Situacija je sljedeća: rekla si da se više nikada nećeš vratiti na Tinder, ali prošla su već dva mjeseca i ti još uvijek nisi upoznala nikog normalnog na stari, tradicionalni način. A nije da se nisi trudila – izlazila si dva puta tjedno van s frendicama, potrošila si pola plaće na šljokasti top i na novu crnu haljinu (koja nije uopće ista kao druge crne haljine u tvom ormaru!), razumno si ulagala u ružičasta pića u visokim čašama i vino s visokim postotkom alkohola, a jutros si iskašljala i pola lijevog plućnog krila jer kada piješ, onda i pušiš, ne možeš si pomoći. Zato se danas i osjećaš poput onog šljokastog topa koji si jednom obukla i zbog kojeg ti je sada pola ormara prekriveno šljokicama – nekoć si se sjajila i privlačila pažnju na svakom koraku, a sada si iznošena i zgužvana na dnu košare za prljavi veš jer nitko (pa ni ti sama) nije siguran kako se točno pereš ni na koliko stupnjeva. Dvoumiš se između impulzivnog trošenja novca kojeg nemaš i odlaska u trafiku po kutiju cigareta. U međuvremenu vraćaš profil na Tinderu. Nema veze ako su likovi loši, svima nam je ponekad potreban jedan “hej ljepotice” od apsolutnog stranca, there’s no shame in that.

Vraćaš aplikaciju, ali stavljaš nove fotke i brišeš stare matcheve. “Ovog će puta sve biti drugačije” – uvjeravaš samu sebe dok smišljaš što ćeš napisati o sebi. To je jako važna kategorija jer će frajeri sve što napišeš iskoristiti za ulet. Najbolje je napisati nešto upečatljivo i provokativno: ako kao žena, na primjer, napišeš da ne znaš kuhati, očekuj izuzetno visoku razinu briljantnih uleta koji će se referirati na tvoje kulinarske (ne)vještine, od onih “he he, moraš naučiti ako želiš biti moja žena” do “ja ću ti kuhati jer ja jako dobro kuham” (i zapravo sam usamljen i vrlo vjerojatno drag dečko, ali stavio sam fotku s mačkom pa će zato djevojke posumnjati u moju muškost). Na taj će ti način biti lakše odabrati. Obavezno napiši i da ne razgovaraš s likovima ispod 185 jer napokon živimo u društvu u kojem možemo body shameati muškarce i zato ne smijemo propustiti tu priliku. A i svi znamo da niski muškarci kompenziraju manjak centimetara time što odmah odgovaraju na poruke.

Nakon što si stavila fotke, hvala bogu na filterima, napisala šaljiv opis i odlučila da želiš starijeg muškarca jer ti se ne da više nikoga odgajati, bacaš se na posao. Probijaš se kroz likove s isklesanim trbušnjacima, muškarce koji ne traže sponzoruše nego ljubav, svjetske putnike koji jašu na devama i poziraju ispred Camp Noua. Neki od njih tražili su se na Tajlandu, neki se penju po planinama i kuhaju, a neki najviše od svega vole svog psa s jednim smeđim, a drugim plavim okom. Prenabildan, ćelav, ružne tenisice, “koji si ti od ovih pet?”, ne vidi mu se glava, mrvicu prezgodan, “zašto svi trče?”, zgodan, ali stranac… Zašto muškarci ne znaju koristiti prednju kameru? Izbirljiva si i pitaš se ima li među njima onih koji sve žene swipeaju desno, a onda nakon petanestak minuta počneš viđati iste ljude kao i prije dva mjeseca i pomisliš si kako bi bilo super da se Tinder aplikacija nakon tri mjeseca aktivnosti sama deinstalira i onemogući korisniku pristup na najmanje pola godine. Skupila si neke matcheve i sad je vrijeme da izabereš (i odrediš tijek priče):

A) Čekaš da se oni tebi prvi jave (Idi na: ČEKAŠ DA SE ONI TEBI PRVI JAVE i nastavi pratiti tijek priče)

B) Javiš im se prva (Idi na: JAVIŠ IM SE PRVA i nastavi pratiti tijek priče)

A) ČEKAŠ DA SE ONI TEBI PRVI JAVE jer si svjesna svojih kvaliteta, voliš muškarce koji preuzimaju inicijativu ili ne želiš riskirati (jer se odmah sjetiš onog lika s posla kojeg si prošle godine zvala na kavu pa ti je rekao da si slatka i zgodna i pametna i odlična osoba, ali da se viđa s nekim drugim, da bi poslije saznala da se ipak ne viđa s nekim drugim, ili onog lika s Tindera koji te seenao iz čistog mira). Daješ im najviše tri dana, ako se dotad ne jave, brišeš ih jer nisi rođena da budeš nečija rezerva. Javlja ti se neki stranac kojeg si swipeala desno samo zato što je zgodni crnac iz New Yorka, ali zapravo ti se ne da nalaziti s njim pa ga lagano ignoriraš dok se dopisuješ s nekim slatkim likom koji nema ništa u opisu, pismen je i izgleda poprilično visoko na fotkama. Prebacujete se na Whatsapp i nakon nekoliko dana dogovarate dejt.

Nalazite se na trgu. Lik je zgodan, super miriše, ima tenisice iz kojih se jasno da iščitati da ima stila i da voli rizik, čita knjige i cijelu večer provodite razgovarajući o svojim zajedničkim interesima. Na kraju večeri dolazi račun, a ti:

A.1) Prepuštaš stvari njemu, nisi luda da plaćaš cugu na prvom spoju (Idi na: PREPUŠTAŠ STVARI NJEMU, NISI LUDA DA PLAĆAŠ CUGU NA PRVOM SPOJU i pročitaj priču do kraja)

A.2) Podijeliš s njim račun (Idi na: PODIJELIŠ S NJIM RAČUN i nastavi pratiti tijek priče)

A.1) PREPUŠTAŠ STVARI NJEMU, NISI LUDA DA PLAĆAŠ CUGU NA PRVOM SPOJU. Jasno ti je da živimo u 21. stoljeću i znaš sve o jednakosti, ali neke stvari trebaju ostati takve kakve jesu. Ovaj ti se svidio pa si zato posegnula za novčanikom, ali svi znaju da je to samo stari trik koji se usavršava s godinama. Za novčanikom posežeš samo kada ti se netko sviđa jer želiš da vidi da si spremna platiti, da si snažna i financijski neovisna žena. Kada ti se netko ne svidi, onda se i ne potrudiš, neka plate, tvoje društvo nije besplatno.

Otpratio te do ulaznih vrata, rekla si mu da nije trebao (jer si zapravo željela što prije poslati frendicama izvještaj s dejta), ali on je inzistirao. Stojite ispred vrata i gledate se, sviđa ti se i želiš da te poljubi, naslanjaš se na prljava željezna vrata, gledaš ga milo i čekaš da se pomakne. On te gleda i blago se smješka, misli da si jako zgodna, ali neće te poljubiti jer ima pravilo o tome da se djevojke ne ljube na prvom spoju. Time ti želi dati do znanja da te poštuje i da vjeruje da ovaj odnos ima potencijal prerasti u nešto ozbiljnije. Kaže ti da mu je bilo lijepo, zagrli te, a zatim se gubi u obrisima uličnih svjetiljaka. Ti ne možeš vjerovati da te nije poljubio. “Dala sam mu sve znakove” tipkaš frendicama u nevjerici, “čak sam nagnula i glavu!” Sigurna si da mu se nisi svidjela, preispituješ sve svoje poteze, a kada ti se javi sljedeće večeri s porukom, odlučuješ da mu nećeš odmah odgovoriti. Važno je uspostaviti ravnotežu. Zajedno s prijateljicama analiziraš poruku, uspoređuješ ga s bivšima, nije ti jasno zašto ti se javio ako te nije poljubio – zašto muškarci uvijek igraju neke igrice? Odgovaraš mu nakon četiri sata i ne stavljaš smajlić, ne želiš da dobije dojam da si prezagrijana.

Buljiš u mobitel i čekaš da ti odgovori, ali odgovori dolaze sve rjeđe i rjeđe. On je bio siguran da je večer dobro prošla, ali sada mu se čini da ne dijelite zajednički entuzijazam. Ne stavljaš smajliće što on tumači kao nezainteresiranost, frendovi mu kažu da ni pod koju cijenu ne smije odmah odgovarati na tvoje poruke, čak ga i grde jer se javio dan nakon izlaska, “trebao si pričekati barem dva dana!” Nakon tri dana dopisivanja, on pada u komu i lajka ti sliku iz 2018. jer ti želi dati do znanja da je još uvijek zagrijan, ali ti si sigurna da je to još jedan fuckboyjski potez. Dolaziš do zaključka da vjerojatno niste jedno za drugo jer da jeste, sad biste već bili vani i ljubili se. Malo si tužna jer je lik bio zgodan, ali bolje je ovako jer ti ne treba netko tko je tako uštogljen, treba ti netko tko će se bez zadrške s tobom ljubiti u haustoru. Provjerila si njegov datum rođenja na društvenim mrežama i saznala da je on Riba, što sve objašnjava. Uspoređuješ ga s bivšim koji je isto bio Riba i uočavaš hrpu sličnosti. Svidio ti se, ali to dugoročno ne bi funkcioniralo, a odlučila si da se više nećeš upuštati u odnose koji te neće u potpunosti zadovoljiti. A i ti si Ovan, a svi znaju da Ovan i Riba nisu baš bajna kombinacija. On ne može vjerovati da je krivo procijenio, intuicija ga rijetko kada izdaje, ali shvaća da mora nastaviti dalje. Oboje se vraćate swipeanju. (KRAJ, idi na *)

A.2) PODIJELIŠ S NJIM RAČUN jer želiš da vaš odnos od samog početka bude ravnopravan, a zapravo si i ne možeš pomoći jer si navikla udovoljavati drugima i uvijek nekako ispadneš ona osoba koja previše daje, a premalo traži zauzvrat. On nema ništa protiv jer radi kao freelancer i nema stalni izvor prihoda, a večeras ste popili mrvicu previše jer je večer bila tako ugodna i razgovor je tekao tako prirodno pa ste sada oboje blesavo pripiti i cijelo se vrijeme dirate pogledima. Izlazite na praznu ulicu, u daljini čujete samo šum čistača ulice i prigušenu škripu automobilskih guma, on te hvata za struk i miluje po golim ramenima, ljubite se dok iznad vas titraju zvijezde, a ljudi u skučenim avionskim kabinama putuju na drugi kraj svijeta.

