Imam dvadeset godina, lijeva mi je noga utrnula već tri puta, guzica me boli, a na radiju svira Zuccero, sotto questa luna piena. Ne znam više koju pozu da zauzmem, sve sam probala, sestra gura svoje divovsko stopalo u moje rebro, mama nas nudi sendvičima, a očuh bulji ispred sebe na cestu i preispituje svoje životne odluke. Idemo na putovanje, i to ne na bilo kakvo putovanje, idemo na krstarenje! Putujemo do putovanja, što je najgora stvar na svijetu. Mrzim se voziti u autu još otkad sam kao dijete izbacila sadržaj vlastite duše na žutu dekicu kojom me mama pokrila dok smo putovali na more starom cestom preko Velebita. Svaki je zavoj mučenje, automobili su čak i podnošljivi jer možeš gledati ispred sebe i sve ne smrdi po ekstraktu vanilije i po parizeru kao u autobusima. To je možda i najveći problem, taj parizer koji se uvukao u sjedala, pomiješan s mirisom vozačeva alkoholnog zadaha, besmislenim švrljotinama po sicu i zvukom narodnog radija. Ja sam ono dijete koje se na školskom izletu izbljuje po svima (ili u najboljem slučaju samo po svojim nogama), starci me prije puta urokaju s dvije dramine pa prespavam razgledavanje đakovačke katedrale, a pola sam života provela u uvjerenju da plastične vrećice pokraj sjedala u busu služe za povraćanje, a ne za omote od gumenih bombona i aluminijsku foliju.

Nakon osam sati lagane vožnjice stižemo u Genovu, ukrcavamo se na brod i s uzbuđenjem koračamo prema svojoj sobi. Imamo predivan pogled na čamac za spašavanje, smiruje nas pomisao da ih ima i da smo im blizu, šta će nam dobar pogled pa na brodu smo, mama već počinje prigovarati (“eto što dobiješ kada sve radiš u zadnji čas”), a očuh se izvlači i tvrdi da su ga prevarili u agenciji. Sve oko nas se ljulja, a kruzer je mokra fantazija svakog tko danonoćno razmišlja i sanjari o hrani. Izbrojali smo šesnaest restorana na brodu, hodamo s praznim tanjurom po palubi, “daj prestanite toliko trpati u sebe”, sladoled od lješnjaka i rižoto s kozicama, sok od naranče i hrenovka u tijestu za doručak, sestra i ja svako jutro stojimo u redu za palačinke. Popodne srčemo kavicu, pijemo vodu s limetom i krastavcima, brišemo se ubrusima, a ja nakon svake gozbe odlazim u teretanu, trčim po traci i skačem po strunjačama. Slušam Lady Gagu, taman je izašao ARTPOP, tada ga se još ni Gaga nije sramila.

Sve oko mene je trash, prolazim kroz salu u kojoj su lampe mali leopardi izbečenih očiju, tepih je velika zebra, zidovi su savana, a neki markantni gospodin sjedi na maloj čupavoj hijeni i puši kubanku. Nabadam po zebri u crnim salonkama i u bijeloj haljinici, napudrala sam se i namazala crvenim ružem, danas ćemo upoznati kapetana. Sve su se babe utegnule u sjajne najlonke i stavile plavo sjenilo, izgledaju predivno. Kapetan je lik sijede kose i oštre brade koji ponosno korača u svome bijelom trikou i fotografira se sa svima pa čak i sa mnom. Kapetani su tako plemenita bića, oni tonu sa svojim brodovima. To sam naučila iz Titanica. Za našim stolom sjede dvije lijepe i elegantne Zagrepčanke, smješteni smo za stolove po nacionalnosti tako da možemo opušteno čavrljati o vremenu dok žvačemo raskuhane rezance. Cijelo vrijeme vijećamo oko toga jesu li one dvije zajedno ili nisu. Afera? Ljubavnice? Prijateljice? Simpatične su, pričamo o Casablanci i o tome kako je grad čisto sranje, pijesak nam je cijelo vrijeme ulazio u oči zajedno s izgaženim kutijama crvenog Marlbora dok su nas škicali ljigavi brkati prodavači platnenih tenisica. Koza je pasla travu pokraj hotela sa šest zvjezdica, osmero se ljudi natrpalo u prikolicu zajedno s ovcama i presjeklo put nekoj predivnoj tamnoputoj joggerici u Adidas trenirci. Mekić je na arapskom, zgrade su visoke, Sretan Uskrs. Neka žena crta sestri i meni cvijeće kanom po dlanovima, kažemo hvala i bježimo, a ona baca kletvu na nas. Baš nas je razočarao grad, govore naše sunarodnjakinje, “mislile smo da će biti kao iz američkog filma iz četrdesetih”.

Nakon večere idem zapaliti cigaretu, uzimam jaknu i odlazim na palubu, visoki su valovi, ali sve je ok jer je pokraj mene upravo prošao lik kojeg sam jutros vidjela u teniskoj opravi. Bio je sav u bijelome, hlačice i polo majičica. Obožavam tenisače jer su elegantni i hlače su im dovoljno kratke da otkrivaju koljena, nešto u tim pregibima me izluđuje, sanjarim o muškim nogama. Gledam ga kako puši nekoliko stolova dalje od mene zaogrnut smeđom passe jaknom i gustim tamnim kovrčama. Pogledi nam se susreću, trepćem kao da mi je nešto nježno upalo u oko i evo ga, već je tu, “how you doing here”? Nema veze, sladak je skroz, ima zelene oči, Talijan je, a ovdje je s familijom, ima ih previše, mama, tata, ujak, stric, tetka, brat, bratići i sestrične, nudi mi još jednu cigaretu, “you wanna go with me tonight to drink”? Ja kimam glavom, “yes”, napokon mi se nešto događa u životu. Udišem miris soli, na Atlantskom smo oceanu, vozimo se kroz noć i kroz valove. Na brodu smo i ne može mi pobjeći! Dogovaramo mjesto susreta, ja se nevino smješkam, da da da. Trčim u sobu, izvlačim haljine iz kofera, biram najljepšu, podižem kosu i čekam da mi mama i očuh daju nešto novaca. Mama je sretna, sestra je sretna, svi su sretni zbog mene.

Nalazimo se u disku. Četiri čovjeka, kokteli petnaest eura, upoznajem pola njegove familije, svi su mali i slatki, pitaju me jesam li bila najviša cura u razredu. Prvi se put u životu sa svojih metar i šezdeset i pet osjećam kao manekenka. “What do you eat there you girls in Croatia?” Smijemo se svi, moje su oči bujne i pune strasti, nebo je posuto zvijezdama, more se pjeni, a Corrado i ja odlazimo u šetnju. Sjedimo na nekoj ležaljci i pokušavamo pričati, on me pažljivo promatra, sjajilo mi se lijepi za kosu, prislanja me uza zid i mi se ljubimo i ljubimo dok oko nas šušte zvijezde i valovi. Mrsi mi kosu i govori da imam predivne usne. Bilo je tako romantično. Atlantski ocean, ničija zemlja, samo on i ja u vrtlogu strasti, morskih struja i smežuranih baba i deda koji su cijeli život štedili za aqua aerobic na kruzeru. Dani prolaze, a mi se cmačemo na svakome uglu, vodi me u svoju sobu – “wow, pa vi imate pogled na more”, “yes we have nice room”. Ja mu pričam o raspadu Jugoslavije, a on kima glavom i slatko se smije, ništa me ne razumije, ali nije ni bitno. Upoznajem njegovog brata koji je na brod prošvercao džoint pa se svi troje napušavamo dok brojimo dane do našeg rastanka.

Rastajemo se, a on me ljubi strastveno i nježno. “We will see again”, drži me za ruku i šalje mi friend request na Facebooku. Bila je to kratkotrajna avantura, on je u Torinu, on vodi neki drugi život u nekim smeđim i zelenim vestama, a ja sam izgubljena studentica druge godine novinarstva u Zagrebu, pišem horoskope i sjedim napušena na kauču. Prošlo je nekoliko tjedana, taman sam počela zaboravljati i na kruzer i na Corrada kada me na mobitel nazvao neki nepoznati broj. “Hey It’s me, I bought me a ticket, I will see you tomorrow iz Zagreb. I’ll stay with you, ok?”. Ok, hiperventiliram. On dolazi u Zagreb? Sutra? O moj Bože. Moram se zamijeniti na poslu, otvaram novčanik – imam li uopće dovoljno novaca? “Mama, šta da radim?” Pospremam sobu, ribam pločice u kupaonici, ruke mi se tresu dok odlazim po njega na aerodrom, nisam se baš pripremila, ljubimo se, a ja razmišljam o tome kako sam baš jučer morala dobiti mengu.

Šećemo se po Gornjem gradu, vodim ga na sladoled i na našu pizzu, ne snalazim se kada mi kaže da želi probati tradicionalnu hrvatsku kuhinju pa ga vodim na zagrebački odrezak i na pomfri. Pizza mu se čak i svidjela, seks je bio ok, pušili smo travu na balkonu s mojom cimericom i otišli na Sljeme. Ta su tri dana proletjela, on se vratio natrag u Italiju, ali s mojim obećanjem da ću ga posjetiti preko ljeta.

Pokušavam uštedjeti, svaki dan radim cardio jer ne želim biti debela u Italiji, prvi ću se put u životu voziti avionom, shvaćam da ne mogu uštedjeti pa tražim starce da mi daju životnu ušteđevinu na raspolaganje: “to je ono što mi treba”. Vožnja avionom je kao vožnja autobusom, samo u zraku i bez narodnog radija u pozadini. Nalazimo se u Rimu, moj Roman Holiday, tada sam imala kratku kosu, brijala sam na Audrey Hepburn, a Corrado i ja smo se prešetavali po praznim rimskim ulicama i jeli voće. Amfiteatar je čista prijevara. Bacali smo novčiće u fontane i držali se za ruke, želim si ovaj život zauvijek. On pegla tatinu karticu, vozimo se iz grada u grad, bla bla car s nekim tipičnim Talijanom koji radi u Fordu, živi s mamom i zove se Marco. Toscana je okupana suncem, plaže su čiste i glatke, Corrado se ne želi kupati sa mnom i užasava se pijeska, vodimo ljubav na krevetu ispod baldahina. Lijepa Talijanka ozarena lica donosi nam doručak u krevet – domaća foccacia, domaći maslac, šunka, sir i rajčice, džem od smokve i svježe pečeni kolači od marelice. Dok večeramo sviraju violine, ponašamo se kao da je to sada naš život, ovo je sada moj život, a ja sam bogata nasljednica koja se valja samo po svilenim plahtama. Jedemo i jastoga, još uvijek čuvam tu pregaču, nazdravljamo kristalnim čašama, krećemo se prema sjeveru – posljednja stanica: Torino i svekrva.

Njegovi roditelji nisu rastavljeni, ali ne žive zajedno. On preko tjedna živi s mamom u centru Torina preko puta Juventus Stadiuma, stan se sjaji od mramora i besmislenih skulptura, mama je doktorica i više ga je puta upozorila na nas žene iz Hrvatske. Mi Balkanke želimo da nas oplode bogati talijanski sinovi doktora i u mraku potajno svojim dugim noktima bušimo kondome. Njegova me mama ne želi ni upoznati, vrijeme provodimo švrljajući po muzejima i u kafićima, odlazimo u crnački geto po travu, a onda se cijelu noć samo smijemo i smijemo. Talijani su tužni jer su ispali iz svjetskog nogometnog prvenstva. Nisam ni znala da je bogat sve dok me nije odveo u kuću od svog tate – tata se u zadnje tri godine nikada nije popeo dalje od drugog kata, rastrošni sinovi gegaju se u prljavim trenirkama s džointom u ustima po trećoj i četvrtoj etaži, sobe su uređene tematski – “choose which one you like”, a ja biram onu s pravoslavnim svecima jer mi se ta čini mrvicu boljom opcijom od one s keramičkim lutkama. Cijelo vrijeme razmišljam o toj besmislenoj megalomaniji, o tim praznim sobama punim prašine i grinja, o njegovom bratu koji ne izlazi iz sobe i koji se ne želi ni rukovati sa mnom te o ogromnom prljavom bazenu u dvorištu iza kuće. Njegov je tata simpatični Talijan koji nam kuha špagete i vodi nas na večeru u neku trattoriju. Tamo naručuje sve na meniju. “You have to try all the food”. Povraća mi se već nakon trećeg slijeda, hrana samo dolazi i dolazi, odlazim na WC i prskam se hladnom vodom, neka obitelj slavi rođendan za stolom pokraj nas, a jedan se bucmasti dječak okreće prema nama, upire prstom u Corradovog tatu i viče “Dottore Leo Alati!” Svi se okreću, evo donose nam odmah i komad torte, što se točno događa, “my father is a mayor of this small town, here look at his picture on a wall”. Okej, sada sve ima malo više smisla. Pijana sam i pitam ga je li istina da Talijani jedu mačke, sva sreća na širokoj haljini, samo sam te večeri dobila dvije kile.

Posljednji dan provodimo pijani na kauču na zadnjem katu, preko projektora gledamo neki horor, bojim se, gasimo čikove u prepunoj pepeljari, Corrado odlazi pišati, a njegov brat sjeda u fotelju pokraj mene. U mraku me nije ni primijetio. Suzdržavam dah i šuljam mu se iza leđa sve dok mu ne dođem sasvim blizu. “Boo” okrznem svojim šaptom njegovo uho, a on se pomahnitalo okreće prema meni, s podignutim mi prstom u zraku psuje na talijanskom i odlazi u svoju sobu. Kasnije Corrado i ja uzimamo njegov laptop da provjerimo vozni red za sutra i slučajno pronalazimo folder s mojim fotkama na njegovom desktopu. Nikada više nisam vidjela njegovog brata.

Na dan mog povratka u stvarnost na stadionu nastupa One Direction, a ulice su zakrčene. Talijani voze kao da ne znaju voziti, Corrado u jednoj ruci drži volan, a drugom me gladi po kosi dok u ustima žvače komad pljuge. Obožavateljice Harry Stylesa su nam zakrčile prolaz svojim piskutavim glasovima i prištavim obrazima, trubimo i jurimo kroz kišu. Bus kasni pola sata, trebala sam biti u Zagrebu još prije tri dana, ali sam još uvijek ovdje. Potrošila sam životnu ušteđevinu, ali nije mi žao. Stojim tamo na kiši i suze mi se cijede niz obraze.

Vožnja do Zagreba traje dvanaest sati, čokolada mi se rastopila u ruksaku, pokraj mene sjedi neki slatki Francuz koji plače za svojom curom. Noge su mi utrnule, neki se Bugari iza mene preglasno smiju, i dalje pada kiša, a ja sam na rubu plača.

