Rado bismo se dirali po licu

Ljudi, shit just got real, Modrić i društvo su u karanteni, nogomet se odgađa do daljnjega, profesionalni sportaši napokon imaju vremena za pisanje memoara, a muškarci moraju pronaći novu temu za razgovor. Što će se dogoditi sa sportskim kladionicama? Na koga ili na što će bijesni tata bacati svoj daljinski upravljač? Hoće li se djevojka i mladić napokon prestati svađati oko televizijskog programa? Bojim se da smo došli do nepovratne točke, prvo smo naučili da možemo piti džin-tonic bez slamke, a sada smo naučili i kako oprati ruke sapunom. Morat ćemo ispočetka osmisliti svoju kulturu i mentalitet – koronavirus svima nam je uništio život.

Eto ti što je moja sreća – napokon pronađem lika koji stavlja bosiljak na mozzarellu i priprema fantastične lazanje, a onda se Italija zatvori u karantenu i sada umjesto aceta u ricotti jedemo bakine češnjovke i pijemo brlju. Smrdimo po češnjaku dok se gledamo svako sa svog kraja kauča, rado bismo se dirali po licu, htjela bih da me liže po usnama i da me ljubi po kapcima dok mu mrsim kosu, a on bi htio da ga milujem svojim dugim prstima po sljepoočnicama, ali ne smijemo. Ne smijemo izlaziti ni van iz stana, u nametnutoj smo karanteni, vani je apokalipsa, a mi smo u trgovini uspjeli zgrabiti samo dvije konzerve sa šampinjonima i jednu teglicu krastavaca. Krastavce smo već pojeli jer smo ludi za krastavcima, a mačak je umočio šapu u šampinjone dok smo se mi požudno gledali pa smo sada osuđeni na smrznute ostatke ručka iz 2017. Tko bi ikada uopće mogao pomisliti na nešto tako strašno kao što je odmrzavanje maminog graha koji godinama leži na dnu zamrzivača? Izgleda da su u pitanju zaista posljednji dani čovječanstva.

Gledamo kroz prozor jer ne znamo što da radimo sa sobom. Već smo se posvađali tri puta jer sam gubila u Jambu, on inzistira da Monopoly igramo po pravilima, ali meni je to glupo, probala sam čitati knjigu pa sam se sjetila koliko je to dosadno, on preglasno srče ono malo čaja što nam je ostalo, a na Tik Toku influenseri žvaču grah iz konzerve na Bieberov Yummy. Gledamo kroz prozor jer je vani apokalipsa, imam 26 godina i preživjela sam slomljeno srce, dva seena, jednog fuckboyja, rastavu roditelja, višu razinu iz matematike na maturi i akne po obrazima, a sada ću umrijeti od gladi jer nismo na vrijeme stigli do police sa suhomesnatim proizvodima.

Ljudi su pomahnitali, navlače plastične vrećice preko glave jer si ne mogu priuštiti Gucci-masku za lice, a viša klasa paničari jer sapun sa česticama zlata navodno ne uništava virus ništa učinkovitije od sapuna u javnom WC-u. Čujemo ih kako plaču na balkonu jer je vani predivan dan i jorgovani cvatu, a oni ne smiju izaći iz stana jer se među sunčanim zrakama i proljetnom rosom šćućurio koronavirus i sada strpljivo čeka na rukohvatu u šestici da ga netko stavi u usta. Organiziranje društvenih događaja ravno je terorizmu, samo društveni militanti ne kašlju u lakat, vidi se tko je zaista solidaran i zašto oni koji ne cijepe svoju djecu nisu u pravu. Ulice su prazne, Instagram ne gori jer virus nije poštedio ni turističke rezorte na Bahamima, svi smo jednako izloženi i tužni. Sa sjetom se prisjećamo fenomena iz prošlosti kao što su kino i kazalište, sada je jedini kulturni sadržaj onaj na HTV-u pa već danima vijećamo oko toga koji je hrvatski predsjednik najjači i zajedno s osnovnoškolcima ponavljamo tablicu množenja. Dobro nam dođe za Jamb.

