Još kao tinejdžericu, prije nekih deset godina, mama me odlučila povesti sa sobom na opuštajući vikend-seminar o meditaciji i tehnikama disanja na otoku Krku. Probudile smo se rano, spakirale dva para sandali, kremu za sunčanje, badić, nekoliko prozračnih ljetnih haljina i trenirku, popile smo ranojutarnji cappuccino na benzinskoj pa se s ostalim entuzijastima ukrcale u smrdljivi autobus. Nisam znala što me čeka, svijet meditacije i pozitivnih misli tada je još uvijek bio rezerviran samo za luđake u lanenim košuljama, ali vikend uz more i švedski stol definitivno nisu zvučali loše. Iskrcali su nas ispred predivnog bijelog hotela i dali nam ceduljicu na kojoj je bio krasopisom ispisan broj naše sobe. Jednokrevetna, naravno, jer sam oduvijek voljela spavati s mamom u krevetu. Izabrala sam stranu pokraj prozora, izvadila sunčane naočale i svezala kosu u rep, spremna naučiti ponešto o produhovljenosti. Prvi je seminar bio posvećen meditaciji; smjestila sam se na ružičastoj prostirci, prekrižila noge, duboko udahnula i izdahnula, čvrsto držeći oči zatvorenima dok nas je glas simpatičnog muškarca u tridesetima vodio kroz seansu i snimku cvrkuta ptičica i šuma valova. Dok je on sjedio s nama, jednako prekriženih nogu i usredotočenih misli, nisam si mogla pomoći a da ne zamislim sredstva za čišćenje zahoda s aromom limuna: takvog su mirisa u mojoj glavi zvukovi tropske šume koje nam Youtube predlaže kao ultimativno rješenje protiv stresa i nesanice. Osim o žutim osvježivačima za WC-školjku i Domestosu razmišljala sam i o ženama što su me okruživale – mirisale su na šampon od vanilije i eterično ulje pačulija, čula sam ih kako dišu i nervozno se migolje u svom turskom sjedu. Žele li i one otvoriti oči? Cijelo sam se vrijeme borila sa sobom, iz nutrine su izlazile mračne i teške misli, nasumični fragmenti mojih najneugodnijih uspomena. Sjetila sam se kada mi je dečko koji mi se sviđao držao kosu dok sam pijana povraćala u parku, kada nisam znala skratiti razlomak na satu kemije pred ostatkom razreda, sjetila sam se i kada sam s tri godine otišla u trgovinu po zimsku salamu u haljinici bez gaća iako to uopće nije ni bila moja uspomena nego samo priča koju mi je mama jednom ispričala, vidjela sam i tatu kako plače, svog bivšeg dečka kako stavlja šlag na svoje spolovilo… Vidjela sam svoj život izvitoperen meditacijom kao tijelo pod svjetlom u svlačionicama. Morala sam otvoriti oči, prošlost je odzvanjala u mojoj glavi, osjećala sam težinu svojih ruku i činilo mi se kao da sjedimo tamo na tim udobnim prostirkama već satima. Prvo sam proškiljila na jedno oko, ispipala teritorij: svi su izgledali smireno, čisti zen. Bila sam sigurna sve dok su se svi ostali pridržavali uputa: otvorila sam oba oka i razgledala oko sebe, prošlo je samo petnaest minuta.

Nakon završetka seanse simpatični guru u zelenoj polo majici pitao nas je kako nam je bilo. Dignula sam ruku i priznala da sam se cijelo vrijeme borila s porivom da otvorim oči, a on se nasmijao i rekao da je to sasvim normalno, dapače, to je snažan znak da meditacija djeluje.

Imalo je smisla. Ostatak vikenda provela sam na šljunčanoj plaži iza hotela, odmarala sam se od iscrpljujućeg meditativnog iskustva s časopisom u ruci. Jela sam mango i sladoled od lješnjaka, izgorila sam po leđima pa sam propustila sat ajurvedske kuhinje i jutarnju jogu, popodne sam bila na masaži lica, a navečer sam s mamom otišla na seansu gongom koju je vodio stariji par Indijaca. Žena je imala dugu sijedu kosu, gotovo do koljena, bila je sitna i crvena u licu, a muškarac je nosio šarene končane narukvice i kosu svezanu u punđu. Na ulasku u dvoranu svatko je trebao iz visoke drvene posude izvući jedan papirić s porukom koju smijemo pročitati tek nakon seanse, porukom koja bi nam trebala pomoći da odgovorimo na sva pitanja i raspetljamo zamršenosti što će nam se tijekom meditacije pojavljivati u glavi. Posjedali smo po podu, ja sam se ispružila preko parketa i zatvorila oči. Počeli su svirati, navodno gong stvara vibracije kojima se potiče obnova i rast stanica u našem tijelu, a iako sam izvorno bila skeptična, ubrzo sam se prepustila zvuku bubnjeva koji je strujao mojim tkivom i postrojavao moje misli u uzorke narančastih i zelenih boja. Vibracije su na mene djelovale mnogo intenzivnije od CD-a sa snimljenim zvukovima prašume i oceanskih valova; prepustila sam se glazbi i skoro zaspala. Nisam razmišljala ni o čemu. Ubrzo su se s udarcima bubnja počeli isprepletati i izdisaji pozaspalih sredovječnih žena u pamučnim majicama s koraljnim naušnicama. Ne sjećam se što je pisalo na mom papiriću, a žena duge sijede kose rekla nam je da je u redu i ako smo usnuli, sve je dobar znak, naša tijela drugačije reagiraju na vibracije i na meditaciju, svaka reakcija je dobra reakcija.