Zaljubljena si. Dolaziš doma i pričaš prijateljicama kako ste slušali francuske šansone i plesali u parku. Željela si ga pozvati k sebi, ali ipak si se suzdržala. Prepuna si dojmova, osjećaš srce u grlu, bilo je predivno. Odlučiš prekršiti sva pravila i šalješ mu poruku u kojoj mu kažeš kako jedva čekaš da ponovite ovu večer. On odmah odgovara i to s jednakim entuzijazmom, dopisujete se cijeli sljedeći dan, cvrkućeš poput ptičice, ustaješ za posao bez problema. Život napokon ima smisla: sve te vodilo do ovog trenutka, on je savršen, on nema mane, nije uopće važno to što ne znaš baš ništa o njemu jer su to ionako samo činjenice, biografija je nevažna, važno je samo ono što osjećamo, a ti si sigurna da si napokon upoznala svoju srodnu dušu! Prijateljice ti nisu baš neka potpora, kažu da trebaš malo usporiti i da se nije dobro vruće glave upuštati u vezu, ali one nisu proživjele tu večer, one nisu bile tamo dok te on gledao svojim snenim poluspuštenim kapcima i govorio ti da si savršena žena za njega.

Na sljedećem mu izlasku ispričaš sve o svojoj traumi iz djetinjstva, razmijenite iskustva s psihoterapije, grliš ga dok ti priča o složenom odnosu sa svojim mlađim bratom, a on te drži za ruku dok mu ti govoriš kako ne vjeruješ u koncept overshareanja, “najbolje je odmah staviti sve karte na stol”. Svi su rekli da ćeš ga prestrašiti, da si clingy i luđakinja, ali on je još uvijek ovdje, pokazuje ti slike svojih mačaka i sretan je što ste se oboje pronašli u svojoj usamljenosti. Useljavaš se kod njega dva tjedna poslije, zajedno sa svojim zamorcima i bonsai-drvcem, nemaš gdje staviti svoju odjeću, njegove mačke po cijele dane napadaju tvoje zamorce, srušile su bonsai, a on hrče i glasno srče juhu dok ručate. Počinje te hvatati panika jer nisi sigurna jeste li zaista suđeni jedno za drugo, živcira te to što ostavlja čarape svuda po stanu i to što si ne možeš pomoći i ne prokomentirati sve što radi pogrešno pa mu svaki dan s osmijehom na licu objašnjavaš kako ti prvo stavljaš sapun pa onda vodu kad pereš ruke. Shvaćaš da ga zapravo uopće ne poznaješ te počinješ vjerovati u to da ste se možda oboje zaletjeli i prebrzo se upustili u ozbiljniji odnos.

A.2.1) Kažeš mu da ti treba malo više prostora (Idi na: KAŽEŠ MU DA TI TREBA MALO VIŠE PROSTORA i pročitaj priču do kraja)

A.2.2) Iskradeš se na balkon po noći i zapališ pljugu (Idi na: ISKRADEŠ SE NA BALKON PO NOĆI I ZAPALIŠ PLJUGU i pročitaj priču do kraja)

A.2.1) KAŽEŠ MU DA TI TREBA MALO VIŠE PROSTORA i on ti daje više prostora. Shvaćaš koliko je važno raditi na odnosu i koliko je zapravo nebitno to što posvuda ostavlja čarape kada uzmeš u obzir činjenicu da se trudi i da je od samog početka bio iskren prema tebi i u dodiru sa svojim osjećajima. Živimo u kulturi u kojoj nismo navikli popravljati stvari, bacamo ih kada se istroše i iznose, ali ti si spremna prihvatiti njegove nesavršenosti jer i sama znaš da nisi baš najstrpljivija osoba i da možeš živjeti u neredu slonovskih razmjera. Kupujete novi bonsai, a ti daješ sve od sebe da se ponekad sjetiš baciti smeće na izlasku iz stana. (KRAJ, idi na *)

A.2.2) ISKRADEŠ SE NA BALKON PO NOĆI I ZAPALIŠ PLJUGU, dopisuješ se s prijateljicama i žališ za onim danima kada si se mogla ispružiti u krevetu. Upisuješ ime bivšeg u search čisto da vidiš čime se on bavi. Ova njegova nova cura izgleda dosta neugledno, tvoj je novi dečko puno zgodniji. Vidiš kako se pali svjetlo u hodniku, brzinski bacaš pljugu s balkona i ulaziš u dnevni boravak, pita te jesi li dobro i zašto te nema u krevetu, a ti mu kažeš da nisi mogla spavati. Cijela soba smrdi po travi, on zna i ti znaš da on zna, ali sada moraš ostati dosljedna. On odlazi po čašu vode i pasivno agresivno lupa kuhinjskim ormarićima, kaže ti da smiješ raditi što god hoćeš, a zatim odlazi natrag u krevet. Sutradan prekopavaš ladice u potrazi za njegovim grijesima, pronalaziš neku bilježnicu iz srednje škole u kojoj pročitaš pjesmu koju je posvetio nekoj Uni. Tko je Una i zašto je nikad nije spomenuo? Za ručkom mu suptilno spomeneš Unu i pratiš njegovu reakciju, kaže da ne zna nikakvu Unu, a ti si sigurnija no ikad da je on još uvijek voli. Kopaš po njegovom profilu u potrazi za Unom, ispituješ ga za bivše cure, a onda se suptilno odmičeš od njega dok gledate film jer ti smeta što su sve bile lijepe i uspješne. Počinješ mu stavljati riječi u usta i tvrdiš kako on misli da si ti naporna i kako mu vidiš u očima da misli da nisi dovoljno dobra za njega. Plačeš dok te drži u naručju i govori ti da mu nitko dosad nije ovoliko značio. Jedan zamorac krepava, a vi se svakog tjedna sve više udaljavate jedan od drugoga u krevetu. (KRAJ, idi na *)

B) JAVIŠ IM SE PRVA jer znaš što želiš, a ovaj lik s psom izgleda jako šarmantno, u opisu ima citat iz Breaking Bada (što je i tvoja najdraža serija!) i stvarno ne izgleda kao fuckboy. “Izgleda kao netko tko nije svjestan koliko je zapravo zgodan i to je apsolutno najbolje što možeš dobiti jer nije umišljen, vjerojatno ima problem sa samopouzdanjem i nikada te neće prevariti”, zaključuje tvoja najbolja prijateljica dok zurite u njegovu fotku na kojoj sjedi na stijeni pokraj mora i pokušavate dokučiti tko mu se točno zrcali u sunčanim naočalama. Pitaš ga je li pogledao epizodu s muhom do kraja, a on ti odgovara da oni koji nisu nisu ni dostojni nazivati se obožavateljima. Oboje ste plakali na zadnju epizodu, još uvijek niste pogledali El Camino, “haha, morat ćemo onda skupa”, a ti već sanjariš o večerima koje ćete provesti zajedno pod dekicom, sa čajem u jednoj i daljinskim u drugoj ruci. Prebacujete se na WhatsApp.

B.1) Odmah dogovarate dejt (Idi na: ODMAH DOGOVARATE DEJT i nastavi pratiti tijek priče)

B.2) Dopisujete se neko vrijeme (Idi na: DOPISUJETE SE NEKO VRIJEME i nastavi pratiti tijek priče)

B.1) ODMAH DOGOVARATE DEJT. On ti kaže da ne izlazi olako s djevojkama s Tindera jer se već nekoliko puta opekao, ali da ima dobar osjećaj u vezi tebe. Ti mu kažeš da ni ti nemaš baš najbolja iskustva, a misliš pritom na Sašu koji je pijan došao na spoj, optužio te da si na fotkama izgledala puno ljepše i mršavije, a zatim se rasplakao jer ga podsjećaš na jednu bivšu. Oboje volite filmove pa ste se odlučili za kino – voliš ići u kino na prvom spoju jer nakon filma uvijek imate o čemu razgovarati, čak i ako je lik totalni bezveznjak.

B.1.1) Ti biraš film (Idi na: TI BIRAŠ FILM i pročitaj priču do kraja)

B.1.2) On bira film (Idi na: ON BIRA FILM i pročitaj priču do kraja)

B.1.1) TI BIRAŠ FILM jer u Tuškancu igra tvoj najdraži film od Charlieja Kaufmana, kupuješ karte i čekaš ga ispred ulaza. On kasni jer je zaboravio da nema gotovine, a bankomat mu nije usput do kina. Dolazi sav zadihan i zalizane kose, film počinje za tri minute pa se nemate vremena ni propisno upoznati, sve je jako šlampavo, ispreplećete svoje znojne dlanove. On priča tijekom filma i to te živcira jer si ga odvela na ovaj film zato što ti se sviđa ovaj film i željela si podijeliti iskustvo gledanja s njim. Čini ti se kao da je propustio sve najvažnije dijelove, tjeskobna si dok pažljivo pratiš krajičkom oka njegove reakcije, ali on kao da i ne trza na ključnim trenucima, čak izgleda i kao da se pomalo dosađuje. U jednom trenutku vadi mobitel iz džepa i provjerava koliko ima sati, pada ti mrak na oči.

Nakon filma odlazite u kafić pokraj, odmah pronalazite mjesto, a ti pokušavaš procijeniti možeš li odmah zapaliti cigaretu. Uopće nije shvatio film kako ga je trebao shvatiti (i kako si se nadala da će ga shvatiti), a učinilo ti se i da je odmjerio konobaricu na ulasku u kafić. Naručuješ vino, čavrljate o poslu i o psima, hvata te panika jer ti se čini kao da ste potrošili sve teme za razgovor, vjerojatno ste trebali malo pričekati s izlaskom. On uopće ne izgleda nervozno, na drugoj je pivi i svakim gutljajem postaje sve glasniji i glasniji, priča ti o tome koliko obožava svoj posao i o rekreativnoj konzumaciji mrme. Večer prolazi u oblaku dima od cigareta, pijana si, a on svakim gutljajem postaje sve privlačniji. Stavljaš mu ruku na koljeno, zgodan je, treba živjeti život punim plućima, “Idemo do mene?” pitaš ga nevinim izrazom lica, a on ti već pridržava vrata i zove taksi.

Ljubite se u taksiju, a on te grize po vratu. Inače bi ti to smetalo, ali odlučila si da ćeš večeras biti netko drugi, prepustiti se trenutku, zaboraviti činjenicu da te uopće nije pitao čime se točno baviš ni zašto ti je kaput prekriven bijelim dlakama. Nisi oprala suđe, soba ti je u kaosu, ali noćas to nije bitno, on je ionako netko s kim ne želiš dijeliti ništa više od ovog trenutka. Skidaš mu majicu, otkopčava ti grudnjak, bacaš torbicu pa jednu pa drugu cipelu, pališ noćnu svjetiljku i guraš ga na svoj krevet, a on gasi svjetlo dok ti gricka lijevo uho. “Zašto si ugasio svjetlo?” pitaš ga u nevjerici, a on odgovara da mu je bolji doživljaj seksati se u mraku.

