Jedne vjetrovite travanjske noći moja se cimerica vraćala iz grada s masnim škarniclom u ruci. Penjala se uz stube sve dok nije došla do trećeg kata, gdje su je dočekala širom otvorena ulazna vrata od našeg stana. Vrata su klopotala, prateći ritam disanja te stare stambene zgrade, a ona je odložila raskupusan komad vrućeg bureka na kuhinjski pult, oblizala prste te se zaputila u dvorište iza zgrade u potragu za našom mačkom. Nije to bio prvi put da nas ulazna vrata od stana dočekaju širom otvorena, iz nekog neobičnog razloga često smo se susretale s tim fenomenom: ujutro bismo se pobrinule da što jače zalupimo vratima na izlasku iz stana (i usput probudimo sve susjede u zgradi), ali vrata nas nisu slušala i kada bismo se vratile kući, često bi bila odškrinuta. Te je noći cimerica u dvorištu iza zgrade zazivala ime naše mačke, zaogrnuta lažnom bundom borila se s glasnim hučanjem proljetnog vjetra, “Mika, Mika!” vikala je sve dok se iz jednog grma nije izmigoljila mala glava naše debele tigraste mačke crnih šapa. Uzela ju je u naručje i odnijela u stan, zatvorila vrata i bacila se na ostatke masnog bureka. Dok je šuškala vrećicom uz traku nasnimljenog smijeha iz televizora, u njoj se pojavilo zrno sumnje: što ako je doma donijela krivu mačku?

Pažljivo je promatrala mačku kako se igra s cipelama u hodniku, Mika obožava cipele, gledala je kako oštri kandže na stolcu u dnevnom boravku, sve što i inače voli raditi, ali sada je svaki njezin pokret bio sumnjiv, više se nije mogla sjetiti ni kako mačka zaista izgleda. Uspoređivala je slike mačke s mobitela s mačkom koju je donijela doma sve dok nije zaspala na tvrdom kauču. Ta se misao podmuklo uvukla u nju i sada je svaki put kada bi ugledala Miku kako hoda po kuhinjskom pultu vidjela neku drugu mačku.

Taj osjećaj neumorne sumnje što se te noći polagano ušuljao u njezine misli, osjećaj je neumorne tjeskobe s kojom sam se prvi put susrela prije nešto više od godinu dana. Baš poput moje cimerice, i ja sam počela sumnjati u neke dijelove vlastite realnosti iako su i dalje bili tu, nepromijenjeni. Sjećam se kada sam prvi put otišla kod psihijatra i pokušala mu objasniti kako se osjećam, rekla sam mu da ne mogu gledati u vlastite ruke, da imam osjećaj da to nisu moje ruke iako znam da su to moje ruke, i da se svaki put kada ih vidim kako lepršaju po zraku, kako mlataraju uz moj trup dok hodam ulicom, prestrašim i srce mi krene snažnije udarati i ja umislim da ću prestati disati i da ću umrijeti ili, još gore, poludjeti. On nikada nije ništa zapisivao, rekao mi je samo da je to slučaj za psihologiju i da mi ne može pomoći. Sjedila sam na kauču u toj hladnoj sobi hladnih zidova i mrzila njegove naočale i njegovu ćelavu glavu i taj ružni tepih i osušenu biljku na prozoru. Pitao me želim li uzimati lijekove protiv tjeskobe, ali odbila sam jer sam se bojala kemikalija i nisam željela postati umrtvljeno biće koje živi u strahu od vlastitih ruku u prigušenim uvjetima.

Uz ruke, počela sam se bojati i svog glasa. Nisam ga mogla podnijeti, sve što je dopiralo iz mog grla bilo je samo podsjetnik na onu večer kada sam ležala na hladnim pločicama u kupaonici prijatelja od prijateljice i grebala se po licu.

“Vrištala sam iz sveg glasa, osjećala sam glasnice kako se lome: ‘Ja sam poludjela’. Čujem te riječi neprestano u svojoj glavi – ponavljaju se poput uspavanke kojom se uspavljuju luđaci. Čujem te riječi, a zatim visoke tonove vlastita glasa, dašćem, na koljenima sam, ja sam jebena životinja. Lupam po zidovima, po podu, razvaljujem kupaonicu svojim dlanovima, laktovima i nogama. Izgubila sam nadzor nad svojim tijelom, nad svojim glasom i nad svime što neprestano nastojim držati pod kontrolom. Preplavljuje me osjećaj straha, slabosti i bojim se za vlastito sepstvo. Uranjam u tlo, svijet oko mene je guma koja se obavija oko mene i guši me svojim smradom. Ne vidim i ne čujem, doživljavam psihički slom i lomim se na bezbroj komadića, formirajući pritom zvijer, puštenu na slobodu. Otimam se i plačem, oko mene je samo crnilo, živim u drugom svijetu, izgubljena i prepuštena samoj sebi. Osjećam da je sve zauvijek gotovo, svjesna sam da sam uronjena u koktel osjećaja, okolnosti i nuspojava. Jedem svoju unutrašnjost, uništavam svoje emocije, razbijam svoju reputaciju, razbijajući glavom pločice. Grebem se po licu, ne osjećam svoju kožu, samo želim umrijeti i osloboditi tu nesputanu silu, tu energiju koja želi izaći iz mene. To je ono, ono mračno, duboko zakopano u nama, a sada je tu, svaki put kada zatvorim oči čujem te riječi koje mi govore da sam poludjela, naslućujem propast svoje krvi i svoga mesa, osluškujem kraj koji navire zajedno s mojim krikovima. Ja ne znam tko sam, ni zašto sam to što jesam.”