Svijet kakav poznajemo polako nestaje pred našim očima. Prvo su nas sve poslali doma i rekli nam da možemo raditi iz sigurnosti svoja četiri zida, a onda su shvatili da su se razotkrili i da je sada napokon svima jasno da je radni dan u uredu samo varka i zamka kojom se ljudsko tijelo iscrpljuje do krajnosti jer zapravo nema ništa gore od putovanja javnim prijevozom svako jutro u pola osam do posla i besmislenog čavrljanja u čajnoj kuhinji s poslovnim kolegama. “Sva sreća pa će se ovaj iznenadni višak vremena utrošiti na paniku i seksualne aktivnosti pa neće biti dovoljno vremena za planiranje revolucije”, pomislio je represivni kapitalistički sustav, ali se zatim sjetio da se koronavirus prenosi kapljično i da su svi dodiri apsolutno zabranjeni. Mozgao je sve dok nije shvatio da može iskoristiti medije i potaknuti ljude na kupnju ogromnih količina toaletnog papira jer hodanje po šoping-centrima iscrpljuje možda i više od stajanja u tramvaju na semaforu kod Vjesnika. Ubrzo je odahnuo kada se sjetio da se rad od doma ionako ne odnosi na većinu, da su zabranjena i sva javna okupljanja te da je televizor ponovno postao središte svakog prosječnog kućanstva. Revolucija se odgađa sve dok su vijesti na HTV-u primarni izvor informacija.

Vruće je, ljeto je svakim danom sve bliže i bliže, a mi se ne smijemo dirati, hodamo po kući u kratkim hlačicama i slušamo svećenika kako nas s malog ekrana svakodnevno podučava o blagonaklonosti seksualne apstinencije i o mogućnosti ponovnog odjevičenja u Božjim očima. Bolest je jedan od četiriju jahača Apokalipse, skoro se okrećemo prema vjeri, ali ubrzo shvaćamo da je ionako prekasno da okajamo sve svoje grijehe, a i nema smisla jer se sveta vodica prestala proizvoditi.

Gladni smo. Konzervirani šampinjoni su žilavi i bezukusni, čujemo ljude kako se mole i vrište, sportska televizija prenosi samo finale svjetskog prvenstva iz nogometa 2018. i mi stalno gubimo. Industrija propada, prestali smo kupovati, izgleda da nam zaista ne treba novi serum za lice, a može se preživjeti i bez sintetičke krpe iz Zare. Imamo još samo jednu rolu WC-papira, mačke hvataju muhe i lome im krila, oni koji su razgrabili konzervirani grašak shvaćaju da je to i dalje samo grašak i da su vjerojatno trebali kupiti pravi grašak. Kada sve ovo završi i ako preživimo, studentsko siromaštvo zamijenit će obično siromaštvo, ali ok, spremni smo na recesiju, pandemija nas je pripremila na krumpir i juhu iz vrećice, to je sada trendi, a u apokaliptičnom je stanju iznimno dozvoljeno jesti i mesni doručak. Shvaćamo da nam ne treba avokado da bismo preživjeli. Nije sve tako crno, moći ćemo za siromaštvo optužiti koronavirus i recesiju, a ne samo diplomu s Filozofskog.

Prošlo je nekoliko tjedana, popili smo brlju, preživjeli smo karantenu. Vani je procvala lipa, sve miriše po travi i po novim počecima. Ulice su prazne, nema buke, nema zagađenja, jedan je maslačak pomolio žutu glavu iz napuklog asfalta. Shvaćamo da nam svima ponekad treba zagrljaj. Nazvali smo bake i djedove i pitali ih kako su. Život ide dalje iako na televiziji utorkom nema Lige prvaka. Mačke se sunčaju na limenim krovovima, a psi naganjaju vrane i lisice po parku. Porasla je stopa nataliteta, nismo se smjeli dirati pa smo se baš zato dirali. Treba iskoristiti ovo malo života što nam je ostalo. Introverti su shvatili da ponekad vole izaći iz stana. Ekstroverti su na rubu suicida. Mesni doručak ipak nije tako loš doručak, a vegani su postali vegetarijanci. Može se preživjeti i bez sušija, hodanje ipak nije tako loše, ima nešto u tom lijepom vremenu i u čistom zraku, možda ipak ne želimo umrijeti. Možda smo se zamjerili Majci Prirodi, a možda su nas konzervativni desničari htjeli preobratiti na katoličanstvo. Nema veze, koronavirus nas je naučio malu lekciju iz solidarnosti.

Pozdrav iz karantene,
Vaša Lucija