Ubrzo sam zaboravila i na poruku i na ženu s dugom sijedom kosom, vratila sam se doma na usaftani asfalt i u svoja četiri zida. Nisam nastavila meditirati, sljedbenici Hare Krišne nikada me nisu privukli jer, između ostalog, narančasta nikada nije bila moja boja. Jela sam meso i gluten, pušila sam cigarete i pila kavu s mlijekom. Na prvoj godini faksa cimerica mi je pružila džoint i ja sam odjednom sjedila na kauču u dnevnom boravku i u osvjetljenom globusu na polici pokraj televizora vidjela kako se zelena i plava boja međusobno prelijevaju i upadaju jedna drugoj u riječ. Vidjela sam obrise žaba koje se ljube i izgubljene svjetove, Atlantidu i sve je imalo više smisla, kao da je smisao nešto što možeš vidjeti i čuti; u pozadini je svirao Dookie, a ja sam se prvi put u životu upoznala s čarima marihuane. Pizza u tri ujutro, crvene oči što sijevaju nad zgužvanim limenkama jeftinog piva: smijala sam se na kroasan s lješnjakom i izgubila među policama u Konzumu, dobila sam četiri kile i osjećala se kao da sam neprestano na rubu neke velike životne spoznaje. To je za mene bila meditacija, ako sam išta naučila na vikend-seminaru na otoku Krku kao tinejdžerica, bilo je to da je sve dobar znak, da je u redu i zaspati i otvoriti oči i sjediti na kauču okružen mirisnim štapićima i dimom, jesti čips, osjećati se svaki dan kao da lebdiš. Mrvice čipsa izgubile su se u ljubičastom čupavom tepihu zajedno sa zečjim govnima i vlasima zelene kose moje cimerice, a osjećaj bestežinske sreće ubrzo je zamijenila tjeskoba.

Bile su to tada neobične senzacije za mene, prvi sam put pušila travu tek na faksu, do tada sam smisao života uglavnom tražila na dnu plastičnih bijelih čaša na klupici u parku. U mom je gradu pijančevanje bilo poput izvannastavne aktivnosti, vikendima se sjedilo na plastičnim vrećicama pokraj rijeke i širilo um jeftinim rumom iz trafike. Činilo se tada kao da je to jedini način da si proširimo granice uma i postojanja, u našem gradu nije bilo ni kazališta, ni kina, ni galerija, ni muzeja, jedan od najvećih doživljaja bilo je otvaranje šoping-centra s velikim Sparom (u koji smo bježali kada smo bježali iz škole): sve je bilo daleko od nas i glupo, bili smo izgubljeni u lokvi postindustrijske bljuvotine. S trinaest sam se godina prvi put napila: strusila sam dva unučića votke i jedan sok od naranče, lebdjela sam na pramcu nekog broda usidrenog na rijeci. Sve mi je bilo smiješno, brodić je imao oči i usta, a mama i tata me nisu ulovili u nedjelu; te sam se noći prvi put upoznala s nekim drugim dijelovima sebe. Pijanstvo je poput meditacije za nestrpljive, kopaš po sebi i po svojim osjećajima, doznaš neke stvari koje inače možda nikada ne bi saznala. Voliš li još uvijek svog bivšeg dečka? Jesi li zadovoljna faksom? Što uopće želiš od života? Tada uglavnom shvatiš da ne znaš što želiš i da je sve besmisleno, ali ne brini: plakanje je sljedeći korak, plakanje oslobađa.

I tako sam proplakala, plakanje je meditacija kojoj ću se tijekom života stalno i uporno vraćati. Ima nešto oslobađajuće u tom osjećaju nemoći; peku te oči, iste se misli neprestano pojavljuju, boli te glava, ali brzo padaš u san, a snovi su sljedeći korak: u snovima se žive neki drugi životi, ponekad bolji, ponekad gori, ali se živi. Ponekad se samo i živi od toga.