Mjesec dana kasnije, Corrado i ja putujemo na Mali Drvenik s mojim starcima. “Our coast is so beautiful, you’ll see”. Zapeli smo u gužvi na autocesti, moji inzistiraju na janjetini, a mama je oduševljena Corradom jer je strijelac i ne zna engleski pa komuniciraju isključivo osmijesima. Do Drvenika dolazimo nekim drvenim čamčićem, imamo kuću samo za sebe, sobu samo za sebe, komad plaže samo za sebe, ali sve to više nije dovoljno. Atmosfera pustog otoka nije nam godila. Sve je krenulo po zlu one večeri kada me komarac upiknuo za lijevi kapak. Oko mi je bilo natečeno, a Corrado je u suzama slao fotografije mog kapka svome tati i svojoj mami doktorici. “It’s just a mosquito” uvjeravam ga dok me on drži za ruku i plače. Čula sam ga kako šmrca jer ja šmrcam. Preokrećem očima. Hoda u toj maslinasto zelenoj potkošulji po cijele dane, njegove nepočupane obrve zure u mene s druge strane stola, čujem ga kako srče kavu, a zvuk njegova disanja u meni počinje izazivati neki nemir i bjesnilo. Vrpoljim se na plaži, mama za njega priprema špagete, hobotnicu i još malo tjestenine, na TV-u se vrti neka talijanska sapunica, sestra ga guta očima: “You have amazing green eyes”, a ja suptilno otvaram kalendar na mobitelu i brojim dane do njegova odlaska. On osjeća da nešto nije u redu, polaže svoj dlan na moja leđa, a ja se izmičem.

On je uvijek tu. Diše u mene, gleda u mene, dodiruje me svojom nogom i svojim zelenim očima. Ne mogu to više podnijeti. Nemam kamo otići, na pustom smo otoku, ujutro se pretvaram da spavam samo da se moramo manje družiti.

Ja mu pričam, on me ne razumije.

Izgubljeni na pustome otoku.

Katamaran nas odbacuje u Split, jedemo omlet za doručak, upijamo sunce dok ližemo sladoled i opraštamo se na autobusnom kolodvoru. On odlazi na aerodrom, a ja mu mašem. Čini mi se kao da je i njemu pao kamen sa srca (ili želim vjerovati da je tako). Odlazim u neki skriveni, gustom krošnjom natkriveni restorančić, naručujem dalmatinsku pašticadu, umačem kruh u toč, mljackam, pijem pivu i po prvi se put u nekoliko tjedana osjećam slobodno.

Potrošila sam životnu ušteđevinu, ali nije mi žao. Nije mi žao bez obzira na to što nikada nisam uspjela prožvakati one njegove sive hlače, New Balance dad tenisice i onu prokletu maslinasto zelenu potkošulju. Ljubav je ponekad ljubav sve dok više nije ljubav. Neke se ljubavi moraju uzgajati u posebnim uvjetima i na točno određenim geografskim dužinama i širinama.

Nismo se više nikada vidjeli.


S ljubavlju,
Lucia



P.S. Ne, naslov nije pogrešno napisan. Vi pogrešno shvaćate.

Klečim na rasklimanoj drvenoj dasci, hladno je, a babe oko mene s crnim maramama na glavi uzdišu i mljackaju dok se svećenikov glas odbija o zidove. “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”, koljena me ubijaju, ali bojim se ne biti ponizna jer su u petom redu bakine frendice koje zvjeraju pogledom i svake nedjelje nakon mise donose baki detaljni izvještaj o mome ponašanju u crkvi. Napokon ide onaj dio kada se jede, ustajem i ubacujem se u red iza nekog nervoznog dede, plazim jezik ispred svećenika, nisam se ispovjedila još od prve pričesti, ali nema veze, Bog ionako svima sve oprašta. Zalijepila mi se hostija za nepce, počinje me hvatati panika jer kažu da to nije dobar znak, osvrćem se oko sebe, ženica plave frčkave kose u ljubičastoj vestici na dugmad udara po orguljama, babe zavijaju, a Isusovo me napaćeno lice uokvireno mekim anđeoskim kovrčama promatra sa zidova. On plače, jaše magarca i krvari, djeca ne smiju sjediti pod misom, neki se klinac navodno onesvijestio, svi ga žele otpratiti u sakristiju, ministranti šuškaju svojim crvenim suknjama, mir s tobom, kovanice zveckaju, a ja se odjednom prisjećam svih svojih grijeha. Guram se prema izlazu, umačem ruku u posudicu sa svetom vodicom u kojoj svi peru ruke, stišćem u džepu onih pet kuna što mi je mama dala za milodar, jede mi se sladoled, ali više nisam sigurna jesam li ga zaslužila.

Mama sjedi na mome krevetu prije spavanja, dodiruje mi kosu i zajedno zazivamo anđela čuvara milog. Ona izlazi iz sobe i zatvara vrata, a meni kroz glavu prolaze sve situacije u kojima ne želim imati anđeosku pratnju. Ide li anđeo s nama i na WC, pitam se dok pogledom panično pretražujem zidove u potrazi za njegovom sjenom.

Na dječjem rođendanu u mraku prizivamo duhove, sjedimo u krugu, držimo se za ruke i vrištimo. Na svakom je rođendanu uvijek i ono jedno dijete koje ne gleda horore i koje se boji duhova, taj klinac sada sjedi u hodniku i čeka da ga pokupe mama i tata dok mi ostali čekamo da se luster ne pomakne. U školi se prepričavaju dojmovi, tko duže nije mogao zaspati, ja uvijek teže zaspim prije vjeronauka jer nas časna Marta svakog utorka i srijede natjera da prekrižimo ruke iza leđa i slušamo priče o tome koliko ćemo dugo gorjeti u paklu. Izvadi svoju malu bijelu bilježnicu i pomno upisuje križiće svima koji su u subotu bili na zboru, a u nedjelju na misi. Ja imam sve križiće, gledam je u oči i lažem, “bila sam kod bake”, a ona zadovoljno kima glavom jer ne zna da me baka zapravo vikendima uči goblenima preko šablone Josipa Broza Tita. Časna Marta zatim teatralno upire prstom u Matiju i Matiju koji ne idu na vjeronauk i zato moraju četrdeset i pet minuta sjediti u školskom hodniku kao primjer za one među nama kojima nema spasa. Zatim nam priča pričicu o dedi i baki koji su prizivali duhove i nakačili na sebe samog đavla, opisuje njegove zube, vrag reži i skače po njima, a baka i deda grebu po zidovima dok se ne sruše od iscrpljenosti i od ludila. Svi iz razreda progutaju knedlu osim onog malog koji ne gleda horore i ne priziva duhove, a ja se sjetim svih onih demona koji me noću promatraju kroz ključanicu i pretvaraju se da su hrpa odjeće na mome stolcu.

Ja se ne bojim demona jer znam da oni žive u meni i sa mnom. Znam da su tu jer se gušim od mirisa tamjana. Oni su onaj glas koji mi govori da nisam dovoljno dobra, da me nitko ne voli i da ću umrijeti od samoće. Budite ponizni, Bog tako hoće. Treba puno patiti, treba vas baciti u trnje, trebate biti napušteni, izgubljeni, to je pravo katoličanstvo, živjeti za onaj trenutak kada ćeš umrijeti. Bog sve vidi i sve zna, on zna da masturbirate i da potajno zamišljate kako nekome razbijate glavu teglicom od Nutelle. Demoni su stvarni, anđeli spavaju u našoj kosi, Bog je stvorio svijet u šest dana, nemojte čitati horoskop, skrivajte dlanove, Harry Potter nije heroj nego zločinac.

Časna Marta neposlušnima prijeti duhovnom obnovom. To vam je ono kada se ljudi bacaju po podu, vrište i pričaju na latinskom dok ih pop škropi svetom vodicom. Hvala, ali ne treba, ja se duhovno obnavljam na svakom obiteljskom okupljanju.

Jedna od meni dražih duhovnih obnova odvila se nekoliko tjedana nakon što me na cesti zaustavila ciganka, uhvatila za ruku te mi za pet kuna prorekla budućnost u kojoj me vidi s djetetom. Zadržala sam hladnokrvni izraz lica, a zapravo sam na prste računala koliko me još mjeseci dijeli od kraja srednje škole jer nisam željela biti teen mom i osobnim sam uspjehom smatrala to što sam dotad dogurala bez ijednog abortusa. Sljedećih sam par tjedana bila izuzetno pažljiva, nisam sjedala na školjku u javnim toaletima, izbjegavala sam muški pogled i suknje iznad koljena – živjela sam pravi suhi katolički san. Baka i deda su se budili sretniji, Alojzije se nekako slađe smiješio s kalendara, bližilo se vrijeme blagdana i blagostanja, a onda je zazvonio telefon i ja sam saznala od prijateljice da sam dobila polusestru. Tata mi je to zaboravio spomenuti. Egzorcizam u Drugoj ulici na drugome katu u našem malom stanu trajao je danima. Susjedi su spustili zastore, poprskali vrata ovčjom krvlju i sakrili se ispod kreveta.

Zadnji sam se put sakrila ispod kreveta kada sam s osam godina sanjala ženu u crnom koja je ušla u kuću kroz tavan. Ispričala sam to baki koja me prvo zagrlila toliko snažno da sam skoro prestala disati, a zatim se bacila na telefonski imenik i krenula zvati redom sve susjede, majstore, rođake i stričeve. Sanjala si smrt. Odmah je izvukla i crninu iz ormara, izgubila je već gomilu braće i sestara, a kada joj je sestrična umrla od raka dvije godine nakon moje vizije, uputila mi je značajan pogled. Odjednom mi je počela točiti previše kave, a premalo mlijeka u šalicu, soc treba biti crn i gust kao zemlja, a dok sam ja skupljala krpelje po livadi, ona bi preokrenula moju šalicu i pažljivo proučavala budućnost što se ocrtavala na stijenkama. Tata je nanjušio moj potencijal svojim nosom za biznis pa sam ubrzo počela puhati u njegove listiće iz kladionice, početnička sreća, derao se na mene kada više nisam htjela ljubiti zgužvane smrdljive papire pa sam ubrzo postala i glavni krivac za neuspjeh njegovog poslovnog modela.

Godinama kasnije koristim svoje treće oko kao glavni izvor prihoda dok pišem horoskope i proučavam položaje zvijezda za jedne novine. Sjedim u naslonjaču, liječim slomljena srca i uvjeravam čitatelje da je u životu najvažnije imati samo malo više strpljenja. Savjetujem im da popiju najmanje šest čaša vode dnevno jer se sluznica brže suši kada je Mars u Veneri, izađite iz svoje sigurne zone i odvažite se prići osobi koja Vam se sviđa, otvorite se prema novim iskustvima, udaljite se od emocionalnih vampira, izborite se za tu povišicu! Vi mislite da je to jednostavan posao, ali ni ne znate s kolikom se društvenom odgovornošću nose svi astrolozi ovoga svijeta. Što ako se netko zaista i odvaži izaći iz sigurne zone, da otkaz i pobjegne od alimentacije na drugi kraj svijeta? Stavite sebe na prvo mjesto, Vi ste središte vlastita svemira. “U horoskopu je pisalo da treba krenuti od malih stvari” zamišljam kako kroz suze govori neka vaga koja si je upravo u naletu inspiracije sama odrezala šiške.

Kada znaš horoskop, znaš previše toga. Mama i tata su se stalno svađali zato što su oboje vatreni znakovi – mama je ovan, a tata strijelac. Mama je uvijek kraj kreveta držala ukoričeni ljubavni horoskop jer je horoskop nova Biblija, a prvo pitanje koje bi mi postavila kada bih joj rekla da mi se netko sviđa bilo je uvijek vezano uz njihov horoskopski znak. S vremenom sam naučila da trebam izbjegavati rakove i jarčeve, da opsesivno ribam pločice u kupanici jer sam u podznaku djevica te da mi zapravo u životu treba samo jedan pravi strijelac. Nisam sigurna treba li mi strijelac zato što sam lav po horoskopu i tako nam je zapisano u zvijezdama ili zato što mi je i tata strijelac. Nije ni bitno jer i jedna i druga pretpostavka samo potvrđuju važnost (i istinitost) horoskopa. Nitko ne vjeruje u horoskop, a svi potajno provjeravamo ljubavnu kompatibilnost znakova na mobitelu. Kada si rođen, mislim, u kojoj bolnici i u koliko sati?, pitam ovako bezveze, za svaki slučaj. Predlažem da se na osobne iskaznice stavi horoskopski znak, čisto da odmah znamo s kime imamo posla i da se na vrijeme izbjegnu katastrofe. Mislim, sigurno se neću upuštati u poslovnu suradnju s dvoličnim blizancima ili biti iskrena prema škorpionima. Treba biti pažljiv s takvim stvarima.

Uzmite mene za primjer. Ja sam lavica i imam dugu gustu kosu, zovu me kraljica, živim s mačkom i mazim se kao da sam mačka jer ja jesam mačka. Pišem u prvome licu jer je moja perspektiva najvažnija, mi egocentrični lavovi ionako mislimo da se cijeli svijet vrti oko nas i da je naše mišljenje važno. (Što je očito istina.) U slobodno vrijeme volim gledati skupe stvari u izlozima (samu sebe), bacati krhke stvari u zid i profinjeno dramatizirati.

Anđeo čuvar me napustio još davnih dana, vidio je da se ne znam ni prekrižiti kako spada i da nakon toliko godina još uvijek nisam naučila da vodenjak i lav očito nisu match. Sva sreća pa nas danas motre sa svih strana i iz svih ekrana, možda nisu anđeli, ali su tu s nama. Vjerojatno zato još uvijek nisam prekrila web cameru na svome laptopu, jednostavno nisam navikla biti sama.

Izađite iz sigurne zone, nemojte biti ono što jeste.
Niste Vi krivi, kriv je retrogradni Merkur.
Potpišite peticiju za hostiju bez glutena.

I nipošto nemojte zaboraviti provjeriti i podznak!

Vaša Lucija, lavica u podznaku djevice.

Baš sada kada bih trebala završiti faks, zaposliti se i imati dovoljno novaca da napokon mogu otići na skijanje, snijeg je odlučio prestati postojati, a za sve je krivo globalno zatopljenje. Uskoro više nećemo moći voziti ni automobile, previše ispušnih plinova, a moj tata će morati ispočetka izgraditi svoj identitet jer se ljubav prema BMW-u, “najboljem autu na svijetu”, u mojoj obitelji prenosi iz generacije u generaciju. Ni rižoto sa škampima više nema isti okus: otkad se počelo pričati o zagađenju, svaki zalogaj ima okus po mikroplastici.

Uskoro će se otopiti i posljednje sante leda, Venecija će postati nova Atlantida, a ja nikada neću probati prave germknedle. Oduvijek sam sanjala o tim velebnim bijelim brežuljcima, zamišljala kako pokušavam ne slomiti nogu dok se spuštam po crvenoj stazi i panično zaobilazim ljude i djecu oko sebe na skijama. Vidjela sam nas kako sjedimo kraj otvorenog kamina zagrljeni, prsti su nam isprepleteni dok slušamo kako vani huče snježni vjetrovi. Srčemo kuhano vino dok pokušavamo složiti neki dobar selfie, na žičari mlataramo nogama, a navečer se opuštamo u sauni. Taj život je trebao biti moj život. Najbliže Saint Moritzu u mome životu bilo je brdo pokraj bakine kuće, iza susjeda Tomajića koji je imao tri sina s podebljim nadlakticama i izvanrednim smislom za rastavljanje automobila (i slaganje njihovih olupina po dvorištu). Deda bi podmazao sanjke špekom, dao meni i sestričnama koji zalogaj da se zagrijemo dok žvačemo, a onda bi se nas četiri izgubile u bjelini. Najgore je bilo kada se spustiš pa se trebaš popeti natrag, već sam tada počela sanjati o žičari.

