Tata se više ne skriva u hodniku, nego u meni

Nikada do sada nisam morala razmišljati o osmrtnicama. Ako postoje ljudi koji s pločnika skidaju žvakaće gume, tada vjerojatno postoje i oni, mislila sam, koji se pobrinu za to da taj komad papira na vrijeme osvane na mjestima kao što su kolodvor, tržnica ili šetnica, ondje gdje je najveća vjerojatnost da će nekome u prolazu pogled poletjeti prema imenima preminulih, ožalošćenima i uzrocima smrti. I ja sam donedavno bila samo pasivni promatrač, netko tko vrijeme krati razmišljajući o onome što bi se moglo kriti iza zagonetne rečenice „preminuo nakon kratke i teške bolesti“, sve dok mi prošli tjedan žena iz pogrebnog poduzeća u ruke nije gurnula svežanj svježe isprintanih osmrtnica s očevim imenom. Sram me to priznati, ali nakon što mi je objasnila da ću se ja morati pobrinuti za to da svoje sugrađane obavijestim o tome da mi je tata mrtav, zapitala sam se može li se u tom pogrebnom poduzeću kupiti i selotejp jer se nisam mogla sjetiti imamo li ga doma, i ako da, u kojoj ga točno ladici držimo. Ponekad ne podnosim praktičnost svog uma jer me čak i u trenucima najveće rastresenosti uspije natovariti novim problemima i tjeskobama („Tata ti je umro, a ti razmišljaš o selotejpu?“) pa sam se tako te večeri zapitala i kršim li neko pravilo time što osmrtnicu pokušavam zalijepiti na rasvjetni stup u ulici u kojoj je nekoliko sati prije smrti biciklom prošao moj tata.

Stravično me opterećivalo i to što u trenutku njegove iznenadne smrti nisam osjetila baš ništa. Sjedila sam u svojoj sobi kilometrima udaljena od prizora reanimacije i dovršavala knjigu – odlučila sam je napokon pročitati do kraja, ostalo mi je svega još stotinu stranica, a kada sam je napokon zaklopila, negdje oko pola dva ujutro, njega više nije bilo među živima. Tada to još nisam znala jer mi nitko te vijesti neće prenijeti do sutradan ujutro, ali te me noći nije zaboljelo u području srca, nisam uočila ništa neobično, nikakvu nepoznatu sjenu, zloslutni huk ili nešto treće, zavjese nisu zalepršale, a Mika je spokojno drijemala pokraj mene sklupčana u kiflu. Spavala sam čvrstim snom, nisam ni pomislila na njega, a oči sam otvorila oko pola deset ujutro, obavijena kukuljicom neznanja i srpanjskom sparinom. Nije mi se obratio u snu, i nisam osjećala kao da nešto nije u redu, sve dok nisam vidjela da imam propušten poziv i da je moja sestrična na svom Instagramu napisala da zatvara svoj salon zbog smrtnog slučaja u obitelji.

„Tata ti je mrtav“, riječi su na koje me ništa u životu nije uspjelo pripremiti, ni svi oni silni filmovi o djeci koja su izgubila roditelje, ni sve one knjige o Harryju Potteru i o Holokaustu, o ratu, obiteljskim tragedijama i ubojstvima. Nisam se odmah sjetila ni da sam noć prije do kraja pročitala bildungsroman o dječaku, poslije mladiću, koji je u terorističkom napadu izgubio majku, i da je zadnjih 50-ak stranica te knjige zapravo čisto filozofsko promišljanje o smrti, o sjećanju i načinima na koje se protagonist pokušao nositi sa smrću voljene osobe. Tek sam naknadno u svemu počela pronalaziti znakove – ideje, simbole i misli koji su me već neko vrijeme pokušavali pripremiti za ono što dolazi – pa sam se tako sjetila i da je prva knjiga koju sam ove godine pročitala Godina magičnog razmišljanja od Joan Didion, esejistički roman o žalovanju i o smrti (u Joaninu slučaju, supruga) te da se zadnji post koji sam objavila na blogu zove: Imam osjećaj da će se nešto loše dogoditi. [Dakako, svi koji su pročitali priču znaju da je moja obiteljska situacija, u najmanju ruku, poprilično složena i da ju je ovaj događaj samo još više zakomplicirao, i to na toliko razina da mislim da mi ne preostaje ništa drugo doli napisati o svemu tome knjižurinu dostojnu čak i Češljugara (koji ima oko 770 stranica)]. Saznala sam i da si je moj tata dva tjedna prije smrti odlučio kupiti prvo odijelo, kao da je znao, otišao je u Varteks i svoje mjere zapisao na papirić koji sam pronašla prekjučer dok sam se probijala kroz slojeve prašine u stanu u kojem smo nekoć oboje istodobno disali i iza sebe po namještaju ostavljali oljuštene komade kože, baš poput onih zmija koje smo nekoć promatrali kako se sunčaju na kamenju ispod željezničkog mosta.

