Erin Brockovich

DISCLAMER: Prošlo je već 430 dana otkako sam napisala i objavila zadnji post na blogu. Ironično, u njemu sam pisala o smrti. Ubrzo nakon tog posta, i moja je blogerska karijera izdahnula jer sam se pokušala ostvariti na nekim drugim područjima. Spoiler alert: nisam uspjela u svome naumu i poslije dvije godine (ne)uspješne prilagodbe poslu od osam do četiri, shvatila sam da je vrijeme da se vratim svojim korijenima.

---

„Ja se više ne sjećam svog života“, požalila sam se nedavno svojoj psihoterapeutkinji i instinktivno posegnula za maramicom na stolu u njezinom uredu. Bila je srijeda, vani je padala kiša, a jedna od onih aplikacija za hodanje tog mi je jutra čestitala na 10,773 koraka koja sam, navodno, napravila u ponedjeljak. Zurila sam zbunjeno u zlatnu medalju na ekranu i pokušavala se sjetiti što sam uopće radila prije dva dana. Dva dana. S obzirom na to da još uvijek pamtim datume rođenja svih ljudi s kojima sam išla u osnovnu školu (M.M. 1.4, M.Š. 16.2) te gotovo svaki obrok koji sam ikada pojela, moja je prva (i apsolutno primjerena) reakcija bila zabrinuti se za svoje (psihičko) zdravlje. Počelo je, pomislila sam, a nakon što sam čitavo prijepodne provela na Googleu u potrazi za odgovorima, laptop sam zaklopila uvjerena u to da ili imam tumor ili sam depresivna. Od tada pa nadalje počela sam kompulzivno čuvati sve račune i spremati ih u ladicu (pokraj ladice s vrećicama, naravno), instalirala sam si My Fitness Pal i Goodreads, iskopala smart watch koji sam dobila za Božić iz ormara i ubrzo samu sebe uhvatila kako na kuhinjskoj vagi važem četiri jagode, 80 grama, 26 kalorija, i pretvaram se u osobu koja bilježi baš svaki svoj korak, i to doslovno.

Psihoterapeutkinji sam prešutjela onaj dio o skupljanju računa i brojanju kalorija jer mi je, baš kao svakom pravom people pleaseru, iznimno važno da ta žena koju plaćam da mi pomogne pobijediti strahove i tjeskobu ima dobro mišljenje o meni. Nisam htjela da pomisli da sam ja neka luđakinja. I tako mi je ona, dok sam trgala maramicu u ruci, svojim blagim glasom objasnila kako je to vjerojatno jedan od prvih znakova sagorijevanja. Say no more, pomislila sam u sebi, i sljedeći tjedan dala otkaz.

Moglo bi se reći da me nije bilo teško nagovoriti.

Svjesno sam odlučila kako je vjerojatno bolje biti deložiran (dragi stanodavci, ako ovo čitate, ne brinite, još uvijek redovito plaćam račune) nego nepovratno izgubiti informacije o svom životu. Pa čak i ako se taj život u posljednje vrijeme svodi na skidanje mačjih dlaka sa svih površina u stanu, slušanje podcasta o lovcima na naciste i potragu za savršenim receptom za veganski bolonjez (kada smo kod toga, ovaj je poprilično dobar). Ušteđevina koju sam namjeravala iskoristiti za neko prekooceansko putovanje bit će mi dovoljna dok ne odlučim što želim sa svojim životom, kalkulirala sam u sebi, a kada si nezaposlen, tada si ionako svaki dan na godišnjem, zar ne? (Zar ne???)

I tako sam sada u onoj životnoj fazi kao kada Erin Brockovich završi u prometnoj nesreći i slomi ruku (ili nogu? Vrat?) i onda nekoliko minuta gledamo njezin bijedni, nezaposleni život s troje male djece, jednim paketom Mac&Cheesa u kuhinjskom ormariću i žoharom u sudoperu, čujemo dugokosog susjeda kako nabrijava svoj bijesni motor u dvorištu, ali znamo da će nakon toga stvari krenuti ili nabolje ili nagore jer smo tek na trinaestoj minuti filma. Dakle, možda na kraju i ostanem bez stana, ne ostvarim se, ne izraste mi bujno poprsje kao Juliji Roberts i zaista završim kod mame ili tate na kauču, ali možda mi bude i bolje. Možda je ovo onaj trenutak u mom životu nakon kojeg ću završiti s milijun dolara na računu i zasjati, spasiti cijeli grad od trovanja kemikalijama, dobiti Pulitzera, Eurojackpot, pronaći se. A možda se ništa ne promijeni i na novom me poslu opet upozore na to da mi cipele preglasno škripe, i odjednom se vrati moj stari strah od hodanja (uredom). Škrip, škrip, škrip, ali barem ću moći reći da sam pokušala.

