Imam osjećaj da će se nešto loše dogoditi

Tužna sam cijeli svoj život jer znam da više nikada neću biti sretna kao onda kada sam sve dane ljeta provodila kod bake i djeda u zelenoj dvokatnici na rubu šume. Nedavno sam ih posjetila i uvjerila se da i danas rade jednakom žestinom kao prije više od dvadeset godina, samo što sada Deda šepa, a Bakina kosa više nije crna kao zemlja. Kada sam bila dijete, Deda je svakog jutra u zoru nabijen uz volan svog bijelog Golfa vozio Baku na plac. U povratku bi obavezno skoknuo do trgovine i kupio stvari s popisa: dvije kile bijelog kruha, četiri velike čokolade, plave napolitanke, lubenicu, sladoled, tvrdi sir, čips od paprike, slani čips, kokice. Sparkirao bi se potom ispod oraha, slatkiše ostavio na stolu pokraj televizora, navukao na sebe plavu kutu i povukao se u svoju oazu mira, u vinograd. Tamo Deda već desetljećima prebire po žicama vinove loze i pjeva s kosovima, cvrčcima i radio Banovinom dok se Baka preznojava pod šarenim rupcem na placu, ljeti svaki dan od pola sedam do jedan popodne. Ona nikada neće prestati ići na tržnicu – tržnica znači biti okružen ljudima, a biti okružen ljudima, pričama i bukom jedino je što je zaista veseli. Bez obzira na hladnoću, vrućinu, pljuskove i ledene tuče, Baka maramu zaveže oko vrata i ponosno stoluje na svom malom crvenom tronošcu, poput kraljice okružene plodovima svoje muke i svog znoja.

Svaki put kada se nađem ondje, osjećam se kao da posjećujem muzej vlastitih uspomena, no ulaz je samo naizgled besplatan. Sve je gotovo identično kao i onda kada sam se s ostalim unukama (ima nas šest) valjala po krevetu, trpala u sebe palačinke s kakaom i nezainteresirano buljila u meksičke sapunice pod ventilatorom. Drugačije su samo žvrljotine po zidovima, telefon danas više nema žicu, a televizor je tanak poput noža kojim nam je Deda nekoć rezao buđolu za večeru. Ponekad me samo i pogled na titraj voćnjaka iza kuće i na štrik na kojem se suše Dedine karirane košulje i čarape rastuži, moje su oči od elastike koju smo poslijepodne preskakivale pokraj bunara, ruska školica, rastegnu se onoliko koliko je potrebno da bih cijelog dana mogla potiho plakati. Baka mi svaki put kada ih posjetim pripremi domaću tjesteninu sa sirom zapečenu u roli, najedem se trešanja i malina, poigram s jazavčarom koji je, kažu, rastjerao sve mačke u ulici, ali kada dođe vrijeme da uronim u buku šumske tišine, san mi ne dolazi na oči.

Sve su nesanice iste na svoj način, ali nemir koji se prilijepi uz moja prsa svaki put kada zatvorim oči u stanovima i u kućama u kojima sam odrastala, moguće je opisati samo kao utapanje; utapanje u škrtim uzdisajima, u plavetnilu boja i osjećaja, među Bakinim goblenima, tapisonima i teglama filodendrona. I kao da me nešto vuče prema dolje, prema onom mulju na dnu jezera u kojem su među školjkama i travom zapetljane kosti nepronađenih mrtvaca, oko pola četiri ujutro podivljam, dobijem poriv udariti glavom u pločice, rastrgati zavjese, posvađati se s tatom. Taj se nespokoj ne može zatomiti biljnim čajevima ni alkoholom, to je uneravnoteženost koja me tjera da se (o)krećem, da prebacujem nogu preko noge, duboko dišem, oči držim širom otvorene. Sklupčana ispod prozora cijelu sam noć slušala kako vinogradima buči sjeverni vjetar, čitava se kuća tresla, sa svakim sam udarcem morala ispočetka brojati do sto na njemačkom, iznova u misli prizivati sliku svog prvog psa Maze i jednu fotografiju na kojoj se mama i ja vrtimo na livadi punoj tratinčica – ona je lijepa u plavom traper kombinezonu, a ja se smijem i pružam ruke prema njoj… I baš kada san položi svoje tople dlanove na moje čelo, kada se počnem osjećati kao da lebdim u staklenci meda, moja lijeva noga tvrdoglavo trzne, oči se otvore, a lice uplakane djevojke na goblenu iznad kreveta počne se doimati kao poruka iz prošlosti, i odjednom sam sigurna da će se nešto loše dogoditi.

Predosjećaj ili samo udar tjeskobe, nije bitno, jer ishod ionako ne mogu promijeniti. Kada sam tek počela pisati roman o svojoj obitelji, raspetljavati čvorove vlastita postojanja, bila sam u strahu od toga da ću pritom nabasati na neki gen koji bi mi potencijalno mogao ugroziti budućnost. Genetska predispozicija za bolesti poput Alzheimera i dijabetesa nisu me plašile toliko koliko neke druge, mnogo zakučastije pojave i mrlje na deblu obiteljskog kestena. Svaki put kada bih prelistala fotoalbume, morala sam očistiti prljavštinu koja mi se skupljala pod noktima – čak i kada sam mislila da ne kopam po zemlji, nisam shvaćala koliko su prljave stvari kojima sam svakodnevno izložena; od okrhnute šalice za kavu pa sve do deka kojima su se pokrivale bebe imena čijih su se očeva držala u tajnosti sve do puberteta.

