Iza ljubičastih zavjesa

Cijeli sam se život osjećala kao da zaostajem za drugima. Kada sam bila dijete, skrivala sam se iza svojih ljubičastih zavjesa s volanima i iz sjene promatrala drugu djecu kako se igraju iza zgrade ispod velikog starog kestena. Željela sam izaći van i družiti se s njima, ali često me u tome sprečavao zlokobni osjećaj straha, ponekad čak i srama, da me drugi neće prihvatiti. Nisam drugu djecu nikada doživljavala kao prijetnju, daleko od toga, prisustvo drugih u meni je izazivalo osjećaj nedostatnosti, u usporedbi s drugima moji su nedostaci dolazili do izražaja, osjećala bih u sebi neki manjak koji je lukavo mijenjao oblik te se mirisom i bojom prilagođavao prilikama u kojima bih se nalazila. Gotovo dva desetljeća kasnije, obavijena dimom marihuane i praznim zgužvanim omotima od čokolade i čipsa, sjedila sam na bijelom kauču u dnevnom boravku svog podstanarskog stana u Zagrebu i osjećala se baš kao i nekoć kada sam se od drugih skrivala iza svoje ljubičaste zavjese. Činilo mi se kao da gotovo svi oko mene imaju neki plan, ganjaju neke snove, teže prema nečemu, a ja stojim na istome mjestu, ta sjedim na istome mjestu kao jučer i kao prekjučer, svi su mi dani isti, tresem se s cigaretom u ustima od straha da će njihova ambicija razotkriti moju bezličnost. Upalila sam štednjak, buljila u glatku površinu vode u džezvi i razmišljala o tome kako život nije ispunio moja očekivanja, još uvijek se nisam pronašla, što god to značilo, nisam sigurna ni da ikada hoću, a na Novoj sam godini pokušala pijana rukama razderati svoj indeks. S gađenjem sam stavila pet žlica kave u kipuću vodu, sjetila sam se koliko sam lažno izgledala na onoj slici u indeksu sa svojom dugom kosom i uštogljenim osmijehom.

Imala sam isti izraz lica kao i na slici koju je tata snimio onog dana kada sam krenula na plivanje. Bio je sretan, izvadio je fotoaparat i s bljeskalicom me fotkao u najnovijim japankama i Speedo kapi, pozirala sam pokraj Barbika na ormaru, a on je bio ponosan i uvjeren da će biti nešto od mene. Dolazila sam iz zdrave radničke obitelji, doručkovali smo zimsku salamu i pili jogurt iz plave plastične boce, mama je bila hirovita, ponekad crvenokosa i nezaposlena, a tata je živio na rubu vidljivog svijeta. Sport je bio put do njegova srca, ali tada još ni on ni ja nismo znali koliko ću brzo zamrziti i plivanje i miris klora i onaj osjećaj nelagode koji u meni izaziva nošenje japanki. Svake sam druge večeri stajala pokraj dugorukih i dugonogih nadarenih plivačica u badiću i uvlačila trbuh, voda je uvijek bila prehladna, plivanje je bilo teško, a udarci o vodu, dječja vriska i zviždaljke odjekivali su u mojoj glavi i satima nakon što bih završila s treningom. Samo sam željela biti doma, ispružiti noge na stolić ispred televizora i čitati knjigu ili možda pratiti rasplet ljubavne drame između Petre i Danijela u novoj seriji na TV-u. Ponekad su me mama i tata dolazili gledati, mahali bi mi preko stakla iz zadimljenog kafića, a ja sam se tada svim silama trudila prikriti činjenicu da sam zapravo poprilično loša plivačica. Druga su se djeca nakon treninga špricala pod tuševima, a ja sam željela samo što prije skinuti onu gumenu kapu s glave i otići doma. Klor mi je uništavao kosu, osjećala sam se kao gubitnik, a tata se ubrzo morao pomiriti s činjenicom da nikada neću postati slavna plivačica.

Ponekad mi je žao što sam odustala – smatrala sam to svojom najvećom manom, tu sklonost za odustajanjem kada nije lako. Plivanje nije jedina aktivnost od koje sam odustala; jedne sam godine krenula na odbojku jer mi je profesorica iz tjelesnog rekla da imam dobar čekić. Bila sam niska, ali ispunjena nadom da ću se možda jednog ljeta izdužiti, baš kao što se ponekad na prvi dan škole neka djeca vrate s praznika neprepoznatljiva, a zatim do kraja života zapinju glavom za štokove. Trenirala sam s ostalim djevojkama u pljesnivoj dvorani pokraj školske kuhinje, ponekad je sve smrdilo po masnim krumpirićima dok smo trčale oko dvorane. Mrzila sam one uske odbojkaške hlačice koje se uvlače u guzicu, uvijek su se na najljepšim curama demonstrirali pokreti i vježbe, a ja sam se utapala u tjeskobi svaki put kada sam trebala servirati. Znala sam odbaciti loptu, namjestiti jagodice, stati u polučučanj, ali i dalje sam se osjećala kao da mi nešto nedostaje, neka esencija sportskog duha, karakter, talent ili samo malo više ustrajnosti. Nakon treninga sjedile bismo u svlačionici, cure bi međusobno čavrljale o dečkima, mengi i školi, a ja sam se osjećala glupo jer nisam bila dovoljno dobra, nisam im se željela nametati, nisam znala kako razgovarati s njima. Jednom je frčkava Sanja svima rekla da mi kosa smrdi po ribi, glupača. Bila je u pravu, tog sam dana za ručak jela pohanog oslića, ali njezine su me riječi zaboljele na onaj način na koji može zaboljeti samo istina. Znala sam da znaju, nanjušile su moj strah, a ja sam nakon incidenta s oslićem odlučila da više ne želim trenirati odbojku.

