Prošli sam tjedan u second handu srela poznanicu s faksa. Subotom ujutro prije kave, priča mi, obavezno pronjuška po najdražim dućanima u potrazi za jedinstvenim, retro komadima. „Jučer sam si kupila savršenu traper jaknu, a danas sam ulovila ovo“ – prstom ponosno pokazuje na svoju bijelu košulju sa zelenim kristalima na ovratniku, a zatim iz vrećice izvadi još i maramu, traper suknju i sunčane naočale kakve su se nosile na rave tulumima u devedesetima. „Više nikada ne bih kupila ništa iz Zare ili H&M-a. Gadi mi se taj fast fashion, pogotovo otkako sam pročitala članak o tome da modna industrija uništava svjetske zalihe pitke vode…“, slušam je kako se samouvjereno razbacuje brojkama i postocima dok se nogom trudim što suptilnije sakriti vrećicu iz Manga koju držim u lijevoj ruci. Ako ništa drugo, tješim se, barem je papirnata. „Moramo na kavu“, moja mi društveno odgovornija poznanica namigne, a zatim se izgubi među košuljama i oštrim mirisom sredstva za dezinfekciju.

Iz trgovine izlazim posramljena i odjednom mi se čini kao da svi prolaznici s neodobravanjem zure u moju papirnatu vrećicu. Od vrućine se skrivam u hladu na terasi jednog hip mjesta u gradu i naručujem ledenu kavu s bademovim mlijekom kako bih iz usta isprala okus srama. Preko puta mene sjedi cura kratke valovite kose u haljini s cvjetnim uzorkom s Asosa koja visi na vješalici i u mom ormaru. Njoj bolje stoji, pomislim i otpijem gutljaj svoje skupe kave, a zatim shvatim kako se papirnata slamka u mojim ustima polako počinje pretvarati u kašu. Ugh. Ponekad mi nedostaju dani kada se na korištenje plastičnih slamki nije gledalo kao na zločin protiv čovječnosti.

Sjećam se kako me mama prije znala sa sobom odvesti kod prijateljice svoje prijateljice na Tupperware prezentaciju na kojoj bi se žene okupile u dnevnom boravku i s oduševljenjem kupovale i taložile plastiku u svojim kuhinjskim ormarićima. Ja bih poslušno sjedila mami pokraj nogu, srkala običnu Colu i slušala sve o novom revolucionarnom pohranjivaču za krumpir. Nitko se tada još nije brinuo oko mikroplastike ni znao što su BPA i BPS, margarin se još uvijek stavljao u kolače, a za mršavljenje se preporučivalo preskakanje večere. Mama je jedne godine prodala toliko plastike da je osvojila putovanje na Krk što smo proslavile sladoledom od vanilije u svojoj najdražoj slastičarnici preko puta zgrade.

Ovo mlijeko ima okus po vaniliji, prolazi mi kroz glavu dok s grčem u želucu tražim onaj članak o tome kako modna industrija uništava naš planet i globalne zalihe pitke vode. S vremena na vrijeme pogledavam u čašu vode na stolu koja se već ugrijala na užarenom svibanjskom suncu i sjetim se kako sam još kao dijete bila jako uznemirena time što svi trošimo toliko puno vode. Ako na svijetu ima šest milijardi ljudi (kako su nas učili u školi početkom 2000-ih) i svatko od tih šest milijardi pusti vodu da curi iz pipe dok pere zube, „nećemo li u jednom trenutku potrošiti svu vodu?“ Danonoćno sam time razbijala svoju glavicu koja je baš negdje u to vrijeme dobila prvu trojku iz matematike i bacila bilježnicu s kockicama u zid pokraj učiteljice. Moj je svijet tada bio poprilično skučen, odrasla sam na rijeci koja je za ljetnih mjeseci znala presušiti toliko da ju je bilo gotovo moguće i prekoračiti.