Tek kada sam krenula u školu shvatila sam da su moji starci možda siromašni. Ekipa je dobivala dodatnih tjedan dana praznika radi skijanja, a mi ostali smo odlazili u školu s knedlom u grlu jer je uvijek postojala neposredna opasnost da će netko možda baš danas vašom glavom sastrugati snijeg s betona. Gacala bih u mokrim čarapama do doma, sjedila pokraj radijatora da izbacim hladnoću iz sebe, zubi su mi cvokotali dok sam čekala da se mama vrati s posla i izdere na mene zbog lokve koju sam napravila u hodniku. Jednog sam se poslijepodneva tako probudila ispod radijatora zapetljana u paučinu i komade sive prašine, položili su me na kožni kauč, a ja sam se izmučena groznicom neuspješno borila s mamom koja mi je temperaturu uvijek skidala čepićima. U bunilu i s hladnim oblozima na čelu buljila sam u televizor na kojem se prikazivao Orašar za djecu, a u jednoj je sceni ogromni sivi štakor odgrizao nekoj bradatoj ženi nožni palac. Izbljuvala sam se pokraj plavog plastičnog lavora i nikada više nisam iz glave uspjela izbaciti tu debelu sivu štakorčinu.

Kasnije sam naučila da Orašar zapravo nema nikakve veze sa štakorima, to su zapravo smeđa bunda i bijeli biseri oko vrata neke starije gospođe koja zajedno sa svojim unucima nakon večere odlazi na balet. Orašar je tradicija, srebrna žlica kojom se upotpunjava set hoch godišnjih aktivnosti. Prvo ide Orašar, a zatim dolaze krema za sunčanje i skijaške naočale. Nakon Bad Kleinkirchheima treba se zagrijati u malo toplijim krajevima: resort, kokteli i brčkanje s dupinima.

A sada svemu tome prijeti izumiranje. Australija je u plamenu, ljudi stavljaju slatke male koale koje piju vodu na storyje, plače se i poseže za maramicama, sva sreća pa nismo Australija, mi smo samo Hrvatska, još uvijek najljepša zemlja na svijetu. Bez snijega nema ni zimske čarolije, snovi o nježnim poljupcima ispod snježnih pahulja sada su mrtvi baš kao i san o prijelazu s fosilnih na obnovljive izvore energije. Samo sam jednom jela jastoga, nisam nikada otišla u potragu za smislom u turistički resort na Baliju, nitko mi nikada nije ispleo pletenice i još uvijek mi ayahuasca nije izmijenila percepciju. Sve sam to čuvala za onaj trenutak nakon faksa, kada napokon krenem živjeti. Izgleda da mi se više i ne isplati biti bogata – što mi vrijedi novi Macov ruž kada ćemo ubrzo svi morati nositi one zelene maske preko face, a uskoro više nećemo moći raditi ni jogu na balkonu jer će biti bolje izbjegavati duboko disanje.

A nedavno me napala i vrana. Hodala sam kroz park pokraj ogoljenih stabala, hladnoća me škakljala po obrazima kada sam osjetila snažan udarac u glavu – mislila sam da me netko pogodio kamenom, ali ne, bila je to samo vrana. Vrana koja je nastavila manijakalno kružiti oko moje glave, a ja sam se sjetila svih onih dokumentaraca koje sam napušena gledala u tri ujutro o tome kako vrane pamte lica, prenose znanje o neprijateljima s generacije na generaciju i kako su zapravo jako brižni roditelji. Sjetila sam se i kako sam nekoliko dana ranije vidjela vranu kako otvara karton od pizze koji je ležao pokraj kante za smeće, quattro formaggi, grabi jedan komad kljunom i nestaje iza ugla. Smeće ih osnažuje, vrane će preuzeti svijet, kažem vam. Jednog ćemo se dana probuditi okruženi debelim slojem magle, čut ćemo ih kako grakću i znat ćemo da nas već duže vrijeme promatraju. Ulice će biti zakrčene, zrak će biti zagađen automobilskim trubama i sirenama, a mene ćete izbezumljenu pronaći tri dana poslije u nekoj grabi kako bezuspješno pokušavam pobjeći od ekološke katastrofe. Zašto? Jer apokalipsa ne ide na ruku ljudima koji ne voze auto, nemaju bicikl i nose leće. Slabovidnicima poput mene nikada nije bilo suđeno.

Možda je spas u skidanju dioptrije. Brže-bolje sam pristala praviti društvo frendici kada me pozvala da joj se pridružim na popodnevnom druženju s bogatim ljudima iz Slovenije. “Bit će i doktora”, a ja želim uživati u posh životu dok još mogu, dok još nije prekasno. Znala sam točno što me čeka: ručak, kokteli i večera, malo uštogljenog stajanja pokraj šanka uz obavezno zabacivanje duge ispeglane kose i nervozni smiješak. Kopam po ladicama u potrazi za nepoderanim čarapama, ali bezuspješno. Tražim naušnice koje još nisu zahrđale, iz ormara izvlačim haljine koje izgledaju skupo. Kap parfema tu i tamo dok se gledam u ogledalo i vježbam profinjeno držanje. Za stolom svi šutimo i izgledamo lijepo. S tjeskobom izgovaram svoju narudžbu konobaru, kako se ovo izgovara i što je dobra baza za koktele, jesam li pretjerala s votkom? Stružem vilicom po tanjuru i vrebam bruschette premazan pačjom paštetom koji me tužno promatra usamljen na bijelome pladnju. Osvrćem se oko sebe, “hoće netko uzeti ovaj zadnji komad?”, zabadam vilicom u sočnu kremastu teksturu, prerežem ga na pola jer sam elegantna i znam kako se jede u visokom društvu, a onda ga slasno ubacim u usta. Pokraj mene sjedi soon-to-be kirurg, “on ti je živio na Beverly Hillsu” namiguju mi preko puta stola, pokušavam pronaći zajedničku temu, kažem da sam nedavno operirala sise, on ne skuži da je to šala, a poslije mi frendica kaže da je rekao za mene da imam stvarno savršen nos. Kasnije nepomično stojimo u kutu jednog zagrebačkog bara, slušam o tome kako su pušači sebični i kako se ne vole dok promatram crvene nikotinske krijesnice kako tumaraju po utrobi tog dosadnog mjesta na kojem se baš nitko ne zabavlja. Dosadno mi je i želim cigaretu, “ionako ćemo svi umrijeti”.

Baš smo svi jebeni licemjeri. Kao bojimo se onog odbjeglog otoka smeća koji proganja pijane mornare na prekooceanskim putovanjima, a zapravo ne shvaćamo da smo mi taj otok i da je sve oko nas smeće. I one nove zavjese iz Ikee i šalice i nove mirisne svijeće i naša vizija budućnosti zatrovana mišlju da ćemo biti sretni ako se okružimo lijepim i skupim stvarima. Jednoga ću dana dobiti dobro plaćeni posao u dobroj firmi, isplaćivat će mi božićnicu i plaćati prijevoz, a ja ću gomilati svoje zlatnike i sanjati o trenutku kada ću se svojim sjajnim sportskim automobilom provozati kroz kvart sa spuštenim staklima i zaslijepiti susjede svojim srebrnim naušnicama. Doći ću doma iscrpljena od dobro plaćenog posla u dobroj firmi, prebaciti noge preko novog crvenog taburea, streamati novu seriju na Netflixu i usput preko interneta naručivati nove cipele. Poslije ću se zgražati u trgovini kada vidim da neki ljudi i dalje upotrebljavaju plastične vrećice jer ekološka svijest očito još uvijek nije dio našeg mentaliteta.

Kao ni samosvijest, očito. Sve je uzalud, mi isti smo ko pre, ne zaboravite uzeti platnenu vrećicu sljedeći put kada budete išli u trgovinu po jogurt u plastičnoj ambalaži. Ako ne za koalu, onda za mene, da mogu još jednom smazati jastoga.

Vaša Lucija

Uvijek su mi govorili da će se u jednom trenutku stvari prelomiti i da ću samo početi dobivati pozivnice za vjenčanja. Nisam im vjerovala – moja je ekipa donedavno sjedila razvaljena na kauču, svatko sa svojim kartonom vruće pizze, diler nam je slao smajliće, a vikendom se doručkovala Dorina čokolada s lješnjacima (jer je Milka preskupa). Sjedili smo za kuhinjskim stolom svako jutro i ogovarali susjedu s trećeg kata. Prsti su nam smrdili po duhanu, cimerica je imala zelenu kosu, a ja sam svakog ponedjeljka bila na dijeti. A onda se sve promijenilo.

Ljetos, dok sam bila zauzeta plakanjem ispod tuša i zurenjem u prazno, skoro sve moje frendice su si našle dečka. I to ne bilo kakvog dečka, nego jednog od onih zbog kojih se i ne plače koliko su dobri. Idu skupa na izlete, putuju u Italiju, jedu tortilje i rižoto s gljivama, evo ih, već biraju i zastore u Jysku za svoj zajednički život! Nemojte me krivo shvatiti, sretna sam ja zbog njih i drago mi je što su pronašle nekoga tko ih voli i bla bla, ali što je sa mnom? S kim ću ja sada trošiti svoja pluća i svoj novac vikendima? Znam taj scenarij jako dobro; “Ma jesi normalna, naravno da idemo van, imam doma butelju vina”, pojavim se kod njih s još jednom buteljom za svaki slučaj, pijemo i prolijevamo po sebi dok pjevamo Lady Gagu. Zovemo Uber, smijemo se vozaču iza leđa, vani smo i sve je prepuno likova koji vrebaju, ali glazba začudo nije loša. Pomislim kako nam dosta dobro ide, a onda ih vidim kako se počinju vrpoljiti, odsutne su i zure u vrata, u ruci drže mobitel koji stalno vibrira. Znam da razmišljaju o bijegu i o tome kako će se zavući svojim dečkima ispod pokrivača, a znam i da sam im ja trenutačno jedina prepreka na putu prema sreći i noćnom sladostrašću. Smišljaju izliku u glavi, a ja im pomažem: “Hoćeš da idemo doma?” Osmijeh zatreperi na njihovim znojnim licima, rastajemo se, lažem da idem do pekare, a zapravo odlazim sama u neki klub, naručujem pivu na šanku i upoznajem lika s OCD-om. Razmijenimo brojeve, ne spremim ga u imenik, šalje mi poruke za dobro jutro, “Dobro jutro”, sve dok i on i ja ne shvatimo da ništa od toga zapravo nema previše smisla.

Što nismo mi trebali biti jedna od onih sjebanih ratnih generacija koje imaju problem s vezanjem i iskazivanjem emocija? Taman kada sam prigrlila svoju nesklonost grljenju i pomislila da ćemo svi skupa živjeti sretno do kraja života na kauču i slati si međusobno memove, shvatila sam da moram početi štedjeti za haljine i cipele koje ću nositi na sva ta silna vjenčanja. A baš sam mislila da ćemo zajedno izbjeći taj metak. Tati sam se nasmijala u facu kada mi je rekao da će mi platiti vjenčanje, a sada razmišljam o tome kako sam možda pogriješila i kako je možda i meni vrijeme da se udam. I ja isto želim dobiti toster i set kristalnih čaša na poklon! A i ne želim da me se prestane zvati na druženja jer nemam s kim biti u paru u Pictionaryju.

Moja frendica Morana i ja složile smo se kako je za prvi brak najrazumnije izabrati nekog strastvenog, najbolje umjetnika ili nekog mladog rastrganog filozofa koji puno čita i koji će spremno prihvatiti i podijeliti s nama sve jutarnje mamurluke i smrad cigareta u našoj kosi. Za prvi će brak čak i madrac na podu biti sasvim dovoljan jer ćemo se ionako samo seksati i svađati. Djeca ne dolaze u obzir, još uvijek smo premladi, a nemamo ni novaca jer smo tek nedavno pozavršavali fakseve i škole i još uvijek se pronalazimo. Prvi muž mora biti zgodan jer je još uvijek mlad i nema izliku za šlauf oko pupka, a ima podočnjake jer noću radi i pije s nama do jutra. Kada se rastanemo bit ćemo ionako na nuli: kristalne su se čaše porazbijale davnih dana, dobili smo tri tostera na svadbi pa si svatko može uzeti jedan, nemamo djece, a zajedničke smo fotke izgubili još kada smo izgubili svoje mobitele. Drugi put je drugačije, sada napokon shvaćamo kako je za brak potrebno i više od strasti. Drugi je muž stariji i ima zavidnu karijeru, ljubav je kompromis, a mi napokon više ne moramo gasiti grijanje po noći.

Jedino ne znam gdje ni kako da nađem muža. Izlazim jedno šesnaest puta mjesečno van, svaki drugi tjedan idem na novi dejt, a ni dalje nisam uspjela upoznati nekoga normalnog. Online dating me iscrpljuje: heteroseksualnim muškarcima netko treba platiti tečaj da nauče kako se fotkati i kakve fotke ne stavljati na Tinder. Radim od doma, ne učim u knjižnici, izbjegavam predavanja na faksu, svi su mi niski, rijetki su mi zgodni – tko mi preostaje? Kriperi koji mi namiguju u tramvaju? Deda s trećeg kata koji mi je pokazivao svoje medalje u liftu? Mislim, nisam ni ja savršena, možda ću vam baciti kockice u glavu kada budemo igrali Jamb, a možda ću i izmigoljiti svoju ruku iz vašeg dlana kada prema nama na ulici bude hodao netko zgodniji. Ali hej, moj tata će nam platiti svadbu!

Ne mogu iskreno zamisliti ništa gore od planiranja svoje svadbe. Kako da uspješno zagubim pozivnice za članove šire obitelji? Kako da ja, osoba koja ne zna i ne može reći ne, izaberem vjenčanu kumu, a da ne razočaram sve svoje prijateljice? Što ako na dan vjenčanja vidim mladoženju kako baca pare tamburašima i njegovog pijanog frenda prerušenog u lažnu mladu? Zamišljam si onaj trenutak nelagode kada ti mladoženja gurne jezik pred cijelom familijom ili kada vidiš da stric prilazi stolu s tvojim prijateljima.

Obožavam vjenčanja, ali samo ako dolazim kao plus jedan. Blaženi plus jedan, možeš se napiti bez straha da će te netko osuđivati jer te nitko ionako ne poznaje. Kada će godinama poslije pregledavati fotke, vidjet će samo neku slatku curu u lijepoj haljini koja zajedno s barjaktarom maše zastavom i u kutu sale pije svoju šestu travaricu. Još uvijek me sram kada se sjetim svog prvog plus jedan iskustva: imala sam devetnaest godina i krenula sam na vozački, nije mi baš išlo, a instruktor se baš u to vrijeme trebao oženiti. Rekao mi je da mogu doći na njegovo vjenčanje ako budem išla s njegovim bratićem kojeg sam poznavala dosta površno, ali koji mi je bio sladak. I tako je na dan vjenčanja bratić došao po mene: ja sam se utegnula u usku crnu haljinu, namazala crvenim ružem i ležerno ušetala među njegove babe i tetke. Ubrzo sam na plesnom podiju upoznala barjaktara i kuma, pozvali su me da sjednem s njima za stol, barjaktaru se nije dalo tražiti zastavu, a ja sam cijelo vrijeme s pivom u ruci umirala od smijeha. Bratiću nije bilo do smijeha, a barjaktar mi se nakon toga javljao još tjednima. Nikad se više nisam pojavila na vozačkom.

