Iz dalekog i nedostižnog djetinjstva sjećam se mnogih stvari – sjećam se kako sam se osjećala kada me baka prekorila jer sam razbila njezinu najdražu bijelu vazu, sjećam se narančastih korica knjige o ljubavi i horoskopskim znakovima koju je moja majka jednom pomno čitala, sjećam se da su mi rekli da leptiri žive samo jedan dan pa sam ih cijelog dana lovila i spremala u napušteni, ispražnjeni akvarij pokraj kuće, a zatim čekala da vidim hoće li ta naizgled krhka bića zaista umrijeti. Htjela sam znati kako izgleda smrt. Tada nisam shvaćala snagu perspektive, nisam razumjela zašto su mamini nokti tako čisti i sjajni, a moji prljavi i crni: ta obje živimo u istom svijetu, na istom balkonu ispijamo zaslađenu limunadu i slušamo susjede kako se žale na vlagu u zraku. Svijet sam tada promatrala iz kuta svoje ljubičaste sobe, dan je bio prekratak za jedan cijeli život, a ulicama sam hodala stružeći dlanom po pohabanim i sivim gradskim fasadama.
Jedan od mojih prvih poljubaca bio je s mojom tadašnjom prijateljicom koja je živjela u zgradi pokraj mene i s kojom sam kao dijete jela suhi kakao žlicom iz dubokih tanjura. Kažem “jedan od prvih” jer ih je bilo mnogo, djeca se ljube, a prošlost je ljepljiva i često se za naša sjećanja zalijepe neki osjećaji, slike i zabrane kojih tamo izvorno nikada nije ni bilo. Ona je mirisala po vaniliji, sjećam se da je uvijek jela šnite bijelog kruha s majonezom, a noge su joj bile prekrivene bijelim mrljama: izgledala je kao da je netko njezinu već svijetlu put poprskao svježim mlijekom. Tog poslijepodneva njezina nas je mama ulovila kako ližemo kakao s poda njezine sobe, kakao koji smo nekoliko trenutaka ranije grabile metalnom žlicom, a koji se od siline našeg smijeha rasuo po sobi. Kakao je bio u zraku, na našim prstima, u našoj kosi; pomiješan s česticama prašine, kakao se uvukao u nas. Dok smo ležale na podu i smijale se, njezina je mama počela sumnjati u ispravnost našeg prijateljstva. Kakao nije bio jedina stvar koju smo tog poslijepodneva lizale, ono što ona tada nije znala bilo je to da smo samo nekoliko minuta ranije ležale jedna na drugoj i pokušavale jezicima dokučiti što je to ljubljenje.
Ubrzo nakon toga prestale smo se družiti, a ja sam postala prestara za kakao na žlicu. Kakao sam jela samo u palačinkama, tada nisam znala da je pravi kakao zapravo bezukusan i gorak, a najviše sam ga voljela miješati s bijelim kristalnim šećerom.
Bio je zadnji dan mog osnovnoškolskog obrazovanja; svake su se godine na zadnji dan škole grupe mladih slijevale na kupalište. Meso se okretalo, djeca su se opijala i bacala u rijeku, svi su slavili kraj škole i početak ljeta. Zadnji dan nastave uvijek je bio najslađi dan, početak dugog i vrućeg ljeta, iščekivanje promjene u vidu kojeg centimetra u visinu ili u širinu. Cijelo je kupalište zaudaralo po ishlapjelom pivu, srednjoškolci su se zalijevali vodom i vrištali, nekoliko je puta intervenirala i hitna pomoć, ali bili su to lijepi i opušteni dani, a najljepše je bilo vraćati se doma preko nasipa kroz miris poljskog cvijeća i zemlje natopljene riječnom vodom i rakovima. Hodale smo tako Irena i ja, iscrpljene od cjelodnevnog smijeha, ranije me zvala da ljetujem s njom i trebale smo otputovati sljedećeg jutra – bile smo ispunjene nadom i srećom, nebo nikada nije bilo ljepše boje. Nisam se ničega bojala, svi su strahovi bili daleko ispred mene i znala sam da imam još nekoliko dobrih i bezbrižnih godina dok ih ne sustignem. Smirivala me pomisao na to da je jedno poglavlje u mom životu završilo – imala sam novu najbolju prijateljicu koja je bila predivna, duge kovrčave tamne kose, povezivala nas je ljubav prema glazbi i pjevanju, voljele smo pričati o dečkima i o ljubavi, smišljati scenarije za sapunice i provoditi dane žmirkajući u plavo nebo. Mislim da je to bio jedan od najljepših dana u mom životu.
Irenu sam upoznala koju godinu ranije na školskom igralištu. Bila je sramežljiva i skrivala se iza svoje bujne kose. Nosila sam tada crne dimije i zelenu majicu na bretele, mislila sam da će mi grudi jednog dana narasti pa sam još uvijek kupovala i nosila grudnjake, bijele elastične naramenice urezivale su se u moja ramena, a dugom kovrčavom kosom izazivala sam oduševljenje i onih što su me prezirali iz dna duše. Pažljivo me promatrala svojim smirenim tamnim očima dok sam se ja previjala na podu od smijeha na vlastitu šalu, a nekoliko tjedana nakon već smo svaka s jednom slušalicom u uhu šetale gradom i pjevušile Mardy Bum. Zeleni zidovi njezine dječje sobe bili su prekriveni krasopisom ispisanim stihovima iz pjesama od Beatlesa, imala je duge mršave noge i jednog raspjevanog kanarinca. Zamišljala sam ih kako zajedno cvrkuću nošeni valom zlatnih sunčanih zraka što su zibale usidrene police s pločama i knjigama u njezinom stanu. Naše je prijateljstvo bilo poput palačinke koja je uspjela iz prve; sočna i pufasta, nikada se nije zalijepila za tavu, a mogao si je jesti s čokoladom i s orasima, s pekmezom od jagode i kakaom u prahu.