Ovo je ulomak iz mog dnevnika, datum je 2. siječnja 2019. godine, a poglavlje se zove Egzorcizam. Tako sam se tada osjećala, nekoliko dana nakon nemilog događaja koji je promijenio moj život. Mislim da sam tada doživjela živčani slom, moje se tijelo slomilo pod teretom opojnih supstanci, cijeli je svijet te noći bio od gume, a ja još uvijek nisam spremna ulaziti u detalje tog događaja. Jednog ću dana možda smoći hrabrosti i snage da pokušam utvrditi sve što je prethodilo tom trenutku i razjasniti kronološki razvoj događaja koji me doveo do toga da tjednima nakon nisam mogla zaspati, gledati televiziju ni slušati glazbu. Moj je mozak bio silovan, nisam više željela uzimati ni aspirin, spremila sam grinder, filtere i ostatke trave bacila sam u koš za smeće. Noćima sam buljila u strop prekrivena masnicama i pokušavala shvatiti što se točno dogodilo. Mama mi je rekla da je i moja osam godina mlađa sestra te večeri poludjela, navodno je tukla svoje prijateljice, a iako smo velik dio djetinjstva provele razdvojene, moguće je da su naši životi isprepleteni na nekoj višoj, intuitivnoj razini.

“Oni koji se boje da će poludjeti, oni su koji zadnji polude”, riječi su kojima mi je psihijatar pokušao objasniti da je ono što se meni događa rezultat traume, a ne ludost te da je sumnja snažan pokazatelj moje bistre racionalnosti. Prešućujem mu previše toga, zurim u svoje bijele noge, sumnjam u sve što mi govore i on i članci na internetu jer imam osjećaj da me nitko od njih ne razumije. Kada jedem hranu u restoranima hvata me osjećaj panike jer se bojim da je hrana možda otrovana, bojim se da ću usred javnog prijevoza poludjeti, bojim se da ću ponovno početi dahtati. Prijatelji mi nešto pričaju, a ja ih uopće više ne čujem, njihove riječi ne dopiru do mene, cijeli je svijet u izmaglici, ja sam u snu koji sam sanjala kao dijete i u kojem su svi bili naslikani u akvarelu i u tišini. I dalje odbijam lijekove jer se ne želim pretvoriti u biljku, bojim se izlaziti van jer se bojim paničnih napadaja, ne gledam svoje ruke, budim se usred noći premazana znojem i noćnim morama. Sanjala sam da sam popila deterdžent za čišćenje kamenca i shvatila da ću umrijeti, “slučajno sam se ubila” bile su moje posljednje riječi.

Moja se mačka sunča na balkonu, a cimerica je i dalje nepovjerljivo promatra. Nekako čudno izgleda, da nije bolesna? Vrata od stana i dalje se misteriozno otvaraju. Neke noći provodim u kadi polijevajući se hladnom vodom, “nisi luda, ovo je samo panični napadaj” govorim samoj sebi dok moja opsesija ludilom polagano prerasta u opsesiju paničnim napadajima.

Stan smo unajmile s uputom da neki ormarići u njemu moraju ostati zaključani pod svaku cijenu, a u trenucima teških noćnih tjeskoba ustajala sam i pokušavala otvoriti te ormariće svime što bi mi se našlo pod rukom, u naletu očaja ponekad i ukosnicama za kosu. Čeprkala bih po ključanicama, ali bez previše uspjeha. Bila sam iscrpljena od svih mogućih teorija što su mi se vrzmale po glavi, bojala sam se da su u stanu skrivene kamere, da me netko neprestano gleda i prati, taman se tada po medijima počela provlačiti priča o truplu iz zamrzivača u Međimurju, a ja nisam mogla zaspati sve dok ne otvorim te teške ormariće i ne saznam zašto su zaključani. Budila sam se na svaki zvuk, spavala sam s noćnom lampom nadohvat ruke, palila sam je nekoliko puta tijekom noći jer sam stalno imala osjećaj da mi nešto sjedi u podnožju kreveta, da mi nešto stoji iznad glave. Čak sam pregledavala i karte Zagreba da se uvjerim kako zgrada nije bila središte nekog ustaškog stožera i kako mi noću po stanu ne hodaju stari mrzovoljni nacisti. Osjećala sam da nešto nije u redu s tim stanom, bojala sam se tih glomaznih tamnih ormara, cijevi su mi nešto pokušavale reći, a oni zaključani dijelovi ormara izazivali su u meni ludilo. Vrata su se misteriozno otvarala, a mačka je stalno bježala u dvorište iza zgrade. Tamo je čučala u travi i čekala da je spasimo.

I ja sam čekala da me netko spasi iako sam duboko u sebi znala da ću to morati biti ja sama. Osjećala sam kako mi kronično nedostaje ljubavi, doktorica mi je prepisala Misar 0,25 mg, samo da mogu sigurnije koristiti javni prijevoz i odlaziti na predavanja na faksu. Nikada nisam uzela nijednu tabletu, ali smirivala me pomisao da mogu, u slučaju da počnem gubiti razum. Tjeskoba se pojavljivala svakog jutra kada bih otvorila oči i pomislila na tjeskobu: misao o tjeskobi rađa tjeskobu. Odlučila sam početi trčati – mrzim trčanje, ali dok bih trčala zaboravljala sam na svoje ruke i na svoj glas i da se zovem Lucija. Tih bi me pola sata iscijedilo do te razine da bih prestala razmišljati, a to mi je trebalo više od svega. Bližilo se ljeto i život u stanu bez klime iz dana u dan postajao je sve nepodnošljiviji: osjećaj da ne mogu pobjeći od vrućine stvarao je tjeskobu. Odlasci u kino stvarali su tjeskobu. Nisam željela drugima upropastiti gledanje filma, kazališnu predstavu ili putovanje tramvajem, bojala sam se da ću dobiti panični napadaj i da mi nitko neće moći pomoći, mjerila sam si puls stotinjak puta dnevno, dlanovi su mi stalno bili mokri.

