Jedne vjetrovite travanjske noći moja se cimerica vraćala iz grada s masnim škarniclom u ruci. Penjala se uz stube sve dok nije došla do trećeg kata, gdje su je dočekala širom otvorena ulazna vrata od našeg stana. Vrata su klopotala, prateći ritam disanja te stare stambene zgrade, a ona je odložila raskupusan komad vrućeg bureka na kuhinjski pult, oblizala prste te se zaputila u dvorište iza zgrade u potragu za našom mačkom. Nije to bio prvi put da nas ulazna vrata od stana dočekaju širom otvorena, iz nekog neobičnog razloga često smo se susretale s tim fenomenom: ujutro bismo se pobrinule da što jače zalupimo vratima na izlasku iz stana (i usput probudimo sve susjede u zgradi), ali vrata nas nisu slušala i kada bismo se vratile kući, često bi bila odškrinuta. Te je noći cimerica u dvorištu iza zgrade zazivala ime naše mačke, zaogrnuta lažnom bundom borila se s glasnim hučanjem proljetnog vjetra, “Mika, Mika!” vikala je sve dok se iz jednog grma nije izmigoljila mala glava naše debele tigraste mačke crnih šapa. Uzela ju je u naručje i odnijela u stan, zatvorila vrata i bacila se na ostatke masnog bureka. Dok je šuškala vrećicom uz traku nasnimljenog smijeha iz televizora, u njoj se pojavilo zrno sumnje: što ako je doma donijela krivu mačku?
Pažljivo je promatrala mačku kako se igra s cipelama u hodniku, Mika obožava cipele, gledala je kako oštri kandže na stolcu u dnevnom boravku, sve što i inače voli raditi, ali sada je svaki njezin pokret bio sumnjiv, više se nije mogla sjetiti ni kako mačka zaista izgleda. Uspoređivala je slike mačke s mobitela s mačkom koju je donijela doma sve dok nije zaspala na tvrdom kauču. Ta se misao podmuklo uvukla u nju i sada je svaki put kada bi ugledala Miku kako hoda po kuhinjskom pultu vidjela neku drugu mačku.
Taj osjećaj neumorne sumnje što se te noći polagano ušuljao u njezine misli, osjećaj je neumorne tjeskobe s kojom sam se prvi put susrela prije nešto više od godinu dana. Baš poput moje cimerice, i ja sam počela sumnjati u neke dijelove vlastite realnosti iako su i dalje bili tu, nepromijenjeni. Sjećam se kada sam prvi put otišla kod psihijatra i pokušala mu objasniti kako se osjećam, rekla sam mu da ne mogu gledati u vlastite ruke, da imam osjećaj da to nisu moje ruke iako znam da su to moje ruke, i da se svaki put kada ih vidim kako lepršaju po zraku, kako mlataraju uz moj trup dok hodam ulicom, prestrašim i srce mi krene snažnije udarati i ja umislim da ću prestati disati i da ću umrijeti ili, još gore, poludjeti. On nikada nije ništa zapisivao, rekao mi je samo da je to slučaj za psihologiju i da mi ne može pomoći. Sjedila sam na kauču u toj hladnoj sobi hladnih zidova i mrzila njegove naočale i njegovu ćelavu glavu i taj ružni tepih i osušenu biljku na prozoru. Pitao me želim li uzimati lijekove protiv tjeskobe, ali odbila sam jer sam se bojala kemikalija i nisam željela postati umrtvljeno biće koje živi u strahu od vlastitih ruku u prigušenim uvjetima.
Uz ruke, počela sam se bojati i svog glasa. Nisam ga mogla podnijeti, sve što je dopiralo iz mog grla bilo je samo podsjetnik na onu večer kada sam ležala na hladnim pločicama u kupaonici prijatelja od prijateljice i grebala se po licu.