Ispričavam se bratiću, ali i svom bivšem dečku kojeg sam ostavila nakon što me poveo sa sobom na vjenčanje svoje sestrične. Htjela sam ga i puno ranije napucati, ali nisam mogla jer su već zalijepili cedulju s mojim imenom za stolac, a i voljela sam njegovu obitelj (vjerojatno i više nego njega). Cijelu sam se večer borila sa stotinu ukosnica u kosi, čak sam odradila i jedan ples s mladoženjom, iznad Tešnja zora sviće, a naša je ljubav preživjela do sljedećeg jutra kada smo se zgaženi probudili na mom krevetu. Rekla sam mu da ne mogu više. Ne znam, valjda me vjenčanja deprimiraju jer su svi tako sretni osim mene. Što ako nikada ne budem toliko ludo zaljubljena da odlučim staviti svoje ime na komad papira kojim ću svjesno upetljati državu u svoje privatne odnose i zakomplicirati svoju budućnost? To je valjda najveći dokaz ljubavi, kada odlučiš samoga sebe strpati u zatvor. I promijeniti prezime, tako da moraš potrošiti par tisuća kuna na nove dokumente. (Ali te barem nitko iz srednje više neće moći pronaći na Facebooku.)

Mislim da se nikada neću udati jer ne volim zlato i nosim samo bižuteriju. Starci su mi se rastali kada sam bila mala pa se uvijek mogu na to izvlačiti jer sam kao oštećena i ne znam što je zapravo ljubav ako ljubav nije međusobno poklapanje slušalice i svađanje oko novaca. A ako se i udam, željela bih da svatko od nas dvoje ima svoju sobu i da ne moramo baš uvijek biti skupa u paru u Pictionaryju.

Uhvatit ću ja taj buket prije ili poslije,


Lucija

Jednom davno u kući boje govana živio je jedan mladić smeđih očiju i oštre crne kose. Kada smo se prvi put ljubili podsjetio me na ribu koja se koprca na suhome – koža mu je bila prozirna, a ruke teške. Izgledao je aristokratski, kao netko tko nikada nije izašao na sunce, bio je bijel poput čarapa koje je nosio i navlačio preko svojih iznenađujuće glatkih listova. Sjedila bih na njegovom velikom crvenom kauču i promatrala ga kako prebire po klaviru: svirao je prekrasno, a ja sam buljila u njegove prste i željela da me dodiruju. Viđali smo se svaki dan dva puta, u podne i predvečer, a vrijeme između ubijali smo telefonskim razgovorima. Rekao mi je da me voli više od vlastite sestre.

Upoznali smo se preko moje najbolje prijateljice – ja sam tada imala dečka, a njihova je ljubav potrajala puna tri dana. Moj dečko je bio biker i nosio je duge masne šiške preko nepočupanih obrva, njegova se ekipa okupljala ispred crkve i skakutala na svojim biciklima. Nosili su kockaste Vansice i pili Colu. Bila sam zaljubljena, ali ne previše. Ubrzo sam vrijeme počela provoditi sa svojim novim najboljim crnokosim prijateljem – pričali smo ljudima da smo brat i sestra, suptilno me primio za ruku jednom kada je zagrmilo, a dečku sam rekla da smo mi samo prijatelji i da zaista nema razloga za brigu. Jedne me večeri nazvao da mi kaže kako se moj voljeni biker ljubi iza škole s jednom starijom frčkavom plavušom i to mi je slomilo srce na nekoliko sati. Bacila sam mobitel u pod, a nakon tjedan dana, mladić smeđih očiju i ja dogovarali smo naš prvi romantični susret.

Dogovorili smo se da ćemo se naći na autobusnom kolodvoru. On se vraćao s mora, a ja sam oprala kosu i obukla svoje nove ljubičaste hlače. Došla sam malo ranije, nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula dok sam čekala njegov autobus. Taman kada mi se miris autobusnog kolodvora počeo zavlačiti u kosu, nebo iznad mene se odjednom zamračilo. Grane su se povijale pod grubim dodirima vjetra, kosa mi je vijorila, a ja sam se šćućurila na crvenoj plastičnoj klupici, okružena mirisom bljuvotine i duhana, sve dok se on napokon nije pojavio.

Bilo je to jedno dugo i turbulentno ljeto obilježeno stalnim prekidima i ponovnim susretima. Imali smo jedva petnaest godina, a on je krao starcima novce s tavana i vodio me na ručak. Mala provincijalka, prvi put u vlaku za Zagreb. Sve mi je bilo tako novo i uzbudljivo, napokon mi se život počeo pojavljivati u svim svojim bojama i oblicima. Vozili smo se taksijem, kupio mi je plavu haljinu s volanima u Zari, a ja nisam mogla ni željela reći ne. Išli smo se ljubiti u kino, jednom smo željeli pušiti travu, ali su nas prevarili i prodali nam čaj od matičnjaka pa smo si kupili bocu votke. Upoznala sam ga sa svojim prijateljem Filipom i svi troje smo se ponekad zajedno družili. Imao je u sebi nešto posebno, neku tajanstvenu magnetnu privlačnost radi koje sam se neprestano vraćala natrag. Bio je prosječnog izgleda, ali iznadprosječne inteligencije, a uz njega sam se samo smijala i smijala i smijala. A onda me jednog dana odvukao do naše klupice pokraj glazbene škole i rekao mi da umire. Zurila sam u svoje tenisice i prebirala po vlažnoj tamnoj zemlji, nisam znala što da kažem ni što da napravim. Klupa mi se zalijepila za hlače, bila je jesen i sve je bilo mokro, lišće je šuštalo, a njegove su smeđe oči titrale ispunjene suzama.

Idući je put došao obrijane glave, tumor na mozgu, mora prestati trenirati kickboxing jer strahuje od potencijalnih udaraca u glavu. Prepričavao mi je susrete s ljudima iz čekaonice, a ja sam žvakala komad vlastite kose i gladila ga po ruci, trudila se izgledati zabrinuto i suosjećajno iako duboko u sebi nisam osjećala ništa. Za svoju sam vidnu ravnodušnost krivila činjenicu da se nikada dotad nisam zaista susrela sa smrću, ali odmah bih se sjetila koliko sam tugovala kada sam sa šest godina pronašla svog zeca spljoštenog na vrelom asfaltu ili svojih suza kada mi se pčela s prozora utopila u čaši vode. On nije bio ni divlji zec ni kućna pčela, on je bio mladić kojeg sam navodno voljela, ali sam se i dalje bezuspješno tjerala na plač, a moja je mama tjednima tražila mjesečev kamen kojim ćemo ga izliječiti.

Rekao mi je da ima vremena do Božića, a zima se već počela opasno približavati. Mraz je zahvatio živicu i grmove ruža, a ja sam odlazila doma nakon naših susreta s nekim nemirom u srcu. Božić prolazi, borovi se bacaju kroz prozore na opustošene ulice, a ja ga promatram i želim ga pitati zašto zaboga ne umire. Izvukao se s nekoliko neugodnih tišina, dječak koji je preživio i dalje me drži za ruku dok mi priča o tome kako je spreman napustiti svoj dom i otići u Legiju stranaca. “Tamo zaista pripadam”. Dok mi to govori ja buljim u njegove masne potkoljenice i u žilu koja mu često zatitra iznad lijevog oka, pokušavam dokučiti što se skriva iza tih gustih nepočešljanih obrva koje je u fazi umiranja zaboravio obrijati. Nekoliko tjedana nakon ležimo u hladnoj sobi na njegovom krevetu, a on mi šapće na uho da me voli, ali ne više od Boga jer je shvatio da zapravo želi postati svećenik i odbaciti sve materijalne prizemne vrijednosti. Gladi me po kosi, a ja ga i dalje slušam, ja sam i dalje tu: dolazim i skidam cipele u hodniku, penjem se stepenicama do njegove sobe i zavlačim pod pokrivač. I dalje se smijem na njegove šale. Ponašam se kao da sam glupa, ali nisam glupa, ja sam samo začarana i opijena njegovom karizmom jer je on netko za čijim se društvom žudi i uvijek kada sam bila pokraj njega željela sam da me voli.

Dok se pokušavao probiti na glazbenoj sceni, pričao je po gradu da mi je mama kurva, a sestra retardirana. Govorio je da ga ne želim pozvati kod sebe doma jer mi je neugodno što ne živim u raskošnoj palači poput njega, ali ja se nikada nisam sramila svoje obitelji i nikada nisam nekome rekla da ga volim više od vlastite sestre.

Ne sjećam se kada smo prekinuli ni kako sam se iskoprcala iz njegova stiska, sjećam se samo da mi je godinama poslije jedne ljetne večeri Filip priznao da su se on i dječak koji je preživio potajno viđali meni iza leđa. Smučilo mi se od kombinacije jeftinog vina u plastičnoj čaši i činjenice da su oni bili zajedno dok smo mi bili zajedno. Moj prijatelj sjedi preko puta mene i tužno se podsmjehuje našim isprepletenim životima, baš kao što smo se nekoć zajedno podsmjehivali profesorima dok smo sjedili skupa u školskoj klupi i crtali jedan drugome po radnoj bilježnici. Njegova prva ljubav, moja je bivša ljubav: svi smo se zajedno družili i bili smo si jako prisni. Osjećala sam istovremeno i prijezir i olakšanje što nisam jedina koja je pala na šarm njegove manipulacije, tim prstima sve nas je obrlatio, svi smo popadali na pod od smijeha na njegove šale. Nisam nikada posumnjala jer, koliko god je naš odnos bio poremećen, uvijek sam vjerovala u neku mističnu povezanost između nas dvoje, vjerovala sam u svoju posebnost, a sada više nisam vjerovala baš nikome. Ménage à trois, prvi put u životu. Razumjela sam i Filipa, svi smo mi u potrazi za ljubavlju, a u toj našoj maloj i skučenoj sredini svi ujutro izvlače iz ormara svoje najljepše heteroseksualne osmijehe – preko dana bježe od sebe, a noću i vikendima razbijaju čaše, prevrću kante i zavlače ruke u džepove onih o kojima sanjaju dok masturbiraju pod tušem i sa svojim djevojkama.

Nekoliko mjeseci nakon što sam saznala bolnu istinu, uvjeravam našeg zajedničkog ljubavnika da se on i ja moramo naći. Ja želim da on zna da ja znam. Sjedimo u mraku njegova auta, parkirani u magli pokraj rijeke, vani je hladno, a ja spuštam zaslon sjedala i čistim si nokte od nervoze. Sve sam mu ispričala. Vidjela sam kako mu titra žila iznad lijevog oka i sjetila sam se kako je njegova kuća mirisala po drvetu dok smo se pretvarali da čitamo knjige kada je njegov tata ulazio u sobu. Držao je ruke nepomično na volanu nekoliko sekundi prije no što se okrenuo prema meni, oči su mu zabljesnule poput onih munja na našem prvom romantičnom susretu kada mi je rekao da sada nema drugog izbora, mora nas ubiti.

Nije nas ubio. Odvezao me te večeri doma jer se ljudi poput njega nikada ne ubijaju, a zatim se odvezao zauvijek i iz mog života. Život piše najbolje sapunice, a ja živim u nadrealizmu od trenutka kada su mi izrasle prve dlake ispod pazuha. Još uvijek čuvam onu plavu haljinu s volanima, nazovite to stockholmskim sindromom ili kako god hoćete, ali mislim da se nikada nisam slađe smijala s nekim kao s dječakom koji je preživio.

S ljubavlju,
Lucija



P.S. Pišite mi o svojim bizarnim (ljubavnim) iskustvima.

Jednom me usred noći iz sna trgnuo neki prodoran zvuk. Upalila sam svjetlo i osvrnula se oko sebe, ali nisam uočila ništa neobično. Pogledala sam na sat i vratila se u krevet, a kada sam ujutro stala na komad stakla, shvatila sam da je te noći s mog zida pala slika i razbila se. Dok sam omatala palac u komad WC-papira, čitala sam članak o potresu koji je negdje na drugom kraju svijeta razrušio nekim ljudima kuće i obitelji. Kad se dokinu geografske granice i preračunaju vremenske zone, tektonska pomicanja u Južnoj Americi izjednačila su se u minutu s onima u mojoj sobi. Tog sam trenutka shvatila da je ključ razumijevanja svijeta krenuti od vlastite sobe.

Godinama poslije ležim u svojoj sobi u nekom drugom dijelu grada i buljim u istrošeni požutjeli strop. Na zidovima ove sobe nema mrtve prirode, samo teški tamni ormari i jako malo prostora za disanje. Od crkve sam odustala s devet godina kad me mama u bijeloj haljini poslala na Cvjetnicu. U kosu mi je uplela cvijeće, u ruke tutnula buket narcisa, a ja sam se osjećala bitno i sretno i možda bi to bio jedan od ljepših dana mog ranog djetinjstva da me časna sestra nije odlučila zamotati u komad bijele ofucane tkanine jer “svi moraju biti isti”. Povrijeđena i na rubu suza, shvatila sam da kršćanstvo nije za mene, ali evo me sada, ležim na krevetu godinama poslije i buljim u strop dok se gušim u ljetnim izlučevinama i prvi put razmišljam o tome da se pomolim. Molim te, svevišnja silo, ako postojiš, daj mi neki znak i reci mi ima li smisla razmišljati o njemu? Ja zazivam, a donja usna podrhtava: izgovaram te riječi toliko tiho kao da se bojim vlastite osude jer se zaista i bojim vlastite osude, sram me što sam otišla toliko daleko u svojem očaju da sam odlučila u sve to uplesti i kozmičke sile.

Iduće se jutro budim mokra i u znoju, izlazim iz sobe, a sa stropa mi se smiješi ogromna, smeđa mrlja. Zovem predstavnicu stanara, dolaze vodoinstalateri, susjedima je pukla cijev, voda se nakupila u međuprostorima, prokapalo je po namještaju i po ružnim crnim ormarima. “Zašto je sve smeđe” pitam majstora – “to su ti fekalije” govori, a ja ribam ruke u kupaonici i razmišljam o govnima u vlastitoj sobi koja su došla odozgo, baš kao odgovor na moje sinoćnje molitve. I umjesto da se sjetim onog potresa i one slike koja se razbila u tisuću komadića, odlučujem zanemariti božansku providnost, zažmiriti na još jedan očiti znak.

Sve je počelo kojih mjesec dana prije dok sam uživala u jednoj od svojih brojnih razuzdanih epizoda. Sjećam se tog kobnog dana kao da je bio jučer – bila je subota, svibanjski dan. Čitala sam Ljubavnika od Marguerite Duras i dopisivala se s jednim dečkom s kojim sam se tada viđala (s vremena na vrijeme), a nakon što sam kupila bocu vina, cigarete i mačju hranu, otišla sam s cimericom na neki party u Maksimir. Ulila sam bocu muškata u sebe, vani je sipila neka kišica, cijeli je svibanj bio preslika 2019. godine: tjeskoban, ispodprosječan i tužan. Nisam se posebno sređivala jer mi se nije dalo, party je bio užasan. Kada je kiša počela padati, podijelili su nam kabanice, a do koktela nismo mogle doći jer su se kokteli posluživali samo u VIP-dijelu. Platiš da ne pokisneš dok ti mućkaju koktele – mi nismo platile pa smo morale prokrijumčariti običnu cugu pokraj zaštitara, zavući se na neke klupice ispod drveta i zapaliti pljugu.