Odlučila sam početi volontirati na radiju, “slušat ćeš svoj glas” rekla sam sama sebi i izložila se u eteru. Vozila sam se i busom i avionom i automobilom, bilo je stravično, ali nisam odustajala. “Ovo su tvoje ruke” govorila sam sebi i svojim rukama, “živiš s njima već 25 godina”. 4 travnja 2019. napisala sam u dnevnik da je poanta da se trebam samo voljeti “i ne bježati od svojih osjećaja jer me tjeskoba želi prevariti, želi me uvjeriti da se moram nečega bojati, ali ne moram jer sam to ja – to je tijelo koje me čuva i koje (više-manje) volim već 25 godina. Ovo su moje misli i moj glas i moj mozak, svi organi koji me vode kroz život i s kojima sam proživljavala gomilu lijepih i bolnih trenutaka, moram izgraditi osjećaj povezanosti i ljubavi između sebe i svog tijela, ne bježati od tjeskobe nego joj pokazati da je u krivu, da sam to ja i da se nemam čega bojati”.

Napisala sam sama sebi da je sutra novi dan i da će sve biti predivno. Nije sve bilo predivno odmah, ali nakon godinu dana postalo je puno ljepše. Preuzela sam odgovornost za svoje postupke i shvatila da se čovjeku život zaista može promijeniti u jednoj noći. Baš poput ovog potresa koji nas je sve izvukao van na ulice u doba virusne pandemije, naši su zidovi popucali, neki su ostali bez domova, ali život se nastavio dalje: plima i oseka se izmjenjuju, u zraku se osjeća proljeće, dani postaju sve dulji i dulji. Možda je sebično od mene to što pišem o tome kako se osjećam bolje u vrijeme kada se čitav svijet urušava pod teretom kolektivne tjeskobe i panike, ali suosjećam i znam da ćemo se svi jednog dana oporaviti, da će se mnogi moji prijatelji i sugrađani nakon nekog vremena prestati trzati na svaki nalet vjetra te da će pseći lavež prestati biti zlokobna najava prirodne katastrofe.

Ponekad se pitam jesam li sve ovo umislila, možda sam sada u dubokoj psihozi i sve je ovo samo produkt moje mašte i mojih snova: sve ovo bezlično sivilo, ove kirurške maske i rukavice, prazne gradske ulice. Na terapiji su mi rekli da sam hiperosjetljiva i navodno inteligentna te me uvjerili da neću znati kada (i ako) poludim. To je u redu i ja se osjećam sigurno jer čak i ako ovo pišem u mraku psihijatrijske bolnice dok zrake sunca prodiru u moju tamnu ćeliju i dalje se osjećam sigurnije nego onog dana kada sam se počela bojati svojih vlastitih ruku.

Da citiram Jurski park: “život uvijek pronađe način”, mi ljudi smo mnogo opakiji no što mislimo, preživjet ćemo i ovo i iz svega izaći još snažniji. Iskoristimo ovu izolaciju kako bismo destigmatizirali psihičke bolesti. Ovaj sam post napisala u nadi da ću možda nekome pomoći da shvati kako su i ovi neobjašnjivo teški i konfuzni osjećaji koje većina nas trenutačno proživljava, zajedno uz već postojeće neuroze i svakodnevne iracionalnosti, pobjedivi. Stvarno može biti bolje, ali treba biti strpljiv i raditi na sebi.

Željela bih naglasiti i kako je odluka da ne uzimam lijekove bila isključivo rezultat mog iracionalnog straha od kemijskih supstanci. Važno je posavjetovati se s liječnikom (ponekad potražiti i drugo mišljenje) te u vlastitoj borbi iskoristiti sva raspoloživa i prikladna sredstva. Lijekovi u kombinaciji s psihoterapijom pomažu, ja sam odabrala drugi put, ali samo zato što mi je pomisao na lijekove osnaživala već postojeće strahove o ludilu.

Napisala sam tada, napisat ću i sada: “sutra je novi dan i znam da će sutra sve biti predivno”.

Volim vas sve i čuvajte se, razgovarajte, plačite, stvarajte, zapišite svoje misli, anything goes,


Vaša Lucija

P.S. Slobodno mi se javite ako želite sa mnom podijeliti svoju priču, treba vam savjet ili samo nekoliko utješnih lijepih riječi.

Možda bismo trebali napraviti bebu. Život u izolaciji nije uzbudljiv, ujutro se probudim i gledam kroz prozor, ulice su prazne, šećem od dnevnog boravka do kuhinje, stavljam dvije žlice šećera u kavu s mlijekom dok čitam članke o tome kako bi se ovo stanje moglo produljiti sve do proljeća 2021. Neki kažu i zauvijek. Otvaram kutiju s čokoladnim keksima. Možda bismo trebali napraviti bebu. Želim biti u drugom stanju, treba mi osjećaj drugog stanja jer mi se ne sviđa ovo stanje u kojem se trenutačno nalazimo. Da sam u drugom stanju, mogla bih jesti bez grižnje savjesti, svaki dan pola štruce kruha i dvije vrećice slanog čipsa, jer bi u meni rasla dva tamnosmeđa oka, četiri duge cijevi ukrašene tankim mesnim resama, gnjecavo i mlohavo biće s pipcima i nekoliko dlaka na mirisnoj glavici. Jedini je problem to što drugo stanje ne podnosi alkohol pa ne znam što bih radila prije spavanja, možda bih čistila kuhinju: u karanteni se puno jede i puno posprema, svi smo prisilne kućanice. Bebi će trebati i neko ime, možda ostane Beba, kao što mačke ponekad ostanu Mačka. Zvat ću je Beba, a nadimak će joj biti Bebe. Učit ću je pogrešne stvari, da je stol čaša i obrnuto, tako da zauvijek može ostati samo moja beba. (Njezin) tata će usisavati, naši će nam starci slati novce tako da Bebi možemo kupovati pelene jer tata i ja nismo stigli izgraditi karijeru prije pandemije, a ja ću vježbati ispred televizora da se previše ne udebljam. Kažem previše jer se smijem malo udebljati – rodila sam bebu, živimo u karanteni, a u javnosti se ionako pojavljujem samo na Instagramu.