No, moja je zabrinutost oko vode s prvim plivačkim treninzima prerasla u odbojnost. Odjednom mi se činilo kao da je na svijetu i previše vode, previše djece u sportskim jednodijelnim badićima, previše roditelja koji piju kavu i mašu djeci iz kafića pokraj olimpijskog bazena. Odbojnost je u ranim tinejdžerskim godinama zamijenila nužnost, popiti najmanje osam čaša vode dnevno, zakačiti noge za radijator i raditi trbušnjake, ne jesti ništa poslije sedam sati navečer, a kada su moji nabavili jedan od onih uredskih uređaja sa „skupom, nezagađenom“ vodom, osjećala sam se kao da smo napokon uspjeli u životu. „Možemo kod mene na čašu vode“, s džepovima u rukama predložila sam sljedeći dan frendicama iz ulice, a jedna od njih mi je rekla da ne želi jer joj je mama rekla da je voda iz pipe zdravija od vode u boci. Nemoguće, pomislila sam, pa ova se voda kupuje, svakog nam mjeseca dva stričeka iz kamiona donesu tri, četiri nove boce. Nisam razumjela kako bi netko uopće mogao i pomisliti da je voda iz pipe koja smrdi po riječnoj ribi bolja. Svađale smo se cijelog tog poslijepodneva jer nijedna od nas nije htjela popustiti.

S vremenom su stričeki sve rjeđe dolazili, tata je bio bijesan jer nam je netko od susjeda probušio boce s vodom u podrumu i on je bio uvjeren da zna tko je krivac, a ubrzo nakon toga boce smo počeli puniti na šumskom „izvoru“ kod bake, zbog čega nam se uređaj zaštopao od kamenca. „Ionako je trošio previše novaca“, bio je zaključak nakon kojeg nam je i voda iz pipe ponovno postala dobra.

Petnaest godina poslije priznajem poraz, prijateljičina je mama zaista bila ispred svog vremena – danas se na treninzima u fitness klubu u kvartu s plastičnom bocom osjećam kao s pohabanim noktima u javnom prijevozu. Svi imaju boce od nehrđajućeg čelika koje usput uspijevaju spariti i sa svojim Adidas trenirkama, a ja sam još uvijek zapela u vremenu kada se na treninge dolazilo u poderanim sponzorskim majicama. Žuja je zakon i boca Kale u ruci nisu dobro ostarjeli. Tijekom pandemije sam prvi put u životu kupila trenirku za po kući i za do trgovine te napokon shvatila zašto neki ljudi cijene udobnost više od estetike. Kod mene je doma estetika uvijek bila ispred svega drugoga, tata je spustio već niske stropove samo kako bi nam stan izgledao što urbanije, a svaki put kada bih se požalila na neki tragičan događaj iz svog djetinjstva, rekao bi mi da pričam gluposti jer sam kao mala uvijek od glave do pete bila u Benettonu.

Nakon što su mi se roditelji rastali, mama me nastavila svakog vikenda potkupljivati novim haljinama i majicama. Tada je još uvijek u modi bilo „izraziti se odjećom“ pa sam zato dio svog identiteta izgradila na ljubavi prema šarenim topovima, boho maramama i nepraktičnim torbama. Kada sam shvatila da imam problem, bilo je prekasno, soba mi se već pretvorila u odlagalište tekstilnog otpada. Pokušala sam se izliječiti uz pomoć Marie Kondo, psihoterapije i prelaska na vegetarijanstvo, ali koliko god zapisivala pozitivne afirmacije u svoju lijepu bilježnicu i kupovala bijele pamučne košulje u second handu, i dalje sam sa slinom u ustima gledala u reklame za novu slip haljinu.

Još uvijek je stignem vratiti, papirnata vrećica koja sjedi pokraj mene na stolcu zatreperi na povjetarcu, a ja osjetim kako mi se kap znoja kotrlja niz leđa. Plastika ne funkcionira dobro na visokim temperaturama. I moja se mama, kao i mnogi drugi, s godinama pokajala zbog zločina iz mladosti, Tupperware je zamijenila staklenim posudama, tjesteninu tjesteninom bez glutena, ali plastika se samo premjestila u novo stanište, migrirala iz naših kuhinjskih ormarića na naše vješalice. I ne samo to, postala je i sastavni dio naših bića – svaki put kada pojedemo sushi, postajemo sve plastičniji i plastičniji. Čini se da je Katy Perry Nostradamus 21. stoljeća jer se danas svi osjećamo poput plastične vrećice. To jest, svi jesmo jedna velika plastična vrećica koja pokušava preživjeti u svijetu prepunom kontradikcija.

