Zamišljam kako ti zabijam metalni vršak ključa u oko

Ja izgledam kao netko koga definitivno želite udariti šakom, naročito ako imate iznad četrdeset godina, u nesretnom ste braku, potencijalno ste latentni homoseksualac koji svoju muškost dokazuje odlascima u kladionicu i pisanjem homofobnih komentara na Indexu. Ako svom sinu ne date da plače i da se igra Barbikama, mislite da su sve žene drolje te da se sve na svijetu može vrlo lako riješiti s dva do tri šamara, sigurno biste me rado poravnali sa zemljom. Ja imam lice koje žudi za šamarom (i to ne u seksualnom smislu) i to je ok jer svi mi imamo nešto: disleksičare tuku druga djeca u školi, debeli ne mogu kupovati u Zari, a neki od nas dobiju kantom u glavu kada sjede na klupi u parku.

Lik s kantom dogodio mi se kada sam imala dvanaest godina, elegantno mi je razvalio donju usnu svojom bijelom kantom i nastavio dalje sa svojim životom. Zvonila sam njegovoj ženi na parlafon i vrištala dok je ona slijegala ramenima. Usnica je zarasla, ali lik s kantom će mi zauvijek ostati u sjećanju. Još uvijek se sjećam tog udarca…

BUM! Jedan trenutak nepažnje deset godina kasnije i evo me na podu među opušcima i trulim lišćem. Pomahnitali lik od pedeset i četiri godine koji se u slobodno vrijeme pijan navlači s pijanim klinkama po gradu tresnuo me šakom ravno u glavu. Koprcam se na leđima, vidim zvijezde na nebu i u očima, moj desni obraz pulsira dok slušam svoje prijatelje kako padaju na pod. Sve nas je istukao – dvije djevojke i tri mladića. Svi smo popadali kao čunjevi pod njegovom pijanom ručetinom.

Malo sam se zanijela, morat ću se vratiti pola sata unatrag, na sam početak priče. Dakle, slavimo rođendan od prijateljice na klupici u parku, nas pet gužvamo bijele plastične čaše i umiremo od smijeha – topla je rujanska noć, zvijezde još uvijek titraju u ritmu žabljeg kreketanja, a pokraj nas sjedi ofucani lik u pedesetima i jedna djevojčica od jedva četrnaest koja mu sjedi u krilu. Ona je kul, ima undercut, punk is not dead (sure), a on piša po sebi u grmlju pokraj i smije se zajedno sa svoje tri posljednje stanice u mozgu. Bljuje mi se, ali ne od kiselog vina koje proždire moju zubnu caklinu, nego od tog odvratnog prizora. Popili smo sve, rođendanska družina ide dalje, a ja si ne mogu pomoći da na odlasku ne odem do one slatke raščupane djevojčice i ne šapnem joj na uho da zaslužuje bolje. Ponosno nastavljam hodati s ostalima kroz mrak prema glazbenom festivalu koji se čuje u daljini, nesvjesna činjenice da mi se klinka i stari šuljaju iza leđa. Čujem jedan nježni “hej”, ona me zove, a ja se okrećem i od siline njegova udarca vrtim tamo pokraj sisačke katedrale još neko vrijeme sve dok se ne srušim na pod zajedno sa svima ostalima. U mom je svijetu taj “hej” trebao biti “hej, u pravu si, hvala ti što si me spasila”, ali ona ne želi da joj se itko petlja u život i govori joj što da radi, a možda i želi, ali ne želi završiti poput nas pet u zapišanom lišću pokraj katedrale.

Ne mogu obustaviti suze, plačem i zato što me boli i zato što sam bijesna, imam problema s bijesom, u životu sam razbila sedam daljinskih upravljača i tri telefona, rastrgala jednu školsku klupu i više puta udarila šakom u zid pokraj kreveta. U tom trenutku mrzim i njega i nju, ne mogu vjerovati da me izdala, da je stajala tamo iznad mene dok sam se previjala u svojim suzama. Zamišljam je kako se smije jer sada više ne izgledam tako hrabro i odvažno, sada sam samo najobičnija uplakana jadnica.

Zovemo policiju, oni dolaze, a on se bori s njima poput životinje. Urla i viče, oni ga vuku po šljunku, mala je pobjegla kući ili ispod mosta, briga me za nju, a mi stojimo i gledamo kako ga pokušavaju ukrotiti slabići u plavim uniformama i utrpati ga u policijski auto. On se okreće prema meni, pogled mu je smiren i težak, on više nije životinja dok razgovijetno izgovara kako mi je zapamtio lice. Rođendan je gotov, vrijeme je da svi odemo kući. Odlazim kući, ali ne želim biti u kući, želim ići van, želim živjeti, hodati, želim se tući, boriti se sa svima, želim i ja nekoga udariti šakom u glavu. Želim da mi netko smrska lice do neprepoznatljivosti, želim da me on više ne može prepoznati, ne želim živjeti u strahu, želim biti slobodna.