Bojim se da će jednoga dana uspomena na tatu izblijedjeti kao i uspomena na te zmije – da ću se probuditi iz dubokog sna i neću se više moći sjetiti je li se to sve zaista dogodilo ili sam sve samo sanjala.

Jedna od vjerojatno najsnažnijih slutnji za to da sam sve ovo, ili sama prizvala, ili mogla na vrijeme spriječiti, činjenica je da sam svega koji tjedan prije njegove smrti vidjela prvog pravog mrtvaca u životu (jednom sam svjedočila prometnoj nesreći u kojoj je poginuo motociklist, a iako sam bila tamo dok se krv probijala kroz kamenje na asfaltiranoj cesti, čovjek je umro tek nakon dolaska hitne pomoći nekoliko minuta poslije, kada sam se već udaljila od mjesta nesreće – imala sam 13 godina); Išla sam na tržnicu i samo su mi se odjednom ukazale noge čovjeka koji je tog jutra izdahnuo. Njegovo je ispruženo tijelo bilo prekriveno plastikom, a pokraj njega je na tramvajskoj stanici stajala policajka i razgovarala na mobitel. Nisam željela buljiti u njega jer mi se to u tom trenutku učinilo apsolutno neprikladnim pa sam tako okrenula glavu na drugu stranu i iz džepa izvukla papirić s popisom za kupnju. A dok sam kupovala svježi sir, čula sam kako jedna baba govori drugoj da ga je „vjerojatno strefilo srce“. „Čudno“, promrmljala sam samoj sebi u bradu, bilo je tek pola devet ujutro i još nije bilo toliko vruće zbog čega isprva nisam povjerovala toj prosudbi i sljedećih sam se nekoliko dana nadala da ću u crnoj kronici nabasati na neki članak u kojem će se razotkriti morbidna priroda ubojstva na Kvatriću, ali to se nikada nije dogodilo. Doma sam se vratila s vrećicama (toliko zrelih da su bile gotovo crne) trešanja, marelica, bezukusne rajčice, mahuna i luka, upalila sam klimu i kratko vrijeme razmišljala o onim ispruženim nogama.

Nisam ni sanjala o tome da ću tri tjedna poslije stajati pokraj još jednog mrtvog tijela u drvenom lijesu s ugraviranom ružom i razmišljati o tome želim li još jednom vidjeti svog tatu. Odlučila sam da ne želim da mi posljednja uspomena na oca bude njegovo skamenjeno lice i on u odijelu. Ta, cijeli je život proveo u trapericama (izbrojala sam ih više od 10 u njegovu ormaru) i Diesel-majicama, zimi je nosio i sportski prsluk (u crvenoj ili plavoj boji) te, obavezno, kapu na glavi, zbog čega bih vjerojatno svisnula da sam ga ugledala napudranog i odjevenog poput bankara. Ta bi me neprirodna slika proganjala tim više što znam da to nije bio zaista on nego neka njegova ulaštena i izmijenjena verzija, ono što je Freud nazivao zazornim, jezovitim, i da bih je vidjela svaki put kada zatvorim oči.

Za sprovod sam se okupala njegovim gelom za tuširanje, odjenula raskošnu crnu haljinu i sandale, bez obzira na to što je njegova bivša cura prokomentirala kako „ne voli“ na sprovodu vidjeti nožne prste. Iako se tata i ja u mnogočemu nismo najbolje slagali (što je eufemizam za to da smo se neprestano svađali i prepirali), jedna od onih stvari koje su nas povezivale bila je zajednička ljubav prema odjeći. „Izgledaš fenomenalno“ ili „daj pogledaj sestru kako je lijepa“, samo su neki od komplimenata koje sam od tate dobila na račun svog izgleda, volio je lijepe žene, i baš zato sam ga željela ispratiti onako kako znam da bi on to najviše volio (pa čak i pod cijenu toga da me šira familija zapamti po „pornoštiklama“ na platformu). Buku sam pritom pokušala prigušiti mirisom bijele ruže što su mi je poklonile moje sestrične, a koju, na negodovanje pojedinaca, nisam ubacila u grob nego sam je odlučila zadržati za sebe.