Ima problem s erekcijom. Stvarno ti nije bitno jer si se već otrijeznila i shvaćaš koliko je sve ovo zapravo glupa ideja. Uopće ti se ne sviđa, zaudara po jeftinom deziću koji te podsjeća na mušku svlačionicu u osnovnoj školi i nije odrezao nokte na nogama, možda je zato htio da ugasite svjetlo. On se ispričava i govori da mu je žao, da nije trebao toliko popiti, da mu se ovo prvi put događa i da ga inače ne bi mogla skinuti sa sebe, ali ne shvaća da ti je stvarno svejedno i da samo želiš da ode doma. “Idi doma, molim te”, kažeš mu dok se okrećeš na lijevi bok i padaš u san. Ujutro obrišeš Tinder, a navečer te dočeka slika njegovog kurca u erekciji na WhatsAppu. (KRAJ, idi na *)

B.1.2) ON BIRA FILM. Prepuštaš mu izbor filma jer vjeruješ da na taj način možeš puno toga naučiti o njemu i o njegovim interesima (iako se duboko u sebi nadaš da neće biti neko akcijsko smeće). Nalazite se pola sata ranije ispred kina, on kasni jer nije mogao pronaći parking, s osmijehom na licu i zalizane kose pruža ti ruku i govori kako si puno ljepša uživo. Kaže ti da nije kupio karte jer nije stigao, na licu mjesta te pita koji film želiš gledati, osjećaš prvi trzaj u desnoj sljepoočnici, nisi ni provjerila što igra, on kaže da mu je svejedno, ti kažeš da ti je svejedno, a onda zajednički odlučite odjebati kino. Predloži da odete u obližnji restoran nešto pojesti, slegneš ramenima, on naručuje Double Cheeseburger, srednju porciju Nuggetsa i domaći krumpir, a ti buljiš u jelovnik i pitaš se zašto zaboga ne poslužuju salatu. Ne voliš baš jesti u javnosti ni ispred muškaraca jer ružno izgledaš dok žvačeš, a i ne želiš večeras smrdjeti po luku i majonezi. Ne poslužuju salatu pa naručuješ Colu Zero i gledaš ga kako trpa masne krumpiriće u sebe.

Simpatičan je i ima neobičan smisao za humor, odbacuje te autom do doma i ljubi u obraz, pričaš mu o tome kako je on prvi muškarac nakon tvog bivšeg Bojana koji uopće ima auto i o tome kako te Bojan nikada nije htio odbaciti do doma jer mu nisi bila usput, a on te odbacio iako živite na sasvim različitim krajevima grada. Sretna si što se stvari odvijaju svojim tempom, s Bojanom je možda na početku bio vatromet, ali vidiš i sama kako je to završilo! Na drugom se spoju poljubite, kaže ti da mu je neobično to što koristiš tako malo jezika dok se ljubite, ali tumači to kao nepovjerenje koje proizlazi iz trauma iz prošlih veza. Na trećem spoju gledate El Camino kod njega na kauču i puštaš mu da ti gurne ruku u gaće. Konzultirala si se ranije s frendicama i sve su se složile da je to razumna odluka jer je lik sasvim ok. Odnosi te u svoju sobu, a ti gasiš svjetlo jer misliš da si debela i ne želiš gledati svoju celulitnu guzicu kako se trese dok se seksate. On izgleda mrvicu razočarano. Nisi svršila jer ti je neugodno reći mu da voliš intenzivnije dodire po klitorisu.

Viđate se već mjesec dana, zajedno šetate njegovog psa, ali još uvijek niste izdefinirali svoj odnos jer te strah pitati ga na čemu ste. Sviđa ti se to što je on tako opušten i što ga naizgled ništa na ovom svijetu ne plaši. Danas mu je rođendan, još uvijek ga ne poznaješ dovoljno da bi znala što zapravo želi pa kupuješ komad torte u slastičarni i donosiš mu ga zajedno s dvije craft pive. Na putu do doma dobivaš poruku od njega u kojoj ti kaže kako misli da ste previše različiti da bi funkcionirali, kaže da ne želi biti onaj lik koji drugima nabraja sve što su navodno napravili pogrešno, ali da jednostavno ne može dejtati curu koja ne jede. (KRAJ, idi na *)

B.2) DOPISUJETE SE NEKO VRIJEME, natipkaš mu sve o tome kako si dijete rastavljenih roditelja te kako zbog toga imaš malo više problema s ostvarivanjem dublje emocionalne povezanosti, umireš od smijeha dok razmjenjujete memeove i iskustva iz srednje škole. Ako je tako dobar u dopisivanju, ne može biti loš uživo, zar ne? Kažeš mu da moraš ići spavati, razmišljaš o tome kako si sretnica jer si u moru bezveznjaka upoznala nekog kul lika. Za dva dana mu pošalješ meme. Seen.

Nikada ti se više nije javio.

B.2.1) Vraćaš se na Tinder (Idi na: VRAĆAŠ SE NA TINDER i pročitaj priču do kraja)

B.2.2) Brišeš Tinder i ideš se napiti s frendicama (Idi na: BRIŠEŠ TINDER I IDEŠ SE NAPITI S FRENDICAMA i pročitaj priču do kraja)

B.2.1) VRAĆAŠ SE NA TINDER, ali ovaj put čekaš da se oni tebi prvi jave. (Idi na: ČEKAŠ DA SE ONI TEBI PRVI JAVE i nastavi pratiti tijek priče)

B.2.2) BRIŠEŠ TINDER I IDEŠ SE NAPITI S FRENDICAMA. Nije ti jasno zašto se uvijek zagriješ za emocionalno osakaćene pretenciozne kretene i zašto se jednom u životu ne možeš svidjeti nekom normalnom, ambicioznom, pametnom i smiješnom liku koji zna kuhati, ima svoj stan, vozačku dozvolu, stalni izvor prihoda, hobi i znanje najmanje dvaju svjetskih jezika? Kako su tvoje frendice uspjele? Odlučuješ da ćeš večeras biti opaka, večeras ćeš biti beskompromisno bezobrazna prema muškarcima jer nisu ni zaslužili ništa više od toga. Oblačiš svoje uske kožne hlače, peglaš se i trljaš crni tuš po kapcima. Gledaš se u ogledalu – jebena si, teretana se isplatila, izgledaš fantastično, samoj sebi namiguješ. Radiš što god hoćeš sa svojim životom jer ionako nikada nećeš moći zadovoljiti standarde koje ti društvo nameće. Ako želiš nositi najuže kožne hlače na svijetu, nosi ih. Žulja te grudnjak? Skini ga. Sviđa ti se onaj dečko? Reci mu to. Budi pijana kao svinja ako to želiš i voliš, valjaj se po blatu, nosi crvene tange, idi u školu, odustani od škole.

Dok povraćaš u četiri ujutro iznad WC školjke u lokalnoj birtiji, lik u crvenoj majici s bendom i funky tenisicama pridržava ti kosu i cijedi ti limun u mineralnu vodu. Dolaziš k sebi, neugodno ti je što te vidio u ovom izdanju, ali on se smije jer “kako je ono Merlinka rekla – trebaš me voljeti i u najgorem izdanju da bi me mogao voljeti u najboljem?” Upoznajete se, daješ mu svoj broj, vodi te van na krumpiriće, priča njemački i francuski, vozi Opel Corsu, ima mačku, skuplja poštanske markice i zarađuje oko tisuću eura mjesečno. Ne smeta mu to što imaš problema s komunikacijom i lupaš vratima kada mu želiš dati do znanja da si ljuta jer je on ponekad patološki posesivan i svaki dan zapali najmanje četiri pljuge. Nema veze, nitko nije savršen. Radite na svojim manama, volite se, istetovirali ste si prstenje na prste što je glupa ideja jer ćete se za četiri godine rastati, ali nema veze. Ljubav te uvijek nađe kada se najmanje nadaš. (KRAJ, idi na *)

*Recite mi koja vam se priča najviše svidjela i nemojte zaboraviti da sam jednom u životu pisala horoskope što znači da imam izraženo treće oko i da je prva priča koju ste izabrali priča o kojoj trebate razmisliti noćas prije spavanja (i izvući neku pouku o vezama, komunikaciji i o samima sebi).

VOLIM VAS,
Lucija

Otvaram oči, noge su mi skvrčene ispod debelog pokrivača i jedne ofucane dlakave deke, vani grakću vrane, čujem ih, a u zraku se osjeća miris hladnog siječanjskog jutra. Desnom rukom opipavam krevet u potrazi za mobitelom, dam se kladiti da su tri minute do sedam, tri minute do sedam, uvijek se probudim mrvicu prije alarma. Naša su tijela pametnija no što mislimo da jesu. Žmirit ću još malo, zažmirim, a iznad sebe čujem susjedu kojoj nikad nisam vidjela lice, ali joj zato svakog jutra čujem potpetice – svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bi se ljudi obuvali isključivo na izlasku iz stana. Točno u sedam majstori preko puta ulice prislanjaju bušilicu uza zid i počinju lupati čekićem po mome mozgu. Čujem čajnu žlicu kako struže po dnu šalice, djeca srču svoj kakao i jedu tost koji je zagorio jer je tata bio prezauzet scrollanjem po news feedu. Bojim se izaći iz kreveta jer je vani jezivo hladno, imam osjećaj da bih vidjela vlastiti dah da puhnem u prazno. Mačka grebe po vratima, u krevetu je lijepo i toplo, a ja se dodirujem po vratu i šapćem “dobro jutro” svom (nepostojećem) dečku kojeg stravično volim i koji se ljubi sa mnom uvijek i bez obzira na jutarnji zadah. Još samo par minuta. Par minuta ubrzo postaje deset minuta i ja već kasnim na faks, a još nisam ni ustala.

Mogu ja to. Iskačem iz kreveta, palim lampu jer još uvijek nisam spremna za svjetlo, otvaram ormar i ne znam što da obučem. One su mi hlače prljave i ništa mi zapravo ne stoji, debela sam i sve je puno dlaka. “Poludjet ću.” Uzimam traperice i navlačim na sebe običnu bijelu košulju, jutarnja predavanja su ionako za lijene i bezvezne odjevne kombinacije, tješim se. Pokušavam pronaći dvije iste čarape. Osjećam nemir u sebi jer kasnim, nisam još popila kavu, a planirala sam si napraviti i doručak jer se moram početi zdravije hraniti. Sva sreća pa je danas petak, petak nije dan za zdrav početak. Popit ću instanticu, stavljam kuhati vodu i odlučujem da se danas neću našminkati, ali ipak počešljam obrve, za svaki slučaj. Obnavljam sloj dezića ispod pazuha, ugledam prišt na desnom obrazu, ali ok, neću ga sada dirati: ako drugi ljudi mogu normalno živjeti sa svojim prištevima, onda valjda mogu i ja. Pokušavam ne gledati u tu crvenu mrlju na faci, ali sada vidim samo crvenu mrlju, kosa mi je masna i želim iskočiti iz vlastite kože. Špricam se suhim šamponom i trljam glavu ručnikom, ne mogu pronaći smeđu gumicu za kosu, istiskujem onaj prišt na desnom obrazu jer si ne mogu pomoći. Nisam objesila veš od jučer, eno ga namače se od navečer u veš mašini, sada će sve smrdjeti po vlazi, ali budem to kada se vratim doma. Idem oprati zube, ali neću, bolje da operem kada popijem kavu: zaboravila sam uliti vodu u šalicu, fuck. Trčim u kuhinju, ulijevam vodu, otvaram frižider, nemam mlijeka, daj me nemoj? Aj stavit ću malo šećera.