Šalica guste crne kave trebala mi je pomoći da razbistrim um, imala sam dvadeset i jednu godinu i studirala sam novinarstvo, željela sam napraviti nešto veliko sa svojim životom i promijeniti svijet, ali nisam znala kako. Sjedila sam za stolom, udisala miris kave zatvorenih očiju i razmišljala o svim svojim sportskim neuspjesima. Čitavo sam vrijeme mislila da mrzim sport, ali nisam shvaćala da zapravo prezirem onu naglašenu sportsku kompetitivnost koja svakoga tko ne može držati tempo isključuje iz igre. Nikada u životu nisam bila tjeskobnija nego na sportskim natjecanjima. Mrzila sam sport zato što je toliko očito radio razliku između mene i drugih, moje je tijelo za sport bilo samo činjenica kojom su se potvrđivali svi moji iracionalni strahovi iz djetinjstva o tome kako se nikada neću moći nositi s ostalima: sport je onaj glupi dječji osjećaj da zaostajem za drugima pretvarao u broj, u statistiku. “To što sam olako odustajala nije mi išlo u korist”, pomislila sam dok sam spužvicom trljala stijenke šalice, “trebala sam ojačati, prestati biti tolika plačljivica. Pa što ako su drugi bolje plivali od mene, zašto je to uopće bilo važno?”

Nakon srednje škole željela sam samo pobjeći iz svog rodnog grada, željela sam živjeti punim plućima negdje drugdje. Cilj je bio iščupati se iz letargije malog grada, što sam naposljetku i učinila, iako tada još nisam shvaćala da je mnogo važnije iščupati se iz mrtvila vlastitog uma. Taj um neprestano je radio protiv mene, pola života provela sam zaslijepljena iluzijom da je drugima bolje nego meni. Taj zlokobni osjećaj vukla sam za sobom kroz cijelu osnovnu i srednju školu; bila sam bijesna na svoje roditelje zato što me nisu upisali u glazbenu školu umjesto na plivanje, zamjerala sam im to što me nisu tjerali da idem na treninge (iako sam duboko u sebi bila zahvalna što nisu) i što nisu bili oštriji prema meni. S godinama sam onaj inicijalni strah s kojim se gotovo svatko jednom u životu susretne, strah da nas drugi neće prihvatiti jer nismo dovoljno dobri, uspjela pretvoriti u čudovište, u zavjeru čitavog čovječanstva protiv mene. Bilo je to puno lakše, uvjeriti se da je život takav kakav jest i da sam zauvijek zapela u tom bezličnom svijetu radničke klase u kojem se ne ide u kazalište, ne putuje svijetom, ne uči francuski od pete godine i ne jede avokado na integralnom tostu za doručak. Nisam ja kriva što su mi roditelji prenijeli ove beskorisne gene i što nisam dovoljno visoka za odbojku, dovoljno nadarena za matematiku, dovoljno disciplinirana za učenje stranih jezika. Uvjerila sam se da se cijeli život osjećam kao da zaostajem za drugima zato što zaista i zaostajem za drugima, a ne zato što imam stalnu samonametnutu potrebu da se uspoređujem s drugima.