Bio je još uvijek dan kad smo se vraćale kući, sve su cure bile na izmaku snage, ali ja sam odlučila da ne smijem i ne želim odustati. Kad krenem, ne stajem. U rastresenom psihičkom stanju, opijena morbidnim količinama alkohola i trave, našla sam se s trećom frendicom u gradu. Otišle smo na viski-kolu u neki birc u kojem su nas zaskočili muškarci s prejakim mirisom parfema i preslabim smislom za humor. Jedan od njih rekao je da čita Jordana Petersona, što je već tad bilo sasvim dovoljno za cjelovitu karakterizaciju njegova lika, ali alkohol je uništio moju urođenu pronicljivost. Potreba da istakne markiranost odjeće koju nosi, činjenica da pije piće na slamku, nosi previše parfema i posprema sobu jer je to pročitao u self-help priručniku za mlade nesigurne muškarce trebala mi je biti i više nego dovoljna, ali u mraku i s tko zna kojim pićem u ruci, prešla sam preko svega toga samo zbog para lijepih plavih očiju. Došla sam doma u pola pet ujutro, kakva noć, takav život, a ujutro me dočekao zahtjev za praćenjem na Instagramu.

Javio mi se tog istog dana i pitao me želim li biti trendy i izaći na spoj s njim. U zadnje sam vrijeme bila užasno trendy, samo sam križala stvari sa svoje to-do liste: prvi one night stand, prvi napadaj panike, prvi Instagram story, prvi Tinder dejt. “Ajmo”, napisala sam, što je najgore što mi se može dogoditi? Nošena valom svibanjske letargije, pristala sam izaći van s njim jer mi je bilo dosadno. Odmah je krenulo – pošaljem mu poruku, a on mi odgovori nakon osam sati ili dva dana. Buljim u taj seen i ne razumijem što se događa. U očaju odlazim na Google i istražujem Jordana Petersona: savjeti za mlade muškarce? Piše li išta o ignoriranju na društvenim mrežama? Ako želite znati istinu, upalilo je jer me ta neprirodna ravnoteža između pažnje i nepažnje dovela do stanja vidne uznemirenosti, a posljedično i do toga da sam mu se očajnički željela svidjeti. Našli smo se na Cvjetnom, kasnio je jer je “morao poslušati neku pjesmu do kraja”, a nasmijao mi se u facu kad sam mu rekla da sam došla malo ranije. Sjeli smo i naručili piće, mislim da je nosio nešto crno, a stvari su se ubrzo počele razvijati u boljem smjeru, bez obzira na katastrofalan početak. Jednostavno je nešto te večeri bilo u zraku, u piću, u vodi, ne znam. Ubrzo sam mu sve oprostila, i to što mi ne odgovara na poruke, i to što je posprdno komentirao moje porijeklo, i to što živi s mamom i tatom, i to što studira sto godina, i to što uskoro odlazi na nekoliko mjeseci. Sve sam mu oprostila jer sam bila opijena njegovim feromonima, svidio mi se način na koji me dodirivao, kako mi je došao toliko blizu da sam osjetila njegov dah na svojim obrazima. Još uvijek se malo naježim kad se sjetim te večeri, zvijezde su se poklopile, zaljubila sam se. Došla sam doma, bacila se na krevet i sanjala nastavak te večeri – vozili smo se kroz neki ledeni krajobraz, probijali kroz snijeg i mećavu, bilo je užasno hladno, ali i užasno toplo, a kada sam se ujutro probudila, nisam bila sigurna jesam li sve to zaista doživjela.

Sve je u životu uvijek samo stvar percepcije: međusobna privlačnost nije i nikada neće biti dovoljna za izgradnju nekog smislenog odnosa. Ubrzo nakon te predivne večeri suočila sam se s okrutnom realnošću: on nije i nikad neće biti zaljubljen u mene. Ja sam bila samo netko tko je privukao njegovu pažnju na tri minute, slatki zalogaj kojim si ljudi ispune dosadna poslijepodneva, televizijski program koji šušti u pozadini dok radiš nešto drugo sa svojim životom. Najgore od svega je to što sam ja to znala i osjećala, ali taj bolni rascjep koji odbacivanje stvara u nama bilo je nemoguće ispuniti ičim drugim osim pustim sanjarijama i nadom. Vidjeli smo se još par puta, bila sam sumnjičava i pažljiva i pokušavala sam sagledati stvari iz racionalne perspektive. Nisam mu slala poruke, hinila sam potpunu nezainteresiranost, a njegovu emocionalnu i fizičku odsutnost opravdavala sam njegovim karakterom i potencijalnim traumama iz djetinjstva i adolescencije. Znala sam da uzima nešto jer sam osjetila oštar miris kada je skinuo svoju majicu u mojoj sobi, znoj mu je zaudarao na sintetiku dok sam ga dirala po vratu – taj jedini put kad smo spavali skupa bio je obilježen mojom neizmjernom žudnjom s jedne strane, ali i istinskom odbojnošću s druge. Prislonio mi je ruku uz vrat i znala sam da sam napokon doživjela pravo iskustvo dejtanja u 21. stoljeću – što je seks ako u njemu nema barem malo smrti, barem malo gušenja? Atmosfera u sobi se promijenila, samo sam željela da ode, da bacim svu tu posteljinu i jastučnice na pranje i da izribam sa sebe taj odvratan smrad koji iza sebe ostavljaju oni koji bezdušno gaze kroz život. Otišao je i nismo se čuli pet-šest dana. Osjećala sam se toliko iskorišteno, sjećala sam se njegove tamne siluete iznad svog kreveta i koliko je svjetlost lampe izobličila njegovo inače nježno i lijepo lice. Pamtila sam samo njegove zube, ima(o) je predivne zube.

Javio mi se oko pola dva u noći gotovo dva tjedna poslije. Bila sam pijana i našla sam se s njim iako sam ga željela prekrižiti i kao opciju i kao pojavu. Proveli smo noć skupa, ljubili smo se u nekim mračnim haustorima. Bila sam pijana, slike su titrale pred mojim očima. Sjećam se samo energije naših susreta, koliko sam se dobro osjećala dok sam osjećala njegove dlanove na sebi. Ponovno je padala kiša, bila sam mokra i znojna i razmazane šminke kada sam ušla u noćni tramvaj i kada smo si rekli zbogom. Bila sam u toliko lošem stanju da sam zaboravila izaći na svojoj stanici, jednostavno sam buljila kroz prozor i sjedila i razmišljala o tome kako ne znam što ću napraviti dalje sa svojim životom. Vraćala sam se doma po kiši, vukla sam noge kroz lokve, rekla mu da me nikada nije ni trebao pozvati van. Zbilja sam to mislila. Nisam ni sama razumjela zašto ne mogu biti opuštena i moderna i ne vezati se uz ljude. Mrzila sam svoju emocionalnost i stalnu potrebu da nekoga popravim, da ispunim praznine (ili barem ono što sam smatrala prazninama) u drugima, potrebu da se povežem. Jesam li ja zaista jedina osoba na svijetu koja misli da nema ništa loše u dubini potpunog razumijevanja druge osobe? On je otišao i zaboravio na mene vjerojatno iste sekunde dok je sklapao oči te noći i padao u san dok sam ja, evo, tjednima poslije buljila u strop i preispitivala svoje vlastite postavke, molila bogove da mi se smiluju i da mi pošalju znak s neba. Što je najgore, nisam ih ni trebala moliti, znakovi su bili ovdje cijelo vrijeme, samo što sam ih ja odbijala pročitati.

Ljeto je bilo dobro. Na trenutke sam se osjećala užasno tjeskobno, ponekad bih uperila tuš u svoje lice i zalijevala se vrućom vodom satima, a ponekad sam izlazila van i ljubila se s Mađarima i s nekim likom koji je s 35 godina vozio longboard po gradu. Sjedila sam na balkonu svog stana i pušila. Izbacila sam ga iz glave, nije bio tu, a to nikada i nije bila stvar geografije. Neprestano sam osjećala njegovu prisutnost u svom perifernom životu. Znala sam se s vremena na vrijeme zapitati kako se osjeća, što radi tisućama kilometara dalje od mene. Nisam ni pomišljala na patetiku jer nismo ni mogli (po)gledati u isto nebo, njemu je bio dan kad je meni bila noć: i u doslovnom i u prenesenom smislu. Možda sam ga baš zato htjela razumjeti, ljubavni je objekt ljubavni samo dok je u bijegu, a ja sam znala da ga nikad neću uhvatiti. Mislila sam da se više nikad nećemo vidjeti, ali susreli smo se jedne jesenje večeri na nekom tulumu. Okupana znojem, u baršunastom ružičastom kombinezonu i ispeglane plave kose, stajala sam tamo naslonjena na zid obložen plastičnom folijom, pila sam svoje jeftino piće i promatrala ga kako se kreće kroz mrak. Party je bio užasan. Frendica se izgubila u gomili alkoholiziranih studenata, a ja sam ostala stajati pokraj njega, osuđena na bezličan small talk. Cijela je večer za mene bila nadrealno iskustvo: gledala sam ga i nisam osjetila ništa osim hladnoće, ništa osim onih santi leda koje sam sanjala nakon našeg prvog izlaska. Željela sam popričati s njim, zanimalo me kako je, željela sam slušati priče o njegovim avanturama i putovanjima, ali on je u jednom trenutku samo nestao, ostavio me sa svojim prijateljima i otišao kući bez pozdrava.

I kakve to sad ima veze s onim potresom u Južnoj Americi?

Vlastita soba ključ je za razumijevanje čitavog svemira, a ovo je priča o tome kako odgovore na sve što se događa oko nas moramo potražiti u sebi. Dugo sam kopala duboko po svojim ranama dok nisam odlučila da želim biti hrabra jer dolazi novo desetljeće i vrijeme je da napokon prestanem ponavljati iste pogreške. Pišem ovo iz sigurnosti vlastite sobe, pažljivo pratim tektonska pomicanja i ispunjavam praznine olovkama, a ne tugovanjem za onima koji su preokrutni da bi bili iskreni.

Želim vam svima sve najbolje u novom desetljeću,
Budite iskreni i hrabri,
(i hvala vam što čitate),

Lucija.

P.S. Nemam pojma.

Uvijek mi teško padaju ti povraci u rodni kraj. Izlazim iz vlaka s koferčinom u ruci – došla sam na tri dana, a utrpala sam u njega sve najljepše odjevne kombinacije: crnu usku haljinu i onu sa šišmiš rukavima, baršunasti bodi i svilene hlače, crvenu suknju s resama i bijelu čipkastu košulju, dva para cipela jer nikad se ne zna, ne kontroliram vremenske uvjete, a uvijek treba biti spreman na potencijalni susret s bivšim i njegovom novom curom ili s ljudima koje si potajno mrzio u srednjoj. Nosim sa sobom kozmetičku torbicu sa svim mogućim kremama i losionima, sestra mi stavlja drugi sloj pudera dok čekam da mi se osuši crveni lak na noktima, moram biti spremna na onaj trenutak kada ulaziš u kafić, a svi se okrenu prema vratima. Kasnije ću te večeri naručiti pivu i postati još jedan par očiju koji vreba, o svakome znam reći najmanje tri rečenice. To nam je svima urođeno, kolektivno znanje malih sredina koje se prenosi iz generacije u generaciju.

Za Badnjak se cijela ekipa devastira na stepenicama iza gimnazije, to je naša mala božićna tradicija: ništa se nije promijenilo u zadnjih deset godina, osim što sada možda pijemo malo bolja pića. Sva sreća na globalnom zatopljenju, možemo bez problema čučati cijelu večer na asfaltu i sjediti na plastičnim vrećicama dok se međusobno žalimo na iste stvari na koje smo se žalili i prije deset godina. Dok se spremam za izlazak, a sestra mi čupa obrve, čavrljamo s tatinom curom koja nam je ispekla kolače. Tata bulji u sportski program i ne da nam da prebacimo na božićni film na FOX Lifeu. Otkad su mi se starci rastali, tata je u stan počeo dovlačiti lampe i tepihe, stare nepročitane knjige i slikovnice. Jedno je ljeto odlučio da mora spustiti stropove u stanu pa smo cijelu godinu on i ja živjeli u dimu prašine i piljevine, morala sam pišati u plastičnu bocu preko noći, a svakog smo jutra najmanje jednom zapeli za bijelu kantu koja je stajala nasred hodnika. Spuštanje stropova nije ga izliječilo – ubrzo je svaki komad stana prekrio dekama i ukrasnim jastucima, sa zida se smiješilo mrtvo voće i povrće, a do prozora se trebalo probiti kroz šumu ukrasnog poljskog cvijeća, lampica i jedne oronule stare palme koju je smjestio u kut našeg skučenog dnevnog boravka. Kuhinju je zatrpao čajem i začinima (da može začiniti ona dva komada mesa koja precizno iz dana u dan stavlja na najmoderniju grill tavu iz Ikee), kupio je aparat za kavu koji ne koristi, tri špatule, radio i cijelu ladicu slatkiša. Za Badnjak sestra i ja žvačemo gumene bombone i jedemo kolače, kakvi odojci i sarme, mi živimo dječji san dok mrvimo po bijelom kauču u dnevnom boravku i svađamo se.

Nalazim se vani s ekipom i prvih pola sata s vrećicama u ruci kružimo oko gimnazije u potrazi za slobodnim mjestom. Pijemo viski s colom zero, puštamo glazbu preko mobitela, a moja osam godina mlađa sestra nam kaže da se ponašamo isto kao i njeni vršnjaci iz četvrtog C. I ove smo se godine svi uništili, pola nas se rasulo nakon pola jedan. Noć provodim stiskajući se s pola grada na tri četvorna metra u jedinom klubu koji radi poslije tri, prisiljena udisati miris cigareta, razvodnjenog viskija i niskih strasti. Poderala mi se najlonka, ali grlila sam se sa svima jer je Božić čarobna večer koja briše sva postojeća neprijateljstva i izdaje, na jednu noć zaboraviš tko si i zašto nisi sretan, ponese te alkoholna euforija i ubrzo ostavljaš crveni ruž po obrazima i onih s kojima se inače znaš samo iz viđenja. Ulijevam u sebe sve što mi pada pod ruku jer ovdje Jacky Cola košta 16 kuna. Ubrzo čarolija popušta i uhvatim samu sebe kako praznih očiju, poput zombija, hodam kroz sve te ljude. Spalili su mi novu haljinu, pričinilo mi se da cajka u pozadini svira baš za mene i moj ljubavni život – to je sudbina, taj crveni lak, miris suviše jak – buljim u svoj ostrugani crveni lak i malo mi fali da se ne rasplačem. Vrijeme je za počinak.