Sva sam raščupana, osjećam se prljavo jer mi je kosa prljava. Ova košulja mi uopće ne stoji. Pogledam na sat – pola osam, trebala sam već izaći iz stana. Nabrzaka istrljam zube četkicom, progrgljam i ispljunem, zgrabim šal, naušnice, ne uzimam bilježnicu jer ionako nikada ništa ne zapisujem, stavljam naočale pa skidam naušnice jer naušnice ne pašu uz naočale. U liftu nanosim ruž, a ona me mrlja na desnom obrazu bode u oči, trebala sam se našminkati. Pod svjetlom lifta uočavam grumen mačjih dlaka na kaputu, pokušavam skinuti dlake, ali dlake su posvuda. Odvratna sam, moram prestati spavati s mačkom u istom krevetu, ali ne mogu jer volim spavati s mačkom u istom krevetu. Svjetlo u liftu je gore od svjetla u svlačionicama. Zašto se nisam probudila pola sata ranije? Vani je hladno, nemam izravnu liniju do faksa, ali riskiram i idem onim putem koji je najbrži ako odmah uhvatim tramvaj. Tramvaj mi bježi ispred nosa.

“A zašto baš ja?”

Da sam izašla samo deset sekundi ranije iz stana sad bih bila u tom tramvaju i ne bih zakasnila. “Nisam trebala skidati naušnice”, mrmljam si u bradu dok gledam ispred sebe i bijesno stišćem šake. Počinje sipiti kišica, ona kišica na rubu magle, a ja nemam kišobran. Naravno. U sljedećem tramvaju nema mjesta, svi su se natiskali kao sardine, da bar smrdi samo po ribi, babe i dede u pohodu na ranojutarnji grincajg, taman u vrijeme najveće gužve. Vjerojatno bih se mogla nagurati unutra, ali ne želim. Dođe mi da se bacim na pod i krenem plakati. Bijes se gomila u meni, a ja stojim na stanici i ne znam što da napravim – da čekam drugi tramvaj, da krenem pješke? Potrošila sam osam minuta svog života na besmisleno čekanje. Hodam do sljedeće stanice, malo ranojutarnje tjelesne aktivnosti. U čizmama na visoku petu probijam se kroz maglu i kroz masu pospanih srednjoškolaca.

Nesrazmjerno velikih glava u odnosu na ostatak tijela, srednjoškolci su najčešće bučni i žgoljavi te poprilično neuspješni u uzgoju brkova i brade. Čini se da su tinejdžerske godine formativne zato što u strahu od vlastitog odraza najčešće poradimo na vlastitoj osobnosti.

Probijam se kroz mošus i aromu testosterona, možda i ja mogu proći kao srednjoškolka, loš ten neosporni je dokaz mladosti, a ovaj mi prišt na desnom obrazu svakako ide u korist. Slušam ih kako razgovaraju o curama iz razreda i o Doti i ne uočavam neku pretjeranu razliku između njih i svojih heteroseksualnih vršnjaka. Zapravo, čini mi se da su ovi čak i viši. Dok nabadam u visokim potpeticama, pokraj mene prolazi još jedan tramvaj: teško dišem jer nisam u formi, vani je minus, a meni je vruće. Osjećam kako mi poliester ne da da dišem. Kad već kasnim dvadeset minuta, svejedno mi je hoću li zakasniti još deset: ulazim u krcatu pekaru i stajem u red. Gladna sam jer jutros nisam doručkovala, naručujem pecivo sa sjemenkama jer su sjemenke zdrave i kavu s mlijekom, “bez šećera”. Svaka kalorija je bitna, grabim poklopac i jurim na predavanje, slušalica mi se vuče po podu, a ja u predzadnjoj klupi pokušavam što tiše i neprimjetnije pojesti svoje pecivo sa sjemenkama. Vrećica šuška kao nenormalna.

Vraćam se doma tramvajem, zauzimam mjesto pokraj prozora, grije me grijano sjedalo, nisam cvikala kartu, a vani se od guste i debele magle ne vidi ni prst pred nosom. Na semaforu ugledam slijepca kako štapom nesigurno tapka po tramvajskim tračnicama, ljudi prolaze pokraj njega, nitko ga ne doživljava. Osjećam kako mi vruće i guste suze klize niz obraze – plačem u trinaestici, ali briga me, nisam već dugo bila ovako tužna. Od tuge ne razaznajem kontrolora koji mi je sve bliže i bliže, ustajem i bježim na suprotnu stranu tramvaja. Vrata se otvaraju u zadnji čas, probijam se kroz nerazumnu gomilu ljudi koja ulazi u tramvaj prije no što su svi izašli iz njega, izbacujem lakat, mrzim babu u zelenoj jakni i onog klinca u crvenim hlačama, mrzim ih sve javno i svojim izrazom lica. Hodam kroz sukišje s raskopčanim kaputom, nježna siječanjska kiša miluje moje lice, a ja plačem i razmišljam o slijepcu i o sebi i o tome kako sve u životu uzimamo zdravo za gotovo. Naočale su mi se zamaglile, a nos brišem o rukav tamnosivog kaputa.

Doma držim u rukama svoje čupavo klupko radosti i zločestoće, mačka se pokušava izmigoljiti dok ja plačem u njezino krzno i šapćem joj da je volim. Odjednom se sjetim kako mi je Antonio iz razreda jednom rekao da sam glupa jer nisam znala skratiti razlomak. Otvaram frižider i jedem sve što mi se nađe pri ruci – da posuda s čipsom nema dno, vječno bi mi hrskao u ustima. Umačem rižine kekse u hummus, režem si špek i gaudu na dasci, bacam jaja na vruću tavu, mažem crunchy maslac od kikirikija na bananu.

Umorna sam, osjećam se prljavo i tromo, oči me peku od suza, žao mi je zbog svega što sam utrpala u sebe. Ništa ne učim, vidim čestice prašine kako plove mojom sobom, prst prašine prekriva moje knjige, svi mi živimo u prašini, sve je prljavo, a ja još uvijek nisam izvadila veš iz mašine. Tjeskoba mi sjedi na prsima, ja sam ljuta i nemirna, a kada sam ljuta i nemirna i kada se osjećam prljavo tada sam najnapaljenija. Ne preostaje mi ništa drugo – guram ruku u gaće, nisam se obrijala već tjednima, “tako nikada nećeš naći dečka”, ali ionako mi je pedofilski kada se likovi pale na skroz obrijano.

Budim se iz popodnevnog sna s jastukom među nogama, vani je mrak i to je odvratno. Trebala bih večeras s frendicama na cugu, nikud mi se ne ide, ali moram ići jer sam prošli put nešto izmislila. Ne znam što ću obući. Nemam ništa za obući. Sjedim pod kipućim mlazom vode pola sata, uzimam britvicu i pokušavam se obrijati dolje: sve je prepuno kržljavih smeđih dlačica. Gledam svoj odraz u ogledalu i već šesti put kažiprstom pokušavam prekriti onu crvenu mrlju na desnom obrazu. Tapkam i tapkam, ali čini mi se da sada izgleda još gore. Da se bar znam našminkati. Još uvijek ne znam što ću obući, hodam po stanu u štiklama, jebiga, moram vidjeti kako mi pašu uz ostatak outfita. Već me počinje svrbjeti, ali obećajem samoj sebi da se neću češati.

Suptilno se počešem u Boltu, kasnim pola sata, obukla sam provjerenu kombinaciju i cijelo vrijeme dodirujem onaj prišt na desnom obrazu. Vozačica i ja razgovaramo o vremenu, danas je hladnije no jučer, ali kažu da će sutra biti nešto toplije, gledam tko mi je pogledao story, ali ne vidim njegovo ime. Nisam vrijedna ljubavi. Nakon nekoliko čaša vina, tri rakije i jednog viskija s ledom skupno zavijamo na Lanu Del Rey. Vani je sve puno mirisa i pića, a ljudi se guraju i gužvaju u dimu. Stojim pod fluorescentnim ljubičastim svjetlima i pokušavam razgovarati s nekim frajerima pokraj sebe, pitam ih što vole od glazbe, a jedan od njih mi kaže kako ne vjeruje da slušamo istu glazbu. Držim svoje razvodnjeno piće u ruci, gledam u strop i trepćem samo da zaustavim suze: osjećam kako dolaze. Oni me mrze i misle da sam glupa.

Noćni je bus zagrebačko podzemlje, mislim da ću ipak ići pješice. U pekari uzimam komad pizze, jedem ga i žao mi je što nisam uzela još jedan, plačem zato što često plačem i moram ojačati i prestati biti ovako slaba. Neki me dečko slijedi kroz park da me pita jesam li dobro i da mi kaže da ne smijem više plakati. Čekam da mi kaže kako sam sigurno puno ljepša dok se smijem. I stvarno, smijem se sama sebi, ha ha ha ha ha ha, jer napokon vidim njegovo ime – lik mi je bacio 100 na story, što to uopće znači?? Jebeš Instagram, treba izbrisati to sranje. Od sutra počinjem s novim životom, neću više ići van, neću piti, ne treba mi sve ovo. Samo trčanje i najmanje jedna knjiga tjedno, moram prvo zavoljeti sebe da bih mogla zavoljeti nekoga drugog.

Dok smišljam masterplan za život, skidam gaće na WC-u i ugledam na njima veliku smeđu mrlju. Odahnem, dobro je sve, nisam to bila ja, to je samo PMS i moja menstruacija.

Do sljedećeg čitanja,
Vaša Lucija.

Ljubav je glupa i nepotrebna glupost

Imao je deset godina, plavi pulover i sve prednje zube. Skakao je po krevetu s drugom djecom i jeo čokoladnu tortu prstima, a u slobodno je vrijeme mrzio cure i nije znao množiti sa sedam, ali sa sedam je ionako najteže. Tukao se pod odmorom i samo dva puta u životu razbio glavu. Anđeoske su mu kovrče upadale u oči pa nije ni primijetio kako ga s drugog kraja sobe promatra mala bucmasta djevojčica s velikim smeđim očima. Morala je suspregnuti dah kada ga je ugledala, skrivala se iza plastične Barbie čaše sa slamkom, a u trbuhu je osjećala sve što je tog dana pojela. A bilo je tu i čokoladne torte i gumenih bombona. Bio je stariji i sigurno među najpopularnijima u razredu, sve su djevojčice pisale njegove inicijale pod pitanje o simpatiji u leksikonu, ali on nije mario za ljubav, za tu glupu i nepotrebnu glupost, sve dok pet godina kasnije nije čuo Karlu kako se preglasno smije na Lukine šale. Ali nećemo skakati toliko daleko u budućnost, još uvijek je 1999, Britney i Madonna se još uvijek nisu poljubile, a on još uvijek ne miješa votku sa sokom od naranče na klupi u parku. Kraj tisućljeća je i djeca plešu na Mineu, on je četiri godine stariji od one male koja uvlači trbuh na drugom kraju sobe i jede ga svojim bademastim očima baš poput onog rebrastog čipsa od paprike što je maloprije polizala sa svog desnog kažiprsta. Ona izgleda kao da više ne može izdržati, spušta se niz stepenice među odrasle za njim, a onda ga hvata za rukav njegova plavog pulovera i pred svima (ali baš svima!) prislanja svoja mala dječja usta uz njegov hladni obraz. On je s gađenjem gura od sebe, a ona pada na pod i čini joj se da više ništa neće biti isto (i ništa zaista više neće biti isto). Okreće se suznih očiju prema mami, mama je na trećem kokteliću i osjeća istovremeno i ponos i sram zbog hrabrosti svoje male slatke curice, uvjerava je da je život takav dok joj gladi kosu i briše suze šarenom rođendanskom salvetom. “Svijet ljubavi prepun je boli” potvrđuju ostale žene u prostoriji: “bolje da se što prije navikneš”.