Treba mi devet mjeseci bezuvjetne pažnje, već mi godinama nitko nije izmasirao stopala kako spada, želim da me se češlja i da mi peru kosu, želim jesti jagode sa šlagom za doručak i pobjeđivati u svim raspravama čak i kada nisam u pravu. Treba mi pažnja. Želim se ponovno osjećati kao što sam se osjećala s deset godina kada mi je mama u krevet donosila topli kakao i mazila me prije spavanja. Želim se infantilizirati do te mjere da moja Beba i ja postanemo jedna velika beba koju će tata nositi po kući i koja će se moći bacati po podu kada ne dobije ono što želi. Želim biti beba i želim da me poslužuju, želim da mi kupuju sok od jabuke i onaj od naranče, želim da se tata probudi prije šest i ode u trgovinu po kvasac tako da me može probuditi miris svježe pečenog kruha, želim jesti čajnu paštetu s kečapom bez osude, želim moći za svoje suze okriviti hormone, a ne podmukli osjećaj tjeskobe koji se uvukao u mene onog sparnog ljetnog dana prije osamnaest godina kada sam shvatila da ćemo svi jednog dana umrijeti.

Tog sam se dana s drugom djecom igrala na suhoj izbrazdanoj zemlji pokraj olupine starog napuštenog autobusa. Dok smo trčali za loptom po tom neobrađenom grumenu zemlje, počeo je padati ljetni pljusak, a mi smo skinuli obuću i bosi stali gacati po toj zemlji koja je očajnički žudjela za vodom. Osušeni komadi zemlje poprimili su teksturu naribane tamne čokolade, a ja sam gazila i slušala kako tlo ispod mene pucketa, kako me škaklja po tabanima, kako se sreća širi uz moje potkoljenice sve do rumenih, vrućih obraza. Već sam tada duboko u sebi znala da će taj osjećaj potpune stopljenosti sa svijetom potrajati još samo do kraja tog ljeta, a zatim će ga istisnuti osjećaj nedostatnosti i neprestane prijetnje.

Virus se podmuklo zavukao u naša tijela, raste u nama baš kao što će rasti i moja beba, a mi svi ležimo ispred kauča i čekamo s toplomjerom u ruci da se izlegne. Inkubacija je vođenje hladnog rata s vlastitim tijelom. Prijetnja je sastavni dio života, ima je kao u priči, a mi živimo na margini distopijske priče kojoj se ne nazire kraj. Počinjem preispitivati svoju realnost, čini mi se kao da mi je lijeva noga kraća od desne, riječ glava nema smisla, boli me glava, glava se rimuje s lava, oduvijek sam željela imati lava-lampu, glava glava glava glava glava glava glava. Kad budem u drugom stanju imat ću ogroman trbuh na koji ću stavljati čaše i zdjelicu s kokicama tako da ne vidim što igra na televiziji. Trudnice izgledaju kao stvorenja iz znanstvene fantastike jer smo mi svi zapravo stvorenja iz znanstvene fantastike i živimo u svemiru među zvijezdama i planetima i čitamo horoskope i vjerujemo u sudbinu i u bogove i stavljamo jedni drugima mokre klizave jezike u usta i vrtimo ih ukrug i koljemo se i čudimo se kada nas pohara virus iz šišmiša.

Trbuh nije problem, mogu živjeti s divovskom trbušinom, već sam s devet godina shvatila da nikad neće biti ravan, problem mi stvara to što ćemo Beba i ja biti povezane pupčanom vrpcom. Što ako Beba od mene preuzme i neke strahove pa jednog dana shvati da zapravo ne zna što točno želi raditi u životu, ali zna kako se najviše od svega boji velike bijele psine i vage ispod školjke u kupaonici. Moja je beba mali parazit koji raste u meni i na meni i koji će rastegnuti moje spolne organe do te mjere da ću mjesecima nakon poroda raditi Kegelove vježbe ispod tuša. Beba je parazit koji će sisati moje mlijeko i izgristi mi bradavice dok ću ja plakati zato što sam debela i u postporođajnoj depresiji razmišljati o tome jesam li zaista trebala istisnuti dijete u ovaj svijet poharan virusnom infekcijom u kojem moja Beba možda nikada neće moći proslaviti rođendan s kartonom vruće pizze u krilu, okružena prijateljima iz razreda koji se skrivaju iza kauča dok se na televizoru lik iz Slagalice strave voza na svom bicikliću. I onda nakon što posiše mlijeko i nakon što mama uloži gomilu truda u čitanje slikovnica o Maji koja kupuje psa i želi postati stjuardesa, Beba odraste, nađe drugu bebu i zaboravi mami čestitati rođendan.

Beba se još uvijek nije rodila. Zaboravila sam da bebama treba devet mjeseci da postanu bebe. (Njezin) tata i ja smo se u međuvremenu oženili preko Skypea, ali stvarno ne zbog bebe, svima smo naručili hranu preko Wolta i poslali bocu vina, to je jedino vjenčanje koje smo si mogli priuštiti. Leđa me ubijaju, vruće je za popizditi, osjećam kako mi se znoj cijedi niz kralježnicu, u gradu je nestašica i soka od jabuke i kreme za hemeroide. Jutros sam uzela škare i odrezala si kosu, pramenovi izblajhane kovrčave kose preplavili su kupaonicu, dlake se razvlače po kući zajedno s mačkama, usisavač se zaštopao. Ovo drugo stanje je čisto sranje, stalno sam gladna, umjesto jagoda sa šlagom, za doručak jedem kruh s majonezom. Gegam se po kući od dnevnog boravka do kuhinje, jaučem, gledam se satima u ogledalo, stavljam tri žlice šećera u kavu bez kofeina dok čitam članak o tome kako odgajati dijete u postapokaliptičnom svijetu. Ako svijet zaista bude tako strašan, Beba će sigurno spavati sa mnom u krevetu do dvanaeste godine, a tata će se preseliti na kauč u dnevni boravak jer “nisam normalna”.

“Oprosti što želim samo najbolje za našu Bebu.”