Policija mi ujutro dolazi na vrata, moram ići na sud, nisam ni znala da radi nedjeljom. Oblačim se na brzinu, perem zube, a tamo ispred ugledam njega kako čavrlja s policajcima, puše cigare, na ti su si, prepričavaju jučerašnje anegdote, stari moj, da ti znaš kolko sam ja bio pijan jučer, hahahahahah. Dok se penjem uz stepenice on se okreće prema meni i kaže mi jednako razgovijetno kao i večer prije da se ne moram brinuti jer mi neće ništa napraviti. Progutam knedlu, osjećam se sigurno. Nas petero sjedimo u hodniku i šutimo, a neki nas simpatični proćelavi službenik pokušava uvjeriti da to što se nama dogodilo uopće nije tako strašno jer su sinoć nakon nas spasili neku jadnu curu iz ralja nekog luđaka koji ju je zaskočio iz mraka dok se vraćala sama doma iz grada. Taman kada joj je krenuo trgati košulju naišao je policijski auto i uperio farove u njegove mračne oči, “baš kao scena iz nekog filma”. Nije nas utješio, ali bili smo mrvicu zahvalniji što smo dobili samo šakom u glavu.

Svjedočili smo jedan po jedan, ja sam išla prva, a sutkinja je razgovijetno i bez zadrške pred likom koji nas je pretukao nekoliko sati ranije pročitala moje ime i prezime zajedno s adresom prebivališta i godinom rođenja. On se brani tvrdnjom da smo mi njega prvi napali, zabijam nokte u dlanove, održavam svoj I have a dream govor i usput plačem. Sutkinja na kraju presuđuje u našu korist i osuđuje ga na pola godine uvjetne kazne iliti na apsolutno ništa. Na putu do doma svaki je ugao izvor straha i tjeskobe, ali hej, barem još uvijek imam sve gumbe na košulji.

“Nije to ništa strašno”, rekao nam je proćelavi policijski službenik tog nedjeljnog jutra, “ima i gorih stvari”. Tata se smijao i rekao mi da je lik obična pijandura i da ga se uopće ne trebam bojati, valjda će Trojka izbrisati moje lice iz njegova sjećanja. Društvo odmahuje rukom na nasilje, ženama se poklanjaju kreme za brži oporavak od masnica, a susjedi se ne žele petljati u tuđi život kada zagusti, ali je ok (čak i preporučljivo) viriti iza debele čipkaste zavjese kada se susjeda u prekratkoj suknji pijana vraća iz grada.

Ok. A što učiniti kada odete u park sa srednjoškolskim kolegom, oboje imate sedamnaest godina i bebu jazavčara u naručju, sjednete na klupu pokraj dječjeg igrališta u centru grada i pričate o školi dok djeca oko vas vrište i grabljaju po pijesku i mačjim govnima, a do vas i vašeg srednjoškolskog kolege dođe izbezumljeni sredovječni lik koji ne želi da u parku sjedite s psom u naručju pa vam ga iščupa iz ruku i baci preko ograde? Vi mu se suprotstavite, a on vas udari nogom i pljune na vas. Zamislite sada i njegovu ženu koja sjedi na klupi pokraj vas u bijeloj cvjetnoj bluzi i smireno promatra njihovo dvoje djece kako skaču po crvenoj klackalici tri metara dalje. I život ide dalje – sunce obasjava dječja nasmijana lica, ljudi u obližnjim kafićima srču svoju kavu i bulje u sedamnaestogodišnjakinju koja sjedi na kamenu pokraj parka i rida dok se njezin srednjoškolski kolega mlati u oblaku prašine s dvadeset godina starijim tatom pokraj njegove djece koja prebiru po mačjim govnima u pješčaniku. Nitko ne poduzima apsolutno ništa. Par minuta poslije do nas dolaze neki tate i govore nam da nema tih riječi kojima bi se moglo opisati to što bi mu oni napravili da njihova djeca nisu bila u tom parku.

Ali bila su u tom parku tog dana i vidjela su kako jedan od njihovih očeva baca psića na pod i tuče tinejdžere usred dječjeg parka u centru grada i nitko, ali baš nitko, nije pokušao zaustaviti taj čin nasilja. (Ne treba se miješati u tuđe živote, vidjeli ste kako sam ja prošla.) Došla sam doma te subote, zaključala se u stan i plakala. Nisam prolazila pokraj tog parka sljedećih nekoliko mjeseci. Nasilje rađa nasilje, imam problema s bijesom, u životu sam razbila dvadeset i osam tanjura i četiri kristalne čaše, rastrgala jednu tatinu majicu i više puta udarila glavom u zid pokraj kreveta.