Nije se naviknula. Taj nemili događaj odredio je njezinu ljubavnu putanju. U trećem razredu osnovne škole Roko ju je izmlatio pernicom po glavi, učiteljcica joj je rekla da se tako u tim godinama izražava ljubav, a ona nije shvaćala zašto svi govore o toj ljubavi kada je ljubav samo običan bol. Skrivena iza ljubičaste zavjese s volanima utorcima je promatrala prištavog i kržljavog Marka kako se vraća iz glazbene škole sa saksofonom u kovčežiću i maštala o danu kada će njih dvoje zajedno protrčati kroz polje bijelih i žutih maslačaka. Priznala je sve mami, a ona joj je rekla da misli kako je vrijeme da se krene zaljubljivati u dečke svojih godina. Ali dečkima njenih godina nije se sviđalo to što je neki dan poderala bilježnicu iz matematike kada je dobila tri iz dijeljenja, rekli su joj da je štreberica, a za Valentinovo nikad nije dobila ni pismo ni čokoladu. Mislila je da se sviđa Juraju koji ju je štipao pod malim odmorom sve dok nije saznala da Juraj štipa i sve druge cure u razredu pa se osvetila tako što mu je pod velikim odmorom ubila Tamagotchija.

Iako joj je majka rekla da se treba ostaviti starijih muškaraca (“ne brini dušo, oni si uvijek nađu neku još mlađu!”), nikako nije mogla izbaciti prištavog Marka iz glave. Odlučila je privući njegovu pažnju. “Moram privući njegovu pažnju” ponavljala je tiho u sebi dok je jednog toplog rujanskog dana ubacivala kesten susjedi s trećeg kata u auspuh. Dobila je batina, cijela se ulica skupila na prozoru, susjeda je upirala prst u njezinu obitelj divljaka koja je odgajala samo divljake i djecu kojoj na pamet padaju takve strašne stvari. “Pa ja sam neki dan bila kod automehaničara” stenjala je susjeda s trećeg kata i križala se dok su ostale babe u nevjerici odmahivale glavom. “Neka se djeca rode s takvim mozgom”, rekao je susjed Milodrag kojem je ta ista mala prije koju godinu razbila kamenom prozor na vikendici. “Neka će djeca gurati kazetu u video sve dok ga ne strgaju, ne možeš protiv toga”, rekao je svojoj ženi Veri, koja je razmišljala o tome koliko je minuta prošlo otkad je ubacila kifle u pećnicu.

Cijela se ulica skupila na prozoru tog toplog rujanskog dana osim njega, mala s buljavim očima čvrsto je zagrizla svoju donju usnu i odlučila da ga prestaje voljeti, čula je kako iz njegove sobe dopire zvuk saksofona, svirao je da impresionira Adelu iz sedmog C, ali nije znao da mu ona nikada neće oprostiti ni prišteve ni saksofon. Trebao je svirati gitaru, da je svirao gitaru možda ne bi baš svi bili tako nesretni.

“Proći će kada se budeš udavala”, šapnula je baka svojoj nesretnoj unučici u uho onog dana kada si je porezala desni kažiprst na štukin zub u ribarnici. Tata i ona ponekad su odlazili promatrati šarane i somove kako plivaju u onim velikim i uskim posudama sa zelenom i žutom vodom, riblje su se ljuske sjajile dok su oni udisali miris riječne bljuvotine, bolje gledati ribe nego razgovarati. Tata joj je rekao da prisloni prst uz štukin zub, a ona se glupača porezala i sada će se zauvijek bojati štuke i riječnog mulja. Baka nije znala da je nesretna unučica odlučila da se nikada neće udavati, “pa premda to značilo i da će me zauvijek boljeti”.

Svi dječaci i mladići prestali su za nju postojati. Onog dana kada je njezina velika anarhistička gesta nagrađena batinama, a ne poljupcima, okrenula se sebi i svojim jastucima. Bila je već prestara za svog plišanog polarnog medvjeda, njegov je obli mekani trbuh dotad savršeno prianjao uz njeno međunožje: nikada joj nije rekao da je glupa ni da je štreberica, nije ju gurao na pod, uvijek joj je spremno uzvraćao poljupce i ono najvažnije – nije svirao saksofon. Ali sada su se gledali, svatko sa svog kraja prostorije, i činilo im se da se s godinama u njihov odnos uvukao sram. Okrenula ga je prema zidu da je ne gleda dok se mazi sa svojim jastucima, a on joj je na tome bio duboko zahvalan. Nije mu se sviđalo ono u što se njegova najdraža djevojčica pretvarala. Najmanje mu se sviđala onda kada je mahnito listala tinejdžerske časopise, a zatim čitala savjete o ljubljenju i o menstruaciji s poplunom preko glave dok je krevet iz nekog neobičnog razloga blago podrhtavao baš poput želatine na ljetnom povjetarcu. Škrip, škrip, mislila je da se ništa ne čuje, ali svi su znali – i mama i tata i polarni medvjed i susjed Milodrag i njegova žena Vera i susjeda s trećeg kata, svi su oni znali da krevet ne škripi sam od sebe.

Naša je junakinja vjerovala da je rođena pod nesretnom zvijezdom, svi su pretpostavljali da je ugazila u nagazni urok kada je bila jako mala. Jednom joj je noga zapela u kotač od bicikla dok je s bakom putovala na misu, to su sve loši znakovi, ništa od toga nije dobro, dijete se rodilo kao lav u podznaku djevice, to je najgora kombinacija, nije joj jadnici bilo suđeno.

“Pogle na šta liči” – neugodna tišina – “a mama joj je baš lijepa i sređena ženska”. Mala je nosila crnu košulju zakopčanu do grla, a pričalo se i da je svu svoju odjeću s leptirićima bacila u kantu za smeće. Pričalo se i da joj mama kupuje čipkasto donje rublje, ali ona je najviše od svega mrzila kad joj se gaće uvuku u guzicu. Voljela je one duboke bapske koje te fino stegnu oko pupka, baš poput dobrog starog zagrljaja, i sakriju sve tragove rebrastog čipsa od paprike. Hodala je po gradu sa svojim prvim dečkom Bobijem koji je nosio u školu dres od Nike Kranjčara pa se ona morala skrivati po WC-ima da ne umre od srama. Bobi je bio slatkica, jako popularan, cure su navodno obožavale Bobija, ali on je bacio svoje oko na smeđe klupko nepočešljane kose koje je sramežljivo sjedilo na stepenicama ispred njegove zgrade. Svidjela mu se baš zato što se on njoj nije i bio je spreman ispraviti tu nepravdu. Bilo je to ljeto 2007, ono ljeto kada bokovi nisu lagali. Bobi je uplesao u njezin život – stavio je svoj lijevi kažiprst na njezine traperice, nekoliko joj puta dotaknuo kosu, malo se migoljila, pokušala je reći ne, ali Bobi je ipak dobio svoj dejt, bokovi ga nisu izdali. Nije se ni snašla, a već je u ladici držala poljsko cvijeće s njihovog prvog spoja i dvije ružne narukvice koje joj je Bobi poklonio. Nije ju poznavao u dušu, ali barem je pokušao.

Bez obzira na jež-frizuru i traperice s printom, Bobi je bio dobar dečko (osim kada je ponekad sa svojim deranima maltretirao njezinog školskog druga Sebastijana ispred škole pitanjima poput: “A zašto ti sjediš s njom?” i “Jesi li je ikada dotaknuo?”). Oprostio joj je to što je nakon njihovog prvog poljupca hraknula u prvo grmlje, imao je strpljenja, poklonio joj je majicu sa slikom na kojoj su njih dvoje ležali u plićaku, jednom joj je napravio špagete za Valentinovo, a ona je njemu kupila dezić u DM-u i nije prekinuo s njom nakon toga nego si je premazao onu stvar šlagom u tubi za desert. Ona je obojila stan od njegove bake ružičastom bljuvotinom, napila se jednom od dva unučića votke i ljuljala se s njim na brodu, mislila je da je bolja od njega i da je posebna, a nije bila ni jedno ni drugo. Skinuo joj je bapske gaće one noći dok je umrtvljena ležala na kauču u stanu od njegove bake, sve je smrdjelo po njezinoj ružičastoj bljuvotini, a poslije nisu više nikada spomenuli tu večer. Ona ga je počela mrziti, a on je počeo sanjati o nekoj Iris ili Mateji iz svog razreda. Napisao je “volim te mala” na sve škole u gradu, a ona je još od onog kestena u auspuhu prestala vjerovati u velike ljubavne geste. Prekinuli su one godine kada je zadnji put padao gusti snijeg.

Otvorila je Pandorinu kutiju i odjednom su se posvuda počeli pojavljivati likovi. Likovi koji su se loše ljubili, likovi koji su s petnaest već sjedili sami za šankom i srkali pelin, likovi koji su propušili s deset, a s trinaest već počeli uzgajati ljubavni tepih. Neki su likovi ostali samo likovi, a neki su zapamćeni po anđeoskim usnama ili lažnim tumorima na mozgu. Mala više nije bila tako mala, zaokružila se iako joj je teretana bila preko puta zgrade, potajno se sastajala na mostu s kolegom iz razreda koji je imao curu, a iako se nisu ljubili, osjećala je da rade nešto pogrešno i to ju je jako uzbuđivalo. Željela je raditi pogrešne stvari, željela je da joj mama kupuje čipkaste gaćice: željela je biti senzualna. Doma se ispred ogledala često dodirivala po bedrima i gurala ruku duboko u duboke gaće. “Aaaah” uzdisala je u prizemlju svog kreveta na kat, hlače i haljine koje je bacala na gornji krevet u njezinim su se maštarijama pretvarale u baldahin. Bila je spremna, ali nije bila sigurna može li ona zaista i izgubiti tu svoju nevinost, “što ako je već izgubljena?”, ispitivala je više sile u svome dnevniku. Činilo joj se da koncept gubitka nevinosti nije baš najbolje objašnjen pa se bacila na istraživanje – prelistavala je mamine časopise i kopala po svojim najfragilnijim uspomenama. “Nisam ništa osjetila”, uvjeravala je samu sebe, ali nije ni znala da je zapravo na pravome putu jer ako nije bilo dobro i ako je trajalo samo nekoliko sekundi onda se nije ni dogodilo. Broje se samo ona iskustva koja želimo da se broje.