Naravno, nitko ne kaže da ne bismo trebali preuzeti dio odgovornosti. Ponekad imam osjećaj da je jedini način na koji se mogu osloboditi svoje žudnje za novom odjećom još jedna pandemija. U prošloj sam već nabavila trenirku i prestala kupovati stvari koje nikada neću nositi. Ali smeta mi to što me društvo optužuje da sam licemjerka ako se na biciklu vozim u trapezicama iz H&M-a jer „podržavam multimilijardersku industriju koja radnicima isplaćuje šaku riže dnevno“, a kada Kate Middleton obuče haljinu iz Zare, onda svi pišu o tome kako je ona prizemna, „one of us“, djevojka iz susjedstva. I ne samo to, ove sam zime štedjela kako bih si kupila jedne veganske, super društveno održive i eco-friendly Alohas čizme koje su mi se raspale nakon dva nošenja. WTF. Kako bi rekla moja mama, pa nismo Rockefelleri. A neću ni početi pisati o tome koliko su cijene rabljene odjeće u posljednje vrijeme skočile – kažu da se to zove gentrifikacija second handa i da kupce tjera natrag u ralje fast fashiona.

Jedini način na koji se možemo izbaviti iz tog začaranog kruga pakla jest da prst napokon uperimo u pravog krivca – u sustav koji nije stao na stranu okoliša i ljudskog zdravlja nego na stranu profita, u eru superjunaka koja nas uči da su pojedinci ti koji spašavaju svijet i da je pametnije da Batman svoj novac uloži u novi Batmobile nego u izgradnju dječje bolnice. Naravno, bilo bi dobro i da prestanemo gomilati toliko nepotrebne odjeće – kao što sam već jednom rekla, vrlo je vjerojatno da nam ne trebaju nove (retro) čizme nego samo malo ljubavi. A kako to učiniti? Nemam pojma. Ja sam samo nezaposlena spisateljica koja još uvijek nije vratila onu krpu iz Manga. Ali ok, rok za povrat je ionako 30 dana.

S ljubavlju,

Lucija

DISCLAMER: Prošlo je već 430 dana otkako sam napisala i objavila zadnji post na blogu. Ironično, u njemu sam pisala o smrti. Ubrzo nakon tog posta, i moja je blogerska karijera izdahnula jer sam se pokušala ostvariti na nekim drugim područjima. Spoiler alert: nisam uspjela u svome naumu i poslije dvije godine (ne)uspješne prilagodbe poslu od osam do četiri, shvatila sam da je vrijeme da se vratim svojim korijenima.

---

„Ja se više ne sjećam svog života“, požalila sam se nedavno svojoj psihoterapeutkinji i instinktivno posegnula za maramicom na stolu u njezinom uredu. Bila je srijeda, vani je padala kiša, a jedna od onih aplikacija za hodanje tog mi je jutra čestitala na 10,773 koraka koja sam, navodno, napravila u ponedjeljak. Zurila sam zbunjeno u zlatnu medalju na ekranu i pokušavala se sjetiti što sam uopće radila prije dva dana. Dva dana. S obzirom na to da još uvijek pamtim datume rođenja svih ljudi s kojima sam išla u osnovnu školu (M.M. 1.4, M.Š. 16.2) te gotovo svaki obrok koji sam ikada pojela, moja je prva (i apsolutno primjerena) reakcija bila zabrinuti se za svoje (psihičko) zdravlje. Počelo je, pomislila sam, a nakon što sam čitavo prijepodne provela na Googleu u potrazi za odgovorima, laptop sam zaklopila uvjerena u to da ili imam tumor ili sam depresivna. Od tada pa nadalje počela sam kompulzivno čuvati sve račune i spremati ih u ladicu (pokraj ladice s vrećicama, naravno), instalirala sam si My Fitness Pal i Goodreads, iskopala smart watch koji sam dobila za Božić iz ormara i ubrzo samu sebe uhvatila kako na kuhinjskoj vagi važem četiri jagode, 80 grama, 26 kalorija, i pretvaram se u osobu koja bilježi baš svaki svoj korak, i to doslovno.

