A zašto baš ja?

Otvaram oči, noge su mi skvrčene ispod debelog pokrivača i jedne ofucane dlakave deke, vani grakću vrane, čujem ih, a u zraku se osjeća miris hladnog siječanjskog jutra. Desnom rukom opipavam krevet u potrazi za mobitelom, dam se kladiti da su tri minute do sedam, tri minute do sedam, uvijek se probudim mrvicu prije alarma. Naša su tijela pametnija no što mislimo da jesu. Žmirit ću još malo, zažmirim, a iznad sebe čujem susjedu kojoj nikad nisam vidjela lice, ali joj zato svakog jutra čujem potpetice – svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bi se ljudi obuvali isključivo na izlasku iz stana. Točno u sedam majstori preko puta ulice prislanjaju bušilicu uza zid i počinju lupati čekićem po mome mozgu. Čujem čajnu žlicu kako struže po dnu šalice, djeca srču svoj kakao i jedu tost koji je zagorio jer je tata bio prezauzet scrollanjem po news feedu. Bojim se izaći iz kreveta jer je vani jezivo hladno, imam osjećaj da bih vidjela vlastiti dah da puhnem u prazno. Mačka grebe po vratima, u krevetu je lijepo i toplo, a ja se dodirujem po vratu i šapćem “dobro jutro” svom (nepostojećem) dečku kojeg stravično volim i koji se ljubi sa mnom uvijek i bez obzira na jutarnji zadah. Još samo par minuta. Par minuta ubrzo postaje deset minuta i ja već kasnim na faks, a još nisam ni ustala.

Mogu ja to. Iskačem iz kreveta, palim lampu jer još uvijek nisam spremna za svjetlo, otvaram ormar i ne znam što da obučem. One su mi hlače prljave i ništa mi zapravo ne stoji, debela sam i sve je puno dlaka. “Poludjet ću.” Uzimam traperice i navlačim na sebe običnu bijelu košulju, jutarnja predavanja su ionako za lijene i bezvezne odjevne kombinacije, tješim se. Pokušavam pronaći dvije iste čarape. Osjećam nemir u sebi jer kasnim, nisam još popila kavu, a planirala sam si napraviti i doručak jer se moram početi zdravije hraniti. Sva sreća pa je danas petak, petak nije dan za zdrav početak. Popit ću instanticu, stavljam kuhati vodu i odlučujem da se danas neću našminkati, ali ipak počešljam obrve, za svaki slučaj. Obnavljam sloj dezića ispod pazuha, ugledam prišt na desnom obrazu, ali ok, neću ga sada dirati: ako drugi ljudi mogu normalno živjeti sa svojim prištevima, onda valjda mogu i ja. Pokušavam ne gledati u tu crvenu mrlju na faci, ali sada vidim samo crvenu mrlju, kosa mi je masna i želim iskočiti iz vlastite kože. Špricam se suhim šamponom i trljam glavu ručnikom, ne mogu pronaći smeđu gumicu za kosu, istiskujem onaj prišt na desnom obrazu jer si ne mogu pomoći. Nisam objesila veš od jučer, eno ga namače se od navečer u veš mašini, sada će sve smrdjeti po vlazi, ali budem to kada se vratim doma. Idem oprati zube, ali neću, bolje da operem kada popijem kavu: zaboravila sam uliti vodu u šalicu, fuck. Trčim u kuhinju, ulijevam vodu, otvaram frižider, nemam mlijeka, daj me nemoj? Aj stavit ću malo šećera.

Sva sam raščupana, osjećam se prljavo jer mi je kosa prljava. Ova košulja mi uopće ne stoji. Pogledam na sat – pola osam, trebala sam već izaći iz stana. Nabrzaka istrljam zube četkicom, progrgljam i ispljunem, zgrabim šal, naušnice, ne uzimam bilježnicu jer ionako nikada ništa ne zapisujem, stavljam naočale pa skidam naušnice jer naušnice ne pašu uz naočale. U liftu nanosim ruž, a ona me mrlja na desnom obrazu bode u oči, trebala sam se našminkati. Pod svjetlom lifta uočavam grumen mačjih dlaka na kaputu, pokušavam skinuti dlake, ali dlake su posvuda. Odvratna sam, moram prestati spavati s mačkom u istom krevetu, ali ne mogu jer volim spavati s mačkom u istom krevetu. Svjetlo u liftu je gore od svjetla u svlačionicama. Zašto se nisam probudila pola sata ranije? Vani je hladno, nemam izravnu liniju do faksa, ali riskiram i idem onim putem koji je najbrži ako odmah uhvatim tramvaj. Tramvaj mi bježi ispred nosa.