Odlučila je da će izgubiti nevinost sa sedamnaest, to zvuči dobro, dočekala je svog starijeg dečka u uskoj crnoj suknji i bijeloj prugastoj bluzici na krevetu u kojem su nekoć spavali njezini rastavljeni roditelji. Nije ni znala da je tim činom urekla i sebe i njega i da se zbog te pogrešne procjene osudila na još najmanje deset godina nesreće i ljubavnog prokletstva. Mislila je da ga voli (i bila je u pravu), ali nije bilo ni vatrometa ni užitka, samo su zgužvali plahtu. “Nešto sam osjetila” uvjeravala je samu sebe.

Vozili su se na skuteru i provaljivali u školsku knjižnicu, rekao joj je da se kaže “licemjer, a ne licimjer”, što je ostao jedan od onih trenutaka zbog kojih se ona ponekad probudi usred noći i više ne može zaspati. Ispekla mu je palačinke, poklonio joj je parfem i plišanu pandu koja se rastopila jer ju je držala pokraj stolne lampe. On je bio patnik, duboko je patio uz nove epizode Housea jer House je cinik, on je lik sa štapom, on je ovisnik, on ima motor, House je kul lik i vjerojatno doma sluša Boba Dylana i sanja o tome da možda jednog dana prestane biti toliki šupak, ali ne može si pomoći. Nije si mogao pomoći, prevario ju je s pola grada, a ona ga je toliko voljela i toliko mu je vjerovala da je sve to saznala tako što mu je provalila u Facebook i pročitala njegove poruke. Teatralno je bacila mobitel u zid i zaplakala: “Zašto baš ja?” Osjetila je oštru bol u desnom kažiprstu (baka je bila u pravu, još uvijek nije prošlo), mama i sestra su je držale svaka za jednu ruku, nebo se smračilo nad njihovom malom prostranom kućicom, a dok su joj vruće suze tekle niz obraze, obećala je samoj sebi da će mu se jednog dana osvetiti.

To be continued….

Bili smo i službeno najbolji razred u školi. Svake je godine ravnateljica organizirala drugu humanitarnu akciju, jedne smo godine skupljali lipe u plastičnim bocama jer je trebalo kupiti novi televizor za knjižnicu. Mi smo pobijedili, a školske su nam kuharice skrpale tortu od gnjilih banana, suhog biskvita i tučenog vrhnja. Na novom su televizoru djeci prikazivali Surogata i Brezu, črni cucek, lepi pucek, pokraj plota jaši popa, jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna ura. Daljinski se obavezno držao u najlonu, a knjižničarke nisu dozvoljavale da se jede i pije blizu novoga stroja. Iduće smo godine ponovno skupljali lipe za televizor, stari je navodno nestao preko ljeta, a pobjedu smo proslavili mrveći suhi biskvit po pohabanoj kantini. Školska je kuhinja bila odmah pokraj dvorane za tjelesni, a aromu znojnih stopala pomiješanu s mirisom čaja od šumskog voća nikada neću izbiti iz glave – to je moj madeleine. Prestala sam se hraniti u školi onoga dana kada mi se učinilo da se čaj od šumskog voća poslužuje iz iste kante u kojoj se inače drže krpe za pranje podova, smučilo mi se pa su mi od tada mama i tata morali davati svako jutro deset kuna za hrenovku u lisnatom tijestu. Ostatak sam čuvala za poslije škole, kupovale su se Mond čokoladice s lješnjakom i kokosom u Zvečevu, a ponekad smo cuclali i obojene ledene štapiće koji su tada koštali 70 lipa.

Vraćali smo se iz škole s natrpanim školskim ruksacima, tada još nikoga nije bilo briga za napaćenog hrvatskog školarca, djeca su se uredno cijepila i žvakala bijelo pecivo s glutenom, a starci su nas puštali da poslije škole visimo s ekipom iza zgrade i spašavamo šugave mačke iz kontejnera. Jednog smo utorka došli doma iz škole, a na svim su programima bile vijesti o tome kako je netko tamo negdje u Americi srušio neku zgradu, blizance ili nešto slično. Danima su ljudi plakali na televizoru, sjećam se samo gustog dima koji se širio iznad nepomičnog prizora nekog dalekog i velebnog grada čije mi ime tada nije bilo važno. Ništa manje nisam shvaćala ni smrt prvog hrvatskog predsjednika dvije godine ranije. Tada su ljudi danima plakali ispred televizora, sve je bilo puno ozbiljnih smrknutih lica u tamnim odijelima, a neko se vrijeme nisu prikazivali ni moji najdraži crtani filmovi. Smrt je do mene dolazila preko televizijskog ekrana, ni blizanci ni Franjina smrt nisu me pretjerano pogodili, svakom dojde smrtna ura, a mi djeca devedesetih smo ionako odrasli na tjeskobi i mlijeku u prahu.

Mame su nam na porodu krpali uvoznim kirurškim koncem naživo, mene moja nije dojila pa sam odmalena razvila sklonost prema cuclanju palčeva i duda, zato i imam onaj kvrgavi palac, a volim lizati i muške bradavice (što je svima iz nekog razloga jako čudno). Tko zna što su stavljali u ono mlijeko u prahu, da me mama dojila možda bih sada već iza sebe imala zavidnu karijeru i možda ne bih morala stajati na prstima kraj svoje osam godina mlađe sestre. Mi smo kržljavi, očevi nam pate od PTSP-a, a mi patimo od naših očeva. Kržljavi smo, ali imamo velika stopala. To je sigurno od hrane kojom su nas počeli šopati tamo negdje na početku viših razreda osnovne škole. Na školskim bi se izletima obavezno stalo u McDonald’s, cheeseburger i McFlurry s bombonima, žvakali smo genetski modificirane pljeskavice i skakali po toboganu. McDonald’s je bio doživljaj, a ja sam toliko željela pravog Furbyja da sam se zadovoljila i plebs verzijom iz Happy Meala. Osim Furbyja, sanjala sam i o pravom Tamagotchiju i o onim Baby Born bebama koje piške i na kojima djeca uče kako drugoj djeci promijeniti pelene. Zašto nikome nije čudno to što petogodišnjaci u kolicima guraju plastičnu bebu koja plače i pije mlijeko iz bočice? Izgleda da su i Baby Born bebe odrasle na Baby Formuli.

Toliko sam željela plastičnu bebu da nisam ni primijetila kako mami iz dana u dan trbuh postaje sve veći i veći. Mama je bila zaokruženo utjelovljenje one A nije bilo od jabuke reklame, tate se nešto slabo sjećam, a ona je nosila tregerice i kratku kosu. Izgledala je kao vanzemaljka s onim tankim nogama i divovskim trbuhom. Imala sam osam godina kada mi se rodila sestra, a svima sam u školi rekla da izgleda kao žaba i da je jako ružna. Imala je buljave oči i bila je sva crvena i nikakva. Mama kaže da sam bila ljubomorna, što je možda istina, ali ne pobija činjenicu da novorođenčad izgleda čudno. Zgužvane i poluslijepe, neke se bebe rađaju s dlakom na glavi i s dugim noktima, noge su im debele i masne, a čula sam priče i o dječjem celulitu. Svoju sam mačku udomila kada je imala pet mjeseci i odmah je znala sama obavljati nuždu – meni je mama pripremala tekući lješnjak Čokolino do sedme godine, a sestrična mi je brisala guzu sa šest.

Mama mi je odmah rekla da je rađanje teško i da te razrežu skalpelom dolje, ali ništa ne osjetiš jer te već sve toliko boli da ti je stvarno svejedno. Kaže i da nekim ženama djeca samo ispadnu, ali da mi nažalost nismo te sreće. U svojim bilježnicama iz tog doba pronalazim jako puno crteža na kojima ženama između nogu vire bebe, a sve bebe imaju okruglu dlakavu glavu.

Sve su moje bilježnice prije ili kasnije završile u smeću. Mama je bila Marie Kondo prije Marie Kondo. Ne postoji opravdanje za gomilanje stvari – bilježnice, leksikoni i stari brojevi Okeja, sve je to smeće i privlači negativnu energiju. Sve se treba baciti, mama me naučila da ne smijem biti sentimentalna. Oslanjam se na sjećanja, ali ne mogu biti sigurna što sam ni tko sam zaista bila kao djevojčica – što sam željela biti kada odrastem, tko mi se sviđao, koju sam boju voljela i koji mi je bio najdraži okus sladoleda. Taj manjak sentimentalnosti s godinama se uvukao i u mene; danas ni ne razmišljam o tome da sačuvam kartu nakon kina ili kazališta. Na trećoj sam godini faksa odlučila poslušati svoju mamu i baciti sve svoje dotadašnje uspomene – sedimente ljubavnih pisama i narukvica, tinejdžerske dnevnike i školske bilježnice iz hrvatskog jezika, naslagala sam sve u jednu kartonsku kutiju i ostavila pokraj kante za smeće. Bilo je vjetrovito kada sam se kasnije tog dana vraćala kući, komadi mog života bili su razbacani oko kontejnera, gledala sam svoje uspomene kako postaju gomila smeća, neki je čovjek s prljavim noktima držao u rukama moju plavu bilježnicu s cvjetnim uzorkom, pogledali smo se, a on nije ni znao da u rukama drži komad moje mladosti.

Jedino što imam su fotografije. Svi na fotografijama iz tog doba izgledaju jako umorno. S teškim tamnim podočnjacima ispod očiju i raščupanom smeđom kosom naši očevi izgledaju kao da nemaju trideset i dvije godine. Sva sreća pa tada još uvijek nisu postojale društvene mreže, već vidim kako mama objavljuje sliku na kojoj se sestra i ja kupamo u kadi uz motivacijski citat o tome kako treba iskoristiti svaki dan do kraja i na svemu biti jako zahvalan. Odrasli smo u vrijeme kada su ljudi na ovim prostorima otkrili kameru pa su se obavezno snimali svi važniji obiteljski događaji i roštilji. Kazete su se uredno slagale u regal, a na jednoj od njih pisalo je i “Lucijin peti rođendan”. S uzbuđenjem sam ubacila kazetu u videorekorder, a nakon šest minuta šarenih balona i dječje vike na ekranu se pojavila peraja velike bijele psine: mama i tata su presnimili Ralje preko mog petog rođendana.

Tata je poderao sve zajedničke fotografije s mamom nakon što su se rastali, a ja sam razvila fobiju od morskih pasa.