Priča se o tome da će možda zavladati nestašica interneta. Ako se taj mračni scenarij zaista obistini, tada neću moći pisati blog o majčinstvu u doba društvenog distanciranja, neću postati influenserica i živjeti u svijetu bež pletenih vesta i bijelih oversized tenisica. Neću imati od koga kupiti cvijeće za doručak jer su sve bake s placa u prisilnoj karanteni, a cvjećarnice su se zatvorile zbog ekonomske krize. Ne brinem se jer sam kao klinka pogledala sve epizode Plemena i znam što mogu očekivati u svijetu bez interneta i bez starije populacije. Spremna sam na život bez Boomera i bez Boomeranga. Živimo pokraj Super Konzuma tako da ćemo moći oformiti najjače pleme, hranit ćemo se šećerom i pahuljicama za doručak, pustit ću pletenice i biti duhovni vođa plemena, a Bebu ću zavezati u šarenu maramu i prebaciti je preko ramena. Zvat će me Majka, s velikim m.

Beba ima već dvanaest godina, nismo ostali bez interneta i ja sam samo obična majka s malim m, a ona još uvijek nije odlučila sviđa li joj se više plava ili roza boja, pa joj tata i ja nismo uopće ni kupovali igračke. Hranili smo je u isto vrijeme kad i mačke jer smo sve što znamo o roditeljstvu naučili preko mačaka. Kao beba Beba se igrala starom ukrasnom vrećom od jute i s mačkama naganjala lopticu skočicu po stanu. Prva riječ bila joj je Mema. Svi skupa spavamo u istom krevetu i sve je prepuno dlaka. Bojim se da sam je previše razmazila i da sam jedna od onih majki koje doje svoju djecu do dvanaeste pa ih zato druga djeca tuku u školi. Nasreću, djeca više ne idu u školu i stalno su doma. Nasreću? Možda ipak bolje da danas ne napravimo bebu, mama je umorna, mama priča gluposti, mama želi izaći van iz stana, malo prošetati, možda popiti koju kavu, dvije, mama se želi napiti s prijateljicama i ne želi još postati mama. Sori Bebo, ali ne danas. Možda bolje da nabavimo još jednu mačku.

Ugh,
Lucija

Ljudi, shit just got real, Modrić i društvo su u karanteni, nogomet se odgađa do daljnjega, profesionalni sportaši napokon imaju vremena za pisanje memoara, a muškarci moraju pronaći novu temu za razgovor. Što će se dogoditi sa sportskim kladionicama? Na koga ili na što će bijesni tata bacati svoj daljinski upravljač? Hoće li se djevojka i mladić napokon prestati svađati oko televizijskog programa? Bojim se da smo došli do nepovratne točke, prvo smo naučili da možemo piti džin-tonic bez slamke, a sada smo naučili i kako oprati ruke sapunom. Morat ćemo ispočetka osmisliti svoju kulturu i mentalitet – koronavirus svima nam je uništio život.

Eto ti što je moja sreća – napokon pronađem lika koji stavlja bosiljak na mozzarellu i priprema fantastične lazanje, a onda se Italija zatvori u karantenu i sada umjesto aceta u ricotti jedemo bakine češnjovke i pijemo brlju. Smrdimo po češnjaku dok se gledamo svako sa svog kraja kauča, rado bismo se dirali po licu, htjela bih da me liže po usnama i da me ljubi po kapcima dok mu mrsim kosu, a on bi htio da ga milujem svojim dugim prstima po sljepoočnicama, ali ne smijemo. Ne smijemo izlaziti ni van iz stana, u nametnutoj smo karanteni, vani je apokalipsa, a mi smo u trgovini uspjeli zgrabiti samo dvije konzerve sa šampinjonima i jednu teglicu krastavaca. Krastavce smo već pojeli jer smo ludi za krastavcima, a mačak je umočio šapu u šampinjone dok smo se mi požudno gledali pa smo sada osuđeni na smrznute ostatke ručka iz 2017. Tko bi ikada uopće mogao pomisliti na nešto tako strašno kao što je odmrzavanje maminog graha koji godinama leži na dnu zamrzivača? Izgleda da su u pitanju zaista posljednji dani čovječanstva.

Gledamo kroz prozor jer ne znamo što da radimo sa sobom. Već smo se posvađali tri puta jer sam gubila u Jambu, on inzistira da Monopoly igramo po pravilima, ali meni je to glupo, probala sam čitati knjigu pa sam se sjetila koliko je to dosadno, on preglasno srče ono malo čaja što nam je ostalo, a na Tik Toku influenseri žvaču grah iz konzerve na Bieberov Yummy. Gledamo kroz prozor jer je vani apokalipsa, imam 26 godina i preživjela sam slomljeno srce, dva seena, jednog fuckboyja, rastavu roditelja, višu razinu iz matematike na maturi i akne po obrazima, a sada ću umrijeti od gladi jer nismo na vrijeme stigli do police sa suhomesnatim proizvodima.

Ljudi su pomahnitali, navlače plastične vrećice preko glave jer si ne mogu priuštiti Gucci-masku za lice, a viša klasa paničari jer sapun sa česticama zlata navodno ne uništava virus ništa učinkovitije od sapuna u javnom WC-u. Čujemo ih kako plaču na balkonu jer je vani predivan dan i jorgovani cvatu, a oni ne smiju izaći iz stana jer se među sunčanim zrakama i proljetnom rosom šćućurio koronavirus i sada strpljivo čeka na rukohvatu u šestici da ga netko stavi u usta. Organiziranje društvenih događaja ravno je terorizmu, samo društveni militanti ne kašlju u lakat, vidi se tko je zaista solidaran i zašto oni koji ne cijepe svoju djecu nisu u pravu. Ulice su prazne, Instagram ne gori jer virus nije poštedio ni turističke rezorte na Bahamima, svi smo jednako izloženi i tužni. Sa sjetom se prisjećamo fenomena iz prošlosti kao što su kino i kazalište, sada je jedini kulturni sadržaj onaj na HTV-u pa već danima vijećamo oko toga koji je hrvatski predsjednik najjači i zajedno s osnovnoškolcima ponavljamo tablicu množenja. Dobro nam dođe za Jamb.