Danas se živi i od meditacije, samoaktualizacija je koncept koji se izvrsno prodaje: unaprijedi svoje misli, budi poput kornjače u oklopu, prigrli svoje panične napadaje, daj nam nekoliko dolara mjesečno i zauzvrat ćemo te naučiti kako lebdjeti u vlastitom dnevnom boravku (tanka je granica između dilanja droge i Headspacea, ako mene pitate). I ja želim lebdjeti! Jednog sam se jutra probudila s tom mišlju: ŽELIM LEBDJETI. Sjedila sam za kuhinjskim pultom i osjetila iznenadan pritisak u prsima, vani je bio predivan dan, jedan od onih sunčanih dana kada ptičice cvrkuću, muce od maslačaka i mačje dlake plove nebom, a čovjek se osjeća kao da će i sam propjevati. Bila sam na drugoj šalici kave i pričinilo mi se na nekoliko sekundi kao da možda sve na svijetu ipak nije stravično i tužno; taj tračak nade zatitrao je u meni, možda zbog kofeina, možda zbog sunčanog dana, i odjednom sam se poželjela samoostvariti: vidjela sam se kako plešem pod ljetnim nebom u kožnim klompama, crnim trapezicama i bijeloj košulji, sretna i nesputana. Provela sam tjedne u karanteni uz pojačani puls i znojne dlanove, ali sada sam se osjećala kao da ipak nešto mogu ponuditi svijetu. Sva besplatna Ivy League predavanja već su odavno počela, tako da se više ne stignem samoostvariti pomoću tečaja o nuklearnoj fizici, prestala sam pušiti travu, već vježbam uz stay-at-home fitness DVD. Možda se moram ponovno vratiti klečanju na prostirci i dubokim udisajima, napisat ću si mantru, ja sam fantastična, ja mogu sve što želim, to što ne znam pripremiti zamrznuti panirani oslić na tavi ne znači da sam nesposobna i da ne zaslužujem ljubav, ja sam svjetlost, ja živim u trenutku. Oslić se raspao, nije bio čak ni hrskav, bacila sam ga u smeće zajedno s komadima masnog papirnatog ručnika i svog samopoštovanja. Upalila sam mirisnu svijeću, udobno se smjestila na prostirci, skinula trial verziju Headspacea i pokušala meditirati. Ubrzo sam shvatila kako sam gotovo dva mjeseca provela ne radeći ništa; nisam napisala seminare, nisam izgubila kilograme, nisam napisala dramu, nisam naučila španjolski: samo sam jednom upalila Duolingo i nisam postala bolja osoba.

Počela sam plakati. Osjetila sam kako se vruće, slane suze probijaju kroz šumu dlačica na mom licu, čula sam ih kako tiho lupkaju po parketu. Bila sam tamo, sama sa svojim suzama, osjećala sam težinu glave i vlagu u sinusima, trepavice su mi se slijepile dok sam jecala u trenutku. Sklupčala sam se u polumjesec i zaspala. Sve je to dobar znak, sjetila sam se žene s dugom sijedom kosom, sve je u redu i ako ste usnuli.

Ne, ozbiljno, sve je ok,


Vaša Lucija

Cijeli sam se život osjećala kao da zaostajem za drugima. Kada sam bila dijete, skrivala sam se iza svojih ljubičastih zavjesa s volanima i iz sjene promatrala drugu djecu kako se igraju iza zgrade ispod velikog starog kestena. Željela sam izaći van i družiti se s njima, ali često me u tome sprečavao zlokobni osjećaj straha, ponekad čak i srama, da me drugi neće prihvatiti. Nisam drugu djecu nikada doživljavala kao prijetnju, daleko od toga, prisustvo drugih u meni je izazivalo osjećaj nedostatnosti, u usporedbi s drugima moji su nedostaci dolazili do izražaja, osjećala bih u sebi neki manjak koji je lukavo mijenjao oblik te se mirisom i bojom prilagođavao prilikama u kojima bih se nalazila. Gotovo dva desetljeća kasnije, obavijena dimom marihuane i praznim zgužvanim omotima od čokolade i čipsa, sjedila sam na bijelom kauču u dnevnom boravku svog podstanarskog stana u Zagrebu i osjećala se baš kao i nekoć kada sam se od drugih skrivala iza svoje ljubičaste zavjese. Činilo mi se kao da gotovo svi oko mene imaju neki plan, ganjaju neke snove, teže prema nečemu, a ja stojim na istome mjestu, ta sjedim na istome mjestu kao jučer i kao prekjučer, svi su mi dani isti, tresem se s cigaretom u ustima od straha da će njihova ambicija razotkriti moju bezličnost. Upalila sam štednjak, buljila u glatku površinu vode u džezvi i razmišljala o tome kako život nije ispunio moja očekivanja, još uvijek se nisam pronašla, što god to značilo, nisam sigurna ni da ikada hoću, a na Novoj sam godini pokušala pijana rukama razderati svoj indeks. S gađenjem sam stavila pet žlica kave u kipuću vodu, sjetila sam se koliko sam lažno izgledala na onoj slici u indeksu sa svojom dugom kosom i uštogljenim osmijehom.

