Možda bismo trebali napraviti bebu. Život u izolaciji nije uzbudljiv, ujutro se probudim i gledam kroz prozor, ulice su prazne, šećem od dnevnog boravka do kuhinje, stavljam dvije žlice šećera u kavu s mlijekom dok čitam članke o tome kako bi se ovo stanje moglo produljiti sve do proljeća 2021. Neki kažu i zauvijek. Otvaram kutiju s čokoladnim keksima. Možda bismo trebali napraviti bebu. Želim biti u drugom stanju, treba mi osjećaj drugog stanja jer mi se ne sviđa ovo stanje u kojem se trenutačno nalazimo. Da sam u drugom stanju, mogla bih jesti bez grižnje savjesti, svaki dan pola štruce kruha i dvije vrećice slanog čipsa, jer bi u meni rasla dva tamnosmeđa oka, četiri duge cijevi ukrašene tankim mesnim resama, gnjecavo i mlohavo biće s pipcima i nekoliko dlaka na mirisnoj glavici. Jedini je problem to što drugo stanje ne podnosi alkohol pa ne znam što bih radila prije spavanja, možda bih čistila kuhinju: u karanteni se puno jede i puno posprema, svi smo prisilne kućanice. Bebi će trebati i neko ime, možda ostane Beba, kao što mačke ponekad ostanu Mačka. Zvat ću je Beba, a nadimak će joj biti Bebe. Učit ću je pogrešne stvari, da je stol čaša i obrnuto, tako da zauvijek može ostati samo moja beba. (Njezin) tata će usisavati, naši će nam starci slati novce tako da Bebi možemo kupovati pelene jer tata i ja nismo stigli izgraditi karijeru prije pandemije, a ja ću vježbati ispred televizora da se previše ne udebljam. Kažem previše jer se smijem malo udebljati – rodila sam bebu, živimo u karanteni, a u javnosti se ionako pojavljujem samo na Instagramu.
Treba mi devet mjeseci bezuvjetne pažnje, već mi godinama nitko nije izmasirao stopala kako spada, želim da me se češlja i da mi peru kosu, želim jesti jagode sa šlagom za doručak i pobjeđivati u svim raspravama čak i kada nisam u pravu. Treba mi pažnja. Želim se ponovno osjećati kao što sam se osjećala s deset godina kada mi je mama u krevet donosila topli kakao i mazila me prije spavanja. Želim se infantilizirati do te mjere da moja Beba i ja postanemo jedna velika beba koju će tata nositi po kući i koja će se moći bacati po podu kada ne dobije ono što želi. Želim biti beba i želim da me poslužuju, želim da mi kupuju sok od jabuke i onaj od naranče, želim da se tata probudi prije šest i ode u trgovinu po kvasac tako da me može probuditi miris svježe pečenog kruha, želim jesti čajnu paštetu s kečapom bez osude, želim moći za svoje suze okriviti hormone, a ne podmukli osjećaj tjeskobe koji se uvukao u mene onog sparnog ljetnog dana prije osamnaest godina kada sam shvatila da ćemo svi jednog dana umrijeti.
Tog sam se dana s drugom djecom igrala na suhoj izbrazdanoj zemlji pokraj olupine starog napuštenog autobusa. Dok smo trčali za loptom po tom neobrađenom grumenu zemlje, počeo je padati ljetni pljusak, a mi smo skinuli obuću i bosi stali gacati po toj zemlji koja je očajnički žudjela za vodom. Osušeni komadi zemlje poprimili su teksturu naribane tamne čokolade, a ja sam gazila i slušala kako tlo ispod mene pucketa, kako me škaklja po tabanima, kako se sreća širi uz moje potkoljenice sve do rumenih, vrućih obraza. Već sam tada duboko u sebi znala da će taj osjećaj potpune stopljenosti sa svijetom potrajati još samo do kraja tog ljeta, a zatim će ga istisnuti osjećaj nedostatnosti i neprestane prijetnje.
Virus se podmuklo zavukao u naša tijela, raste u nama baš kao što će rasti i moja beba, a mi svi ležimo ispred kauča i čekamo s toplomjerom u ruci da se izlegne. Inkubacija je vođenje hladnog rata s vlastitim tijelom. Prijetnja je sastavni dio života, ima je kao u priči, a mi živimo na margini distopijske priče kojoj se ne nazire kraj. Počinjem preispitivati svoju realnost, čini mi se kao da mi je lijeva noga kraća od desne, riječ glava nema smisla, boli me glava, glava se rimuje s lava, oduvijek sam željela imati lava-lampu, glava glava glava glava glava glava glava. Kad budem u drugom stanju imat ću ogroman trbuh na koji ću stavljati čaše i zdjelicu s kokicama tako da ne vidim što igra na televiziji. Trudnice izgledaju kao stvorenja iz znanstvene fantastike jer smo mi svi zapravo stvorenja iz znanstvene fantastike i živimo u svemiru među zvijezdama i planetima i čitamo horoskope i vjerujemo u sudbinu i u bogove i stavljamo jedni drugima mokre klizave jezike u usta i vrtimo ih ukrug i koljemo se i čudimo se kada nas pohara virus iz šišmiša.