Na putu do doma susrećem sve ljude koje nisam željela sresti, čak i svoju bivšu ljubav koju nikad nisam vidjela bez brade. Četiri je ujutro, sestra je ostala vani duže od mene. Bacam se na frižider: slažem si sendvič s kulenom i francuskom salatom iz teglice, božićni doručak. Palim televizor i buljim u kriminalističke serije, skidam šminku i bacam se na krevet čiju posteljinu tata vjerojatno nije promijenio već godinama. Ležim i pokušavam zaspati u sobi u kojoj sam odrasla, u gradu u kojem iz nekog razloga nikada ne mogu zaspati. Taman kada su mi snovi zatitrali pred očima poput onih lampica koje je tata zakačio iznad kreveta, probudilo me njegovo lupanje po kuhinji. Naviknut na samački život, zaboravio je kakav je to osjećaj kada imaš obzira prema drugima.

Tata se bez kucanja naviruje u moju sobu da provjeri jesam li budna, pravim se da spavam jer sam živčana, mamurna i neispavana. Pola devet ujutro je, božićno jutro, a moj tata usisava. Držim oči čvrsto zatvorenima i pravim se da spavam, ali ne spavam jer sam žedna i treba mi nekoliko litara hladne vode da isperem okus smrti iz usta i izbijem mamurluk iz glave. Moj kaput na podu smrdi po cigaretama i po znoju, prozori su zatvoreni, čujem sestru kako diše na krevetu iznad mene. Ustajem iz kreveta, povraća mi se, a vani je 16 stupnjeva i cvrkuću ptičice.

Da je Božić barem kao Božić iz reklama, nije mi jasno zašto još uvijek pokušavaju profurati tu ideju bijelog Božića kada ga neki nikad u životu nisu ni doživjeli. Imala sam četrnaest godina kada je zadnji put za Božić padao snijeg; čini mi se kao da za Božić češće padaju uvrede i suze, razbijaju se staklene kuglice i iluzije o blagdanima kao o oazi mira, ljubavi i blagostanja. Mali Isus već odavno ne plače ispod mog bora, mama je prije deset godina na odlasku iz stana pokupila sa sobom sve božićne ukrase i lampice – ukrala mi je Božić jer sam za obiteljskim stolom rekla da nisam katolkinja. Danima sam hodala po stanu s plastičnom vrećicom oko glave i hiperventilirala. Pokušala sam spasiti Božić tako što sam se danima opijala s prijateljima po gradu i krala božićne ukrase iz lokalnih kafića. Skidala sam vijence s božićnih drvaca po gradu sve dok jednog dana nisam ugledala Nju: malu plastičnu jelku. Odnijela sam je doma i od tada živi u tatinom ormaru. Svake je godine za Badnjak stavimo na stol u dnevnom boravku, a onda se tata, seka i ja na božićno jutro okupimo oko tog ukradenog božićnog drvca, jedemo Pringlese i čekamo da nas baka pozove na ručak. S police nas pritom promatra uokvirena slika nekih mladenaca koju sam te iste sezone ukrala iz razbijenog izloga nekog fotostudija.

Zvoni telefon, baka kaže da je ručak spreman. Utrpali smo se u tatin izglancani BMW: on sve do Mikulanice šalta radijske programe jedan za drugim, sestra tipka po mobitelu, a ja se pokušavam ne ispovraćati. Dobivam SMS poruku o anđelima koji se igraju i vesele zbog Isusova rođenja, svi šutimo i u sebi se veselimo masnim bakinim rezancima. Kod bake je ludnica kao i svake godine – deda šepa jer su ga srušile svinje dok ih je neki dan pokušavao nahraniti, “jednog dana će ga i pojesti”, šali se moj tata dok se baka hladi lepezom od prošlogodišnje Glorije kraj užarenog štednjaka. Sve su moje sestrične već tamo – svake godine sve ljepše i više. Kažu “idemo nabaciti jedan obiteljski selfie”, vade štap, a ja molim boga za neki Instagram filter koji će izbrisati tragove pića i cinizma s mog lica. Kraj njih se cijeli život osjećam kao patuljak. Najstarija sestrična ne jede meso pa joj baka skuha sve povrće koje joj padne pod ruku u istom loncu, mi ostali žvačemo odojak i srčemo grah salatu – božićni kanibalizam: svinje jedu svinju. Dolazi i moja polusestra za koju sam saznala tek nakon što se rodila i to od najbolje frendice preko telefona. Mama i ja smo kao lude pa su nam zato zatajili tu sitnicu. Sve pet, tata ionako već ima drugu curu, tata je player (što možda objašnjava moju sklonost muškarcima koji me nakon nekog vremena zaborave pozdraviti na ulici). Ali to je priča za neku drugu priču.

Nakon ručka se uz čupavce obavezno poslužuje i tradicionalna božićna svađa – sestra i ja se izmjenjujemo svake godine: ove je godine red na meni. Sestra me prije gledala kao luđakinju kada bih se derala na starce i(li) bacila tanjur u zid, a sada je upravo ta (božićna) histerija ono što nas drži skupa, ono po čemu možemo biti sigurne da smo zaista sestre. Kasnije se odemo prošetati do šume, potajno zapalim cigaru iza kuće, popijemo još koju litru cole i nešto malo vina, a zatim nam baka zapakira kolače, jaja i špek za doma. Oprostimo se i sjednemo u auto, buljim u onaj zeleni borić što visi iznad tatine glave, još jedna improvizirana jelka, a pokraj noge mi šuška vrećica iz Konzuma s jajima i s ostacima božićnog ručka koje nikada neću pojesti. Dok se vozimo kroz mrak i šutimo, na radiju svira It’s The Most Wonderful Time Of The Year, a ja se već unaprijed s nestrpljenjem veselim sljedećem Isusovom rođendanu.

Sve najbolje za blagdane,

Lucija

Imam 26 godina i samo sam jednom u životu doživjela orgazam. I to prije osam godina dok sam se žurila na vlak za Zagreb. Bila je jesen, ležala sam na ofucanom kauču u svom dnevnom boravku i trgala noktima komadiće bijele kože s naslonjača kada sam iznenada osjetila nešto snažno poput udarca vrele snježne grude u preponama. Kasnije sam u vlaku s osmijehom na licu čistila prljavštinu ispod noktiju i slala prijateljicama poruke o onome što se upravo dogodilo. Napokon sam mogla odahnuti i reći: normalna si, doživljavaš orgazme, sve je u redu s tvojim tijelom. Nitko od prijatelja me nije doživio, euforija me držala još nekoliko dana, a s vremenom je uspomena na to slatko poslijepodne ishlapjela (u tolikoj mjeri da sam morala napregnuti mozak i dobro razmisliti o tome kako uopće opisati orgazam, meni tako stranu i daleku pojavu). Utučena, pomirila sam se sa svojom tužnom sudbinom; osjećala sam se baš kao i nekoć kada sam kao dijete nastavila igrati Play Station nakon što mi se potrgao joystick iako sam znala da neke nivoe nakon toga jednostavno više nikada neću moći prijeći.

Jednom sam doživjela orgazam, ali bolje nikada nego jednom jer je imati nadu opasno za ljude poput mene. To je kao kada pokušavate preboljeti nekoga s kime nikada zapravo niste ni bili; samo ste nekoliko puta izašli van, ljubili se na klupici usred noći, a onda vas je ta osoba prestala pozdravljati na ulici i vi ne možete izbaciti iz glave onaj trenutak kada ste osjećali povezanost, kada ste sjedili tako blizu jedan drugoga. Orgazam i ja sjedili smo jedan pokraj drugoga i gledali se u oči u dnevnom boravku mog obiteljskog stana prije osam godina, a zatim je on pokupio svoje stvari i otišao, a ja ga od tada bezuspješno tražim u starim pohabanim naslonjačima i u rasklimanim podstanarskim krevetima.

Ponekad me krene hvatati panika kada slušam svoje prijateljice kako pričaju o seksu i o orgazmima. Već sam na četvrtoj čaši, prsti mi smrde po cigaretama, glupavo se smijem dok si neopaženo prislanjam kažiprst uz vrat i mjerim puls. Osjećam kako se polako gubim dok razmišljam o tome kako sam često razmišljala o ručku i brojala izostanke s faksa u glavi dok sam vodila ljubav čak i s onima koji su mi se sviđali i kojima sam se ja sviđala. Sjetim se s kolikom sam predanošću ponekad glumila da mi je fantastično samo da ih ne razočaram, da me ne ostave. S vremenom sam shvatila da sam zapravo cijelo vrijeme bila u krivu kada sam mislila da bi me oni zbog toga mogli ostaviti – ta, oni me baš zbog toga i vole! Tu sam, ali nisam: ne mogu me nikada u potpunosti imati jer postoji taj jedan neuhvatljivi dio mene koji im je tako blizu, a tako daleko. I svi su uvjereni da će baš oni uspjeti i izbaviti me iz mog mraka jer potajno vjeruju u svoju veličinu i (potajno) misle za sebe da su vrhunski ljubavnici. Šapnem im na uho svoju malu tajnu i evo ih na koljenima, lica im se sjaje dok mi pokušavaju dokazati svoju predanost i svoju veličinu.

Dok se oni bore s mojim tvrdoglavim tijelom i svim tim pregibima i naborima, ja zaklopim oči i ubrzo sam negdje drugdje: ponekad prebirem po uspomenama, a ponekad zamišljam kako se seksam s nepoznatim muškarcima i ženama u prljavim toaletima, mračnim hodnicima, uskim, zagušljivim ormarima. Vuku me za kosu, leđima grebem po vlažnim zidovima, ližu mi ruke dok mi guraju svoje prste u usta, a kada otvorim oči i ugledam iznad sebe zgrčena lica onih koji me vole ne mogu se ne zapitati: je li ovo prijevara? Jesam li ja loša osoba? Možda nas knjige i filmovi zaista kvare – proždrljivo sam godinama trpala u sebe sve te rečenice i slike o ljubavi i o treperenju i o tjelesnim užicima svih onih muškaraca i žena koji svojim golim tijelima prljaju čiste plahte. Kažu da je orgazam bivanje u trenutku – možda zato ni ne znam živjeti sada i ovdje, ja živim u slikama, u pričama u svojoj glavi. Prokleti orgazam, zbog tog se sranja cijeli život osjećam kao izopćenica, sve me frendice gledaju tužnim očima kada slušaju kako opet nisam svršila. “Moraš pogledati novi Netflixov dokumentarac o ženskom orgazmu”, govore mi, a ja preokrećem očima. Iscrpljena sam, ne da mi se više, osjećam se kao da se cijeli svijet zabavlja, a ja sam jedino dijete koje je alergično na sladoled. Jednom je za faks zadatak bio napisati tužnu životnu priču, a ja sam možda trebala pisati o tome kako mi je onaj jedan jedini orgazam uništio život jer otada znam da mogu, ali ipak ne mogu. Nemojte me krivo shvatiti: volim seks, ali volim i pobjeđivati, a zbog (ne)orgazma se uvijek osjećam kao gubitnik.

Pokušavam shvatiti zašto; nisam odrasla u konzervativnoj obitelji – dobro, tata me jednom gađao kondomima koje je našao ispod mog jastuka i rekao mi da sam kurva, ali nisu me tjerali da idem u crkvu i mama mi je dala izvrstan savjet ljetos dok smo slušale neki par kako se glasno seksa tijekom noći u apartmanu do nas: “nemoj nikada biti s nekim tko te ušutkava za vrijeme seksa”. Odličan savjet mama, ali apsolutno neprimjenjiv na moju trenutačnu situaciju jer se prvo trebaš seksati s nekim da bi te taj netko mogao potencijalno ušutkati. Kod mene suša vlada već neko vrijeme, zadnji sam se put zaljubila dok sam se seksala, a onda sam dobila seen i to je tragedija od koje se još uvijek oporavljam. Baš sam osjetljiva, često se zapitam gdje je moj stari polarni medvjed kojeg sam voljela i kojeg mama uvijek spominje u društvu kada me želi osramotiti – “mazala se crvenim ružem i ljubila ga, uhvatili smo je par puta kako se trlja s njim, vukla ga je svuda za sobom, presmiješno”. Da, urnebes, sjećam se dan danas kako je moj susjed Luka na mom sedmom rođendanu simulirao seks s tim istim polarnim medvjedom i tako oskvrnuo moj prvi brak. Sjećam se i razočarenja na bakinom licu kada me uhvatila u škakljivom položaju u svojoj spavaćoj sobi kada sam imala pet, šest. Moguće je da sam ugradila taj pogled u sebe pa sada baka i dalje razočarano prati sve moje seksualne aktivnosti. Ako je tako, sigurna sam da se već neko vrijeme dosađuje.

Žao mi je bako, ali čini mi se kao da se ljudi u zadnje vrijeme sve manje seksaju. Trebaš se prvo probiti kroz labirint poruka i seenova, čekati otprilike sedam-osam sati da odgovoriš nekome na poruku jer ne želiš ispasti preočajna, a onda moraš obavezno objaviti neke užasno smiješne storyje na Instagramu da on ili ona znaju da imaš predobar život i gomilu prijatelja i da se zabavljaš najbolje ikada dok scrollaš po viewovima i tamo tražiš njegovo ili njezino ime. Onda vikendima objaviš neki predivan selfie ili sebe u dugoj crvenoj haljini i čekaš… Čekaš da ti pošalje stotku ili vatricu ili da te pita gdje si, što radiš mačko, mačkice? Da sam bar mačka, mačkica i da spavam cijeli dan na radijatoru i ne razbijam glavu time jesam li nešto krivo napravila, zašto sam odmah odgovorila na poruku, zašto me ne voli?!? I tako prolaze dani, tjedni, mjeseci i godine, početno uzbuđenje prelazi u bijes i u mržnju i nitko se i dalje ne seksa. Seks je pred izumiranjem, seks je kao (onaj moj stari) polarni medvjed – svi ga vole, ali nedovoljno da se potrude da ga zaista i spase od ekstinkcije.

Možda je seks zapravo cijelo vrijeme precijenjen, ali nitko ne priča o tome. Baš kao što se ne priča ni o tome da djeca vrlo rano razotkriju čari svoga tijela pa vježbaju na plišanim igračkama i s jastucima. “Gledaj kako stalno vuče tog medu za sobom, baš slatko.” Ženski orgazmi su isto još uvijek tabu, svi se zgražaju kada netko spomene pičku: već vidim da će mi se nakon ovog posta javiti netko iz uže familije pa se zato unaprijed ispričavam što sam osramotila našu obitelj jer sada svi znaju da imam 26 godina i da razmišljam o drugim ljudima kada se seksam s nekim ljudima. Lako nanjušim one koji su odrasli na pornićima – to su najčešće oni bez osjećaja koji briju na gušenje i ostale moderne izmišljotine, a vidiš da ni uz pomoć Googlea ne bi znali pronaći klitoris. I kako da se čovjek onda ne prepusti svojim maštarijama?

Možda je seks stvarno precijenjen, ali gledajte mene: igram plejku sa strganim joystickom već godinama, stalno jedno te istu igru, znam sva pravila i sve prečace, a još uvijek nisam odustala. Lupam po potrganim tipkama u nadi da će se popraviti – kao kada tresneš daljinski u zid pa on čudesno proradi. Nadam se da mene nitko ne treba baciti u zid, ali tko zna? Ja sam zapravo ona osoba kojoj zavidiš jer još uvijek nije pogledala nijedan od tvojih najdražih filmova. “Uh, blago njoj, da barem ja mogu sve to gledati ispočetka”, zamišljam vas kako me ne sažaljevate, a ja se ne osjećam kao čudakinja koja u trenucima očaja ide na spavanje s električnom četkicom za zube. If you know what I mean.