“Vrištala sam iz sveg glasa, osjećala sam glasnice kako se lome: ‘Ja sam poludjela’. Čujem te riječi neprestano u svojoj glavi – ponavljaju se poput uspavanke kojom se uspavljuju luđaci. Čujem te riječi, a zatim visoke tonove vlastita glasa, dašćem, na koljenima sam, ja sam jebena životinja. Lupam po zidovima, po podu, razvaljujem kupaonicu svojim dlanovima, laktovima i nogama. Izgubila sam nadzor nad svojim tijelom, nad svojim glasom i nad svime što neprestano nastojim držati pod kontrolom. Preplavljuje me osjećaj straha, slabosti i bojim se za vlastito sepstvo. Uranjam u tlo, svijet oko mene je guma koja se obavija oko mene i guši me svojim smradom. Ne vidim i ne čujem, doživljavam psihički slom i lomim se na bezbroj komadića, formirajući pritom zvijer, puštenu na slobodu. Otimam se i plačem, oko mene je samo crnilo, živim u drugom svijetu, izgubljena i prepuštena samoj sebi. Osjećam da je sve zauvijek gotovo, svjesna sam da sam uronjena u koktel osjećaja, okolnosti i nuspojava. Jedem svoju unutrašnjost, uništavam svoje emocije, razbijam svoju reputaciju, razbijajući glavom pločice. Grebem se po licu, ne osjećam svoju kožu, samo želim umrijeti i osloboditi tu nesputanu silu, tu energiju koja želi izaći iz mene. To je ono, ono mračno, duboko zakopano u nama, a sada je tu, svaki put kada zatvorim oči čujem te riječi koje mi govore da sam poludjela, naslućujem propast svoje krvi i svoga mesa, osluškujem kraj koji navire zajedno s mojim krikovima. Ja ne znam tko sam, ni zašto sam to što jesam.”
Ovo je ulomak iz mog dnevnika, datum je 2. siječnja 2019. godine, a poglavlje se zove Egzorcizam. Tako sam se tada osjećala, nekoliko dana nakon nemilog događaja koji je promijenio moj život. Mislim da sam tada doživjela živčani slom, moje se tijelo slomilo pod teretom opojnih supstanci, cijeli je svijet te noći bio od gume, a ja još uvijek nisam spremna ulaziti u detalje tog događaja. Jednog ću dana možda smoći hrabrosti i snage da pokušam utvrditi sve što je prethodilo tom trenutku i razjasniti kronološki razvoj događaja koji me doveo do toga da tjednima nakon nisam mogla zaspati, gledati televiziju ni slušati glazbu. Moj je mozak bio silovan, nisam više željela uzimati ni aspirin, spremila sam grinder, filtere i ostatke trave bacila sam u koš za smeće. Noćima sam buljila u strop prekrivena masnicama i pokušavala shvatiti što se točno dogodilo. Mama mi je rekla da je i moja osam godina mlađa sestra te večeri poludjela, navodno je tukla svoje prijateljice, a iako smo velik dio djetinjstva provele razdvojene, moguće je da su naši životi isprepleteni na nekoj višoj, intuitivnoj razini.
“Oni koji se boje da će poludjeti, oni su koji zadnji polude”, riječi su kojima mi je psihijatar pokušao objasniti da je ono što se meni događa rezultat traume, a ne ludost te da je sumnja snažan pokazatelj moje bistre racionalnosti. Prešućujem mu previše toga, zurim u svoje bijele noge, sumnjam u sve što mi govore i on i članci na internetu jer imam osjećaj da me nitko od njih ne razumije. Kada jedem hranu u restoranima hvata me osjećaj panike jer se bojim da je hrana možda otrovana, bojim se da ću usred javnog prijevoza poludjeti, bojim se da ću ponovno početi dahtati. Prijatelji mi nešto pričaju, a ja ih uopće više ne čujem, njihove riječi ne dopiru do mene, cijeli je svijet u izmaglici, ja sam u snu koji sam sanjala kao dijete i u kojem su svi bili naslikani u akvarelu i u tišini. I dalje odbijam lijekove jer se ne želim pretvoriti u biljku, bojim se izlaziti van jer se bojim paničnih napadaja, ne gledam svoje ruke, budim se usred noći premazana znojem i noćnim morama. Sanjala sam da sam popila deterdžent za čišćenje kamenca i shvatila da ću umrijeti, “slučajno sam se ubila” bile su moje posljednje riječi.