Svijet kakav poznajemo polako nestaje pred našim očima. Prvo su nas sve poslali doma i rekli nam da možemo raditi iz sigurnosti svoja četiri zida, a onda su shvatili da su se razotkrili i da je sada napokon svima jasno da je radni dan u uredu samo varka i zamka kojom se ljudsko tijelo iscrpljuje do krajnosti jer zapravo nema ništa gore od putovanja javnim prijevozom svako jutro u pola osam do posla i besmislenog čavrljanja u čajnoj kuhinji s poslovnim kolegama. “Sva sreća pa će se ovaj iznenadni višak vremena utrošiti na paniku i seksualne aktivnosti pa neće biti dovoljno vremena za planiranje revolucije”, pomislio je represivni kapitalistički sustav, ali se zatim sjetio da se koronavirus prenosi kapljično i da su svi dodiri apsolutno zabranjeni. Mozgao je sve dok nije shvatio da može iskoristiti medije i potaknuti ljude na kupnju ogromnih količina toaletnog papira jer hodanje po šoping-centrima iscrpljuje možda i više od stajanja u tramvaju na semaforu kod Vjesnika. Ubrzo je odahnuo kada se sjetio da se rad od doma ionako ne odnosi na većinu, da su zabranjena i sva javna okupljanja te da je televizor ponovno postao središte svakog prosječnog kućanstva. Revolucija se odgađa sve dok su vijesti na HTV-u primarni izvor informacija.

Vruće je, ljeto je svakim danom sve bliže i bliže, a mi se ne smijemo dirati, hodamo po kući u kratkim hlačicama i slušamo svećenika kako nas s malog ekrana svakodnevno podučava o blagonaklonosti seksualne apstinencije i o mogućnosti ponovnog odjevičenja u Božjim očima. Bolest je jedan od četiriju jahača Apokalipse, skoro se okrećemo prema vjeri, ali ubrzo shvaćamo da je ionako prekasno da okajamo sve svoje grijehe, a i nema smisla jer se sveta vodica prestala proizvoditi.

Gladni smo. Konzervirani šampinjoni su žilavi i bezukusni, čujemo ljude kako se mole i vrište, sportska televizija prenosi samo finale svjetskog prvenstva iz nogometa 2018. i mi stalno gubimo. Industrija propada, prestali smo kupovati, izgleda da nam zaista ne treba novi serum za lice, a može se preživjeti i bez sintetičke krpe iz Zare. Imamo još samo jednu rolu WC-papira, mačke hvataju muhe i lome im krila, oni koji su razgrabili konzervirani grašak shvaćaju da je to i dalje samo grašak i da su vjerojatno trebali kupiti pravi grašak. Kada sve ovo završi i ako preživimo, studentsko siromaštvo zamijenit će obično siromaštvo, ali ok, spremni smo na recesiju, pandemija nas je pripremila na krumpir i juhu iz vrećice, to je sada trendi, a u apokaliptičnom je stanju iznimno dozvoljeno jesti i mesni doručak. Shvaćamo da nam ne treba avokado da bismo preživjeli. Nije sve tako crno, moći ćemo za siromaštvo optužiti koronavirus i recesiju, a ne samo diplomu s Filozofskog.

Prošlo je nekoliko tjedana, popili smo brlju, preživjeli smo karantenu. Vani je procvala lipa, sve miriše po travi i po novim počecima. Ulice su prazne, nema buke, nema zagađenja, jedan je maslačak pomolio žutu glavu iz napuklog asfalta. Shvaćamo da nam svima ponekad treba zagrljaj. Nazvali smo bake i djedove i pitali ih kako su. Život ide dalje iako na televiziji utorkom nema Lige prvaka. Mačke se sunčaju na limenim krovovima, a psi naganjaju vrane i lisice po parku. Porasla je stopa nataliteta, nismo se smjeli dirati pa smo se baš zato dirali. Treba iskoristiti ovo malo života što nam je ostalo. Introverti su shvatili da ponekad vole izaći iz stana. Ekstroverti su na rubu suicida. Mesni doručak ipak nije tako loš doručak, a vegani su postali vegetarijanci. Može se preživjeti i bez sušija, hodanje ipak nije tako loše, ima nešto u tom lijepom vremenu i u čistom zraku, možda ipak ne želimo umrijeti. Možda smo se zamjerili Majci Prirodi, a možda su nas konzervativni desničari htjeli preobratiti na katoličanstvo. Nema veze, koronavirus nas je naučio malu lekciju iz solidarnosti.

Pozdrav iz karantene,
Vaša Lucija

Ja izgledam kao netko koga definitivno želite udariti šakom, naročito ako imate iznad četrdeset godina, u nesretnom ste braku, potencijalno ste latentni homoseksualac koji svoju muškost dokazuje odlascima u kladionicu i pisanjem homofobnih komentara na Indexu. Ako svom sinu ne date da plače i da se igra Barbikama, mislite da su sve žene drolje te da se sve na svijetu može vrlo lako riješiti s dva do tri šamara, sigurno biste me rado poravnali sa zemljom. Ja imam lice koje žudi za šamarom (i to ne u seksualnom smislu) i to je ok jer svi mi imamo nešto: disleksičare tuku druga djeca u školi, debeli ne mogu kupovati u Zari, a neki od nas dobiju kantom u glavu kada sjede na klupi u parku.