Imala sam isti izraz lica kao i na slici koju je tata snimio onog dana kada sam krenula na plivanje. Bio je sretan, izvadio je fotoaparat i s bljeskalicom me fotkao u najnovijim japankama i Speedo kapi, pozirala sam pokraj Barbika na ormaru, a on je bio ponosan i uvjeren da će biti nešto od mene. Dolazila sam iz zdrave radničke obitelji, doručkovali smo zimsku salamu i pili jogurt iz plave plastične boce, mama je bila hirovita, ponekad crvenokosa i nezaposlena, a tata je živio na rubu vidljivog svijeta. Sport je bio put do njegova srca, ali tada još ni on ni ja nismo znali koliko ću brzo zamrziti i plivanje i miris klora i onaj osjećaj nelagode koji u meni izaziva nošenje japanki. Svake sam druge večeri stajala pokraj dugorukih i dugonogih nadarenih plivačica u badiću i uvlačila trbuh, voda je uvijek bila prehladna, plivanje je bilo teško, a udarci o vodu, dječja vriska i zviždaljke odjekivali su u mojoj glavi i satima nakon što bih završila s treningom. Samo sam željela biti doma, ispružiti noge na stolić ispred televizora i čitati knjigu ili možda pratiti rasplet ljubavne drame između Petre i Danijela u novoj seriji na TV-u. Ponekad su me mama i tata dolazili gledati, mahali bi mi preko stakla iz zadimljenog kafića, a ja sam se tada svim silama trudila prikriti činjenicu da sam zapravo poprilično loša plivačica. Druga su se djeca nakon treninga špricala pod tuševima, a ja sam željela samo što prije skinuti onu gumenu kapu s glave i otići doma. Klor mi je uništavao kosu, osjećala sam se kao gubitnik, a tata se ubrzo morao pomiriti s činjenicom da nikada neću postati slavna plivačica.

Ponekad mi je žao što sam odustala – smatrala sam to svojom najvećom manom, tu sklonost za odustajanjem kada nije lako. Plivanje nije jedina aktivnost od koje sam odustala; jedne sam godine krenula na odbojku jer mi je profesorica iz tjelesnog rekla da imam dobar čekić. Bila sam niska, ali ispunjena nadom da ću se možda jednog ljeta izdužiti, baš kao što se ponekad na prvi dan škole neka djeca vrate s praznika neprepoznatljiva, a zatim do kraja života zapinju glavom za štokove. Trenirala sam s ostalim djevojkama u pljesnivoj dvorani pokraj školske kuhinje, ponekad je sve smrdilo po masnim krumpirićima dok smo trčale oko dvorane. Mrzila sam one uske odbojkaške hlačice koje se uvlače u guzicu, uvijek su se na najljepšim curama demonstrirali pokreti i vježbe, a ja sam se utapala u tjeskobi svaki put kada sam trebala servirati. Znala sam odbaciti loptu, namjestiti jagodice, stati u polučučanj, ali i dalje sam se osjećala kao da mi nešto nedostaje, neka esencija sportskog duha, karakter, talent ili samo malo više ustrajnosti. Nakon treninga sjedile bismo u svlačionici, cure bi međusobno čavrljale o dečkima, mengi i školi, a ja sam se osjećala glupo jer nisam bila dovoljno dobra, nisam im se željela nametati, nisam znala kako razgovarati s njima. Jednom je frčkava Sanja svima rekla da mi kosa smrdi po ribi, glupača. Bila je u pravu, tog sam dana za ručak jela pohanog oslića, ali njezine su me riječi zaboljele na onaj način na koji može zaboljeti samo istina. Znala sam da znaju, nanjušile su moj strah, a ja sam nakon incidenta s oslićem odlučila da više ne želim trenirati odbojku.

Šalica guste crne kave trebala mi je pomoći da razbistrim um, imala sam dvadeset i jednu godinu i studirala sam novinarstvo, željela sam napraviti nešto veliko sa svojim životom i promijeniti svijet, ali nisam znala kako. Sjedila sam za stolom, udisala miris kave zatvorenih očiju i razmišljala o svim svojim sportskim neuspjesima. Čitavo sam vrijeme mislila da mrzim sport, ali nisam shvaćala da zapravo prezirem onu naglašenu sportsku kompetitivnost koja svakoga tko ne može držati tempo isključuje iz igre. Nikada u životu nisam bila tjeskobnija nego na sportskim natjecanjima. Mrzila sam sport zato što je toliko očito radio razliku između mene i drugih, moje je tijelo za sport bilo samo činjenica kojom su se potvrđivali svi moji iracionalni strahovi iz djetinjstva o tome kako se nikada neću moći nositi s ostalima: sport je onaj glupi dječji osjećaj da zaostajem za drugima pretvarao u broj, u statistiku. “To što sam olako odustajala nije mi išlo u korist”, pomislila sam dok sam spužvicom trljala stijenke šalice, “trebala sam ojačati, prestati biti tolika plačljivica. Pa što ako su drugi bolje plivali od mene, zašto je to uopće bilo važno?”