Jedno vrijeme svaku večer prije spavanja provjeravam jesam li zaključana, okrećem se iza sebe u mračnim ulicama, svi su strašni u noćnim tramvajima, što ako su zaista zapamtili moje lice? Jedno vrijeme živim u strahu, a život u strahu sofisticirani je oblik ubojstva – to je ubojstvo duha, nasilje na fini način. Strah te ubija polagano, sve dok opasnost ne prihvatiš kao svoje prirodno stanje. Treba se paziti, uvijek treba biti na oprezu, treba okretati glavu od sumnjivih likova, nemoj sama ići kroz park, idi Uberom, ne idi Uberom jer nikad ne znaš kakvi su likovi u Uberu. Muškarci isto tako trebaju biti na oprezu, kada gubim u Jambu neuračunljiva sam, bacam dečkima kockice u glavu (a i luđaci iz mojih priča nisu bili seksisti, svi smo pobrali batine, svaka čast na jednakosti).

Već me dugo nitko nije istukao, valjda su mi se s godinama malo zaoštrile crte lica pa sam prestala biti izazov nasilnicima. Čak sam prestala provjeravati i jesu li mi vrata zaključana, hodala sam sama kroz park, vozila sam se Uberom i noćnim tramvajima, a onda je prije nekoliko mjeseci za mnom u haustor ušao neki visoki čupavi lik, pritisnuo me uza zid, primio me za lice i naredio mi da ga odvedem kući. Nekoliko minuta ranije zaustavio me ispred zgrade i počeo baljezgati o tome kako bih se trebala prošetati s njim, kako će me odvesti autom doma, kako ne smijem otići kući. Slijedio me dok sam ulazila u svoj ulaz, nogom je zaustavio vrata, a zatim mi je prišao toliko blizu da sam osjetila njegov alkoholni zadah na svojoj koži, pritisnuo je svoje koščate prste duboko u moje meso i rekao mi da ide sa mnom gore u stan. Rekla sam mu da bih se radije prvo prošetala, a zatim sam iskoristila njegovu naivnost (i neobičnu romantičnu sklonost šetnjama pod mjesečinom) kako bih otrčala u prvi mrak. Trčala sam kroz neosvijetljeno dvorište, ruke su mi se tresle, a u ustima sam osjećala okus željeza. Dok sam pokušavala otključati ulazna vrata, sjetila sam se jednog sna kojeg sam se često prisjećala, a u kojem zabijam metalni vršak ključa u oko nekom opasnom liku koji me slijedi, a zatim trčim uz stepenice mračnog haustora ravno u svoj topli mekani krevet. Vrata su se otključala, a ja sam bila sretna i zahvalna što se te noći ipak neću morati boriti protiv svog neprijatelja tupim ključem. Zatvorila sam vrata i lagano se na vršcima prstiju kroz mrak odšuljala u kuhinju, otvorila frižider i napravila si sendvič s kulenom i kajmakom, natočila jogurt u šalicu, sjela ispred televizora i shvatila koliko sam zapravo olako prešla preko svega što mi se te noći dogodilo. Možda zato što nisam dobila šakom u glavu. Cimerica me gledala u šoku dok sam joj prepričavala tu priču, kako te to nije pogodilo, a ja sam se branila i više puta istaknula da jedem kada sam tjeskobna i kako sam se sljedećeg jutra probudila u zagrljaju prazne kutije Toffifeea.

Toliko sam se navikla da se više i ne bojim, prihvaćam nasilje kao prirodno stanje, a u slobodno se vrijeme prežderavam. Imam problema s bijesom, u životu sam razbila dva prozora i jedan televizor, rastrgala jedan indeks i više puta udarila nogom u štok pokraj kreveta.




Suzavac kompanije HMU 4 collab,
Lucija.

