Još kao tinejdžericu, prije nekih deset godina, mama me odlučila povesti sa sobom na opuštajući vikend-seminar o meditaciji i tehnikama disanja na otoku Krku. Probudile smo se rano, spakirale dva para sandali, kremu za sunčanje, badić, nekoliko prozračnih ljetnih haljina i trenirku, popile smo ranojutarnji cappuccino na benzinskoj pa se s ostalim entuzijastima ukrcale u smrdljivi autobus. Nisam znala što me čeka, svijet meditacije i pozitivnih misli tada je još uvijek bio rezerviran samo za luđake u lanenim košuljama, ali vikend uz more i švedski stol definitivno nisu zvučali loše. Iskrcali su nas ispred predivnog bijelog hotela i dali nam ceduljicu na kojoj je bio krasopisom ispisan broj naše sobe. Jednokrevetna, naravno, jer sam oduvijek voljela spavati s mamom u krevetu. Izabrala sam stranu pokraj prozora, izvadila sunčane naočale i svezala kosu u rep, spremna naučiti ponešto o produhovljenosti. Prvi je seminar bio posvećen meditaciji; smjestila sam se na ružičastoj prostirci, prekrižila noge, duboko udahnula i izdahnula, čvrsto držeći oči zatvorenima dok nas je glas simpatičnog muškarca u tridesetima vodio kroz seansu i snimku cvrkuta ptičica i šuma valova. Dok je on sjedio s nama, jednako prekriženih nogu i usredotočenih misli, nisam si mogla pomoći a da ne zamislim sredstva za čišćenje zahoda s aromom limuna: takvog su mirisa u mojoj glavi zvukovi tropske šume koje nam Youtube predlaže kao ultimativno rješenje protiv stresa i nesanice. Osim o žutim osvježivačima za WC-školjku i Domestosu razmišljala sam i o ženama što su me okruživale – mirisale su na šampon od vanilije i eterično ulje pačulija, čula sam ih kako dišu i nervozno se migolje u svom turskom sjedu. Žele li i one otvoriti oči? Cijelo sam se vrijeme borila sa sobom, iz nutrine su izlazile mračne i teške misli, nasumični fragmenti mojih najneugodnijih uspomena. Sjetila sam se kada mi je dečko koji mi se sviđao držao kosu dok sam pijana povraćala u parku, kada nisam znala skratiti razlomak na satu kemije pred ostatkom razreda, sjetila sam se i kada sam s tri godine otišla u trgovinu po zimsku salamu u haljinici bez gaća iako to uopće nije ni bila moja uspomena nego samo priča koju mi je mama jednom ispričala, vidjela sam i tatu kako plače, svog bivšeg dečka kako stavlja šlag na svoje spolovilo… Vidjela sam svoj život izvitoperen meditacijom kao tijelo pod svjetlom u svlačionicama. Morala sam otvoriti oči, prošlost je odzvanjala u mojoj glavi, osjećala sam težinu svojih ruku i činilo mi se kao da sjedimo tamo na tim udobnim prostirkama već satima. Prvo sam proškiljila na jedno oko, ispipala teritorij: svi su izgledali smireno, čisti zen. Bila sam sigurna sve dok su se svi ostali pridržavali uputa: otvorila sam oba oka i razgledala oko sebe, prošlo je samo petnaest minuta.
Nakon završetka seanse simpatični guru u zelenoj polo majici pitao nas je kako nam je bilo. Dignula sam ruku i priznala da sam se cijelo vrijeme borila s porivom da otvorim oči, a on se nasmijao i rekao da je to sasvim normalno, dapače, to je snažan znak da meditacija djeluje.