Lik s kantom dogodio mi se kada sam imala dvanaest godina, elegantno mi je razvalio donju usnu svojom bijelom kantom i nastavio dalje sa svojim životom. Zvonila sam njegovoj ženi na parlafon i vrištala dok je ona slijegala ramenima. Usnica je zarasla, ali lik s kantom će mi zauvijek ostati u sjećanju. Još uvijek se sjećam tog udarca…

BUM! Jedan trenutak nepažnje deset godina kasnije i evo me na podu među opušcima i trulim lišćem. Pomahnitali lik od pedeset i četiri godine koji se u slobodno vrijeme pijan navlači s pijanim klinkama po gradu tresnuo me šakom ravno u glavu. Koprcam se na leđima, vidim zvijezde na nebu i u očima, moj desni obraz pulsira dok slušam svoje prijatelje kako padaju na pod. Sve nas je istukao – dvije djevojke i tri mladića. Svi smo popadali kao čunjevi pod njegovom pijanom ručetinom.

Malo sam se zanijela, morat ću se vratiti pola sata unatrag, na sam početak priče. Dakle, slavimo rođendan od prijateljice na klupici u parku, nas pet gužvamo bijele plastične čaše i umiremo od smijeha – topla je rujanska noć, zvijezde još uvijek titraju u ritmu žabljeg kreketanja, a pokraj nas sjedi ofucani lik u pedesetima i jedna djevojčica od jedva četrnaest koja mu sjedi u krilu. Ona je kul, ima undercut, punk is not dead (sure), a on piša po sebi u grmlju pokraj i smije se zajedno sa svoje tri posljednje stanice u mozgu. Bljuje mi se, ali ne od kiselog vina koje proždire moju zubnu caklinu, nego od tog odvratnog prizora. Popili smo sve, rođendanska družina ide dalje, a ja si ne mogu pomoći da na odlasku ne odem do one slatke raščupane djevojčice i ne šapnem joj na uho da zaslužuje bolje. Ponosno nastavljam hodati s ostalima kroz mrak prema glazbenom festivalu koji se čuje u daljini, nesvjesna činjenice da mi se klinka i stari šuljaju iza leđa. Čujem jedan nježni “hej”, ona me zove, a ja se okrećem i od siline njegova udarca vrtim tamo pokraj sisačke katedrale još neko vrijeme sve dok se ne srušim na pod zajedno sa svima ostalima. U mom je svijetu taj “hej” trebao biti “hej, u pravu si, hvala ti što si me spasila”, ali ona ne želi da joj se itko petlja u život i govori joj što da radi, a možda i želi, ali ne želi završiti poput nas pet u zapišanom lišću pokraj katedrale.

Ne mogu obustaviti suze, plačem i zato što me boli i zato što sam bijesna, imam problema s bijesom, u životu sam razbila sedam daljinskih upravljača i tri telefona, rastrgala jednu školsku klupu i više puta udarila šakom u zid pokraj kreveta. U tom trenutku mrzim i njega i nju, ne mogu vjerovati da me izdala, da je stajala tamo iznad mene dok sam se previjala u svojim suzama. Zamišljam je kako se smije jer sada više ne izgledam tako hrabro i odvažno, sada sam samo najobičnija uplakana jadnica.

Zovemo policiju, oni dolaze, a on se bori s njima poput životinje. Urla i viče, oni ga vuku po šljunku, mala je pobjegla kući ili ispod mosta, briga me za nju, a mi stojimo i gledamo kako ga pokušavaju ukrotiti slabići u plavim uniformama i utrpati ga u policijski auto. On se okreće prema meni, pogled mu je smiren i težak, on više nije životinja dok razgovijetno izgovara kako mi je zapamtio lice. Rođendan je gotov, vrijeme je da svi odemo kući. Odlazim kući, ali ne želim biti u kući, želim ići van, želim živjeti, hodati, želim se tući, boriti se sa svima, želim i ja nekoga udariti šakom u glavu. Želim da mi netko smrska lice do neprepoznatljivosti, želim da me on više ne može prepoznati, ne želim živjeti u strahu, želim biti slobodna.

Policija mi ujutro dolazi na vrata, moram ići na sud, nisam ni znala da radi nedjeljom. Oblačim se na brzinu, perem zube, a tamo ispred ugledam njega kako čavrlja s policajcima, puše cigare, na ti su si, prepričavaju jučerašnje anegdote, stari moj, da ti znaš kolko sam ja bio pijan jučer, hahahahahah. Dok se penjem uz stepenice on se okreće prema meni i kaže mi jednako razgovijetno kao i večer prije da se ne moram brinuti jer mi neće ništa napraviti. Progutam knedlu, osjećam se sigurno. Nas petero sjedimo u hodniku i šutimo, a neki nas simpatični proćelavi službenik pokušava uvjeriti da to što se nama dogodilo uopće nije tako strašno jer su sinoć nakon nas spasili neku jadnu curu iz ralja nekog luđaka koji ju je zaskočio iz mraka dok se vraćala sama doma iz grada. Taman kada joj je krenuo trgati košulju naišao je policijski auto i uperio farove u njegove mračne oči, “baš kao scena iz nekog filma”. Nije nas utješio, ali bili smo mrvicu zahvalniji što smo dobili samo šakom u glavu.

Svjedočili smo jedan po jedan, ja sam išla prva, a sutkinja je razgovijetno i bez zadrške pred likom koji nas je pretukao nekoliko sati ranije pročitala moje ime i prezime zajedno s adresom prebivališta i godinom rođenja. On se brani tvrdnjom da smo mi njega prvi napali, zabijam nokte u dlanove, održavam svoj I have a dream govor i usput plačem. Sutkinja na kraju presuđuje u našu korist i osuđuje ga na pola godine uvjetne kazne iliti na apsolutno ništa. Na putu do doma svaki je ugao izvor straha i tjeskobe, ali hej, barem još uvijek imam sve gumbe na košulji.

“Nije to ništa strašno”, rekao nam je proćelavi policijski službenik tog nedjeljnog jutra, “ima i gorih stvari”. Tata se smijao i rekao mi da je lik obična pijandura i da ga se uopće ne trebam bojati, valjda će Trojka izbrisati moje lice iz njegova sjećanja. Društvo odmahuje rukom na nasilje, ženama se poklanjaju kreme za brži oporavak od masnica, a susjedi se ne žele petljati u tuđi život kada zagusti, ali je ok (čak i preporučljivo) viriti iza debele čipkaste zavjese kada se susjeda u prekratkoj suknji pijana vraća iz grada.