Ubrzo smo počeli dobivati i prve mobitele. Ja sam imala Samsung koji je bljeskao u plavoj, zelenoj i crvenoj boji, nosila sam ga oko vrata s ključevima, ali sam i dalje ljubomorno promatrala djecu koja su igrala zmiju na Nokiji 3310. Zmija je (bila) najbolja igrica na svijetu, a ja sam s tatom u slobodno vrijeme ponekad odlazila na željeznički most promatrati zmije kako se sunčaju na užarenom kamenju. Jednom smo šetali šumarkom, a ja sam uhvatila zmiju rukom jer sam mislila da je glista. Zašto sam željela držati glistu u rukama još uvijek mi nije jasno (kao ni moje djetinje oduševljenje kantom s crijevima na seoskom kolinju i čerupanjem pilića), ali danas shvaćam koliko je važno svim stvarima u životu uvijek pristupati kao da su manje od onoga što mislimo da jesu jer ako je zmija glista onda nije ni opasna ni strašna, možeš je primiti bez straha da će ti se omotati oko ruke ili te ugristi. Možda te ugrize, ali vjerojatno nećeš umrijeti jer na ovim prostorima zmije ionako nisu otrovne.

Zmije su jednog dana samo nestale, možda onog istog dana kada su se pojavile sove i zasrale drvo pod kojim smo se igrali kao klinci pa smo morali pronaći drugu zanimaciju i prebaciti se na kompjuterske igrice. Imala sam sreće jer je teta tada hodala s likom koji je prodavao pržene CD-e na placu, a ja sam kao njegova nova mala nećakinja dobivala poseban popust. Sestrične su imale sve nastavke Simsa, bila sam jako uzbuđena oko svoje Sims obitelji, mama i tata će se napokon voljeti, ali stvari ni tamo nisu funkcionirale kako spada. Zaboravila bih nahraniti djecu, nisu pisali zadaće, mama bi se upišala u gaće, a tata je po cijele dane igrao šah da dobije povišicu na poslu. Taman kada bi me prsti zaboljeli od upisivanja šifre za instant bogaćenje i kada bih napokon sparila tapete s lampama u dnevnom boravku, kompjuter bi zatrokirao, a ja bih morala sve ispočetka. Naša je generacija toliko bijesna jer smo odrasli na disfunkcionalnoj tehnologiji, ništa u životu ne izaziva toliku lavinu ljutnje kao zaleđeni kompjuter. Bacala sam miševe i tipkovnice po sobi, mama i tata su se međusobno pogledavali, a zatim su mi odlučili zabraniti Simse nakon osam sati navečer.

Kasnije su mi prijetili da će škarama prerezati žicu od modema, najčešće nakon što bi došao račun za internet, ali nisu znali da sam ja bila spremna svake noći tiho na prstima spajati žice u hodniku i lijepiti ih selotejpom. Još uvijek se sjećam onog zvuka čiste tjeskobe spajanja na mrežu, samo da me nitko ne nazove, tada još uvijek nismo shvaćali internet, sve je bilo novo, sporo i uzbudljivo. Ručno sam pretipkavala riječi pjesama u Word jer nisam znala za copy-paste, dopisivali smo se s prijateljima preko MSN-a do kasno u noć i privlačili pozornost simpatije pažljivim odabirom pjesama koje slušamo, Evanescence i Black Eyed Peas, a moje sramotno (i nadasve skromno) korisničko ime bilo je beautifulandevil.

Mi smo u pukotini između dvaju svjetova, između prije i poslije tehnologije, odrasli smo na sporim kompjuterima i uz divovske ekrane u sobama oblijepljenima posterima iz Teena, čistili smo miševe u kupaonici, plakali na Oprah, nosili smo chokere prije chokera, pitali se što se zaboga događa u seriji Pleme i kada će se Ethan i Theresa više vjenčati? Mi nismo preživjeli Millennium bug, oni samo misle da jesmo, pogreška je upisana u naš DNK, mi smo nesretni i ispunjeni nostalgijom, sa sjetom se prisjećamo vremena kada je sladoled koštao pet kuna, kada smo se međusobno zvali na kućni telefon i kada smo po gradu trčali za plastičnim vrećicama. Puhao bi vjetar, a mi bismo trčali svatko za svojom vrećicom pa kuda nas odvede.

S ljubavlju se prisjećam nekih drugih vremena, 

Vaša Lucija

Imam dvadeset godina, lijeva mi je noga utrnula već tri puta, guzica me boli, a na radiju svira Zuccero, sotto questa luna piena. Ne znam više koju pozu da zauzmem, sve sam probala, sestra gura svoje divovsko stopalo u moje rebro, mama nas nudi sendvičima, a očuh bulji ispred sebe na cestu i preispituje svoje životne odluke. Idemo na putovanje, i to ne na bilo kakvo putovanje, idemo na krstarenje! Putujemo do putovanja, što je najgora stvar na svijetu. Mrzim se voziti u autu još otkad sam kao dijete izbacila sadržaj vlastite duše na žutu dekicu kojom me mama pokrila dok smo putovali na more starom cestom preko Velebita. Svaki je zavoj mučenje, automobili su čak i podnošljivi jer možeš gledati ispred sebe i sve ne smrdi po ekstraktu vanilije i po parizeru kao u autobusima. To je možda i najveći problem, taj parizer koji se uvukao u sjedala, pomiješan s mirisom vozačeva alkoholnog zadaha, besmislenim švrljotinama po sicu i zvukom narodnog radija. Ja sam ono dijete koje se na školskom izletu izbljuje po svima (ili u najboljem slučaju samo po svojim nogama), starci me prije puta urokaju s dvije dramine pa prespavam razgledavanje đakovačke katedrale, a pola sam života provela u uvjerenju da plastične vrećice pokraj sjedala u busu služe za povraćanje, a ne za omote od gumenih bombona i aluminijsku foliju.

Nakon osam sati lagane vožnjice stižemo u Genovu, ukrcavamo se na brod i s uzbuđenjem koračamo prema svojoj sobi. Imamo predivan pogled na čamac za spašavanje, smiruje nas pomisao da ih ima i da smo im blizu, šta će nam dobar pogled pa na brodu smo, mama već počinje prigovarati (“eto što dobiješ kada sve radiš u zadnji čas”), a očuh se izvlači i tvrdi da su ga prevarili u agenciji. Sve oko nas se ljulja, a kruzer je mokra fantazija svakog tko danonoćno razmišlja i sanjari o hrani. Izbrojali smo šesnaest restorana na brodu, hodamo s praznim tanjurom po palubi, “daj prestanite toliko trpati u sebe”, sladoled od lješnjaka i rižoto s kozicama, sok od naranče i hrenovka u tijestu za doručak, sestra i ja svako jutro stojimo u redu za palačinke. Popodne srčemo kavicu, pijemo vodu s limetom i krastavcima, brišemo se ubrusima, a ja nakon svake gozbe odlazim u teretanu, trčim po traci i skačem po strunjačama. Slušam Lady Gagu, taman je izašao ARTPOP, tada ga se još ni Gaga nije sramila.

Sve oko mene je trash, prolazim kroz salu u kojoj su lampe mali leopardi izbečenih očiju, tepih je velika zebra, zidovi su savana, a neki markantni gospodin sjedi na maloj čupavoj hijeni i puši kubanku. Nabadam po zebri u crnim salonkama i u bijeloj haljinici, napudrala sam se i namazala crvenim ružem, danas ćemo upoznati kapetana. Sve su se babe utegnule u sjajne najlonke i stavile plavo sjenilo, izgledaju predivno. Kapetan je lik sijede kose i oštre brade koji ponosno korača u svome bijelom trikou i fotografira se sa svima pa čak i sa mnom. Kapetani su tako plemenita bića, oni tonu sa svojim brodovima. To sam naučila iz Titanica. Za našim stolom sjede dvije lijepe i elegantne Zagrepčanke, smješteni smo za stolove po nacionalnosti tako da možemo opušteno čavrljati o vremenu dok žvačemo raskuhane rezance. Cijelo vrijeme vijećamo oko toga jesu li one dvije zajedno ili nisu. Afera? Ljubavnice? Prijateljice? Simpatične su, pričamo o Casablanci i o tome kako je grad čisto sranje, pijesak nam je cijelo vrijeme ulazio u oči zajedno s izgaženim kutijama crvenog Marlbora dok su nas škicali ljigavi brkati prodavači platnenih tenisica. Koza je pasla travu pokraj hotela sa šest zvjezdica, osmero se ljudi natrpalo u prikolicu zajedno s ovcama i presjeklo put nekoj predivnoj tamnoputoj joggerici u Adidas trenirci. Mekić je na arapskom, zgrade su visoke, Sretan Uskrs. Neka žena crta sestri i meni cvijeće kanom po dlanovima, kažemo hvala i bježimo, a ona baca kletvu na nas. Baš nas je razočarao grad, govore naše sunarodnjakinje, “mislile smo da će biti kao iz američkog filma iz četrdesetih”.

Nakon večere idem zapaliti cigaretu, uzimam jaknu i odlazim na palubu, visoki su valovi, ali sve je ok jer je pokraj mene upravo prošao lik kojeg sam jutros vidjela u teniskoj opravi. Bio je sav u bijelome, hlačice i polo majičica. Obožavam tenisače jer su elegantni i hlače su im dovoljno kratke da otkrivaju koljena, nešto u tim pregibima me izluđuje, sanjarim o muškim nogama. Gledam ga kako puši nekoliko stolova dalje od mene zaogrnut smeđom passe jaknom i gustim tamnim kovrčama. Pogledi nam se susreću, trepćem kao da mi je nešto nježno upalo u oko i evo ga, već je tu, “how you doing here”? Nema veze, sladak je skroz, ima zelene oči, Talijan je, a ovdje je s familijom, ima ih previše, mama, tata, ujak, stric, tetka, brat, bratići i sestrične, nudi mi još jednu cigaretu, “you wanna go with me tonight to drink”? Ja kimam glavom, “yes”, napokon mi se nešto događa u životu. Udišem miris soli, na Atlantskom smo oceanu, vozimo se kroz noć i kroz valove. Na brodu smo i ne može mi pobjeći! Dogovaramo mjesto susreta, ja se nevino smješkam, da da da. Trčim u sobu, izvlačim haljine iz kofera, biram najljepšu, podižem kosu i čekam da mi mama i očuh daju nešto novaca. Mama je sretna, sestra je sretna, svi su sretni zbog mene.

Nalazimo se u disku. Četiri čovjeka, kokteli petnaest eura, upoznajem pola njegove familije, svi su mali i slatki, pitaju me jesam li bila najviša cura u razredu. Prvi se put u životu sa svojih metar i šezdeset i pet osjećam kao manekenka. “What do you eat there you girls in Croatia?” Smijemo se svi, moje su oči bujne i pune strasti, nebo je posuto zvijezdama, more se pjeni, a Corrado i ja odlazimo u šetnju. Sjedimo na nekoj ležaljci i pokušavamo pričati, on me pažljivo promatra, sjajilo mi se lijepi za kosu, prislanja me uza zid i mi se ljubimo i ljubimo dok oko nas šušte zvijezde i valovi. Mrsi mi kosu i govori da imam predivne usne. Bilo je tako romantično. Atlantski ocean, ničija zemlja, samo on i ja u vrtlogu strasti, morskih struja i smežuranih baba i deda koji su cijeli život štedili za aqua aerobic na kruzeru. Dani prolaze, a mi se cmačemo na svakome uglu, vodi me u svoju sobu – “wow, pa vi imate pogled na more”, “yes we have nice room”. Ja mu pričam o raspadu Jugoslavije, a on kima glavom i slatko se smije, ništa me ne razumije, ali nije ni bitno. Upoznajem njegovog brata koji je na brod prošvercao džoint pa se svi troje napušavamo dok brojimo dane do našeg rastanka.