Nakon srednje škole željela sam samo pobjeći iz svog rodnog grada, željela sam živjeti punim plućima negdje drugdje. Cilj je bio iščupati se iz letargije malog grada, što sam naposljetku i učinila, iako tada još nisam shvaćala da je mnogo važnije iščupati se iz mrtvila vlastitog uma. Taj um neprestano je radio protiv mene, pola života provela sam zaslijepljena iluzijom da je drugima bolje nego meni. Taj zlokobni osjećaj vukla sam za sobom kroz cijelu osnovnu i srednju školu; bila sam bijesna na svoje roditelje zato što me nisu upisali u glazbenu školu umjesto na plivanje, zamjerala sam im to što me nisu tjerali da idem na treninge (iako sam duboko u sebi bila zahvalna što nisu) i što nisu bili oštriji prema meni. S godinama sam onaj inicijalni strah s kojim se gotovo svatko jednom u životu susretne, strah da nas drugi neće prihvatiti jer nismo dovoljno dobri, uspjela pretvoriti u čudovište, u zavjeru čitavog čovječanstva protiv mene. Bilo je to puno lakše, uvjeriti se da je život takav kakav jest i da sam zauvijek zapela u tom bezličnom svijetu radničke klase u kojem se ne ide u kazalište, ne putuje svijetom, ne uči francuski od pete godine i ne jede avokado na integralnom tostu za doručak. Nisam ja kriva što su mi roditelji prenijeli ove beskorisne gene i što nisam dovoljno visoka za odbojku, dovoljno nadarena za matematiku, dovoljno disciplinirana za učenje stranih jezika. Uvjerila sam se da se cijeli život osjećam kao da zaostajem za drugima zato što zaista i zaostajem za drugima, a ne zato što imam stalnu samonametnutu potrebu da se uspoređujem s drugima.

Tada sam bila na trećoj godini faksa i proživljavala sam svojevrsnu egzistencijalnu krizu. Nisam bila zadovoljna faksom, sve mi je bilo glupo i besmisleno, osjećala sam se neuklopljeno, a prvi put u životu nisam imala koga drugoga okriviti za taj osjećaj nezadovoljstva osim same sebe. Svjesno sam odabrala taj faks, taj stan, tu pljugu u rukama, čak i tu kratku kosu koja mi uopće nije stajala. Činilo mi se kao da se stvari nikada neće promijeniti nabolje, svjesno sam radila protiv sebe jer sam živjela u tom bolesnom uvjerenju da se ne mogu pomaknuti s mjesta. Sjedila sam na bijelom kauču u svom podstanarskom stanu već danima, u pozadini se čuo samo televizijski žamor, a ja sam neprestano bila na rubu suza. Pohađala sam kolegij u sklopu kojeg se išlo na praksu na HRT, većina je studenata jedva dočekala priliku da se iskaže pred iskusnim i ostvarenim televizijskim i radijskim ličnostima, ali ja sam, pogađate, odbila priliku. Odbila sam praksu jer mi je u usporedbi s ostalim studentima nedostajalo ambicije, bila sam umorna, živjela sam na rubu krutog stanja, samo sam čekala trenutak kada ću se i ja raspršiti u dim cigareta i trave kojoj sam se gotovo pobožno vraćala iz dana u dan. Odustajanje tada nije bilo opcija jer je povratak u rodni grad bio puno gori scenarij. Profesorica je čekala da svi studenti izađu iz prostorije prije no što mi je rekla da sam nezahvalno samoživo derište (dobro, možda ne baš točno tim riječima) koje odbija priliku za napretkom u karijeri. Nije shvaćala što uopće radim na njezinom kolegiju, istaknula je da manjku ambicije nije mjesto na fakultetu, a za kaznu mi je rekla da moram napisati dnevnički zapis o sebi i o svojoj svakodnevnici tako da može vidjeti zašto mislim da mi praksa nije potrebna. Bila sam bijesna. Došla sam doma i pobacala sve bilježnice na pod, “ako želi komadić ove tjeskobne svakodnevnice – dobit će ga”. Sjela sam za laptop i riječi su samo krenule teći iz mojih prstiju, pisala sam o sebi, o svojim strahovima, o ljubavnim brodolomima, o dečku koji se kroz prozor iskradao van iz moje sobe noću, o gađenju prema sebi i cijelome fakultetu, o svome ocu i o svim ostalim stvarima koje su mi tada prolazile kroz glavu. Pritisnula sam SEND. Nakon toga više nije bilo povratka, imala sam dvadeset i jednu godinu, nosila sam bob frizuru i sanjala o nenadanom bogaćenju koje će me izbaviti iz sobe koja je gledala na bolnicu i iz koje je noću dopirao vrisak tek rođene djece.