3 misli o “Zamišljam kako ti zabijam metalni vršak ključa u oko

  1. Hmm..zanimljiv tekst, nadam se da nisam ja od tih koji bi dobio ključem (francuskim) u oko, odnosno po glavi. Vremena su se danas mnogo promenila, na žalost na gore, tako da iako je i u moje vreme bilo toga, danas je sve to kud i kamo “eksplodiralo” i prešlo sve granice normalnosti tako da me ne čudi sto je tvoja generacija danas u takvoj situaciji. Nisam od onih koji vreme provode u kladionicama, fudbal sam odavno prestao da gledam (a gledam ga od ’74 godine), kladionice ne posećujem, jer je to “porez na budale” sto bi rekla moja mama, u šta sam i lično mogao da se uverim igrajući svojevremeno (pre kladionica) sportsku prognozu i to italijansku seriju A. Bas sam našao crkvu gde cu da se molim. Ne mislim da su žene drolje i da ih treba udarati, oni koji to rade, rade zato sto ne mogu da im pruže neku drugu vrstu “udarca” tamo gde treba i sa čime treba, pa najlakše je na ženama se istresati. Sto se tice ovih manijaka, sto skaču na vas cure i na devojčice, ja to stvarno ne znam šta se dešava. I sam sam pravnik ali mi nije jasna kaznena politika naših sudova (svuda je ista tužna priča). I suviše je blag odnos prema bilo kom nasilju a pogotovo seksualnom. Šta vise, to o čemu pričate, bi na “trulom Zapadu” bilo i te kako sankcionisano, oni bi tom manijaku sto vas je napadao, stavili tri četiri krivična dela na teret, za svako bi mu “odrapili” lepu kaznu, pa ti sad vidi….. ako nisi pametan da li ti se isplati… Još te stave kao siledžiju u ćeliju sa okorelim kriminalcima koji ne vole inače siledžije, pa i ako preživiš taj pakao, sigurno posle izlaska iz zatvora ćeš paziti na ponašanje, mada to nema veze sa ponašanjem, to je posledica nekih poremećenih nagona, uostalom nisam “dijagnostičar” oni znaju to bolje. Ali činjenica je da se nasilje ne kažnjava, ono se odomaćilo, steklo je pravo građanstva,niko ” ne želi” da se bavi time, posao se otaljava, mislim da kod nas još uvek postoji to razmišljanje iz doba socijalizma kad je kaznena politika u pitanju, a što kažete, još ako se poznaju napadač i policajci koji treba da vas kobajagi brane, onda je to što se dešava uobičajeno a ne iznimka što trebalo da bude…..A tek ti što zlostavljaju životinje, to je posebna priča.. Uvek je bilo na žalost i biće cura koje hodaju sa malo ” starijim dečkima” sto bi mogli da im budu očevi ili dedovi, ali šta da se radi, to je isto prešlo kod nas, sa Zapada…često mi koleginice kažu kako smo se priključili na tu zapadnu kanalizaciju….a ja im često odgovaram, pa kako se nismo priključili na zapadno znanje, medicinu, nauku, konkurenciju, industriju, nego na kriminal. Dobro je to jedan novinar kod vas primetio, da je svuda u svetu “start up business” osnivanje firmi u IT tehnologijama, nekim novim područjima delatnosti, a da je to kod nas kriminalna organizacija…..tako da me ne čudi tvoj osećaj da želiš da razbiješ prozor ili daljinski ili tako nešto, ponekad je to osećaj koji mi svi imamo, taj osećaj teskobe, koji nam stvaraju ti “militantni mediokriteti” što bi rekao Krleža, koji su na svim nivoima i vlasti i društva…Da vam odmah kažem, ja sam kao mlad i zelen i naivan, išao na demonstracije i protiv rata i vlasti, ali sto je bio jedan grafit za vreme demonstracija 68 Francuskoj “budimo realni, tražimo nemoguće” tako je ovde i kod nas, teško je promeniti neke loše navike, tako da će vam trebati mnogo energije, živaca i strpljenja za ovo sto se dešava…..princip je isti (svuda) ostalo su nijanse

    Sviđa mi se

      1. Nema na čemu, lepo pišete a i lepo razmišljate, šteta što niste živeli u neko “moje vreme” kad je život bio mnogo lakši i kad ste jedino razmišljali o izlascima, diskotekama i tome šta rade vaši vršnjaci u svetu. Mi smo isto pratili trendove kao i današnja mladež, nije bilo interneta ali je bio “Bravo” bilo je lepo vreme, ovih manijaka ako je i bilo, uhvati ih policija dobro isprebija, pa posle nisu napadali cure po parkovima i vadili onu rabotu na njih, nego bih ih svrbela ta rabota od batina, tada ako ste bahati, vozite bahato, nije bilo ovako ko danas, nego zaustavi vas saobraćajni policajac,pa jednu šamarčinu….kad već govorimo o iskustvima, sećam se kao klinac, čekao sam moj bus da me iz mog prigradskog mestašca vozi u grad u školu….neki mučenik koji je očigledno bio pijan, izlazi iz lokalnog birca i seda ni manje ni više nego u policijski auto (i to u “fiću”, ni manje ni vise) i kobajagi vozi, a očigledno ne zna za sebe….odjednom pojavljuje se jedan policijski Bad Spenser, samo bez brade, sa ogromnim brkovima, otvara vrata i bukvalno ugazi u onog nesretnog pijanca, da se onaj fićo samo tresao i ljuljao levo desno…e sad zamislite da taj neki “Bad Spenser” u policijskoj uniformi uvati tog istog pijanca u parku kako spopada neku curu ili onaniše…mogu da zamislim šta bi se desilo…i to je tako bilo vreme….

        Sviđa mi se

Komentiraj