Psihoterapeutkinji sam prešutjela onaj dio o skupljanju računa i brojanju kalorija jer mi je, baš kao svakom pravom people pleaseru, iznimno važno da ta žena koju plaćam da mi pomogne pobijediti strahove i tjeskobu ima dobro mišljenje o meni. Nisam htjela da pomisli da sam ja neka luđakinja. I tako mi je ona, dok sam trgala maramicu u ruci, svojim blagim glasom objasnila kako je to vjerojatno jedan od prvih znakova sagorijevanja. Say no more, pomislila sam u sebi, i sljedeći tjedan dala otkaz.

Moglo bi se reći da me nije bilo teško nagovoriti.

Svjesno sam odlučila kako je vjerojatno bolje biti deložiran (dragi stanodavci, ako ovo čitate, ne brinite, još uvijek redovito plaćam račune) nego nepovratno izgubiti informacije o svom životu. Pa čak i ako se taj život u posljednje vrijeme svodi na skidanje mačjih dlaka sa svih površina u stanu, slušanje podcasta o lovcima na naciste i potragu za savršenim receptom za veganski bolonjez (kada smo kod toga, ovaj je poprilično dobar). Ušteđevina koju sam namjeravala iskoristiti za neko prekooceansko putovanje bit će mi dovoljna dok ne odlučim što želim sa svojim životom, kalkulirala sam u sebi, a kada si nezaposlen, tada si ionako svaki dan na godišnjem, zar ne? (Zar ne???)

I tako sam sada u onoj životnoj fazi kao kada Erin Brockovich završi u prometnoj nesreći i slomi ruku (ili nogu? Vrat?) i onda nekoliko minuta gledamo njezin bijedni, nezaposleni život s troje male djece, jednim paketom Mac&Cheesa u kuhinjskom ormariću i žoharom u sudoperu, čujemo dugokosog susjeda kako nabrijava svoj bijesni motor u dvorištu, ali znamo da će nakon toga stvari krenuti ili nabolje ili nagore jer smo tek na trinaestoj minuti filma. Dakle, možda na kraju i ostanem bez stana, ne ostvarim se, ne izraste mi bujno poprsje kao Juliji Roberts i zaista završim kod mame ili tate na kauču, ali možda mi bude i bolje. Možda je ovo onaj trenutak u mom životu nakon kojeg ću završiti s milijun dolara na računu i zasjati, spasiti cijeli grad od trovanja kemikalijama, dobiti Pulitzera, Eurojackpot, pronaći se. A možda se ništa ne promijeni i na novom me poslu opet upozore na to da mi cipele preglasno škripe, i odjednom se vrati moj stari strah od hodanja (uredom). Škrip, škrip, škrip, ali barem ću moći reći da sam pokušala.

Priznajem, spoznaja o tome da sam sada prestara čak i za Leonarda DiCaprija, a ni dalje nisam sigurna što točno želim raditi, ponekad je mrvicu obeshrabrujuća. Moja je mama s 28 već imala prožvakane bradavice i zbog mene razvila ovisnost o Dobro jutro, Hrvatska (mama, oprosti), a ja i dalje muteam fotke s djecom na društvenim mrežama jer „nisam zainteresirana za taj tip sadržaja“. I to je u redu, ali nedavno sam završila na piću s ljudima iz srednje i samo su dvije osobe u cijeloj ekipi bile zaposlene. Nitko nema djecu, nitko nije stay at home dad/mom, nitko ne planira zaruke, nitko ne kupuje stan, jedna osoba vozi tatin auto, a dvije i dalje žive s roditeljima. Hm, s jedne se strane divim našem otporu prema reprodukciji života naših predaka, ali si ne mogu pomoći, a da se ne zapitam – kako je to uopće moguće? U potrazi za odgovorima posegnula sam za starim, školskim leksikonima, ali ondje sam, osim za kolektivnu opčinjenost Vesnom Pisarović, saznala samo to da smo tada uglavnom svi htjeli biti pjevačica (?) i učiteljica. Uključujući i mene. Dakle, sve moje vjerovanje u svoj dječji genij u tom se trenutku rasplinulo, ali pohvaljujem svoju dosljednost jer mi je pizza, i dvadeset godina poslije, najdraže jelo.