“A zašto baš ja?”

Da sam izašla samo deset sekundi ranije iz stana sad bih bila u tom tramvaju i ne bih zakasnila. “Nisam trebala skidati naušnice”, mrmljam si u bradu dok gledam ispred sebe i bijesno stišćem šake. Počinje sipiti kišica, ona kišica na rubu magle, a ja nemam kišobran. Naravno. U sljedećem tramvaju nema mjesta, svi su se natiskali kao sardine, da bar smrdi samo po ribi, babe i dede u pohodu na ranojutarnji grincajg, taman u vrijeme najveće gužve. Vjerojatno bih se mogla nagurati unutra, ali ne želim. Dođe mi da se bacim na pod i krenem plakati. Bijes se gomila u meni, a ja stojim na stanici i ne znam što da napravim – da čekam drugi tramvaj, da krenem pješke? Potrošila sam osam minuta svog života na besmisleno čekanje. Hodam do sljedeće stanice, malo ranojutarnje tjelesne aktivnosti. U čizmama na visoku petu probijam se kroz maglu i kroz masu pospanih srednjoškolaca.

Nesrazmjerno velikih glava u odnosu na ostatak tijela, srednjoškolci su najčešće bučni i žgoljavi te poprilično neuspješni u uzgoju brkova i brade. Čini se da su tinejdžerske godine formativne zato što u strahu od vlastitog odraza najčešće poradimo na vlastitoj osobnosti.

Probijam se kroz mošus i aromu testosterona, možda i ja mogu proći kao srednjoškolka, loš ten neosporni je dokaz mladosti, a ovaj mi prišt na desnom obrazu svakako ide u korist. Slušam ih kako razgovaraju o curama iz razreda i o Doti i ne uočavam neku pretjeranu razliku između njih i svojih heteroseksualnih vršnjaka. Zapravo, čini mi se da su ovi čak i viši. Dok nabadam u visokim potpeticama, pokraj mene prolazi još jedan tramvaj: teško dišem jer nisam u formi, vani je minus, a meni je vruće. Osjećam kako mi poliester ne da da dišem. Kad već kasnim dvadeset minuta, svejedno mi je hoću li zakasniti još deset: ulazim u krcatu pekaru i stajem u red. Gladna sam jer jutros nisam doručkovala, naručujem pecivo sa sjemenkama jer su sjemenke zdrave i kavu s mlijekom, “bez šećera”. Svaka kalorija je bitna, grabim poklopac i jurim na predavanje, slušalica mi se vuče po podu, a ja u predzadnjoj klupi pokušavam što tiše i neprimjetnije pojesti svoje pecivo sa sjemenkama. Vrećica šuška kao nenormalna.

Vraćam se doma tramvajem, zauzimam mjesto pokraj prozora, grije me grijano sjedalo, nisam cvikala kartu, a vani se od guste i debele magle ne vidi ni prst pred nosom. Na semaforu ugledam slijepca kako štapom nesigurno tapka po tramvajskim tračnicama, ljudi prolaze pokraj njega, nitko ga ne doživljava. Osjećam kako mi vruće i guste suze klize niz obraze – plačem u trinaestici, ali briga me, nisam već dugo bila ovako tužna. Od tuge ne razaznajem kontrolora koji mi je sve bliže i bliže, ustajem i bježim na suprotnu stranu tramvaja. Vrata se otvaraju u zadnji čas, probijam se kroz nerazumnu gomilu ljudi koja ulazi u tramvaj prije no što su svi izašli iz njega, izbacujem lakat, mrzim babu u zelenoj jakni i onog klinca u crvenim hlačama, mrzim ih sve javno i svojim izrazom lica. Hodam kroz sukišje s raskopčanim kaputom, nježna siječanjska kiša miluje moje lice, a ja plačem i razmišljam o slijepcu i o sebi i o tome kako sve u životu uzimamo zdravo za gotovo. Naočale su mi se zamaglile, a nos brišem o rukav tamnosivog kaputa.

