Slatka si cura, ali bojim se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju

Kad sam bila klinka, Kinder jaje je koštalo samo pet kuna, a ja sam svaki dan odlazila po jedno kod svoje bake Jagice koja je prodavala jabuke i trešnje na placu. Dobila bih čokoladno jaje i poljubac, a zatim bih se zamrljana čokoladom penjala po ormarima da dohvatim kartonsku kutiju u kojoj sam čuvala svoj osvojeni plijen. Sjećate se onih figurica? To su bili stanovnici mog zamišljenog grada, pomno sam gradila klizalište, kino i bolnicu, kredom iscrtavala ceste i pješačke prijelaze, zamišljajući svoj savršeni grad kao mjesto na kojem su svi sretni jer puno uče i puno vježbaju. Nulta stopa tolerancije na bilo kakav oblik debljine ubrzo me preobrazila u diktatora – postrojila bih figurice u svojoj utopističkoj fantaziji i mrko ih gledala da vidim jesu li možda preskočile obavezni odlazak u teretanu nakon škole ili posla.

Moja je opsesija rasla s godinama – kao vjerni obožavatelj tinejdžerskih časopisa, izrezivala sam sve savjete i članke o mršavljenju i zatezanju trbuha, uzimala sam sama sebi od usta i skupljala za magični serum od Garniera koji će izbrisati tragove debljine i celulita s mojih bedara. U osnovnoj se školi nastava održavala isključivo u jutarnjim terminima, a ja bih se probudila nekoliko sati ranije kako bih mogla odraditi svoj jutarnji trening na sobnom biciklu. Vi mislite da je spinning moderna fitness izmišljotina, a ni ne znate da sam se ja već s jedanaest godina svako jutro u šest znojila na neudobnom kožnom sicu u svom dnevnom boravku. Znojila sam se i gledala reprize sapunica. U to je vrijeme na TV-u išla ona priča o desetorici braće, muškaraca, bratića, prijatelja, koji su imali dugu lelujavu smeđu kosu, brkove i zavodnički pogled. Šepurili su se u kožnjacima, međusobno si otimali žene i ljubavnice, elegantno tapšali čizmom svoje konje u trku, a ja sam buljila u njih, vrtila pedale, uzdisala i zbrajala kalorije. Sanjala sam o svojim zrelim godinama, zamišljala sam se kako samouvjereno koračam ulicom, zamahujem dugom zamamnom kosom baš kao te Kolumbijke s ekrana, a muškarci se okreću za mnom i uzdišu svojim isklesanim trbušnjacima, padaju u nesvijest.

Kada odrastem život će biti fantazija, sanjarila sam na plavom tepihu u svojoj sobi, proučavajući savjete o ljubljenju s jezikom i popis najnovijih modnih trendova. Potajno sam se svake noći prije spavanja susretala sa svojom lijevom rukom – nježno bih prislonila svoje usne na podlakticu i ljubila se s muškarcima iz svojih snova. A zatim bih desnim dlanom pretraživala prsno područje u potrazi za nekim znakom skorog fizičkog sazrijevanja. Ništa, baš ništa! Veselila sam se ljetima jer se tada sva djeca magično preobraze u odrasle ljude – ta su dva mjeseca čarobna, svi se izduže i zaokruže, dečkima se prodube glasovi, a djevojčice postanu ohole. Ja sam se opet samo zaokružila, nikada neću narasti, nikada neću postati jedna od onih predivnih žena koje se šminkaju, nose kratke suknje i žive same u svojim udobnim stanovima!