Moja se mačka sunča na balkonu, a cimerica je i dalje nepovjerljivo promatra. Nekako čudno izgleda, da nije bolesna? Vrata od stana i dalje se misteriozno otvaraju. Neke noći provodim u kadi polijevajući se hladnom vodom, “nisi luda, ovo je samo panični napadaj” govorim samoj sebi dok moja opsesija ludilom polagano prerasta u opsesiju paničnim napadajima.
Stan smo unajmile s uputom da neki ormarići u njemu moraju ostati zaključani pod svaku cijenu, a u trenucima teških noćnih tjeskoba ustajala sam i pokušavala otvoriti te ormariće svime što bi mi se našlo pod rukom, u naletu očaja ponekad i ukosnicama za kosu. Čeprkala bih po ključanicama, ali bez previše uspjeha. Bila sam iscrpljena od svih mogućih teorija što su mi se vrzmale po glavi, bojala sam se da su u stanu skrivene kamere, da me netko neprestano gleda i prati, taman se tada po medijima počela provlačiti priča o truplu iz zamrzivača u Međimurju, a ja nisam mogla zaspati sve dok ne otvorim te teške ormariće i ne saznam zašto su zaključani. Budila sam se na svaki zvuk, spavala sam s noćnom lampom nadohvat ruke, palila sam je nekoliko puta tijekom noći jer sam stalno imala osjećaj da mi nešto sjedi u podnožju kreveta, da mi nešto stoji iznad glave. Čak sam pregledavala i karte Zagreba da se uvjerim kako zgrada nije bila središte nekog ustaškog stožera i kako mi noću po stanu ne hodaju stari mrzovoljni nacisti. Osjećala sam da nešto nije u redu s tim stanom, bojala sam se tih glomaznih tamnih ormara, cijevi su mi nešto pokušavale reći, a oni zaključani dijelovi ormara izazivali su u meni ludilo. Vrata su se misteriozno otvarala, a mačka je stalno bježala u dvorište iza zgrade. Tamo je čučala u travi i čekala da je spasimo.
I ja sam čekala da me netko spasi iako sam duboko u sebi znala da ću to morati biti ja sama. Osjećala sam kako mi kronično nedostaje ljubavi, doktorica mi je prepisala Misar 0,25 mg, samo da mogu sigurnije koristiti javni prijevoz i odlaziti na predavanja na faksu. Nikada nisam uzela nijednu tabletu, ali smirivala me pomisao da mogu, u slučaju da počnem gubiti razum. Tjeskoba se pojavljivala svakog jutra kada bih otvorila oči i pomislila na tjeskobu: misao o tjeskobi rađa tjeskobu. Odlučila sam početi trčati – mrzim trčanje, ali dok bih trčala zaboravljala sam na svoje ruke i na svoj glas i da se zovem Lucija. Tih bi me pola sata iscijedilo do te razine da bih prestala razmišljati, a to mi je trebalo više od svega. Bližilo se ljeto i život u stanu bez klime iz dana u dan postajao je sve nepodnošljiviji: osjećaj da ne mogu pobjeći od vrućine stvarao je tjeskobu. Odlasci u kino stvarali su tjeskobu. Nisam željela drugima upropastiti gledanje filma, kazališnu predstavu ili putovanje tramvajem, bojala sam se da ću dobiti panični napadaj i da mi nitko neće moći pomoći, mjerila sam si puls stotinjak puta dnevno, dlanovi su mi stalno bili mokri.