Tada sam bila na trećoj godini faksa i proživljavala sam svojevrsnu egzistencijalnu krizu. Nisam bila zadovoljna faksom, sve mi je bilo glupo i besmisleno, osjećala sam se neuklopljeno, a prvi put u životu nisam imala koga drugoga okriviti za taj osjećaj nezadovoljstva osim same sebe. Svjesno sam odabrala taj faks, taj stan, tu pljugu u rukama, čak i tu kratku kosu koja mi uopće nije stajala. Činilo mi se kao da se stvari nikada neće promijeniti nabolje, svjesno sam radila protiv sebe jer sam živjela u tom bolesnom uvjerenju da se ne mogu pomaknuti s mjesta. Sjedila sam na bijelom kauču u svom podstanarskom stanu već danima, u pozadini se čuo samo televizijski žamor, a ja sam neprestano bila na rubu suza. Pohađala sam kolegij u sklopu kojeg se išlo na praksu na HRT, većina je studenata jedva dočekala priliku da se iskaže pred iskusnim i ostvarenim televizijskim i radijskim ličnostima, ali ja sam, pogađate, odbila priliku. Odbila sam praksu jer mi je u usporedbi s ostalim studentima nedostajalo ambicije, bila sam umorna, živjela sam na rubu krutog stanja, samo sam čekala trenutak kada ću se i ja raspršiti u dim cigareta i trave kojoj sam se gotovo pobožno vraćala iz dana u dan. Odustajanje tada nije bilo opcija jer je povratak u rodni grad bio puno gori scenarij. Profesorica je čekala da svi studenti izađu iz prostorije prije no što mi je rekla da sam nezahvalno samoživo derište (dobro, možda ne baš točno tim riječima) koje odbija priliku za napretkom u karijeri. Nije shvaćala što uopće radim na njezinom kolegiju, istaknula je da manjku ambicije nije mjesto na fakultetu, a za kaznu mi je rekla da moram napisati dnevnički zapis o sebi i o svojoj svakodnevnici tako da može vidjeti zašto mislim da mi praksa nije potrebna. Bila sam bijesna. Došla sam doma i pobacala sve bilježnice na pod, “ako želi komadić ove tjeskobne svakodnevnice – dobit će ga”. Sjela sam za laptop i riječi su samo krenule teći iz mojih prstiju, pisala sam o sebi, o svojim strahovima, o ljubavnim brodolomima, o dečku koji se kroz prozor iskradao van iz moje sobe noću, o gađenju prema sebi i cijelome fakultetu, o svome ocu i o svim ostalim stvarima koje su mi tada prolazile kroz glavu. Pritisnula sam SEND. Nakon toga više nije bilo povratka, imala sam dvadeset i jednu godinu, nosila sam bob frizuru i sanjala o nenadanom bogaćenju koje će me izbaviti iz sobe koja je gledala na bolnicu i iz koje je noću dopirao vrisak tek rođene djece.

Do onog trenutka kada je profesorica trebala na predavanje donijeti ispravljene studentske radove, uključujući i moj dnevnički zapis napisan u stanju potpunog ludila, pojela sam već gotovo sve zanoktice. Tog sam dana nosila kratku ružičastu haljinu i crnu bluzu s cvjetnim uzorkom te pažljivo promatrala kvaku na vratima. Kada se kvaka počela pomicati, osjetila sam samo kako se jedna kapljica znoja cijedi niz moja leđa; protrnula sam od straha. Ono što se nakon toga dogodilo u potpunosti je promijenilo način na koji sam dotad gledala na (svijet oko) sebe. Profesorica je rekla da ju je moj dnevnički zapis istovremeno rastužio, raznježio i nasmijao, rekla mi je da sam bila u pravu i da zaista ne pripadam okolini u kojoj se nalazim (iz vidno drugačijih razloga no što sam ja mislila): “Odite i samo pišite.” I tada mi je sinulo: bila sam toliko zaslijepljena iluzijom da su svi drugi bolji i uspješniji od mene da u cijelom tom kaosu nisam uopće ni vidjela samu sebe.

Nisam vidjela s kolikom sam upornošću od malih nogu naganjala mamu po kući s bilježnicom i tjerala je da mi čita i da me nauči sva slova. Tuga što me nisu izabrali da plivam školsku štafetu zasjenila je sreću koju je u meni izazvala pohvala učiteljice kada sam za majčin dan napisala sastavak o mami i njezinim očima boje Banovine (iako sam vrlo vjerojatno mislila na ebanovinu i sasvim slučajno ispala teški rodoljub). Svi oni sastavci i sve riječi što su se pojavljivale u mojoj glavi i o kojima sam sanjala prošle su nezapaženo pokraj tinejdžerskog angsta, guste crne olovke kojom sam ocrtavala rubove oko očiju dok sam pokušavala bijesom prikriti ono što sam smatrala svojim prazninama. Tamo u vrućoj učionici na faksu doživjela sam trenutak prosvjetljenja koji sam čekala godinama i više se nisam osjećala toliko ugroženo zbog toga što nisam nešto što nikada ne bih mogla ni željela biti. Shvatila sam koliko je zapravo sebično to što sam cijelo vrijeme bila uvjerena da svi oko mene znaju što rade; treba se izvući iz tog patničkog diskursa, shvatiti da svi imamo neka svoja sranja. Jedno sam vrijeme bila uvjerena da bi mi život bio puno bolji da sam odrasla na nekoj drugoj geografskoj dužini, u nekom drugom gradu, da sam išla u glazbenu školu, da nisam odustala od naprednog njemačkog u srednjoj… Proplakala sam pola života zbog vlastitog ega.

Jedva čekam ljeto da odem plivati, ali ovog puta bez štoperice,


Vaša Lucija