Čini se da sam tada, u ljutnji na čitav svijet, navukla na sebe urok jer sam danas s 26 godina još uvijek single, mlađa sestra mi čupa obrve, donedavno sam puder nanosila prstima, a ne usuđujem se ni pomisliti na vlastiti stan jer se još uvijek bojim provjeriti stanje vlastitog tekućeg računa. I nemam stalan posao. Ni štednju. Nedavno je sestra prespavala kod mene, a onda se sutradan požalila mami kako nije doručkovala jer nemam baš ništa u frižideru, a mama se bacila na krevet u očaju: plakala je jer joj voljeno dijete gladuje. Plače, a ni ne zna da joj je dijete na dijeti. Ni ne zna da moram smršavjeti još samo tri kile kako bi sve napokon moglo sjesti na svoje mjesto – još samo tri kile pa ću moći one hlače spariti s onim topom, a ni kratke suknje više neće biti nedostižne, još malo pa ću ostvariti svoju predtinejdžersku maštariju. Kada smršavim osjećat ću se bolje, a kada se budem osjećala bolje onda ću zračiti bolje, a kada zračiš bolje onda privlačiš dobre stvari u svoj život i baš zato me te tri kile dijele od posla iz snova, muškarca koji me voli, a ne živi s mamom i fantastičnog društvenog života. Samo tri kile!

Daj pretjeruješ, uopće nisi debela – govore mi prijateljice koje imaju samo tri kile, a najčešće su više od mene za najmanje jednu glavu. U životu su tri puta pokušale krenuti u teretanu, trenirku nose jedino kada idu baciti smeće iza zgrade, a vodu piju samo nedjeljom ujutro kada liječe mamurluk. Nisam debela jer dva puta tjedno dižem utege, tri puta radim kardio, zadnjih pet godina doručkujem zobenu kašu s cimetom i medom, u posebnim prilikama dodam i maslac od kikirikija, pijem najmanje osam čaša vode dnevno, idem liftom, a ne stepenicama, redovito u restoranima preskačem desert, a My Fitness Pal mi je zaista i postao prijatelj.

Ali sav taj trud pada u vodu jer obožavam hranu. Volim kajganu sa špekom i sočne burgere omotane mekim brioche pecivom, guste sladolede od tamne čokolade i lješnjaka, preprečeni tost premazan debelim slojem maslaca i domaćeg džema od marelice, masne rezance u woku posipane kikirikijem, pohanu piletinu uz lonac kremastog pire krumpira, batak i pečenje u umaku od vrganja, svježi sir i vrhnje s vlascem ili uz kap bučinog ulja, sushi, wasabi i soja sos, pizzu s tankim i s debelim tijestom, prazne i punjene kroasane, morske plodove i vruće sarmice… Sva ta hrana pada u vodu i nestaje u vrtlogu moje WC školjke, imam osamnaest godina, dvostruku grižnju savjesti i kažem sama sebi da to više nikada neću napraviti.

Prevarim samu sebe i napravim to još nekoliko puta u životu, ali ne pretjerujem jer postoji nešto možda još gore od debljine, a to su ružni zubi. Prije sam mislila da je trbuh moj najveći neprijatelj, ali tada još nisam bila ni svjesna koliko će se popis stvari koje ne volim na svome tijelu s vremenom mijenjati i rasti. S jedanaest godina nisam ni znala što sve može biti pogrešno na ženskom tijelu: obrve, proširene pore, krhki nokti, urasle dlake, dlakava leđa, rijetke i kratke trepavice, tanke usne, velike uši, rijetka kosa, debeli vrat, nabildane ruke. Popis se mijenja iz sezone u sezonu, ali više-manje ostaje jednako strašan za sve nas koji se radije šminkamo pod prigušenim svjetlom jer ono što ne znaš, ne može te ubiti.