Dakle, osim ako svi potajno radimo na svojoj glazbenoj karijeri, što je malo vjerojatno, ali nije nemoguće, tada bez pretjerivanja mogu reći kako je naša generacija jedna od prvih koje su shvatile da „imati siguran posao“ nije najveće životno postignuće. Zaostaci odrastanja u kulturi koja nas je uvjerila da je temelj neovisnosti i sreće u životu imati svoj stan, auto parkiran u garaži i posao koji, čak i ako ne volimo, ne smijemo odbaciti jer je snaga karaktera ono što razlikuje odrasle ljude od djece, očituju se uglavnom prije spavanja i to kao osjećaj da nešto s nama nije u redu, da smo izgubili u igri u kojoj netko cijelo vrijeme vara. A napravili smo sve onako kako su nam rekli – učili smo u školi, poslije srednje smo upisali fakultet, završili smo ga, radili smo studentske poslove, na sezoni, u kafićima, volontirali smo u agencijama, a većina poslodavaca od nas i nakon sedamnaest godina školovanja očekuje da radimo za četiri kune. Ako stisnemo zube sada i odradimo te neplaćene prekovremene, odgovorimo na onaj mail u subotu navečer, možda ćemo jednoga dana napredovati i dobiti priliku za stambeni kredit koji ćemo sljedećih pedeset godina otplaćivati u strahu da ćemo dobiti otkaz na poslu koji ionako ne volimo. I da, vjerojatno ćemo se i udati/oženiti, i to možda za nekoga koga ni ne volimo, ali to nije važno jer svi znaju da je puno lakše otplaćivati kredit kada si u braku.

Ja se zaista nadam da postoji neki drugi način da se živi.

Kada smo kod toga, upravo me nazvala baka da me pita tražim li novi posao, a ja ne znam kako da joj kažem da se više od siromaštva bojim da ću završiti na jednom od onih mjesta na kojem će mi kolege biti „poput druge obitelji“. Ljudi, dođite kod mene doma na nedjeljni ručak pa ćete vidjeti zašto mi je i jedna previše.

I evo, napravila sam puni krug od entuzijazma i vjere u budućnost pa sve do razočaranja, i ponovno pišem blog jer mi još uvijek nije ponestalo motivacije i ideje za plakanja. Okolnosti su drugačije, malo sam starija, ali kao što ste već mogli zaključiti, i nimalo zrelija. Jedino što se zaista promijenilo u mom životu je doručak, sa zobene sam kaše prešla na zobene pahuljice s jogurtom i bananama. A ako sam prije plakala zbog svog ljubavnog života, sada ću koju suzu vjerojatno pustiti i zbog toga što me društvo i mediji polako počinju uvjeravati da je vrijeme za botox.

No, najbolji dokaz moje mladosti, osim činjenice da pišem blog i da sam si nedavno kupila Starke, bezuvjetno je vjerovanje u to da ću jednoga dana zaista i živjeti u skladu sa svojim unutarnjim vrijednostima. A iako volim lijepe i šarene stvari, u posljednje sam vrijeme shvatila da mi je od novca ipak važnije raditi nešto što me ispunjava i motivira. Plaćanje računa je ionako precijenjeno (pogotovo ako živiš s roditeljima…).

Uostalom, čak i da Erin Brockovich nikada nije postala Erin Brockovich, uvijek se mogla pohvaliti time da je jednom bila misica. Ja možda nemam krunu, ali zato imam članak u Jutarnjem listu (LOL).

Srdačno,

Lucija