Ljetovale smo u maloj kamenoj kući pokraj velikog drveta čije su grane popucale pod težinom sočnih rascvjetalih smokava i jedne ofucane žute mačke. Kuća je mirisala po pijesku i pčelama, a mi smo se noću pokrivale nježnim bijelim plahtama koje su nas trebale čuvati od noćnih mora i prohladnih lipanjskih zora. Nosile smo sa sobom debelu crvenu bilježnicu u koju smo zapisivale svoja zapažanja i svoje ideje o zaljubljenosti i dečkima. Obožavale smo dečke – neprestano smo pričale o njihovim uskim i širokim ramenima, Irena je voljela dobru bradu i preplanula pleća, a ja sam uzdisala za vretenastim listovima. Sunčale smo se na vrelom šljunku u sjeni borova mirisa, zalutale morske alge škakljale su nas po ispruženim stopalima dok smo se zadubljene u slova i rečenice zaljubljivale u likove unutar tvrdih i mekih korica. Irena je imala duge ruke i duge noge, njezine su tamne oči bile uokvirene gustim obrvama, smijeh bi podigao njezinu gornju usnu i razotkrio njezino crveno zubno meso i male bijele zube – Irena je bila mediteranski tip ljepotice, a izgledala je kao netko tko miriše po smoli i spava do podneva.
Ubrzo smo se sprijateljile s lokalcima tog beznadnog i bezličnog gradića, večeri smo provodile na molu, više se smijući njima nego s njima. Jedne smo si večeri izgrebale koljena na krutom i hladnom kamenju dok smo u mraku vrtile bocu istine i nadale se da ćemo izbjeći ljubakanje s malim nerazvijenim Markom koji je sjedio pokraj nas. Šime je zavodio svojim čvrstim pogledom, nije niti jednom trepnuo dok je zurio u Irenina koljena i milovao je po nestašnim slanim kovrčama. Ja sam zapela za oko Robiju, rekao mi je da imam “najlipši osmih” iako smo oboje znali da to nije istina, bio je vatrogasac i htio mi je pokazati kako izgleda vatrogasni dom iznutra. Opirala sam se, a smijeh je razotkrivao moje vampirske očnjake što su poput nasukanih brodskih olupina obraslih školjkama svjetlucali u mraku. Obje smo bile pripite, grla smo vlažile kiselim domaćim vinom, večer je bila topla i sve oko nas je titralo od zvijezda i od zrikavaca. U jednom smo trenu obje ustale i počele trčati, ničim izazvane, samo smo trčale što dalje od te plaže i od Šimeta i od Robija, sakrile smo se od mraka u još veći mrak iza drveta, a zatim se počele ljubiti. Bilo je nježno i nevino, mokro i smiješno, njezin je dah mirisao po svježim smokvama i po turskoj kavi, dodirivala mi je kosu, doticala hladno čelo svojim dugim toplim prstima.
Ljubile smo se gotovo svake noći. Ujutro bismo se rugale svojim izdajničkim koljenima, uspoređivale masnice i čitale knjige u kojima smo se svakodnevno zaljubljivale u glavne junake. Raspravljale smo o tome koji je mrtvi pisac najzgodniji, “Keruac nije loš”, složile smo se. Irena je bila moja najbolja prijateljica, nikada nismo preispitivale svoje postupke, naši noćni izleti iza zahrđale plave brodice i grma ružičastih pelargonija bili su izleti u život što je tekao usporedno s onim na molu, s životom u kojem smo prislanjale glavu na čupava preplanula prsa očerupanih morskih galebova. To je bila čista i iskrena djevojačka ljubav, želja se intuitivno budila u nama i nikada joj nismo pridavale više značaja no što je bilo potrebno. Nismo to skrivale od sebe, nismo ne razgovarale o tome, miris njezina parfema obilježio je taj komad ljeta, a svi koji su znali, nisu znali što da misle o nama. Možda smo rođene u pogrešno vrijeme, ljudi svijet ravnaju po sebi i onome što znaju o njemu – nama je jedan dan omeđen izmjenom svjetla i mraka, a leptiri uspijevaju ugurati jedan cijeli život između našeg doručka i večernjih vijesti.
Irena i ja nikada nismo prestale biti prijateljice, nikada se nismo prestale smijati dogodovštinama koje su obilježile godine našeg druženja, ali su s vremenom naši noćni izleti postajali sve rjeđi, sve dok nisu prerasli u uspomene koje su se izvitoperile pod teretom vremena i odrastanja. Vjerojatno nikada neću znati o čemu sam zaista razmišljala tih ljepljivih ljetnih noći, ali ću zato zauvijek pamtiti miris i okus njezina parfema. Versace Crystal Noir i pogled na jednu rascvjetalu sočnu smokvu, majoneza na bijelom kruhu, kakao u prahu, okus soli i šum televizijskog programa dok večeramo na terasi, to su sve čestice sjećanja što uspješno odolijevaju vremenskim i prostornim pomicanjima, čestice jednog izgubljenog vremena što se tiho, ali uporno taloži u našim kostima. Mi smo zapravo poput leptira – i mi živimo samo nekoliko dana u životu, sve ostalo samo je bivanje.
Vaša Lucija
Tear Party 