Make sex great again,
jer ako dopustimo da seks izumre, izumrijet će i moja vjera u orgazme,

Vaša Lucija.

P.S. Nemojte mi slati nemoralne ponude u inbox bez nekoliko osnovnih informacija o sebi i svojim interesima. Obavezno priložiti recentnu fotografiju uz tekst, ty very much.

Kad sam bila klinka, Kinder jaje je koštalo samo pet kuna, a ja sam svaki dan odlazila po jedno kod svoje bake Jagice koja je prodavala jabuke i trešnje na placu. Dobila bih čokoladno jaje i poljubac, a zatim bih se zamrljana čokoladom penjala po ormarima da dohvatim kartonsku kutiju u kojoj sam čuvala svoj osvojeni plijen. Sjećate se onih figurica? To su bili stanovnici mog zamišljenog grada, pomno sam gradila klizalište, kino i bolnicu, kredom iscrtavala ceste i pješačke prijelaze, zamišljajući svoj savršeni grad kao mjesto na kojem su svi sretni jer puno uče i puno vježbaju. Nulta stopa tolerancije na bilo kakav oblik debljine ubrzo me preobrazila u diktatora – postrojila bih figurice u svojoj utopističkoj fantaziji i mrko ih gledala da vidim jesu li možda preskočile obavezni odlazak u teretanu nakon škole ili posla.

Moja je opsesija rasla s godinama – kao vjerni obožavatelj tinejdžerskih časopisa, izrezivala sam sve savjete i članke o mršavljenju i zatezanju trbuha, uzimala sam sama sebi od usta i skupljala za magični serum od Garniera koji će izbrisati tragove debljine i celulita s mojih bedara. U osnovnoj se školi nastava održavala isključivo u jutarnjim terminima, a ja bih se probudila nekoliko sati ranije kako bih mogla odraditi svoj jutarnji trening na sobnom biciklu. Vi mislite da je spinning moderna fitness izmišljotina, a ni ne znate da sam se ja već s jedanaest godina svako jutro u šest znojila na neudobnom kožnom sicu u svom dnevnom boravku. Znojila sam se i gledala reprize sapunica. U to je vrijeme na TV-u išla ona priča o desetorici braće, muškaraca, bratića, prijatelja, koji su imali dugu lelujavu smeđu kosu, brkove i zavodnički pogled. Šepurili su se u kožnjacima, međusobno si otimali žene i ljubavnice, elegantno tapšali čizmom svoje konje u trku, a ja sam buljila u njih, vrtila pedale, uzdisala i zbrajala kalorije. Sanjala sam o svojim zrelim godinama, zamišljala sam se kako samouvjereno koračam ulicom, zamahujem dugom zamamnom kosom baš kao te Kolumbijke s ekrana, a muškarci se okreću za mnom i uzdišu svojim isklesanim trbušnjacima, padaju u nesvijest.

Kada odrastem život će biti fantazija, sanjarila sam na plavom tepihu u svojoj sobi, proučavajući savjete o ljubljenju s jezikom i popis najnovijih modnih trendova. Potajno sam se svake noći prije spavanja susretala sa svojom lijevom rukom – nježno bih prislonila svoje usne na podlakticu i ljubila se s muškarcima iz svojih snova. A zatim bih desnim dlanom pretraživala prsno područje u potrazi za nekim znakom skorog fizičkog sazrijevanja. Ništa, baš ništa! Veselila sam se ljetima jer se tada sva djeca magično preobraze u odrasle ljude – ta su dva mjeseca čarobna, svi se izduže i zaokruže, dečkima se prodube glasovi, a djevojčice postanu ohole. Ja sam se opet samo zaokružila, nikada neću narasti, nikada neću postati jedna od onih predivnih žena koje se šminkaju, nose kratke suknje i žive same u svojim udobnim stanovima!

Čini se da sam tada, u ljutnji na čitav svijet, navukla na sebe urok jer sam danas s 26 godina još uvijek single, mlađa sestra mi čupa obrve, donedavno sam puder nanosila prstima, a ne usuđujem se ni pomisliti na vlastiti stan jer se još uvijek bojim provjeriti stanje vlastitog tekućeg računa. I nemam stalan posao. Ni štednju. Nedavno je sestra prespavala kod mene, a onda se sutradan požalila mami kako nije doručkovala jer nemam baš ništa u frižideru, a mama se bacila na krevet u očaju: plakala je jer joj voljeno dijete gladuje. Plače, a ni ne zna da joj je dijete na dijeti. Ni ne zna da moram smršavjeti još samo tri kile kako bi sve napokon moglo sjesti na svoje mjesto – još samo tri kile pa ću moći one hlače spariti s onim topom, a ni kratke suknje više neće biti nedostižne, još malo pa ću ostvariti svoju predtinejdžersku maštariju. Kada smršavim osjećat ću se bolje, a kada se budem osjećala bolje onda ću zračiti bolje, a kada zračiš bolje onda privlačiš dobre stvari u svoj život i baš zato me te tri kile dijele od posla iz snova, muškarca koji me voli, a ne živi s mamom i fantastičnog društvenog života. Samo tri kile!

Daj pretjeruješ, uopće nisi debela – govore mi prijateljice koje imaju samo tri kile, a najčešće su više od mene za najmanje jednu glavu. U životu su tri puta pokušale krenuti u teretanu, trenirku nose jedino kada idu baciti smeće iza zgrade, a vodu piju samo nedjeljom ujutro kada liječe mamurluk. Nisam debela jer dva puta tjedno dižem utege, tri puta radim kardio, zadnjih pet godina doručkujem zobenu kašu s cimetom i medom, u posebnim prilikama dodam i maslac od kikirikija, pijem najmanje osam čaša vode dnevno, idem liftom, a ne stepenicama, redovito u restoranima preskačem desert, a My Fitness Pal mi je zaista i postao prijatelj.

Ali sav taj trud pada u vodu jer obožavam hranu. Volim kajganu sa špekom i sočne burgere omotane mekim brioche pecivom, guste sladolede od tamne čokolade i lješnjaka, preprečeni tost premazan debelim slojem maslaca i domaćeg džema od marelice, masne rezance u woku posipane kikirikijem, pohanu piletinu uz lonac kremastog pire krumpira, batak i pečenje u umaku od vrganja, svježi sir i vrhnje s vlascem ili uz kap bučinog ulja, sushi, wasabi i soja sos, pizzu s tankim i s debelim tijestom, prazne i punjene kroasane, morske plodove i vruće sarmice… Sva ta hrana pada u vodu i nestaje u vrtlogu moje WC školjke, imam osamnaest godina, dvostruku grižnju savjesti i kažem sama sebi da to više nikada neću napraviti.

Prevarim samu sebe i napravim to još nekoliko puta u životu, ali ne pretjerujem jer postoji nešto možda još gore od debljine, a to su ružni zubi. Prije sam mislila da je trbuh moj najveći neprijatelj, ali tada još nisam bila ni svjesna koliko će se popis stvari koje ne volim na svome tijelu s vremenom mijenjati i rasti. S jedanaest godina nisam ni znala što sve može biti pogrešno na ženskom tijelu: obrve, proširene pore, krhki nokti, urasle dlake, dlakava leđa, rijetke i kratke trepavice, tanke usne, velike uši, rijetka kosa, debeli vrat, nabildane ruke. Popis se mijenja iz sezone u sezonu, ali više-manje ostaje jednako strašan za sve nas koji se radije šminkamo pod prigušenim svjetlom jer ono što ne znaš, ne može te ubiti.

I evo me ponovno u istoj pozi kao s jedanaest godina, ležim na krevetu i sanjarim o nekom životu koji je tako blizu, a tako daleko jer svaki put kada mu se približim iskrsne neki novi problem, pojavi se neki novi ogromni prišt na mom obrazu ili padnem pijana s podrumskog zidića na glavu i završim na šivanju u šibenskoj bolnici. Te sam kobne noći prislonila obraz uz hladni beton i slušala svoje prijateljice kako paničare i zovu hitnu; miješaju se glasovi, približava se zora, stavljaju me na nosila, sjetim se kako mi je mobitel na tri posto: treba mi punjač, punjač, punjač, one trče u kuću po punjač i daju mi punjač, ali krivi punjač. Hitna me vozi 30-ak kilometara dalje u bolnicu bez cipela i bez novčanika, s krivim punjačem i s praznim mobitelom. Drndamo se u kolima, medicinske sestre pričaju o nekom liku koji je zajeba Mare, pitam se što mi je sve to trebalo, zašto sam sama u mraku sjedila u podrumu, neću više nikada piti, u bolnici me preuzima doktor koji šapće kako mu je žao jer sam slatka cura, ali boji se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju, a ja odmah pomislim na neurokirurgiju i zabrinem se da će mi rezati mozak jer se neki ljudi valjda rode s takvim mozgom. U tom trenutku shvaćam da možda ipak nisam toliko površna. Budim se u sobi kraj neke babe na izdahu i molim medicinsku sestru da mi napuni mobitel. Nedjelja je ujutro, čekam da mobitel dođe na deset posto, trenutak istine: palim prednju kameru, pa nije baš tako loše, zovem sve žive, ali nitko se ne javlja jer je osam ujutro i nedjelja je, a ja ležim kraj babe na izdahu u šibenskoj bolnici i nadam se da možda ipak nije sve u fizičkom izgledu.

Kasnije shvaćam da sam ipak bila u krivu jer plačem po cijele dane zato što sam sada scarface i moj me dečko ostavlja preko mobitela jer ne može podnijeti toliku količinu negativne energije. Prvih par dana ležim i znojim se u mračnoj sobi u Vodicama na plus 40 stupnjeva, pušim travu, sreća u nesreći je to što ne mogu uživati u razuzdanom vodičkom noćnom životu i brčkati se s opušcima u plićaku, cijelo me tijelo boli, svi su živi odjednom zabrinuti za mene, mobitel stalno zvoni, a ja uživam u pažnji: moja se patnička maštarija napokon ostvaruje. Dolaze starci po mene i ostatak ljeta provodim s njima na Ugljanu. Mama i ja skupa plačemo, ona u glavi računa koliko će je koštati sve moje plastične operacije, bojim se pogledati u ogledalo, djeca bulje u mene na plaži. Trajektom odlazimo u Zadar na skidanje konaca, neki me deda pogleda i po prvi put u životu mi ne poželi dotaknuti kosu, prekriži se i pređe na drugu stranu ulice. Sa sjetom se prisjećam svih onih ljigavih osmijeha, sve je to sada stvar prošlosti. Mama mi ni dalje ne vjeruje da sam pala na glavu jer sam (bila) glupa i pijana, misli da me netko istukao jer zna kakva sam i zna kakvu imam jezičinu, uostalom: “nije prvi put da te netko udario šakom, zar ne?” Mrzim svoju mamu i svoju sestru zato što se šminkaju prije odlaska na večeru, meni je pola face natečeno i izguljeno, ostala sam bez obrve – a ostati bez obrve u 21. stoljeću najgori je zločin, društveno izopćenje. Šminkam samo jednu stranu lica, ljuta sam i naručujem šesti martini, konobar nas sve čudno gleda. Vrti mi se u glavi svaki put kada legnem jer sam imala blagi potres mozga, ali ne odustajem – ostalo mi je još samo ovo tijelo – mislim si dok ležim na podu s utezima u rukama i slušam upute Jillian Michaels s ekrana: ne smijem još i to izgubiti. Sve je u životu ipak stvar percepcije: shvatiš što imaš tek kada padneš s podrumskog zidića na glavu i zakrvariš frendici pola vikendice.

Baš me zanima sa čega moram pasti da shvatim kako imam i mozak,

Lucija.

Moja je mama s trinaest godina mislila da umire. Jednog se jutra probudila zakrvavljena vlastitim pubertetom, pronašla je krvavu lokvu na gaćama i pomislila da umire jer joj moja baka nikada nije razotkrila tajnu ženskog tijela niti joj objasnila zašto se mora krvariti. Ne znam kakvo je stanje bilo početkom osamdesetih, ako gledate televiziju i volite filmove mislit ćete da je svijet bio nakovrčan i da se sjajio od zakovica i crne lakirane kože, ali čini se da kamera gotovo bez iznimke zaboravlja na kuće bez fasada.

Dobila je menstruaciju približno u isto vrijeme kada je još uvijek navlačila mačke po dvorištu i kada joj je černobilska kiša isprala bradavice s ruku – postojali su i tad časopisi i savjeti za mlade i ljudi su se seksali i pili alkohol, ali moja je mama bila pod staklenim zvonom budnog oka bake Jelice koja je dirigirala ritam njihove male zajednice. Mama nije smjela ništa znati o svijetu odraslih, ona je morala biti djevojčica do kraja života, krv je prljava i o spolnosti se ne smije pričati jer se djeca dobivaju iz nužde, a ne iz strasti. “Moraš znati da tijelo nikada zaista ne pripada samo tebi” – to je nepobitna činjenica koju potvrđuje pojava menstruacije, daleko izvan naše kontrole. Pjenušava krv kao pobuna tijela protiv uskrate trudnoće, bijes i ljutnja maternice koja svakoga mjeseca biva uskraćena za društvo, posebno ako je još i izazivaš spolnim odnosima.

Mama je tog jutra mislila da umire i ne sjećam se je li otišla u školu ili nije, ali zvala je svoju susjedu koja je živjela preko puta ceste i rekla joj preko telefona kako misli da je njezin život završen. Čak ni dok se poput kuje na porodu zavlačila ispod krovnih dasaka vlastite sobe na tavanu, moja se mama nije usudila reći svojoj majci da umire. Možda je smrt za nju i tada predstavljala božju kaznu, možda je moja mama već tada u sebi nosila neke događaje i utiske koji su za nju bili nepobitno znak pogrešnog životnog skretanja. U svakome slučaju, kada je saznala da je normalno krvariti svakoga mjeseca, nastavila je dalje sa svojim životom – i dalje je preskakala grabe, i dalje je bila mršava i lijepa, ali je duboko u sebi pohranila ideju o tome kako je zapravo lako umrijeti.

A možda i nije. Puzala sam po mračnim i smrdljivim podrumima sve dok nisam u usta utrpala otrov za štakore pa su me moji balavi roditelji morali voziti u bolnicu. S dvadeset i pet godina strepili su za život vlastitog djeteta, a ja s dvadeset i šest još uvijek nemam ni vozačku dozvolu. Mama je plakala i plakala, vjerojatno i više nego kada je saznala da je trudna. I ja bih plakala da saznam da sam trudna jer ne znam kako se ponašaju roditelji – svoju mačku ušutkavam tako što joj natrpam hranu u posudu svaki put kad mi ide na živce, a prošlo sam se ljeto družila s djetetom koje je imalo previše pitanja na koja nisam znala odgovor. Shvatiš koliko si glup tek kada te djeca krenuti ispitivati o svijetu oko sebe. Tko uopće ikada može reći da je spreman za teret roditeljstva? Probudiš se jednog jutra s podočnjacima do poda i shvatiš da su tvoja vlastita djeca nezahvalna i učini ti se da je jedino rješenje tog jutra baciti tanjur s palačinkama u kuhinjski zid, a onda taj nered kasnije sama čistiš jer su ti djeca razmažena do te mjere da ne znaju baratati ni partvišom. Bole te leđa jer dopuštaš svojoj debeloj mački da ti tijekom noći spava među nogama i ne želiš se pomaknuti da je slučajno ne probudiš, a onda ti se ona iz zahvalnosti svakih nekoliko tjedana popiša na jastuk, čisto da te podsjeti na to da treba redovito mijenjati posteljinu.