Rastajemo se, a on me ljubi strastveno i nježno. “We will see again”, drži me za ruku i šalje mi friend request na Facebooku. Bila je to kratkotrajna avantura, on je u Torinu, on vodi neki drugi život u nekim smeđim i zelenim vestama, a ja sam izgubljena studentica druge godine novinarstva u Zagrebu, pišem horoskope i sjedim napušena na kauču. Prošlo je nekoliko tjedana, taman sam počela zaboravljati i na kruzer i na Corrada kada me na mobitel nazvao neki nepoznati broj. “Hey It’s me, I bought me a ticket, I will see you tomorrow iz Zagreb. I’ll stay with you, ok?”. Ok, hiperventiliram. On dolazi u Zagreb? Sutra? O moj Bože. Moram se zamijeniti na poslu, otvaram novčanik – imam li uopće dovoljno novaca? “Mama, šta da radim?” Pospremam sobu, ribam pločice u kupaonici, ruke mi se tresu dok odlazim po njega na aerodrom, nisam se baš pripremila, ljubimo se, a ja razmišljam o tome kako sam baš jučer morala dobiti mengu.

Šećemo se po Gornjem gradu, vodim ga na sladoled i na našu pizzu, ne snalazim se kada mi kaže da želi probati tradicionalnu hrvatsku kuhinju pa ga vodim na zagrebački odrezak i na pomfri. Pizza mu se čak i svidjela, seks je bio ok, pušili smo travu na balkonu s mojom cimericom i otišli na Sljeme. Ta su tri dana proletjela, on se vratio natrag u Italiju, ali s mojim obećanjem da ću ga posjetiti preko ljeta.

Pokušavam uštedjeti, svaki dan radim cardio jer ne želim biti debela u Italiji, prvi ću se put u životu voziti avionom, shvaćam da ne mogu uštedjeti pa tražim starce da mi daju životnu ušteđevinu na raspolaganje: “to je ono što mi treba”. Vožnja avionom je kao vožnja autobusom, samo u zraku i bez narodnog radija u pozadini. Nalazimo se u Rimu, moj Roman Holiday, tada sam imala kratku kosu, brijala sam na Audrey Hepburn, a Corrado i ja smo se prešetavali po praznim rimskim ulicama i jeli voće. Amfiteatar je čista prijevara. Bacali smo novčiće u fontane i držali se za ruke, želim si ovaj život zauvijek. On pegla tatinu karticu, vozimo se iz grada u grad, bla bla car s nekim tipičnim Talijanom koji radi u Fordu, živi s mamom i zove se Marco. Toscana je okupana suncem, plaže su čiste i glatke, Corrado se ne želi kupati sa mnom i užasava se pijeska, vodimo ljubav na krevetu ispod baldahina. Lijepa Talijanka ozarena lica donosi nam doručak u krevet – domaća foccacia, domaći maslac, šunka, sir i rajčice, džem od smokve i svježe pečeni kolači od marelice. Dok večeramo sviraju violine, ponašamo se kao da je to sada naš život, ovo je sada moj život, a ja sam bogata nasljednica koja se valja samo po svilenim plahtama. Jedemo i jastoga, još uvijek čuvam tu pregaču, nazdravljamo kristalnim čašama, krećemo se prema sjeveru – posljednja stanica: Torino i svekrva.

Njegovi roditelji nisu rastavljeni, ali ne žive zajedno. On preko tjedna živi s mamom u centru Torina preko puta Juventus Stadiuma, stan se sjaji od mramora i besmislenih skulptura, mama je doktorica i više ga je puta upozorila na nas žene iz Hrvatske. Mi Balkanke želimo da nas oplode bogati talijanski sinovi doktora i u mraku potajno svojim dugim noktima bušimo kondome. Njegova me mama ne želi ni upoznati, vrijeme provodimo švrljajući po muzejima i u kafićima, odlazimo u crnački geto po travu, a onda se cijelu noć samo smijemo i smijemo. Talijani su tužni jer su ispali iz svjetskog nogometnog prvenstva. Nisam ni znala da je bogat sve dok me nije odveo u kuću od svog tate – tata se u zadnje tri godine nikada nije popeo dalje od drugog kata, rastrošni sinovi gegaju se u prljavim trenirkama s džointom u ustima po trećoj i četvrtoj etaži, sobe su uređene tematski – “choose which one you like”, a ja biram onu s pravoslavnim svecima jer mi se ta čini mrvicu boljom opcijom od one s keramičkim lutkama. Cijelo vrijeme razmišljam o toj besmislenoj megalomaniji, o tim praznim sobama punim prašine i grinja, o njegovom bratu koji ne izlazi iz sobe i koji se ne želi ni rukovati sa mnom te o ogromnom prljavom bazenu u dvorištu iza kuće. Njegov je tata simpatični Talijan koji nam kuha špagete i vodi nas na večeru u neku trattoriju. Tamo naručuje sve na meniju. “You have to try all the food”. Povraća mi se već nakon trećeg slijeda, hrana samo dolazi i dolazi, odlazim na WC i prskam se hladnom vodom, neka obitelj slavi rođendan za stolom pokraj nas, a jedan se bucmasti dječak okreće prema nama, upire prstom u Corradovog tatu i viče “Dottore Leo Alati!” Svi se okreću, evo donose nam odmah i komad torte, što se točno događa, “my father is a mayor of this small town, here look at his picture on a wall”. Okej, sada sve ima malo više smisla. Pijana sam i pitam ga je li istina da Talijani jedu mačke, sva sreća na širokoj haljini, samo sam te večeri dobila dvije kile.

Posljednji dan provodimo pijani na kauču na zadnjem katu, preko projektora gledamo neki horor, bojim se, gasimo čikove u prepunoj pepeljari, Corrado odlazi pišati, a njegov brat sjeda u fotelju pokraj mene. U mraku me nije ni primijetio. Suzdržavam dah i šuljam mu se iza leđa sve dok mu ne dođem sasvim blizu. “Boo” okrznem svojim šaptom njegovo uho, a on se pomahnitalo okreće prema meni, s podignutim mi prstom u zraku psuje na talijanskom i odlazi u svoju sobu. Kasnije Corrado i ja uzimamo njegov laptop da provjerimo vozni red za sutra i slučajno pronalazimo folder s mojim fotkama na njegovom desktopu. Nikada više nisam vidjela njegovog brata.

Na dan mog povratka u stvarnost na stadionu nastupa One Direction, a ulice su zakrčene. Talijani voze kao da ne znaju voziti, Corrado u jednoj ruci drži volan, a drugom me gladi po kosi dok u ustima žvače komad pljuge. Obožavateljice Harry Stylesa su nam zakrčile prolaz svojim piskutavim glasovima i prištavim obrazima, trubimo i jurimo kroz kišu. Bus kasni pola sata, trebala sam biti u Zagrebu još prije tri dana, ali sam još uvijek ovdje. Potrošila sam životnu ušteđevinu, ali nije mi žao. Stojim tamo na kiši i suze mi se cijede niz obraze.

Vožnja do Zagreba traje dvanaest sati, čokolada mi se rastopila u ruksaku, pokraj mene sjedi neki slatki Francuz koji plače za svojom curom. Noge su mi utrnule, neki se Bugari iza mene preglasno smiju, i dalje pada kiša, a ja sam na rubu plača.

Mjesec dana kasnije, Corrado i ja putujemo na Mali Drvenik s mojim starcima. “Our coast is so beautiful, you’ll see”. Zapeli smo u gužvi na autocesti, moji inzistiraju na janjetini, a mama je oduševljena Corradom jer je strijelac i ne zna engleski pa komuniciraju isključivo osmijesima. Do Drvenika dolazimo nekim drvenim čamčićem, imamo kuću samo za sebe, sobu samo za sebe, komad plaže samo za sebe, ali sve to više nije dovoljno. Atmosfera pustog otoka nije nam godila. Sve je krenulo po zlu one večeri kada me komarac upiknuo za lijevi kapak. Oko mi je bilo natečeno, a Corrado je u suzama slao fotografije mog kapka svome tati i svojoj mami doktorici. “It’s just a mosquito” uvjeravam ga dok me on drži za ruku i plače. Čula sam ga kako šmrca jer ja šmrcam. Preokrećem očima. Hoda u toj maslinasto zelenoj potkošulji po cijele dane, njegove nepočupane obrve zure u mene s druge strane stola, čujem ga kako srče kavu, a zvuk njegova disanja u meni počinje izazivati neki nemir i bjesnilo. Vrpoljim se na plaži, mama za njega priprema špagete, hobotnicu i još malo tjestenine, na TV-u se vrti neka talijanska sapunica, sestra ga guta očima: “You have amazing green eyes”, a ja suptilno otvaram kalendar na mobitelu i brojim dane do njegova odlaska. On osjeća da nešto nije u redu, polaže svoj dlan na moja leđa, a ja se izmičem.

On je uvijek tu. Diše u mene, gleda u mene, dodiruje me svojom nogom i svojim zelenim očima. Ne mogu to više podnijeti. Nemam kamo otići, na pustom smo otoku, ujutro se pretvaram da spavam samo da se moramo manje družiti.

Ja mu pričam, on me ne razumije.

Izgubljeni na pustome otoku.

Katamaran nas odbacuje u Split, jedemo omlet za doručak, upijamo sunce dok ližemo sladoled i opraštamo se na autobusnom kolodvoru. On odlazi na aerodrom, a ja mu mašem. Čini mi se kao da je i njemu pao kamen sa srca (ili želim vjerovati da je tako). Odlazim u neki skriveni, gustom krošnjom natkriveni restorančić, naručujem dalmatinsku pašticadu, umačem kruh u toč, mljackam, pijem pivu i po prvi se put u nekoliko tjedana osjećam slobodno.

Potrošila sam životnu ušteđevinu, ali nije mi žao. Nije mi žao bez obzira na to što nikada nisam uspjela prožvakati one njegove sive hlače, New Balance dad tenisice i onu prokletu maslinasto zelenu potkošulju. Ljubav je ponekad ljubav sve dok više nije ljubav. Neke se ljubavi moraju uzgajati u posebnim uvjetima i na točno određenim geografskim dužinama i širinama.

Nismo se više nikada vidjeli.


S ljubavlju,
Lucia



P.S. Ne, naslov nije pogrešno napisan. Vi pogrešno shvaćate.