Do onog trenutka kada je profesorica trebala na predavanje donijeti ispravljene studentske radove, uključujući i moj dnevnički zapis napisan u stanju potpunog ludila, pojela sam već gotovo sve zanoktice. Tog sam dana nosila kratku ružičastu haljinu i crnu bluzu s cvjetnim uzorkom te pažljivo promatrala kvaku na vratima. Kada se kvaka počela pomicati, osjetila sam samo kako se jedna kapljica znoja cijedi niz moja leđa; protrnula sam od straha. Ono što se nakon toga dogodilo u potpunosti je promijenilo način na koji sam dotad gledala na (svijet oko) sebe. Profesorica je rekla da ju je moj dnevnički zapis istovremeno rastužio, raznježio i nasmijao, rekla mi je da sam bila u pravu i da zaista ne pripadam okolini u kojoj se nalazim (iz vidno drugačijih razloga no što sam ja mislila): “Odite i samo pišite.” I tada mi je sinulo: bila sam toliko zaslijepljena iluzijom da su svi drugi bolji i uspješniji od mene da u cijelom tom kaosu nisam uopće ni vidjela samu sebe.

Nisam vidjela s kolikom sam upornošću od malih nogu naganjala mamu po kući s bilježnicom i tjerala je da mi čita i da me nauči sva slova. Tuga što me nisu izabrali da plivam školsku štafetu zasjenila je sreću koju je u meni izazvala pohvala učiteljice kada sam za majčin dan napisala sastavak o mami i njezinim očima boje Banovine (iako sam vrlo vjerojatno mislila na ebanovinu i sasvim slučajno ispala teški rodoljub). Svi oni sastavci i sve riječi što su se pojavljivale u mojoj glavi i o kojima sam sanjala prošle su nezapaženo pokraj tinejdžerskog angsta, guste crne olovke kojom sam ocrtavala rubove oko očiju dok sam pokušavala bijesom prikriti ono što sam smatrala svojim prazninama. Tamo u vrućoj učionici na faksu doživjela sam trenutak prosvjetljenja koji sam čekala godinama i više se nisam osjećala toliko ugroženo zbog toga što nisam nešto što nikada ne bih mogla ni željela biti. Shvatila sam koliko je zapravo sebično to što sam cijelo vrijeme bila uvjerena da svi oko mene znaju što rade; treba se izvući iz tog patničkog diskursa, shvatiti da svi imamo neka svoja sranja. Jedno sam vrijeme bila uvjerena da bi mi život bio puno bolji da sam odrasla na nekoj drugoj geografskoj dužini, u nekom drugom gradu, da sam išla u glazbenu školu, da nisam odustala od naprednog njemačkog u srednjoj… Proplakala sam pola života zbog vlastitog ega.

Jedva čekam ljeto da odem plivati, ali ovog puta bez štoperice,


Vaša Lucija

Iz dalekog i nedostižnog djetinjstva sjećam se mnogih stvari – sjećam se kako sam se osjećala kada me baka prekorila jer sam razbila njezinu najdražu bijelu vazu, sjećam se narančastih korica knjige o ljubavi i horoskopskim znakovima koju je moja majka jednom pomno čitala, sjećam se da su mi rekli da leptiri žive samo jedan dan pa sam ih cijelog dana lovila i spremala u napušteni, ispražnjeni akvarij pokraj kuće, a zatim čekala da vidim hoće li ta naizgled krhka bića zaista umrijeti. Htjela sam znati kako izgleda smrt. Tada nisam shvaćala snagu perspektive, nisam razumjela zašto su mamini nokti tako čisti i sjajni, a moji prljavi i crni: ta obje živimo u istom svijetu, na istom balkonu ispijamo zaslađenu limunadu i slušamo susjede kako se žale na vlagu u zraku. Svijet sam tada promatrala iz kuta svoje ljubičaste sobe, dan je bio prekratak za jedan cijeli život, a ulicama sam hodala stružeći dlanom po pohabanim i sivim gradskim fasadama.