Doma držim u rukama svoje čupavo klupko radosti i zločestoće, mačka se pokušava izmigoljiti dok ja plačem u njezino krzno i šapćem joj da je volim. Odjednom se sjetim kako mi je Antonio iz razreda jednom rekao da sam glupa jer nisam znala skratiti razlomak. Otvaram frižider i jedem sve što mi se nađe pri ruci – da posuda s čipsom nema dno, vječno bi mi hrskao u ustima. Umačem rižine kekse u hummus, režem si špek i gaudu na dasci, bacam jaja na vruću tavu, mažem crunchy maslac od kikirikija na bananu.

Umorna sam, osjećam se prljavo i tromo, oči me peku od suza, žao mi je zbog svega što sam utrpala u sebe. Ništa ne učim, vidim čestice prašine kako plove mojom sobom, prst prašine prekriva moje knjige, svi mi živimo u prašini, sve je prljavo, a ja još uvijek nisam izvadila veš iz mašine. Tjeskoba mi sjedi na prsima, ja sam ljuta i nemirna, a kada sam ljuta i nemirna i kada se osjećam prljavo tada sam najnapaljenija. Ne preostaje mi ništa drugo – guram ruku u gaće, nisam se obrijala već tjednima, “tako nikada nećeš naći dečka”, ali ionako mi je pedofilski kada se likovi pale na skroz obrijano.

Budim se iz popodnevnog sna s jastukom među nogama, vani je mrak i to je odvratno. Trebala bih večeras s frendicama na cugu, nikud mi se ne ide, ali moram ići jer sam prošli put nešto izmislila. Ne znam što ću obući. Nemam ništa za obući. Sjedim pod kipućim mlazom vode pola sata, uzimam britvicu i pokušavam se obrijati dolje: sve je prepuno kržljavih smeđih dlačica. Gledam svoj odraz u ogledalu i već šesti put kažiprstom pokušavam prekriti onu crvenu mrlju na desnom obrazu. Tapkam i tapkam, ali čini mi se da sada izgleda još gore. Da se bar znam našminkati. Još uvijek ne znam što ću obući, hodam po stanu u štiklama, jebiga, moram vidjeti kako mi pašu uz ostatak outfita. Već me počinje svrbjeti, ali obećajem samoj sebi da se neću češati.

Suptilno se počešem u Boltu, kasnim pola sata, obukla sam provjerenu kombinaciju i cijelo vrijeme dodirujem onaj prišt na desnom obrazu. Vozačica i ja razgovaramo o vremenu, danas je hladnije no jučer, ali kažu da će sutra biti nešto toplije, gledam tko mi je pogledao story, ali ne vidim njegovo ime. Nisam vrijedna ljubavi. Nakon nekoliko čaša vina, tri rakije i jednog viskija s ledom skupno zavijamo na Lanu Del Rey. Vani je sve puno mirisa i pića, a ljudi se guraju i gužvaju u dimu. Stojim pod fluorescentnim ljubičastim svjetlima i pokušavam razgovarati s nekim frajerima pokraj sebe, pitam ih što vole od glazbe, a jedan od njih mi kaže kako ne vjeruje da slušamo istu glazbu. Držim svoje razvodnjeno piće u ruci, gledam u strop i trepćem samo da zaustavim suze: osjećam kako dolaze. Oni me mrze i misle da sam glupa.

Noćni je bus zagrebačko podzemlje, mislim da ću ipak ići pješice. U pekari uzimam komad pizze, jedem ga i žao mi je što nisam uzela još jedan, plačem zato što često plačem i moram ojačati i prestati biti ovako slaba. Neki me dečko slijedi kroz park da me pita jesam li dobro i da mi kaže da ne smijem više plakati. Čekam da mi kaže kako sam sigurno puno ljepša dok se smijem. I stvarno, smijem se sama sebi, ha ha ha ha ha ha, jer napokon vidim njegovo ime – lik mi je bacio 100 na story, što to uopće znači?? Jebeš Instagram, treba izbrisati to sranje. Od sutra počinjem s novim životom, neću više ići van, neću piti, ne treba mi sve ovo. Samo trčanje i najmanje jedna knjiga tjedno, moram prvo zavoljeti sebe da bih mogla zavoljeti nekoga drugog.

Dok smišljam masterplan za život, skidam gaće na WC-u i ugledam na njima veliku smeđu mrlju. Odahnem, dobro je sve, nisam to bila ja, to je samo PMS i moja menstruacija.

Do sljedećeg čitanja,
Vaša Lucija.