Svi su prvi poljupci važni osim prvog poljupca

Prvi put sam se poljubila s trinaest godina na petak trinaesti. Bilo je jezivo. Sjećam se da sam ga pratila do doma, vjetar je raznosio ulicom lišće i plastične vrećice, a mi smo se držali za ruke. Plavi pramenovi, svijetle traperice i bijela majica, smiješio mi se svojim tankim rijetkim brčićima, nosio je aparatić i svejedno bio jedan od najpopularnijih dečki u školi. Bio je stariji brat od moje prijateljice, dolazio je u školu u nogometnim dresovima, jednom je stavio svoj kažiprst na moje bedro i ja više nikada nisam izbacila taj kažiprst iz glave, eruptirala sam neke duboke osjećaje srama i ugode tamo pokraj stare garaže iza zgrade u trapericama i Nike-japankama. Nekoliko tjedana poslije držali smo se za ruke i šetali kroz lišće, u zraku su se miješale svježina jeseni i toplina ljeta, stali smo ispod velike tužne vrbe, nisam se ni snašla, a on je već bio tu, toliko blizu da sam mogla osjetiti slatkoću zelene Orbit-žvake u njegovu dahu. Približio mi se i gurnuo svoj hrapavi jezik u moja usta. Osjetila sam svaku poru, njegov je jezik bio kao neko hrapavo i mlitavo biće zarobljeno u plićaku mog grla, koprcao se i koprcao, a ja nisam mogla vjerovati da je to trenutak na koji sam čekala čitav život. Shvatila sam da te časopisi i filmovi ne mogu pripremiti na pravi život. Ako je meni bilo toliko užasno, pomislila sam, mogu si samo misliti kako je bilo njemu, najpopularnijem dečku u školi. Još uvijek u šoku, čekala sam da odleprša doma, a zatim sam se okrenula i hraknula u prvo grmlje.

Ne ponosim se baš tom epizodom.

Pljuvala sam cijelim putem do doma. Babe na štakama i tate s vrećicama iz trgovine gledali su u razmaženo i neodgojeno derište koje je širilo svoje klice po parkovima i gnjilom jesenjem lišću. Došla sam do doma i odlučila se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, u tome sam bila dobra, ali bilo je već prekasno – vidjeli su me njegovi frendovi s kvarta. Predvečer sam dobila prijeteći SMS u kojem je pisalo da zna što sam radila tog poslijepodneva i ja nisam znala što da drugo napravim osim da se bacim na pisanje ljubavnog pisma u kojem sam ga molila za oprost. Poprskala sam pismo maminom toaletnom vodicom i zapalila rubove upaljačem da izgleda što ozbiljnije, nije bilo prostora za šalu ni za pogrešne poteze, a zatim sam u kuvertu nadrobila i malo poljskog cvijeća koje mi je poklonio na našem prvom spoju, čisto da zna da ga još uvijek nisam bacila. Možda mu je jezik imao teksturu mrtve mlake ribe i možda smo hodali tek dva tjedna od kojih sam ja većinu vremena provela skrivajući se od njega u školskom WC-u, ali jednostavno nisam željela biti ostavljena. I sama pomisao na prekid bila je bolna. Skupila sam hrabrost i pružila mu pismo, sakrila sam se iza stupa dok je čitao i čekala na toplom listopadskom suncu da mi oprosti. Zagrlili smo se, a on mi je ponjušio dugu kuštravu kosu koju tada još nisam ni češljala ni sušila difuzorom, a koja je, ako je vjerovati starijim curama s odbojke, smrdila po pohanim oslićima.

Šokirala sam se kada sam prvi put saznala da nam čin ljubljenja kao vrsti nije prirođen nego je samo nešto što smo naučili s vremenom. S vremenom smo naučili spajati se organima kojima oblikujemo riječi i usitnjavamo hranu te smo taj čudesan obrazac ponašanja povezali s ljubavlju. Ponekad sam se tijekom ljubljenja znala odvojiti od vlastitog tijela i sagledati taj čin iz sasvim druge perspektive – vidjela bih tada samo dva bića koja se dodiruju jezicima i u tome pronalaze užitak. Smiješno je to, koliko se predstavljamo racionalnima i važnima, a zapravo cijeli život potajno sanjamo o tome da rujemo jezikom po tuđim dubinama.

Poslije sam shvatila da mnogima u mome životu ne bi pomogla ni sva ljubavna pisma ovog svijeta da isprave štetu koju su počinili onog trena kada su bezosjećajno gurnuli svoju jezičinu u moja usta. Moja je prijateljica jednom upoznala predivnog studenta medicine koji se zadivljeno promatrao u blještavim površinama diskokluba dok su plesali. Sjajili su se podovi, čaše i njegovi lijepi bijeli zubi, a od svih koji su ga gutali pogledom te večeri, Stefan je progutao baš nju. Doslovno. Sljedećeg se jutra probudila s izrazom gađenja na licu i izbrisala njegov broj iz imenika. Osjećala se “kao da joj je gušter stavio jezik u usta”. A bio je tako lijep.