Kažu da postati roditelj nije baš tako teško – u jednom si trenu kržljava i mlada, imaš prijateljice s kojima ideš van i s kojima gledaš sapunice, a onda se zaljubiš u nekog zgodnog kretena i to je to. Svakog se dana voziš kao moja mama na biciklu do škole samo da bi ga mogla vidjeti – kaže da se zagledala u njega godinama prije nego što su bili zajedno. Odete na spoj, dopustiš mu da te dira po koljenu, podijelite kolač ili butelju vina, hladno je pa zguraš svoje ruke u njegove džepove, smijete se, otkriješ mu previše toga o sebi, čuješ se kako mu prepričavaš traumu iz djetinjstva, ni ne okreneš se, a već si ga odvela doma i ležite na tvom prekratkom krevetu i sjećaš se svega toga u magli kada idući tjedan na prste računaš plodne dane. S nostalgijom se prisjećaš svoje prve menstruacije, ni PMS više ne zvuči tako loše, barem imaš opravdanje za prežderavanje.

Dobro, jedan plus jedan su dva ili tri ili četiri. Ali danas je drugačije, naši su roditelji s dvadesetak godina bili stjerani u kut, a teško je biti izbirljiv kada slušaš o tome kako ti prijatelji stradavaju i čuješ granate kako ti šušte iznad glave. Danas je uključen zvuk na mobitelu ono što su nekoć bile granate, skrivaš se ispod kreveta dok opasnost ne prođe. Naši su starci živjeli u hladnim i vlažnim podrumskim uvjetima, prislonjeni na mrak i prisiljeni na suživot sa susjedima. Ja idem stepenicama ako se netko od susjeda slučajno vozi u liftu. Zamisli da ne dojiš jer ne možeš, šopaš dijete nekim mlijekom u prahu koje nabavljaš iz obližnjeg dućana – daleko su Zapad i kapitalizam i Google, nemaš baš previše izbora, uzmeš ono što ti se nudi, odgajaš dijete bez straha da će ti socijalna služba pokucati na vrata, prešućuješ menstruaciju, ne znaš s koliko mjeseci prelaze na krutu hranu. A danas živimo u svijetu izbora – osjećaj je kao kad nabrzaka skokneš do trgovine po mlijeko pa staneš paralizirana pred policama s mliječnim proizvodima jer ih ima toliko i više ni sama ne znaš što da točno izabereš. Mlijeko bez laktoze ili s 2,8% mliječne masti, svježe ili trajno, u tetrapaku ili u boci? Isto je s djecom, ne želiš biti kao svoji roditelji, ali već jesi kao svoji roditelji i u svom uznemirenom glasu prečesto čuješ vlastitu mamu kako se dere na tebe i tvoju braću kao kada ste imali deset godina i niste odnijeli čaše iz sobe u sudoper. Možda da probaš sa skandinavskim odgojem? Mah, ostavljanje djece na hladnoći ipak ti se čini preokrutno, a nisi sigurna ni hoćeš li ih tjerati da se bave sportom ili ćeš im prepustiti slobodu izbora. A o izboru prikladnog oca neću ni pričati – moramo nabaviti psa da vidim kako se odnosi prema štencima, što ako samo ja budem morala mijenjati pelene, zašto živimo u konzervativnom katoličkom društvu gdje djevojke preuzimaju krpu za pranje podova od svojih majki poput štafete koja se prenosi iz jedne generacije u drugu?

Mi žene krvarimo svakog mjeseca, a krv se povezuje sa životom i sa smrću pa zato smijemo svojoj djeci jednog dana zaprijetiti da ćemo ih ubiti jer smo ih mi i rodile.

Uglavnom, imala sam godinu dana kad sam progutala otrov za štakore i preživjela. Mislim da je moja mama puno gore prošla – ona je s trinaest mislila da umire, a ja sam bila premalena da mislim (barem mislim). Zato je najbolja smrt hodati ulicom i primiti zalutali metak – u jednom trenutku razmišljaš o tome kako si trebaš kupiti nove čizme, a u drugom se trenutku nalaziš u spokoju aureole vlastite krvi, gledaš nebo i misliš si kako si cijeli život u krivu: ne trebaju ti još jedne čizme, treba ti samo malo više ljubavi. Ili ništa ne misliš jer umreš u sekundi, zalutali metak probija tvoju lubanju i ti padaš na užareni asfalt. Ne odvrti ti se cijeli život pred očima, samo se ugasiš. Mislim da je puno gore ako vidiš metak kako se kreće prema tebi i zaista ti iskrsne čitav život u desnom kutu oka – sjetiš se svih događaja i situacija zbog kojih si se probudila u tri ujutro. Možda je bolje umrijeti neposramljen, i bez straha da nas netko neće (dovoljno) voljeti.

A možda je bolje da prestanem razmišljati o smrti i o roditeljstvu, smiješno je zapravo kako su se ta dva pojma u mojoj glavi stopila u jedan. Zadnji je dan studenog, počinje advent, napokon će se upaliti lampice i zakamuflirati ovo sivilo u koje smo bačeni svake godine. Čitala sam da je najviše ljudi na svijetu rođeno u kolovozu, uključujući i mene, a s obzirom na to da je studeni mjesec ispunjen suncem i odlascima na groblje, uopće me to ne čudi. Moji su se starci poput ostalih zavukli ispod pokrivača nakon nekog prosječnog dejta, a za devet su mjeseci već rezali pupčanu vrpcu zahrđalim škarama. Nadam se da ste preživjeli ovomjesečni Netflix and chill, opasnost vreba iz svakog udobnog kauča. Menstruacija je svakog mjeseca i dar i prokletstvo, kao kad netko ne sjede kraj vas u busu pa istovremeno osjećate sreću jer nije, ali i tugu jer zašto nije. U prosincu se već lakše živi, uskoro će i popusti pa ću si napokon kupiti one crvene čizme o kojima razmišljam prije spavanja, sva sreća pa je mačka jeftinija od djeteta, konzerva od lososa u Sparu košta samo tri kune.

Vidimo se na kuhanom vinu,

Lucija

Ili: Zašto pišem blog?

Imala sam jedanaest godina, bilo je ljeto, mama me poslala u DM po šampon, a tamo sam među policama ugledala šćućurenog sredovječnog muškarca koji me gledao ravno u oči i masturbirao. Otrčala sam do blagajne, ispričala zaposlenicama što sam upravo vidjela, a one su počele vrištati. Egzibicionist je iskoristio priliku: istrčao je iz drogerije, uletio u svoj mali crveni auto i odvezao se. To je bio naš posljednji susret, nikada ga više nisam vidjela (iako sam ga godinama nakon kompulzivno tražila pored svake police). Sjećam se s kolikom sam teškoćom tada izgovarala riječ masturbacija, mrmljala sam dok su mi pred očima bljeskale slike pogrbljenog lika s tri dlake na glavi koji je odlučio posao odraditi baš u DM-u. Prije toga sam se rijetko kada susretala s muškim spolovilima; jednom se naš prijatelj iz djetinjstva Dejo popišao u plastičnu bocu, a zatim pobjedonosno mahao svojim pimpekom dok je sadržajem boce zalijevao moju najstariju sestričnu. Nije Dejo bio loš, jednom je našao moju izgubljenu japanku i ostavio mi je ispred kućnog praga. Možda ni lik iz DM-a nije bio loš, možda je imao odličan smisao za humor ili redovito čistio zube koncem. Kako god bilo da bilo, nisam razvila odbojnost prema pranju kose ni prema drogerijama, ali sam se nekako uvijek osjećala preizloženo pod mlazom umjetnog svjetla i (pre)dlakavog međunožja. Najviše me zapravo oduvijek mučilo zašto je izabrao baš policu sa šamponima i proizvodima za njegu kose. Koji biste odjel vi izabrali?

Nekako mi se čini da se rjeđe susrećemo sa ženama koje masturbiraju po javnim mjestima jer je muškarcima sve to puno lakše izvesti – masturbacija, uriniranje, potato potato. Otkopčaju šlic, nešto malo prtljaju po tome i to je to. Onaj moj se šćućurio čisto iz pristojnosti, mogao je sve to odraditi i u uspravnom položaju. Ja bih izabrala odjel s električnim četkicama za zube, a onda bih najmanje deset minuta potrošila na izbor najbolje četkice: mekša ili tvrđa glava?

Koju godinu kasnije u prolazu mi je prišao neki stariji rošavi lik i šapnuo mi na uho da bi mi rado polizao pičku. Nisam tada još dobila ni mengu. Bila sam prestravljena, nisam se sjetila zapamtiti mu lice, ljudi su hodali pokraj nas, on je nonšalantno nastavio dalje (sa svojim životom), a ja još uvijek nisam. Riječ pička me posebno izbacila iz takta. Živjela sam u mjehuriću, zaštićena od svih vulgarnosti, sve o seksualnosti naučila sam iz tinejdžerskih časopisa i bakinih erotskih karata koje je držala u hrđavom ćupu na vrhu stepeništa, a riječ pička odškrinula je vrata nekog svijeta u koji još nisam bila spremna zakoračiti. Mjesecima sam izbjegavala mjesto susreta, trčala sam doma iz škole i manijakalno s nepovjerenjem zurila u mračne ulaze. Tu rečenicu neću nikada izbaciti iz glave. Kako sam odrastala, sve sam više shvaćala ozbiljnost vlastita prokletstva – jednom sam u noćnom busu trpala u usta masni burek, lisnato mi je tijesto upadalo u rukave, sva sam se sjajila od masnoće i lošeg pudera, a do mene je došao neki slatki prosijedi starčić i pitao me jesam li za šalicu kave. On je još uvijek iz doba kada je debelo bilo zdravo, možda sam trebala reći da. Uglavnom, čini mi se da sam kao dijete nagazila na neki Nabokovljev urok i da mi zato stariji muškarci neprestano imaju potrebu dodirivati kosu.

Najgore od svega je to što je onaj lik iz prolaza vjerojatno (bio) nečiji tata. Kad smo kod očeva, osim što se nadam da moj ne šapće djevojčicama prostote u uho, nikada neću zaboraviti njegovog prijatelja, slikara Miju, koji se često smucao po našem stanu i ispijao kave s mojim starcima. Nisam sigurna koliko je Mijo zaista bio slikar, a koliko smo mi svi željeli da bude jer bi to onda značilo da se družimo s umjetnicima i vodimo uzbudljive živote. Mijo je uvijek precjenjivao moje slikarske vještine, skupa smo lijepili pejzaže, mamu, tatu i seku po frižideru, a onda je jednog dana Mijo došao do nas, odmjerio me od glave do pete i rekao da bi vjerojatno trebala krenuti na aerobik ili nešto. Mijo, naš obožavani prijatelj, sigurno je htio samo najbolje za mene – vidio je potencijal u mojim mlohavim bedrima, pružio mi je ruku kao znak podrške u borbi protiv neobuzdanih tinejdžerskih hormona i preosvjetljenih svlačionica u trgovačkim centrima. Najgore od svega je to što sam od devete godine izrezivala članke iz maminih časopisa i iz Okeja o tome kako pravilno raditi trbušnjake (i navesti ga da se zaljubi u vas), tako da me njegov komentar nije samo povrijedio nego i uvrijedio.

Kasnije sam u životu hodala s likom koji mi je nakon prekida slao poruke o tome kako je upravo pregledavao moje gole slike i došao do zaključka da imam užasno tijelo. A dok smo još bili skupa s gađenjem je komentirao moju celulitnu guzicu koja se prelijevala iz mojih kupaćih gaća dok sam nam išla kupiti križaljku i kemijsku da imamo što raditi na plaži jer je bio stvarno užasno zabavan lik i super smo se provodili na ljetovanju. Da ne pričam o tome kako je njegovo tijelo bilo isklesano od sva tri skleka koja je ikada napravio u svome životu, ali to ionako nije bitno jer muškarci nemaju celulit i imaju dovoljno smjelosti da komentiraju ženama njihove predebele guzice i činjenicu da sprijeda izgledaju kao dečkići. Hvala svim muškarcima koji su se ikada brinuli za mene i za moje bokove, najdraži video mi je i dalje Banish Fat od Jillian Michaels, posjedujem dva para utega: lakši i onaj malo teži, trčim po Maksimiru, ne stavljam šećer u kavu, dajem sve od sebe!

Razmišljam o svim tim stvarima s vremena na vrijeme, sjetim se toga svaki put kada pred odraslim muškarcem spomenem menstruaciju, a on problijedi od straha, kada mi lik na dejtu kaže da “ok, njega zanima sport, a mene zanima feminizam”, kada mi na ručku kod bake i dede kažu da nemam dečka jer sam takva. Da, moguće da jesam. Uopće nemam pojma što (da) radim sa svojim životom, vjerojatno previše razmišljam o tome u kojem bih odjelu DM-a masturbirala i gdje su završile one plave proste karte koje sam kao klinka stalno vadila iz bakinog ćupa. Baš sam zato i odlučila pisati blog, da strukturiram svoj život i da podijelim svoje iskustvo s drugima. Išla sam kod psihijatra koji mi je rekao da nakon višegodišnjeg iskustva rada s pacijentima može sa sigurnošću reći da se “neki ljudi jednostavno rode s takvim mozgom”. Neki dan sam ga srela na ulici i pravila sam se da ga ne prepoznajem. Uvijek mogu okriviti svoj mozak.

Htjela sam se skrivati iza pseudonima, ali sam shvatila da bi mi to oduzelo previše vremena. Htjela sam pisati samo o stravičnim iskustvima iz svog ljubavnog života, ali nekako mi se čini da bih tada zanemarila čitav spektar tema i problema o kojima želim i mogu nešto napisati. Želim pisati o iskustvima jedne generacije, iz perspektive žene koja dolazi iz malog industrijskog grada, dosta mi je više tekstova koje muškarci pišu o ženama i u kojima one sneno proviruju iz svojih hladnih građanskih stanova, dodiruju se po bedrima, sa stalnom sviješću o tome kako su njihove grudi meke i podatne. Možda neke žene stvarno maštaju o svojim sisama dok gledaju kroz prozor, ali ja to ne radim često – češće se susrećem s likovima koji izbacuju sjeme po testerima u DM-u. Žao mi je što moja mama nije pisala kada je bila u mojim godinama – baš me zanima o čemu je razmišljala ta temperamentna žena dok me, prilijepljena uz bolničku plahtu, istiskivala iz zamućenog svijeta plodne vodice u vrući kaotični kolovoz. Ne znam jer nije pisala, a oko kamere zaobilazi dijelove svijeta bez kanalizacije. Ja imam odvod i imam internet što znači da moram početi pisati: ne smijem tražiti izlike i iznevjeriti svoju mamu.

Ovo je za tebe,

Lucija