I eno je sada, sjedi pokraj obiteljskog foto-albuma na polici s knjigama i skuplja prašinu jer dani prolaze neovisno o tome prihvaćamo li mi to ili ne. Doduše, u knjizi koju čitam (Austerlitz) naletjela sam na rečenicu koja glasi ovako: „Nerijetko ovdje ležim do večeri i osjećam kako se vrijeme u meni savija prema natrag“, što je opis koji bih svakako mogla primijeniti i na svoju trenutačnu situaciju, na stanje u kojem mislima pokušavam obuhvatiti događaje, lica, mirise i okuse svog djetinjstva, prizor svoje kuje Maze koju mi je on poklonio, hobotnice koju smo vidjeli na plaži na Murteru, zeca koji nam se prišuljao sleđa dok smo sjedili na terasi i promatrali šumu.

„Doista, nikada nisam imao sat, ni zidni, ni budilicu, ni džepni sat, a ručni pogotovo ne. Sat mi se uvijek činio smiješnim, kao nešto iz temelja lažno, možda zato što sam se, zbog meni samomu nikada razumljivoga unutarnjeg nagona, uvijek odupirao moći vremena i isključio se iz takozvanoga suvremenog događanja u nadi, kako danas mislim, kazao je Austerlitz, da vrijeme ne prolazi, da nije prošlo, da se mogu vratiti iza njega, da je tamo sve kao prije ili, točnije rečeno, da svi trenuci u vremenu postoje istodobno, odnosno da ništa od onoga što pripovijeda povijest nije zbiljsko, da se događaji još uopće nisu dogodili, već se događaju tek u onom trenutku kada na njih mislimo, što, naravno, s druge strane otvara beznadnu perspektivu vječnog jada i muke koji nikada ne idu kraju“ (Sebald 2006: 110-111).

No, kada me ljudi pitaju kako sam, kažem im da sam dobro. Većinu se vremena osjećam normalno, iako sam očekivala da ću se osjećati nenormalno, i dalje jedem zobenu s voćem za doručak, odlažem prljave čaše i tanjure u perilicu, kupujem tikvice, pripremam ručak, mački svaki dan promijenim pijesak. Jedino mi se ponekad učini da su mi noge i ruke toliko teške da više nikada neću moći ustati pa zato s vremena na vrijeme glasno izdahnem, od težine svega i brige koja mi drijema na prsima, a ponekad i zalegnem, naslonim se na jastuk i spavam čvrsto kao da sam cijeli vikend planinarila. U Google upisujem „stages of grief“ i „am I normal for not crying all day over the death of my father?“ jer se bojim da će mi se psiha uskoro rascijepiti na dva ili tri dijela jer se odbijam pomiriti sa stvarnošću.

Naručila sam se i na MR mozga jer su liječnici rekli da genetika može biti presudna u razvoju aneurizme. Dobila sam termin tek za godinu dana, što ostavlja sasvim dovoljno prostora za razvoj novih strahova u meni, poput onog da će mi i samoj jednoga dana žila prsnuti u mozgu. No, kada malo bolje razmislim, najbolja je smrt – iznenadna smrt, a ako je suditi prema otpusnome pismu, tata uopće nije patio, u jednom je trenu bio živ, a u drugom više nije. Ja sam, s druge strane, još uvijek tu i do u nedogled mogu razbijati glavu oko toga što mu se nisam javila kada sam mu se trebala javiti ili zbog toga što nismo stigli raščistiti stvari između sebe koje smo trebali raščistiti. Nikada mu nisam rekla – „tata, opraštam ti“, a on mi nikada nije rekao „hvala ti kćeri“, zbog čega ću morati naučiti kako oprostiti samoj sebi.

Još uvijek ne mogu vjerovati da više nije ovdje. Mislim, čak i kada je bio tu, nije bio tu, ali sada više nije ni tu ni tamo. Ne skriva se u hodniku kada mi dođu gosti, moju prijateljicu Sanju (koju poznajem više od 20 godina) više ne zove Sonja, i nitko više ne drži Pringlese s paprikom u ladici. Kada je čula da je njezin bivši muž mrtav, mama je rekla da će joj faliti to što se sada više neće imati s kime svađati, a kada sam to čula, zažarili su mi se obrazi od uzbuđenja jer sam shvatila da će on, sve dok sam ja ovdje, ovakva svojeglava i svadljiva, oživjeti u meni svaki put kada poželim nogom razbiti laptop ili susjedu koja mi prigovara zbog smeća poslati u tri pičke materine.

Volim te,

i nemoj se ljutiti zbog toga što sam uzela tvoju najdražu majicu (i toster, i losion za lice…), tebi ionako više neće trebati.

Tvoj Kuki