Najlipši osmih

Svi imamo neku bolesnu fiksaciju na određene dijelove tijela. Sjećam se kada sam sa šesnaest godina upoznala Velikog D.-a (htjela sam mu promijeniti inicijal, ali bilo je jače od mene) preko interneta. Nije on bio onaj tip kripera koji se smuca po net.hr chatu ili scrolla kroz fotografije obnaženih spolnih organa na Smokvici, ne, on je bio onaj tip kripera koji ti upadne s nekim pomno smišljenim duhovitim pitanjem u DM, a nema sebe na profilu, nego nekog NBA košarkaša koji zakucava ili nekog superpametnog i/ili ciničnog lika iz serije. Nisam imala pojma tko je on, ali njegovo mi je ime zvučalo poznato pa sam napravila ono što mi se činilo najlogičnijim – nastavila sam se dopisivati s njim i usput smo dogovorili (blind) date. Budući da nisam znala kako on točno izgleda jer nije imao sebe na profilnoj slici, a sve se to odvijalo u eri prije Instagrama, odlučila sam doći na mjesto susreta nekoliko minuta ranije tako da on mora prići meni, a ne ja njemu.

Veliki D. pojavio se sa svoja dva cinična metra, vidjelo se da mu je najdraži lik iz serije Doktor House jer je cijelo vrijeme dok smo hodali ulicom iz prednjeg džepa svog šuškavca vadio bučine sjemenke, hrskao ih svojim malim zubima i bacao ljuske po putu. Bila sam impresionirana – ja sam isto obožavala bučine sjemenke, tata je uvijek mrvio koštice po tepihu u dnevnom boravku ispred televizora! Cijela je večer prošla iznenađujuće dobro, kupili smo Fantu na benzinskoj, nekoliko je puta promućkali smijući se, a zatim me autom odvezao do doma. Parkirali smo se ispred moje zgrade, s retrovizora nije visjela krunica i nije nam ponestajalo tema za razgovor. Čavrljali smo uz cinične zvuke Boba Dylana, sviđao mi se njegov šuškavac i ta neka prirođena arogantnost, sve je išlo glatko dok nisam primijetila da mu nedostaje jedan zub. Petica ili šestica, nikada nisam bila dobra u brojanju. Bilo mi je neugodno pitati zašto, pomislila sam da mu je to možda od sportskih aktivnosti jer tako visoki talenti poput njega gotovo uvijek završe na golu, ali nisam bila sigurna. Nisam mogla prestati razmišljati o tom zubu, smješkala sam se i smješkala, ali duboko u sebi počela sam osjećati neobjašnjivi zazor prema cijeloj toj situaciji – bilo me strah trenutka kada ćemo se poljubiti, željela sam to, ali nisam željela jezikom dotaknuti njegovu rupu. Pogledao me svojim tirkiznim očima, nasmiješio se, a zašto?, a zatim me poljubio. I bilo je dobro, jezik mi nije upao u njegovu rupu, ali i dalje nisam mogla izbaciti taj zub iz svoje glave.

Nekoliko sam se puta u životu porezala na oštrinu lijepog bijelog zuba. Jednom sam se zaljubila u frčkavog bubnjara koji je izgledao kao odbjegli balkanski bratić Jonas Brothersa. Bio je divan, imao je ogromnu obitelj, puno braće i sestara, svi sa punim ustima sjajnih zubi izgledali su kao savršena obitelj s naslovnice udžbenika za vjeronauk, što su zapravo i bili: uvijek u prvom redu na nedjeljnoj misi, plisirana suknja, hvaljen Isus i Marija. Tih mjesec dana koliko smo bili skupa prošlo je u nekoj nadrealnoj izmaglici, možda zato što sam bila toliko blizu boga, a možda i zato što je moj frčkavi bubnjar imao najljepši osmijeh na svijetu i njegovi su me zubi neprestano zasljepljivali. Živjela sam u sljepoći, potpuno izvan svijeta oko sebe, sve dok me nije ostavio zato što sam rekla da ne vjerujem u brak. Imala sam petnaest godina i bila sam zahvalna što mi se bog smilovao barem na mjesec dana i dao mi priliku da dotaknem pravog anđela.

I ja sam nekoć imala najlipši osmih, tako mi je barem rekao Robi s mora, sve dok ga nisam ostavila zbog Stipe koji je imao bolji zagriz. Sorry Robi.