Trbuh nije problem, mogu živjeti s divovskom trbušinom, već sam s devet godina shvatila da nikad neće biti ravan, problem mi stvara to što ćemo Beba i ja biti povezane pupčanom vrpcom. Što ako Beba od mene preuzme i neke strahove pa jednog dana shvati da zapravo ne zna što točno želi raditi u životu, ali zna kako se najviše od svega boji velike bijele psine i vage ispod školjke u kupaonici. Moja je beba mali parazit koji raste u meni i na meni i koji će rastegnuti moje spolne organe do te mjere da ću mjesecima nakon poroda raditi Kegelove vježbe ispod tuša. Beba je parazit koji će sisati moje mlijeko i izgristi mi bradavice dok ću ja plakati zato što sam debela i u postporođajnoj depresiji razmišljati o tome jesam li zaista trebala istisnuti dijete u ovaj svijet poharan virusnom infekcijom u kojem moja Beba možda nikada neće moći proslaviti rođendan s kartonom vruće pizze u krilu, okružena prijateljima iz razreda koji se skrivaju iza kauča dok se na televizoru lik iz Slagalice strave voza na svom bicikliću. I onda nakon što posiše mlijeko i nakon što mama uloži gomilu truda u čitanje slikovnica o Maji koja kupuje psa i želi postati stjuardesa, Beba odraste, nađe drugu bebu i zaboravi mami čestitati rođendan.
Beba se još uvijek nije rodila. Zaboravila sam da bebama treba devet mjeseci da postanu bebe. (Njezin) tata i ja smo se u međuvremenu oženili preko Skypea, ali stvarno ne zbog bebe, svima smo naručili hranu preko Wolta i poslali bocu vina, to je jedino vjenčanje koje smo si mogli priuštiti. Leđa me ubijaju, vruće je za popizditi, osjećam kako mi se znoj cijedi niz kralježnicu, u gradu je nestašica i soka od jabuke i kreme za hemeroide. Jutros sam uzela škare i odrezala si kosu, pramenovi izblajhane kovrčave kose preplavili su kupaonicu, dlake se razvlače po kući zajedno s mačkama, usisavač se zaštopao. Ovo drugo stanje je čisto sranje, stalno sam gladna, umjesto jagoda sa šlagom, za doručak jedem kruh s majonezom. Gegam se po kući od dnevnog boravka do kuhinje, jaučem, gledam se satima u ogledalo, stavljam tri žlice šećera u kavu bez kofeina dok čitam članak o tome kako odgajati dijete u postapokaliptičnom svijetu. Ako svijet zaista bude tako strašan, Beba će sigurno spavati sa mnom u krevetu do dvanaeste godine, a tata će se preseliti na kauč u dnevni boravak jer “nisam normalna”.
“Oprosti što želim samo najbolje za našu Bebu.”
Priča se o tome da će možda zavladati nestašica interneta. Ako se taj mračni scenarij zaista obistini, tada neću moći pisati blog o majčinstvu u doba društvenog distanciranja, neću postati influenserica i živjeti u svijetu bež pletenih vesta i bijelih oversized tenisica. Neću imati od koga kupiti cvijeće za doručak jer su sve bake s placa u prisilnoj karanteni, a cvjećarnice su se zatvorile zbog ekonomske krize. Ne brinem se jer sam kao klinka pogledala sve epizode Plemena i znam što mogu očekivati u svijetu bez interneta i bez starije populacije. Spremna sam na život bez Boomera i bez Boomeranga. Živimo pokraj Super Konzuma tako da ćemo moći oformiti najjače pleme, hranit ćemo se šećerom i pahuljicama za doručak, pustit ću pletenice i biti duhovni vođa plemena, a Bebu ću zavezati u šarenu maramu i prebaciti je preko ramena. Zvat će me Majka, s velikim m.
Beba ima već dvanaest godina, nismo ostali bez interneta i ja sam samo obična majka s malim m, a ona još uvijek nije odlučila sviđa li joj se više plava ili roza boja, pa joj tata i ja nismo uopće ni kupovali igračke. Hranili smo je u isto vrijeme kad i mačke jer smo sve što znamo o roditeljstvu naučili preko mačaka. Kao beba Beba se igrala starom ukrasnom vrećom od jute i s mačkama naganjala lopticu skočicu po stanu. Prva riječ bila joj je Mema. Svi skupa spavamo u istom krevetu i sve je prepuno dlaka. Bojim se da sam je previše razmazila i da sam jedna od onih majki koje doje svoju djecu do dvanaeste pa ih zato druga djeca tuku u školi. Nasreću, djeca više ne idu u školu i stalno su doma. Nasreću? Možda ipak bolje da danas ne napravimo bebu, mama je umorna, mama priča gluposti, mama želi izaći van iz stana, malo prošetati, možda popiti koju kavu, dvije, mama se želi napiti s prijateljicama i ne želi još postati mama. Sori Bebo, ali ne danas. Možda bolje da nabavimo još jednu mačku.
Ugh,
Lucija
Tear Party 