Jedan od mojih prvih poljubaca bio je s mojom tadašnjom prijateljicom koja je živjela u zgradi pokraj mene i s kojom sam kao dijete jela suhi kakao žlicom iz dubokih tanjura. Kažem “jedan od prvih” jer ih je bilo mnogo, djeca se ljube, a prošlost je ljepljiva i često se za naša sjećanja zalijepe neki osjećaji, slike i zabrane kojih tamo izvorno nikada nije ni bilo. Ona je mirisala po vaniliji, sjećam se da je uvijek jela šnite bijelog kruha s majonezom, a noge su joj bile prekrivene bijelim mrljama: izgledala je kao da je netko njezinu već svijetlu put poprskao svježim mlijekom. Tog poslijepodneva njezina nas je mama ulovila kako ližemo kakao s poda njezine sobe, kakao koji smo nekoliko trenutaka ranije grabile metalnom žlicom, a koji se od siline našeg smijeha rasuo po sobi. Kakao je bio u zraku, na našim prstima, u našoj kosi; pomiješan s česticama prašine, kakao se uvukao u nas. Dok smo ležale na podu i smijale se, njezina je mama počela sumnjati u ispravnost našeg prijateljstva. Kakao nije bio jedina stvar koju smo tog poslijepodneva lizale, ono što ona tada nije znala bilo je to da smo samo nekoliko minuta ranije ležale jedna na drugoj i pokušavale jezicima dokučiti što je to ljubljenje.

Ubrzo nakon toga prestale smo se družiti, a ja sam postala prestara za kakao na žlicu. Kakao sam jela samo u palačinkama, tada nisam znala da je pravi kakao zapravo bezukusan i gorak, a najviše sam ga voljela miješati s bijelim kristalnim šećerom.

Bio je zadnji dan mog osnovnoškolskog obrazovanja; svake su se godine na zadnji dan škole grupe mladih slijevale na kupalište. Meso se okretalo, djeca su se opijala i bacala u rijeku, svi su slavili kraj škole i početak ljeta. Zadnji dan nastave uvijek je bio najslađi dan, početak dugog i vrućeg ljeta, iščekivanje promjene u vidu kojeg centimetra u visinu ili u širinu. Cijelo je kupalište zaudaralo po ishlapjelom pivu, srednjoškolci su se zalijevali vodom i vrištali, nekoliko je puta intervenirala i hitna pomoć, ali bili su to lijepi i opušteni dani, a najljepše je bilo vraćati se doma preko nasipa kroz miris poljskog cvijeća i zemlje natopljene riječnom vodom i rakovima. Hodale smo tako Irena i ja, iscrpljene od cjelodnevnog smijeha, ranije me zvala da ljetujem s njom i trebale smo otputovati sljedećeg jutra – bile smo ispunjene nadom i srećom, nebo nikada nije bilo ljepše boje. Nisam se ničega bojala, svi su strahovi bili daleko ispred mene i znala sam da imam još nekoliko dobrih i bezbrižnih godina dok ih ne sustignem. Smirivala me pomisao na to da je jedno poglavlje u mom životu završilo – imala sam novu najbolju prijateljicu koja je bila predivna, duge kovrčave tamne kose, povezivala nas je ljubav prema glazbi i pjevanju, voljele smo pričati o dečkima i o ljubavi, smišljati scenarije za sapunice i provoditi dane žmirkajući u plavo nebo. Mislim da je to bio jedan od najljepših dana u mom životu.

Irenu sam upoznala koju godinu ranije na školskom igralištu. Bila je sramežljiva i skrivala se iza svoje bujne kose. Nosila sam tada crne dimije i zelenu majicu na bretele, mislila sam da će mi grudi jednog dana narasti pa sam još uvijek kupovala i nosila grudnjake, bijele elastične naramenice urezivale su se u moja ramena, a dugom kovrčavom kosom izazivala sam oduševljenje i onih što su me prezirali iz dna duše. Pažljivo me promatrala svojim smirenim tamnim očima dok sam se ja previjala na podu od smijeha na vlastitu šalu, a nekoliko tjedana nakon već smo svaka s jednom slušalicom u uhu šetale gradom i pjevušile Mardy Bum. Zeleni zidovi njezine dječje sobe bili su prekriveni krasopisom ispisanim stihovima iz pjesama od Beatlesa, imala je duge mršave noge i jednog raspjevanog kanarinca. Zamišljala sam ih kako zajedno cvrkuću nošeni valom zlatnih sunčanih zraka što su zibale usidrene police s pločama i knjigama u njezinom stanu. Naše je prijateljstvo bilo poput palačinke koja je uspjela iz prve; sočna i pufasta, nikada se nije zalijepila za tavu, a mogao si je jesti s čokoladom i s orasima, s pekmezom od jagode i kakaom u prahu.