Priznajem, spoznaja o tome da sam sada prestara čak i za Leonarda DiCaprija, a ni dalje nisam sigurna što točno želim raditi, ponekad je mrvicu obeshrabrujuća. Moja je mama s 28 već imala prožvakane bradavice i zbog mene razvila ovisnost o Dobro jutro, Hrvatska (mama, oprosti), a ja i dalje muteam fotke s djecom na društvenim mrežama jer „nisam zainteresirana za taj tip sadržaja“. I to je u redu, ali nedavno sam završila na piću s ljudima iz srednje i samo su dvije osobe u cijeloj ekipi bile zaposlene. Nitko nema djecu, nitko nije stay at home dad/mom, nitko ne planira zaruke, nitko ne kupuje stan, jedna osoba vozi tatin auto, a dvije i dalje žive s roditeljima. Hm, s jedne se strane divim našem otporu prema reprodukciji života naših predaka, ali si ne mogu pomoći, a da se ne zapitam – kako je to uopće moguće? U potrazi za odgovorima posegnula sam za starim, školskim leksikonima, ali ondje sam, osim za kolektivnu opčinjenost Vesnom Pisarović, saznala samo to da smo tada uglavnom svi htjeli biti pjevačica (?) i učiteljica. Uključujući i mene. Dakle, sve moje vjerovanje u svoj dječji genij u tom se trenutku rasplinulo, ali pohvaljujem svoju dosljednost jer mi je pizza, i dvadeset godina poslije, najdraže jelo.

Dakle, osim ako svi potajno radimo na svojoj glazbenoj karijeri, što je malo vjerojatno, ali nije nemoguće, tada bez pretjerivanja mogu reći kako je naša generacija jedna od prvih koje su shvatile da „imati siguran posao“ nije najveće životno postignuće. Zaostaci odrastanja u kulturi koja nas je uvjerila da je temelj neovisnosti i sreće u životu imati svoj stan, auto parkiran u garaži i posao koji, čak i ako ne volimo, ne smijemo odbaciti jer je snaga karaktera ono što razlikuje odrasle ljude od djece, očituju se uglavnom prije spavanja i to kao osjećaj da nešto s nama nije u redu, da smo izgubili u igri u kojoj netko cijelo vrijeme vara. A napravili smo sve onako kako su nam rekli – učili smo u školi, poslije srednje smo upisali fakultet, završili smo ga, radili smo studentske poslove, na sezoni, u kafićima, volontirali smo u agencijama, a većina poslodavaca od nas i nakon sedamnaest godina školovanja očekuje da radimo za četiri kune. Ako stisnemo zube sada i odradimo te neplaćene prekovremene, odgovorimo na onaj mail u subotu navečer, možda ćemo jednoga dana napredovati i dobiti priliku za stambeni kredit koji ćemo sljedećih pedeset godina otplaćivati u strahu da ćemo dobiti otkaz na poslu koji ionako ne volimo. I da, vjerojatno ćemo se i udati/oženiti, i to možda za nekoga koga ni ne volimo, ali to nije važno jer svi znaju da je puno lakše otplaćivati kredit kada si u braku.

Ja se zaista nadam da postoji neki drugi način da se živi.

Kada smo kod toga, upravo me nazvala baka da me pita tražim li novi posao, a ja ne znam kako da joj kažem da se više od siromaštva bojim da ću završiti na jednom od onih mjesta na kojem će mi kolege biti „poput druge obitelji“. Ljudi, dođite kod mene doma na nedjeljni ručak pa ćete vidjeti zašto mi je i jedna previše.

I evo, napravila sam puni krug od entuzijazma i vjere u budućnost pa sve do razočaranja, i ponovno pišem blog jer mi još uvijek nije ponestalo motivacije i ideje za plakanja. Okolnosti su drugačije, malo sam starija, ali kao što ste već mogli zaključiti, i nimalo zrelija. Jedino što se zaista promijenilo u mom životu je doručak, sa zobene sam kaše prešla na zobene pahuljice s jogurtom i bananama. A ako sam prije plakala zbog svog ljubavnog života, sada ću koju suzu vjerojatno pustiti i zbog toga što me društvo i mediji polako počinju uvjeravati da je vrijeme za botox.

No, najbolji dokaz moje mladosti, osim činjenice da pišem blog i da sam si nedavno kupila Starke, bezuvjetno je vjerovanje u to da ću jednoga dana zaista i živjeti u skladu sa svojim unutarnjim vrijednostima. A iako volim lijepe i šarene stvari, u posljednje sam vrijeme shvatila da mi je od novca ipak važnije raditi nešto što me ispunjava i motivira. Plaćanje računa je ionako precijenjeno (pogotovo ako živiš s roditeljima…).

Uostalom, čak i da Erin Brockovich nikada nije postala Erin Brockovich, uvijek se mogla pohvaliti time da je jednom bila misica. Ja možda nemam krunu, ali zato imam članak u Jutarnjem listu (LOL).

Srdačno,

Lucija