Ok. A što učiniti kada odete u park sa srednjoškolskim kolegom, oboje imate sedamnaest godina i bebu jazavčara u naručju, sjednete na klupu pokraj dječjeg igrališta u centru grada i pričate o školi dok djeca oko vas vrište i grabljaju po pijesku i mačjim govnima, a do vas i vašeg srednjoškolskog kolege dođe izbezumljeni sredovječni lik koji ne želi da u parku sjedite s psom u naručju pa vam ga iščupa iz ruku i baci preko ograde? Vi mu se suprotstavite, a on vas udari nogom i pljune na vas. Zamislite sada i njegovu ženu koja sjedi na klupi pokraj vas u bijeloj cvjetnoj bluzi i smireno promatra njihovo dvoje djece kako skaču po crvenoj klackalici tri metara dalje. I život ide dalje – sunce obasjava dječja nasmijana lica, ljudi u obližnjim kafićima srču svoju kavu i bulje u sedamnaestogodišnjakinju koja sjedi na kamenu pokraj parka i rida dok se njezin srednjoškolski kolega mlati u oblaku prašine s dvadeset godina starijim tatom pokraj njegove djece koja prebiru po mačjim govnima u pješčaniku. Nitko ne poduzima apsolutno ništa. Par minuta poslije do nas dolaze neki tate i govore nam da nema tih riječi kojima bi se moglo opisati to što bi mu oni napravili da njihova djeca nisu bila u tom parku.

Ali bila su u tom parku tog dana i vidjela su kako jedan od njihovih očeva baca psića na pod i tuče tinejdžere usred dječjeg parka u centru grada i nitko, ali baš nitko, nije pokušao zaustaviti taj čin nasilja. (Ne treba se miješati u tuđe živote, vidjeli ste kako sam ja prošla.) Došla sam doma te subote, zaključala se u stan i plakala. Nisam prolazila pokraj tog parka sljedećih nekoliko mjeseci. Nasilje rađa nasilje, imam problema s bijesom, u životu sam razbila dvadeset i osam tanjura i četiri kristalne čaše, rastrgala jednu tatinu majicu i više puta udarila glavom u zid pokraj kreveta.

Jedno vrijeme svaku večer prije spavanja provjeravam jesam li zaključana, okrećem se iza sebe u mračnim ulicama, svi su strašni u noćnim tramvajima, što ako su zaista zapamtili moje lice? Jedno vrijeme živim u strahu, a život u strahu sofisticirani je oblik ubojstva – to je ubojstvo duha, nasilje na fini način. Strah te ubija polagano, sve dok opasnost ne prihvatiš kao svoje prirodno stanje. Treba se paziti, uvijek treba biti na oprezu, treba okretati glavu od sumnjivih likova, nemoj sama ići kroz park, idi Uberom, ne idi Uberom jer nikad ne znaš kakvi su likovi u Uberu. Muškarci isto tako trebaju biti na oprezu, kada gubim u Jambu neuračunljiva sam, bacam dečkima kockice u glavu (a i luđaci iz mojih priča nisu bili seksisti, svi smo pobrali batine, svaka čast na jednakosti).

Već me dugo nitko nije istukao, valjda su mi se s godinama malo zaoštrile crte lica pa sam prestala biti izazov nasilnicima. Čak sam prestala provjeravati i jesu li mi vrata zaključana, hodala sam sama kroz park, vozila sam se Uberom i noćnim tramvajima, a onda je prije nekoliko mjeseci za mnom u haustor ušao neki visoki čupavi lik, pritisnuo me uza zid, primio me za lice i naredio mi da ga odvedem kući. Nekoliko minuta ranije zaustavio me ispred zgrade i počeo baljezgati o tome kako bih se trebala prošetati s njim, kako će me odvesti autom doma, kako ne smijem otići kući. Slijedio me dok sam ulazila u svoj ulaz, nogom je zaustavio vrata, a zatim mi je prišao toliko blizu da sam osjetila njegov alkoholni zadah na svojoj koži, pritisnuo je svoje koščate prste duboko u moje meso i rekao mi da ide sa mnom gore u stan. Rekla sam mu da bih se radije prvo prošetala, a zatim sam iskoristila njegovu naivnost (i neobičnu romantičnu sklonost šetnjama pod mjesečinom) kako bih otrčala u prvi mrak. Trčala sam kroz neosvijetljeno dvorište, ruke su mi se tresle, a u ustima sam osjećala okus željeza. Dok sam pokušavala otključati ulazna vrata, sjetila sam se jednog sna kojeg sam se često prisjećala, a u kojem zabijam metalni vršak ključa u oko nekom opasnom liku koji me slijedi, a zatim trčim uz stepenice mračnog haustora ravno u svoj topli mekani krevet. Vrata su se otključala, a ja sam bila sretna i zahvalna što se te noći ipak neću morati boriti protiv svog neprijatelja tupim ključem. Zatvorila sam vrata i lagano se na vršcima prstiju kroz mrak odšuljala u kuhinju, otvorila frižider i napravila si sendvič s kulenom i kajmakom, natočila jogurt u šalicu, sjela ispred televizora i shvatila koliko sam zapravo olako prešla preko svega što mi se te noći dogodilo. Možda zato što nisam dobila šakom u glavu. Cimerica me gledala u šoku dok sam joj prepričavala tu priču, kako te to nije pogodilo, a ja sam se branila i više puta istaknula da jedem kada sam tjeskobna i kako sam se sljedećeg jutra probudila u zagrljaju prazne kutije Toffifeea.

Toliko sam se navikla da se više i ne bojim, prihvaćam nasilje kao prirodno stanje, a u slobodno se vrijeme prežderavam. Imam problema s bijesom, u životu sam razbila dva prozora i jedan televizor, rastrgala jedan indeks i više puta udarila nogom u štok pokraj kreveta.

Suzavac kompanije HMU 4 collab,
Lucija.