Koliko ćemo dugo gorjeti u paklu?

Klečim na rasklimanoj drvenoj dasci, hladno je, a babe oko mene s crnim maramama na glavi uzdišu i mljackaju dok se svećenikov glas odbija o zidove. “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”, koljena me ubijaju, ali bojim se ne biti ponizna jer su u petom redu bakine frendice koje zvjeraju pogledom i svake nedjelje nakon mise donose baki detaljni izvještaj o mome ponašanju u crkvi. Napokon ide onaj dio kada se jede, ustajem i ubacujem se u red iza nekog nervoznog dede, plazim jezik ispred svećenika, nisam se ispovjedila još od prve pričesti, ali nema veze, Bog ionako svima sve oprašta. Zalijepila mi se hostija za nepce, počinje me hvatati panika jer kažu da to nije dobar znak, osvrćem se oko sebe, ženica plave frčkave kose u ljubičastoj vestici na dugmad udara po orguljama, babe zavijaju, a Isusovo me napaćeno lice uokvireno mekim anđeoskim kovrčama promatra sa zidova. On plače, jaše magarca i krvari, djeca ne smiju sjediti pod misom, neki se klinac navodno onesvijestio, svi ga žele otpratiti u sakristiju, ministranti šuškaju svojim crvenim suknjama, mir s tobom, kovanice zveckaju, a ja se odjednom prisjećam svih svojih grijeha. Guram se prema izlazu, umačem ruku u posudicu sa svetom vodicom u kojoj svi peru ruke, stišćem u džepu onih pet kuna što mi je mama dala za milodar, jede mi se sladoled, ali više nisam sigurna jesam li ga zaslužila.

Mama sjedi na mome krevetu prije spavanja, dodiruje mi kosu i zajedno zazivamo anđela čuvara milog. Ona izlazi iz sobe i zatvara vrata, a meni kroz glavu prolaze sve situacije u kojima ne želim imati anđeosku pratnju. Ide li anđeo s nama i na WC, pitam se dok pogledom panično pretražujem zidove u potrazi za njegovom sjenom.

Na dječjem rođendanu u mraku prizivamo duhove, sjedimo u krugu, držimo se za ruke i vrištimo. Na svakom je rođendanu uvijek i ono jedno dijete koje ne gleda horore i koje se boji duhova, taj klinac sada sjedi u hodniku i čeka da ga pokupe mama i tata dok mi ostali čekamo da se luster ne pomakne. U školi se prepričavaju dojmovi, tko duže nije mogao zaspati, ja uvijek teže zaspim prije vjeronauka jer nas časna Marta svakog utorka i srijede natjera da prekrižimo ruke iza leđa i slušamo priče o tome koliko ćemo dugo gorjeti u paklu. Izvadi svoju malu bijelu bilježnicu i pomno upisuje križiće svima koji su u subotu bili na zboru, a u nedjelju na misi. Ja imam sve križiće, gledam je u oči i lažem, “bila sam kod bake”, a ona zadovoljno kima glavom jer ne zna da me baka zapravo vikendima uči goblenima preko šablone Josipa Broza Tita. Časna Marta zatim teatralno upire prstom u Matiju i Matiju koji ne idu na vjeronauk i zato moraju četrdeset i pet minuta sjediti u školskom hodniku kao primjer za one među nama kojima nema spasa. Zatim nam priča pričicu o dedi i baki koji su prizivali duhove i nakačili na sebe samog đavla, opisuje njegove zube, vrag reži i skače po njima, a baka i deda grebu po zidovima dok se ne sruše od iscrpljenosti i od ludila. Svi iz razreda progutaju knedlu osim onog malog koji ne gleda horore i ne priziva duhove, a ja se sjetim svih onih demona koji me noću promatraju kroz ključanicu i pretvaraju se da su hrpa odjeće na mome stolcu.

Ja se ne bojim demona jer znam da oni žive u meni i sa mnom. Znam da su tu jer se gušim od mirisa tamjana. Oni su onaj glas koji mi govori da nisam dovoljno dobra, da me nitko ne voli i da ću umrijeti od samoće. Budite ponizni, Bog tako hoće. Treba puno patiti, treba vas baciti u trnje, trebate biti napušteni, izgubljeni, to je pravo katoličanstvo, živjeti za onaj trenutak kada ćeš umrijeti. Bog sve vidi i sve zna, on zna da masturbirate i da potajno zamišljate kako nekome razbijate glavu teglicom od Nutelle. Demoni su stvarni, anđeli spavaju u našoj kosi, Bog je stvorio svijet u šest dana, nemojte čitati horoskop, skrivajte dlanove, Harry Potter nije heroj nego zločinac.

Časna Marta neposlušnima prijeti duhovnom obnovom. To vam je ono kada se ljudi bacaju po podu, vrište i pričaju na latinskom dok ih pop škropi svetom vodicom. Hvala, ali ne treba, ja se duhovno obnavljam na svakom obiteljskom okupljanju.

Jedna od meni dražih duhovnih obnova odvila se nekoliko tjedana nakon što me na cesti zaustavila ciganka, uhvatila za ruku te mi za pet kuna prorekla budućnost u kojoj me vidi s djetetom. Zadržala sam hladnokrvni izraz lica, a zapravo sam na prste računala koliko me još mjeseci dijeli od kraja srednje škole jer nisam željela biti teen mom i osobnim sam uspjehom smatrala to što sam dotad dogurala bez ijednog abortusa. Sljedećih sam par tjedana bila izuzetno pažljiva, nisam sjedala na školjku u javnim toaletima, izbjegavala sam muški pogled i suknje iznad koljena – živjela sam pravi suhi katolički san. Baka i deda su se budili sretniji, Alojzije se nekako slađe smiješio s kalendara, bližilo se vrijeme blagdana i blagostanja, a onda je zazvonio telefon i ja sam saznala od prijateljice da sam dobila polusestru. Tata mi je to zaboravio spomenuti. Egzorcizam u Drugoj ulici na drugome katu u našem malom stanu trajao je danima. Susjedi su spustili zastore, poprskali vrata ovčjom krvlju i sakrili se ispod kreveta.