Odlučila sam početi volontirati na radiju, “slušat ćeš svoj glas” rekla sam sama sebi i izložila se u eteru. Vozila sam se i busom i avionom i automobilom, bilo je stravično, ali nisam odustajala. “Ovo su tvoje ruke” govorila sam sebi i svojim rukama, “živiš s njima već 25 godina”. 4 travnja 2019. napisala sam u dnevnik da je poanta da se trebam samo voljeti “i ne bježati od svojih osjećaja jer me tjeskoba želi prevariti, želi me uvjeriti da se moram nečega bojati, ali ne moram jer sam to ja – to je tijelo koje me čuva i koje (više-manje) volim već 25 godina. Ovo su moje misli i moj glas i moj mozak, svi organi koji me vode kroz život i s kojima sam proživljavala gomilu lijepih i bolnih trenutaka, moram izgraditi osjećaj povezanosti i ljubavi između sebe i svog tijela, ne bježati od tjeskobe nego joj pokazati da je u krivu, da sam to ja i da se nemam čega bojati”.
Napisala sam sama sebi da je sutra novi dan i da će sve biti predivno. Nije sve bilo predivno odmah, ali nakon godinu dana postalo je puno ljepše. Preuzela sam odgovornost za svoje postupke i shvatila da se čovjeku život zaista može promijeniti u jednoj noći. Baš poput ovog potresa koji nas je sve izvukao van na ulice u doba virusne pandemije, naši su zidovi popucali, neki su ostali bez domova, ali život se nastavio dalje: plima i oseka se izmjenjuju, u zraku se osjeća proljeće, dani postaju sve dulji i dulji. Možda je sebično od mene to što pišem o tome kako se osjećam bolje u vrijeme kada se čitav svijet urušava pod teretom kolektivne tjeskobe i panike, ali suosjećam i znam da ćemo se svi jednog dana oporaviti, da će se mnogi moji prijatelji i sugrađani nakon nekog vremena prestati trzati na svaki nalet vjetra te da će pseći lavež prestati biti zlokobna najava prirodne katastrofe.
Ponekad se pitam jesam li sve ovo umislila, možda sam sada u dubokoj psihozi i sve je ovo samo produkt moje mašte i mojih snova: sve ovo bezlično sivilo, ove kirurške maske i rukavice, prazne gradske ulice. Na terapiji su mi rekli da sam hiperosjetljiva i navodno inteligentna te me uvjerili da neću znati kada (i ako) poludim. To je u redu i ja se osjećam sigurno jer čak i ako ovo pišem u mraku psihijatrijske bolnice dok zrake sunca prodiru u moju tamnu ćeliju i dalje se osjećam sigurnije nego onog dana kada sam se počela bojati svojih vlastitih ruku.
Da citiram Jurski park: “život uvijek pronađe način”, mi ljudi smo mnogo opakiji no što mislimo, preživjet ćemo i ovo i iz svega izaći još snažniji. Iskoristimo ovu izolaciju kako bismo destigmatizirali psihičke bolesti. Ovaj sam post napisala u nadi da ću možda nekome pomoći da shvati kako su i ovi neobjašnjivo teški i konfuzni osjećaji koje većina nas trenutačno proživljava, zajedno uz već postojeće neuroze i svakodnevne iracionalnosti, pobjedivi. Stvarno može biti bolje, ali treba biti strpljiv i raditi na sebi.
Željela bih naglasiti i kako je odluka da ne uzimam lijekove bila isključivo rezultat mog iracionalnog straha od kemijskih supstanci. Važno je posavjetovati se s liječnikom (ponekad potražiti i drugo mišljenje) te u vlastitoj borbi iskoristiti sva raspoloživa i prikladna sredstva. Lijekovi u kombinaciji s psihoterapijom pomažu, ja sam odabrala drugi put, ali samo zato što mi je pomisao na lijekove osnaživala već postojeće strahove o ludilu.
Napisala sam tada, napisat ću i sada: “sutra je novi dan i znam da će sutra sve biti predivno”.
Volim vas sve i čuvajte se, razgovarajte, plačite, stvarajte, zapišite svoje misli, anything goes,
Vaša Lucija
P.S. Slobodno mi se javite ako želite sa mnom podijeliti svoju priču, treba vam savjet ili samo nekoliko utješnih lijepih riječi.