I evo me ponovno u istoj pozi kao s jedanaest godina, ležim na krevetu i sanjarim o nekom životu koji je tako blizu, a tako daleko jer svaki put kada mu se približim iskrsne neki novi problem, pojavi se neki novi ogromni prišt na mom obrazu ili padnem pijana s podrumskog zidića na glavu i završim na šivanju u šibenskoj bolnici. Te sam kobne noći prislonila obraz uz hladni beton i slušala svoje prijateljice kako paničare i zovu hitnu; miješaju se glasovi, približava se zora, stavljaju me na nosila, sjetim se kako mi je mobitel na tri posto: treba mi punjač, punjač, punjač, one trče u kuću po punjač i daju mi punjač, ali krivi punjač. Hitna me vozi 30-ak kilometara dalje u bolnicu bez cipela i bez novčanika, s krivim punjačem i s praznim mobitelom. Drndamo se u kolima, medicinske sestre pričaju o nekom liku koji je zajeba Mare, pitam se što mi je sve to trebalo, zašto sam sama u mraku sjedila u podrumu, neću više nikada piti, u bolnici me preuzima doktor koji šapće kako mu je žao jer sam slatka cura, ali boji se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju, a ja odmah pomislim na neurokirurgiju i zabrinem se da će mi rezati mozak jer se neki ljudi valjda rode s takvim mozgom. U tom trenutku shvaćam da možda ipak nisam toliko površna. Budim se u sobi kraj neke babe na izdahu i molim medicinsku sestru da mi napuni mobitel. Nedjelja je ujutro, čekam da mobitel dođe na deset posto, trenutak istine: palim prednju kameru, pa nije baš tako loše, zovem sve žive, ali nitko se ne javlja jer je osam ujutro i nedjelja je, a ja ležim kraj babe na izdahu u šibenskoj bolnici i nadam se da možda ipak nije sve u fizičkom izgledu.

Kasnije shvaćam da sam ipak bila u krivu jer plačem po cijele dane zato što sam sada scarface i moj me dečko ostavlja preko mobitela jer ne može podnijeti toliku količinu negativne energije. Prvih par dana ležim i znojim se u mračnoj sobi u Vodicama na plus 40 stupnjeva, pušim travu, sreća u nesreći je to što ne mogu uživati u razuzdanom vodičkom noćnom životu i brčkati se s opušcima u plićaku, cijelo me tijelo boli, svi su živi odjednom zabrinuti za mene, mobitel stalno zvoni, a ja uživam u pažnji: moja se patnička maštarija napokon ostvaruje. Dolaze starci po mene i ostatak ljeta provodim s njima na Ugljanu. Mama i ja skupa plačemo, ona u glavi računa koliko će je koštati sve moje plastične operacije, bojim se pogledati u ogledalo, djeca bulje u mene na plaži. Trajektom odlazimo u Zadar na skidanje konaca, neki me deda pogleda i po prvi put u životu mi ne poželi dotaknuti kosu, prekriži se i pređe na drugu stranu ulice. Sa sjetom se prisjećam svih onih ljigavih osmijeha, sve je to sada stvar prošlosti. Mama mi ni dalje ne vjeruje da sam pala na glavu jer sam (bila) glupa i pijana, misli da me netko istukao jer zna kakva sam i zna kakvu imam jezičinu, uostalom: “nije prvi put da te netko udario šakom, zar ne?” Mrzim svoju mamu i svoju sestru zato što se šminkaju prije odlaska na večeru, meni je pola face natečeno i izguljeno, ostala sam bez obrve – a ostati bez obrve u 21. stoljeću najgori je zločin, društveno izopćenje. Šminkam samo jednu stranu lica, ljuta sam i naručujem šesti martini, konobar nas sve čudno gleda. Vrti mi se u glavi svaki put kada legnem jer sam imala blagi potres mozga, ali ne odustajem – ostalo mi je još samo ovo tijelo – mislim si dok ležim na podu s utezima u rukama i slušam upute Jillian Michaels s ekrana: ne smijem još i to izgubiti. Sve je u životu ipak stvar percepcije: shvatiš što imaš tek kada padneš s podrumskog zidića na glavu i zakrvariš frendici pola vikendice.

Baš me zanima sa čega moram pasti da shvatim kako imam i mozak,

Lucija.