Veliki D. nije bio ni prvi ni zadnji kojem sam gledala u zube – nisam mogla tako lako prijeći preko lošeg zuba, uvijek bi se taj jedan zub u mojoj glavi pretvorio u problem divovskih razmjera: od zuba sam radila ralje koje bi me zatim proganjale u snovima. Što ako ih ne pere redovito? Što ako nikad nije bio kod zubara? Koliko često mijenja četkicu? U životu sam se stvarno nagledala svakakvih zubi – ravnih i neravnih, s crnim i bijelim plombama, okrhnutih i s oštećenim caklinama. Sve do osamnaeste godine zurila sam u svoje vampirske očnjake, možda sam trebala postati gotičarka, možda bi mi tako bilo lakše, ali ja sam odabrala put redovitih odlazaka k ortodontima koji su me neprestano odbijali i govorili mi da su moji problemi samo kozmetičke naravi. SAMO KOZMETIČKE NARAVI. Nije bilo fer, nisam imala dovoljno sjebane zube da više ne budu sjebani, najvažnije je zdravlje, bila sam osuđena na život udobnosti prije estetike, na život sportske elegancije. Nakon nekoliko godina skrivanja iza ispucalih usana, prepoznali su onaj “help me” pogled u mojim osamnaestogodišnjim očima i stavili mi aparatić.

Rekli su mi da ću ga nositi manje od godinu dana. Nosila sam ga dvije i pol godine. Ne znam zašto ortodonti lažu oko takvih stvari? Još je gore živjeti u svijetu boli i izigranog povjerenja. To je isto kao kada prekidaš s nekim pa im ne kažeš istinu nego ublažiš stvari i kažeš da problem nije uopće u tome što si već našla nekog drugog ili što provode neobično puno vremena sa svojom mamom. Moj mi je ortodont redovito lagao u facu, na kraju smo došli do toga da sam bila na drugoj godini faksa sa žicom u ustima, nekih pet-šest kila viška od jeftine Dorine s lješnjacima i dvolitre Löwenbräua, lošom kratkom frizurom i ružnim zelenim košuljama. Nije ni čudno što sam tih godina donosila neke stvarno loše ljubavne odluke. Sjećam se da sam na kraju ipak dobila blaženi termin – 31. prosinca u osam ujutro, na Staru godinu, trebao je to biti najbolji novogodišnji poklon ikada: novi zubi, novi život. Noć prije nisam sklopila ni oka od uzbuđenja.

Ujutro sam se probudila sretna poput Pepeljuge prije bala, nedostajale su mi samo ptičice u kosi. Prala sam zube nekih petnaest minuta, za svaki slučaj, ribala sam i ribala dok je moja osam godina mlađa sestra spavala u sobi pokraj, a tata već bio na poslu. Bila sam spremna, počešljana i u kaputu kada mi je ključ puknuo u bravi. Moj san o novim zubima i novom životu bio je toliko blizu, a toliko daleko – između nas sada su stajala samo ulazna vrata stana i ostaci nekoć sjajnog mjedenog ključa. Sestra me gledala kako udaram po vratima i plačem, zvala sam tatu koji je tada radio dvadesetak kilometara dalje i rekla mu da mora odmah doći, “ključ je ostao u bravi, sve je uništeno!” Glas mi je pukao, zvala sam ortodonta i uplakana mu rekla da ću kasniti jer imam tehničkih problema, medicinska sestra u bijelim klompama promrmljala je nešto kao “mm ok”, a ja sam briznula u plač i prije nego što sam poklopila slušalicu. Tata se pojavio za manje od pola sata, odmah nakon mog poziva uskočio je u auto i pobjegao s posla u oblaku dima tako da može nogom razvaliti vrata da njegova najstarija kći napokon može imati lijepe zube. Tata je došao – bez riječi razvalio nogom vrata i spasio mi život. Odjurila sam na hladnoću s kaputom u ruci i utrčala u ordinaciju, sva crvena u licu i zadihana rekla sam im da sam trebala doći još u osam, a oni su svi samo kimnuli glavom i rekli mi da malo pričekam. Za sat vremena sam izašla iz ordinacije s novim osmijehom, a vrata nikada nismo popravili tako da nas zauvijek mogu podsjećati na tatin čin velikodušnosti. Thank you, daddy.

Iako je Velikom D.-u falio jedan zub, svejedno smo bili skupa. S vremenom sam shvatila da to nije jedina stvar koja mu fali, ali tada još nisam nosila aparatić i morala sam živjeti s vampirskim očnjacima pa nisam imala previše izbora. Svatko ima fiksaciju na neki dio tijela – ja sam voljela zube, Veliki D. je volio noge. Godinu dana nakon što smo prohodali saznala sam da slini po odbojkaškim nogama jedne slatke visoke plavuše i da skupa ručaju na njezinu balkonu. Ostavila sam ga preko poruke, ali nije mi bilo žao jer ionako nije bio ni blizu najljepšeg osmijeha.

Cheese,

Lucija