Neke su stvari jednostavno neoprostive.

Jedna moja druga prijateljica upoznala je nedavno nekoga tko je trebao biti ljubav njezina života, rekla je da su se razumjeli na nekoj drugoj, dubljoj razini. Proveli su večer u ugodnom razgovoru uz butelju skupog crnog vina, on je bio odvjetnik, proputovao je pola svijeta, oboje su pričali talijanski, ona je njemu pokazala fotografije svoje mačke, on je njoj ispričao svoju traumu iz djetinjstva i pokazao joj svoje tetovaže, a zatim su plesali uz šansone sve do zore u jednom parku s fontanom. Ubrzo je krenula padati i ona nježna ljetna kišica pa su sneno sklopili oči i približili se jedno drugome – ona se privila uz njega, pogledala ga svojim prodornim zelenim očima i strastveno poljubila. Kopala je i kopala, sumnjičavo otvorivši lijevo oko samo da provjeri je li on još uvijek tamo, tražila je uzaludno vrh njegovog jezika koji je on tako škrto čuvao samo za sebe. “Ispostavilo se da se on jednostavno ne ljubi jezikom”, tužno je otpila gutljaj stolnog bijelog iz staklene boce sljedećeg dana, “a bila sam uvjerena da je to to“. Možda je umjesto talijanskog trebao učiti francuski, jezik ljubavi.

Stvari ponekad idu i u suprotnome smjeru. Sve tri smo u svojoj mladosti jedne školske godine pale pod čari najmekših i najsočnijih usana što smo ih dotada imale priliku okusiti. Zvale smo ga Angel Lips. Bio je niži, propušio je u trećem razredu osnovne, a do šestog je razreda šalabahtere već spremao u svoju gustu smeđu bradu. Nitko nije znao koliko on zapravo ima godina ni čime se točno bavi, a sa svojim je prijateljima u maskirnim hlačama sanjao o tome da si jednog dana golim rukama sagradi kuću na Plitvicama. Ništa od svega toga nije bilo važno, kada je pričao, njegove su anđeoske usne govorile umjesto njega. Kada odrastaš u maloj sredini znaš koliko je teško pronaći nešto dobro i vrijedno pa kada to i pronađeš, rado to podijeliš s prijateljicama. Angel Lips je bio naš anđeo, ali samo na nekoliko tjedana jer smo ubrzo shvatile da možda jednog dana ipak ne bismo željele graditi kuću na Plitvicama svojim golim rukama te da možda, ali samo možda, nije baš sve u ljubljenju.

Ali puno toga nažalost jest.

Svi su prvi poljupci važni osim prvog poljupca, taj se možda ne zaboravlja, ali se i ne broji. Trebalo mi je mjesec dana da se oporavim od onog stravičnog petka trinaestog – jednog sam se jutra probudila i odlučila da sam spremna. Morala sam biti spremna, hodali smo već mjesec dana, najpopularniji dečko u školi i ja, sedmašica kojoj je kosa navodno smrdila po pohanoj ribi. Jednog sam ga dana nakon škole pogledala ravno u oči i rekla: “Nauči me”. Primio me za ruku i odveo kod sebe doma. Sjeli smo za njegov kuhinjski stol, skinula sam svoju smeđu jaknu i čizme do koljena odložila pokraj ostalih cipela u hodniku, napravio mi je čaj od kamilice i stavio dvije žličice meda u šalicu, a zatim je pročistio grlo i počeo pričati. Pričao je i pričao, a ja sam pozorno slušala upute i zapisivala ih u bilježnicu u svojoj glavi. Vjerovala sam mu jer je bio najpopularniji dečko u školi koji je prije mene hodao samo sa starijim curama i sve je to uspio postići s metalnom žicom na zubima.

1. Zatvori oči.

2. Približi se.

3. Lagano nagni glavu na jednu stranu.

3. Nježno prisloni svoje poluotvorene usne uz njegove/njezine usne i lagano ih rastvori.

4. Dodaj malo jezika, ali pazi – nemoj ga isplaziti ni previše ni premalo.

5. Nježno uravnoteži otvaranje i zatvaranje usana s blagim kruženjem jezika.

6. Pokušaj disati kroz nos.

Sudarali smo se nosevima i zubima, zapinjala sam za njegov aparatić i na trenutke zaboravljala disati, borili smo se, stavljali ruke jedan na drugoga sve dok vani nije pao mrak. Zadržavala sam dah, gušila se, gnjurila i hrvala s porivom da otvorim oči, samo bih ponekad provirila na jedno oko da se uvjerim da i on isto žmiri. Nisam znala što da radim s rukama, na koju stranu da nagnem glavu, bilo je teško i kaotično, čaj od kamilice se ohladio, ali se na kraju sve isplatilo – naučio me. Tog mi je dana prenio znanje koje će se poslije u životu pokazati i blagoslovom i prokletstvom, moć kojom ću zavaravati protivnike i pretvarati požudu u ljubav.

Ljubljenje je važno, vjerujte mi.

Ovo je za mog senseija za poljupce,

Vječno zahvalna,

Lucija