Zadnji sam se put sakrila ispod kreveta kada sam s osam godina sanjala ženu u crnom koja je ušla u kuću kroz tavan. Ispričala sam to baki koja me prvo zagrlila toliko snažno da sam skoro prestala disati, a zatim se bacila na telefonski imenik i krenula zvati redom sve susjede, majstore, rođake i stričeve. Sanjala si smrt. Odmah je izvukla i crninu iz ormara, izgubila je već gomilu braće i sestara, a kada joj je sestrična umrla od raka dvije godine nakon moje vizije, uputila mi je značajan pogled. Odjednom mi je počela točiti previše kave, a premalo mlijeka u šalicu, soc treba biti crn i gust kao zemlja, a dok sam ja skupljala krpelje po livadi, ona bi preokrenula moju šalicu i pažljivo proučavala budućnost što se ocrtavala na stijenkama. Tata je nanjušio moj potencijal svojim nosom za biznis pa sam ubrzo počela puhati u njegove listiće iz kladionice, početnička sreća, derao se na mene kada više nisam htjela ljubiti zgužvane smrdljive papire pa sam ubrzo postala i glavni krivac za neuspjeh njegovog poslovnog modela.

Godinama kasnije koristim svoje treće oko kao glavni izvor prihoda dok pišem horoskope i proučavam položaje zvijezda za jedne novine. Sjedim u naslonjaču, liječim slomljena srca i uvjeravam čitatelje da je u životu najvažnije imati samo malo više strpljenja. Savjetujem im da popiju najmanje šest čaša vode dnevno jer se sluznica brže suši kada je Mars u Veneri, izađite iz svoje sigurne zone i odvažite se prići osobi koja Vam se sviđa, otvorite se prema novim iskustvima, udaljite se od emocionalnih vampira, izborite se za tu povišicu! Vi mislite da je to jednostavan posao, ali ni ne znate s kolikom se društvenom odgovornošću nose svi astrolozi ovoga svijeta. Što ako se netko zaista i odvaži izaći iz sigurne zone, da otkaz i pobjegne od alimentacije na drugi kraj svijeta? Stavite sebe na prvo mjesto, Vi ste središte vlastita svemira. “U horoskopu je pisalo da treba krenuti od malih stvari” zamišljam kako kroz suze govori neka vaga koja si je upravo u naletu inspiracije sama odrezala šiške.

Kada znaš horoskop, znaš previše toga. Mama i tata su se stalno svađali zato što su oboje vatreni znakovi – mama je ovan, a tata strijelac. Mama je uvijek kraj kreveta držala ukoričeni ljubavni horoskop jer je horoskop nova Biblija, a prvo pitanje koje bi mi postavila kada bih joj rekla da mi se netko sviđa bilo je uvijek vezano uz njihov horoskopski znak. S vremenom sam naučila da trebam izbjegavati rakove i jarčeve, da opsesivno ribam pločice u kupanici jer sam u podznaku djevica te da mi zapravo u životu treba samo jedan pravi strijelac. Nisam sigurna treba li mi strijelac zato što sam lav po horoskopu i tako nam je zapisano u zvijezdama ili zato što mi je i tata strijelac. Nije ni bitno jer i jedna i druga pretpostavka samo potvrđuju važnost (i istinitost) horoskopa. Nitko ne vjeruje u horoskop, a svi potajno provjeravamo ljubavnu kompatibilnost znakova na mobitelu. Kada si rođen, mislim, u kojoj bolnici i u koliko sati?, pitam ovako bezveze, za svaki slučaj. Predlažem da se na osobne iskaznice stavi horoskopski znak, čisto da odmah znamo s kime imamo posla i da se na vrijeme izbjegnu katastrofe. Mislim, sigurno se neću upuštati u poslovnu suradnju s dvoličnim blizancima ili biti iskrena prema škorpionima. Treba biti pažljiv s takvim stvarima.

Uzmite mene za primjer. Ja sam lavica i imam dugu gustu kosu, zovu me kraljica, živim s mačkom i mazim se kao da sam mačka jer ja jesam mačka. Pišem u prvome licu jer je moja perspektiva najvažnija, mi egocentrični lavovi ionako mislimo da se cijeli svijet vrti oko nas i da je naše mišljenje važno. (Što je očito istina.) U slobodno vrijeme volim gledati skupe stvari u izlozima (samu sebe), bacati krhke stvari u zid i profinjeno dramatizirati.

Anđeo čuvar me napustio još davnih dana, vidio je da se ne znam ni prekrižiti kako spada i da nakon toliko godina još uvijek nisam naučila da vodenjak i lav očito nisu match. Sva sreća pa nas danas motre sa svih strana i iz svih ekrana, možda nisu anđeli, ali su tu s nama. Vjerojatno zato još uvijek nisam prekrila web cameru na svome laptopu, jednostavno nisam navikla biti sama.

Izađite iz sigurne zone, nemojte biti ono što jeste.
Niste Vi krivi, kriv je retrogradni Merkur.
Potpišite peticiju za hostiju bez glutena.

I nipošto nemojte zaboraviti provjeriti i podznak!

Vaša Lucija, lavica u podznaku djevice.