Ljetovale smo u maloj kamenoj kući pokraj velikog drveta čije su grane popucale pod težinom sočnih rascvjetalih smokava i jedne ofucane žute mačke. Kuća je mirisala po pijesku i pčelama, a mi smo se noću pokrivale nježnim bijelim plahtama koje su nas trebale čuvati od noćnih mora i prohladnih lipanjskih zora. Nosile smo sa sobom debelu crvenu bilježnicu u koju smo zapisivale svoja zapažanja i svoje ideje o zaljubljenosti i dečkima. Obožavale smo dečke – neprestano smo pričale o njihovim uskim i širokim ramenima, Irena je voljela dobru bradu i preplanula pleća, a ja sam uzdisala za vretenastim listovima. Sunčale smo se na vrelom šljunku u sjeni borova mirisa, zalutale morske alge škakljale su nas po ispruženim stopalima dok smo se zadubljene u slova i rečenice zaljubljivale u likove unutar tvrdih i mekih korica. Irena je imala duge ruke i duge noge, njezine su tamne oči bile uokvirene gustim obrvama, smijeh bi podigao njezinu gornju usnu i razotkrio njezino crveno zubno meso i male bijele zube – Irena je bila mediteranski tip ljepotice, a izgledala je kao netko tko miriše po smoli i spava do podneva.

Ubrzo smo se sprijateljile s lokalcima tog beznadnog i bezličnog gradića, večeri smo provodile na molu, više se smijući njima nego s njima. Jedne smo si večeri izgrebale koljena na krutom i hladnom kamenju dok smo u mraku vrtile bocu istine i nadale se da ćemo izbjeći ljubakanje s malim nerazvijenim Markom koji je sjedio pokraj nas. Šime je zavodio svojim čvrstim pogledom, nije niti jednom trepnuo dok je zurio u Irenina koljena i milovao je po nestašnim slanim kovrčama. Ja sam zapela za oko Robiju, rekao mi je da imam “najlipši osmih” iako smo oboje znali da to nije istina, bio je vatrogasac i htio mi je pokazati kako izgleda vatrogasni dom iznutra. Opirala sam se, a smijeh je razotkrivao moje vampirske očnjake što su poput nasukanih brodskih olupina obraslih školjkama svjetlucali u mraku. Obje smo bile pripite, grla smo vlažile kiselim domaćim vinom, večer je bila topla i sve oko nas je titralo od zvijezda i od zrikavaca. U jednom smo trenu obje ustale i počele trčati, ničim izazvane, samo smo trčale što dalje od te plaže i od Šimeta i od Robija, sakrile smo se od mraka u još veći mrak iza drveta, a zatim se počele ljubiti. Bilo je nježno i nevino, mokro i smiješno, njezin je dah mirisao po svježim smokvama i po turskoj kavi, dodirivala mi je kosu, doticala hladno čelo svojim dugim toplim prstima.

Ljubile smo se gotovo svake noći. Ujutro bismo se rugale svojim izdajničkim koljenima, uspoređivale masnice i čitale knjige u kojima smo se svakodnevno zaljubljivale u glavne junake. Raspravljale smo o tome koji je mrtvi pisac najzgodniji, “Keruac nije loš”, složile smo se. Irena je bila moja najbolja prijateljica, nikada nismo preispitivale svoje postupke, naši noćni izleti iza zahrđale plave brodice i grma ružičastih pelargonija bili su izleti u život što je tekao usporedno s onim na molu, s životom u kojem smo prislanjale glavu na čupava preplanula prsa očerupanih morskih galebova. To je bila čista i iskrena djevojačka ljubav, želja se intuitivno budila u nama i nikada joj nismo pridavale više značaja no što je bilo potrebno. Nismo to skrivale od sebe, nismo ne razgovarale o tome, miris njezina parfema obilježio je taj komad ljeta, a svi koji su znali, nisu znali što da misle o nama. Možda smo rođene u pogrešno vrijeme, ljudi svijet ravnaju po sebi i onome što znaju o njemu – nama je jedan dan omeđen izmjenom svjetla i mraka, a leptiri uspijevaju ugurati jedan cijeli život između našeg doručka i večernjih vijesti.

Irena i ja nikada nismo prestale biti prijateljice, nikada se nismo prestale smijati dogodovštinama koje su obilježile godine našeg druženja, ali su s vremenom naši noćni izleti postajali sve rjeđi, sve dok nisu prerasli u uspomene koje su se izvitoperile pod teretom vremena i odrastanja. Vjerojatno nikada neću znati o čemu sam zaista razmišljala tih ljepljivih ljetnih noći, ali ću zato zauvijek pamtiti miris i okus njezina parfema. Versace Crystal Noir i pogled na jednu rascvjetalu sočnu smokvu, majoneza na bijelom kruhu, kakao u prahu, okus soli i šum televizijskog programa dok večeramo na terasi, to su sve čestice sjećanja što uspješno odolijevaju vremenskim i prostornim pomicanjima, čestice jednog izgubljenog vremena što se tiho, ali uporno taloži u našim kostima. Mi smo zapravo poput leptira – i mi živimo samo nekoliko dana u životu, sve ostalo samo je bivanje.

Vaša Lucija