U mojoj se obitelji šuti o svemu, ali zidovi čuju čak i kada susjedi ne prisluškuju. Tapete upijaju vlagu i gnjilež, čipkaste su zavjese protkane traumama, a turski tepisi natopljeni neizgovorenim tajnama. Ako pozorno naćulite uši, možda iz svoje srčane aritmije iščitate Morseov kod, poruku koju vam šalje soba u kojoj boravite. Možda sam u potpunosti izgubila razum, ali što se više približavam središtu, to mi je sve teže ignorirati šapat u stvarima oko sebe.

Zaspala sam tik pred zoru, baš u ono vrijeme kada bi se nekoć Deda i Baka s kašetama od trešanja utrpali u Golf iz čijeg je gepeka jednom izrastao i kukuruz te se uputili prema tržnici. Ti su dani prošli, sada se na tržnicu ide samo dva puta tjedno. Taman sam se krenula stapati sa slikama u svojoj glavi, kada me probudio plač. Na kauču pokraj mene sjedila je jedna od onih šest unuka i ridala, a njezinome su se plaču ubrzo pridružili smijeh i zveketanje iz kuhinje u kojoj su Baka i Susjed pili kavu. Čim sam ih čula, znala sam što slijedi; Uplakana Unuka otvorila je vrata od kuhinje treskom, zgrabila šalicu sa stola, a iako ju je zakovitlala svom snagom, šalica je do zida na kojem su se smiješili naš pradjed i naša prabaka putovala toliko sporo da se činilo kao da će zauvijek ostati zarobljena u tom trenutku. Šalica se odbila o zid, a odlomio se samo komadić – onaj koji će jednoga dana onima koji slušaju razotkriti Bakinu patološku potrebu za društvom pa čak i pod cijenu toga da na kavu zove čovjeka kojeg je jedna od njezinih unuka, još kao osmogodišnje dijete, prozvala zbog „neprimjerenog seksualnog ponašanja“ prema djevojčicama koje su većinu užarenih poslijepodneva tada provodile umotane u Bakine marame i umrljane čokoladnim keksima.

„Ma, on uvijek hvata žene kada si malo popije“, promrmljala je Baka tada, natjerala Uplakanu Unuku (koju je nazvala ženom ionako će tek za pet godina dobiti menstruaciju) da obeća da neće reći Djedu te sljedećih petnaest godina nastavila sa Susjedom piti jutarnju kavu.

Da se i dalje može popeti na rub terase, Baka bi to tog jutra sigurno i učinila. Kao prava tragična junakinja zamahnula bi svojim rupcima i obavijestila svu okupljenu publiku kako je vrijeme da se sada baci s drugog kata svoje zelene dvokatnice. Netko bi vjerojatno i zapljeskao. Nisam bila sigurna što je zaista povod tim lamentacijama, sramota pred Susjedom ili činjenica da se napokon morala suočiti sa svojim postupcima? Pedofil je pokunjeno istrčao iz kuhinje i zaključao se u svoju kućicu pretrpanu dječjim igračkama, omotima od čokolade i igricama za PS4, toliko je brzo trčao da je za sobom ostavio i štap, i svog čupavog cucka koji je zbunjeno nastavio mahati repom nasred našeg hodnika.

Prije godinu dana pročitala sam članak o tome kako su u koferu uz cestu pronađeni posmrtni ostaci neke djevojke koja se svojoj psihoterapeutkinji svega nekoliko dana ranije požalila kako se u posljednje vrijeme osjeća kao da će joj se dogoditi nešto loše. Dok se Baka hvatala za srce, a Uplakana Unuka vrištala od bijesa i tuge, osjećala sam se poput detektiva koji su nabasali na leš one djevojke, samo što sam ja bila i detektiv i mrtvac, a u mojim koferima nisu kvrckale kosti* nego okrhnute šalice, razbijeni daljinski upravljači i poderane obiteljske fotografije. Voljela bih da mogu reći – „mrzim te“, uzeti baloner s vješalice u hodniku i nikada se više ne osvrnuti, ali ne mogu. Ta žena koja sada kleči na podu kuhinje i skuplja krhotine ista je ona Baka koja me godinama čuvala i voljela, osoba koja mi je po mnogočemu bila najbliža. „Ista si Baka“, govorili su mi, ali sada nisam sigurna želim li to više ikada čuti.

Znam da će me zbog mog projekta vjerojatno progoniti neki ljudi iz bliske okoline, reći će – „to su privatne, obiteljske stvari“, o tome se ne priča, to se pohranjuje u kostima, a onda se prenosi s djeteta na dijete, na svaku osobu koja ikada prisloni usne uz rub one šalice koja je tog jutra sletjela ravno na glavu naše prabake, ali briga me.

Vrijeme je da prekinemo šutnju.

Lucija

* Doduše, nedavno je policija pronašla truplo našeg nepokretnog rođaka nagurano u cijev uz kuću njegova brata, ali o tome nekom drugom prilikom.