svog identiteta izgradila na ljubavi prema šarenim topovima, boho maramama i nepraktičnim torbama. Kada sam shvatila da imam problem, bilo je prekasno, soba mi se već pretvorila u odlagalište tekstilnog otpada. Pokušala sam se izliječiti uz pomoć Marie Kondo, psihoterapije i prelaska na vegetarijanstvo, ali koliko god zapisivala pozitivne afirmacije u svoju lijepu bilježnicu i kupovala bijele pamučne košulje u second handu, i dalje sam sa slinom u ustima gledala u reklame za novu slip haljinu.

Još uvijek je stignem vratiti, papirnata vrećica koja sjedi pokraj mene na stolcu zatreperi na povjetarcu, a ja osjetim kako mi se kap znoja kotrlja niz leđa. Plastika ne funkcionira dobro na visokim temperaturama. I moja se mama, kao i mnogi drugi, s godinama pokajala zbog zločina iz mladosti, Tupperware je zamijenila staklenim posudama, tjesteninu tjesteninom bez glutena, ali plastika se samo premjestila u novo stanište, migrirala iz naših kuhinjskih ormarića na naše vješalice. I ne samo to, postala je i sastavni dio naših bića – svaki put kada pojedemo sushi, postajemo sve plastičniji i plastičniji. Čini se da je Katy Perry Nostradamus 21. stoljeća jer se danas svi osjećamo poput plastične vrećice. To jest, svi jesmo jedna velika plastična vrećica koja pokušava preživjeti u svijetu prepunom kontradikcija.

Naravno, nitko ne kaže da ne bismo trebali preuzeti dio odgovornosti. Ponekad imam osjećaj da je jedini način na koji se mogu osloboditi svoje žudnje za novom odjećom još jedna pandemija. U prošloj sam već nabavila trenirku i prestala kupovati stvari koje nikada neću nositi. Ali smeta mi to što me društvo optužuje da sam licemjerka ako se na biciklu vozim u trapezicama iz H&M-a jer „podržavam multimilijardersku industriju koja radnicima isplaćuje šaku riže dnevno“, a kada Kate Middleton obuče haljinu iz Zare, onda svi pišu o tome kako je ona prizemna, „one of us“, djevojka iz susjedstva. I ne samo to, ove sam zime štedjela kako bih si kupila jedne veganske, super društveno održive i eco-friendly Alohas čizme koje su mi se raspale nakon dva nošenja. WTF. Kako bi rekla moja mama, pa nismo Rockefelleri. A neću ni početi pisati o tome koliko su cijene rabljene odjeće u posljednje vrijeme skočile – kažu da se to zove gentrifikacija second handa i da kupce tjera natrag u ralje fast fashiona.

Jedini način na koji se možemo izbaviti iz tog začaranog kruga pakla jest da prst napokon uperimo u pravog krivca – u sustav koji nije stao na stranu okoliša i ljudskog zdravlja nego na stranu profita, u eru superjunaka koja nas uči da su pojedinci ti koji spašavaju svijet i da je pametnije da Batman svoj novac uloži u novi Batmobile nego u izgradnju dječje bolnice. Naravno, bilo bi dobro i da prestanemo gomilati toliko nepotrebne odjeće – kao što sam već jednom rekla, vrlo je vjerojatno da nam ne trebaju nove (retro) čizme nego samo malo ljubavi. A kako to učiniti? Nemam pojma. Ja sam samo nezaposlena spisateljica koja još uvijek nije vratila onu krpu iz Manga. Ali ok, rok za povrat je ionako 30 dana.

S ljubavlju,

Lucija