Imalo je smisla. Ostatak vikenda provela sam na šljunčanoj plaži iza hotela, odmarala sam se od iscrpljujućeg meditativnog iskustva s časopisom u ruci. Jela sam mango i sladoled od lješnjaka, izgorila sam po leđima pa sam propustila sat ajurvedske kuhinje i jutarnju jogu, popodne sam bila na masaži lica, a navečer sam s mamom otišla na seansu gongom koju je vodio stariji par Indijaca. Žena je imala dugu sijedu kosu, gotovo do koljena, bila je sitna i crvena u licu, a muškarac je nosio šarene končane narukvice i kosu svezanu u punđu. Na ulasku u dvoranu svatko je trebao iz visoke drvene posude izvući jedan papirić s porukom koju smijemo pročitati tek nakon seanse, porukom koja bi nam trebala pomoći da odgovorimo na sva pitanja i raspetljamo zamršenosti što će nam se tijekom meditacije pojavljivati u glavi. Posjedali smo po podu, ja sam se ispružila preko parketa i zatvorila oči. Počeli su svirati, navodno gong stvara vibracije kojima se potiče obnova i rast stanica u našem tijelu, a iako sam izvorno bila skeptična, ubrzo sam se prepustila zvuku bubnjeva koji je strujao mojim tkivom i postrojavao moje misli u uzorke narančastih i zelenih boja. Vibracije su na mene djelovale mnogo intenzivnije od CD-a sa snimljenim zvukovima prašume i oceanskih valova; prepustila sam se glazbi i skoro zaspala. Nisam razmišljala ni o čemu. Ubrzo su se s udarcima bubnja počeli isprepletati i izdisaji pozaspalih sredovječnih žena u pamučnim majicama s koraljnim naušnicama. Ne sjećam se što je pisalo na mom papiriću, a žena duge sijede kose rekla nam je da je u redu i ako smo usnuli, sve je dobar znak, naša tijela drugačije reagiraju na vibracije i na meditaciju, svaka reakcija je dobra reakcija.
Ubrzo sam zaboravila i na poruku i na ženu s dugom sijedom kosom, vratila sam se doma na usaftani asfalt i u svoja četiri zida. Nisam nastavila meditirati, sljedbenici Hare Krišne nikada me nisu privukli jer, između ostalog, narančasta nikada nije bila moja boja. Jela sam meso i gluten, pušila sam cigarete i pila kavu s mlijekom. Na prvoj godini faksa cimerica mi je pružila džoint i ja sam odjednom sjedila na kauču u dnevnom boravku i u osvjetljenom globusu na polici pokraj televizora vidjela kako se zelena i plava boja međusobno prelijevaju i upadaju jedna drugoj u riječ. Vidjela sam obrise žaba koje se ljube i izgubljene svjetove, Atlantidu i sve je imalo više smisla, kao da je smisao nešto što možeš vidjeti i čuti; u pozadini je svirao Dookie, a ja sam se prvi put u životu upoznala s čarima marihuane. Pizza u tri ujutro, crvene oči što sijevaju nad zgužvanim limenkama jeftinog piva: smijala sam se na kroasan s lješnjakom i izgubila među policama u Konzumu, dobila sam četiri kile i osjećala se kao da sam neprestano na rubu neke velike životne spoznaje. To je za mene bila meditacija, ako sam išta naučila na vikend-seminaru na otoku Krku kao tinejdžerica, bilo je to da je sve dobar znak, da je u redu i zaspati i otvoriti oči i sjediti na kauču okružen mirisnim štapićima i dimom, jesti čips, osjećati se svaki dan kao da lebdiš. Mrvice čipsa izgubile su se u ljubičastom čupavom tepihu zajedno sa zečjim govnima i vlasima zelene kose moje cimerice, a osjećaj bestežinske sreće ubrzo je zamijenila tjeskoba.
Bile su to tada neobične senzacije za mene, prvi sam put pušila travu tek na faksu, do tada sam smisao života uglavnom tražila na dnu plastičnih bijelih čaša na klupici u parku. U mom je gradu pijančevanje bilo poput izvannastavne aktivnosti, vikendima se sjedilo na plastičnim vrećicama pokraj rijeke i širilo um jeftinim rumom iz trafike. Činilo se tada kao da je to jedini način da si proširimo granice uma i postojanja, u našem gradu nije bilo ni kazališta, ni kina, ni galerija, ni muzeja, jedan od najvećih doživljaja bilo je otvaranje šoping-centra s velikim Sparom (u koji smo bježali kada smo bježali iz škole): sve je bilo daleko od nas i glupo, bili smo izgubljeni u lokvi postindustrijske bljuvotine. S trinaest sam se godina prvi put napila: strusila sam dva unučića votke i jedan sok od naranče, lebdjela sam na pramcu nekog broda usidrenog na rijeci. Sve mi je bilo smiješno, brodić je imao oči i usta, a mama i tata me nisu ulovili u nedjelu; te sam se noći prvi put upoznala s nekim drugim dijelovima sebe. Pijanstvo je poput meditacije za nestrpljive, kopaš po sebi i po svojim osjećajima, doznaš neke stvari koje inače možda nikada ne bi saznala. Voliš li još uvijek svog bivšeg dečka? Jesi li zadovoljna faksom? Što uopće želiš od života? Tada uglavnom shvatiš da ne znaš što želiš i da je sve besmisleno, ali ne brini: plakanje je sljedeći korak, plakanje oslobađa.
I tako sam proplakala, plakanje je meditacija kojoj ću se tijekom života stalno i uporno vraćati. Ima nešto oslobađajuće u tom osjećaju nemoći; peku te oči, iste se misli neprestano pojavljuju, boli te glava, ali brzo padaš u san, a snovi su sljedeći korak: u snovima se žive neki drugi životi, ponekad bolji, ponekad gori, ali se živi. Ponekad se samo i živi od toga.
Danas se živi i od meditacije, samoaktualizacija je koncept koji se izvrsno prodaje: unaprijedi svoje misli, budi poput kornjače u oklopu, prigrli svoje panične napadaje, daj nam nekoliko dolara mjesečno i zauzvrat ćemo te naučiti kako lebdjeti u vlastitom dnevnom boravku (tanka je granica između dilanja droge i Headspacea, ako mene pitate). I ja želim lebdjeti! Jednog sam se jutra probudila s tom mišlju: ŽELIM LEBDJETI. Sjedila sam za kuhinjskim pultom i osjetila iznenadan pritisak u prsima, vani je bio predivan dan, jedan od onih sunčanih dana kada ptičice cvrkuću, muce od maslačaka i mačje dlake plove nebom, a čovjek se osjeća kao da će i sam propjevati. Bila sam na drugoj šalici kave i pričinilo mi se na nekoliko sekundi kao da možda sve na svijetu ipak nije stravično i tužno; taj tračak nade zatitrao je u meni, možda zbog kofeina, možda zbog sunčanog dana, i odjednom sam se poželjela samoostvariti: vidjela sam se kako plešem pod ljetnim nebom u kožnim klompama, crnim trapezicama i bijeloj košulji, sretna i nesputana. Provela sam tjedne u karanteni uz pojačani puls i znojne dlanove, ali sada sam se osjećala kao da ipak nešto mogu ponuditi svijetu. Sva besplatna Ivy League predavanja već su odavno počela, tako da se više ne stignem samoostvariti pomoću tečaja o nuklearnoj fizici, prestala sam pušiti travu, već vježbam uz stay-at-home fitness DVD. Možda se moram ponovno vratiti klečanju na prostirci i dubokim udisajima, napisat ću si mantru, ja sam fantastična, ja mogu sve što želim, to što ne znam pripremiti zamrznuti panirani oslić na tavi ne znači da sam nesposobna i da ne zaslužujem ljubav, ja sam svjetlost, ja živim u trenutku. Oslić se raspao, nije bio čak ni hrskav, bacila sam ga u smeće zajedno s komadima masnog papirnatog ručnika i svog samopoštovanja. Upalila sam mirisnu svijeću, udobno se smjestila na prostirci, skinula trial verziju Headspacea i pokušala meditirati. Ubrzo sam shvatila kako sam gotovo dva mjeseca provela ne radeći ništa; nisam napisala seminare, nisam izgubila kilograme, nisam napisala dramu, nisam naučila španjolski: samo sam jednom upalila Duolingo i nisam postala bolja osoba.
Počela sam plakati. Osjetila sam kako se vruće, slane suze probijaju kroz šumu dlačica na mom licu, čula sam ih kako tiho lupkaju po parketu. Bila sam tamo, sama sa svojim suzama, osjećala sam težinu glave i vlagu u sinusima, trepavice su mi se slijepile dok sam jecala u trenutku. Sklupčala sam se u polumjesec i zaspala. Sve je to dobar znak, sjetila sam se žene s dugom sijedom kosom, sve je u redu i ako ste usnuli.
Ne, ozbiljno, sve je ok,
Vaša Lucija
Tear Party 