Ménage à trois

Prije nekoliko mjeseci ćelavi muškarac u ranim tridesetima dodao me na Facebook. Nismo imali zajedničkih prijatelja, dugo sam promatrala njegovu sliku i pokušavala dokučiti znamo li se možda iz nekog mog prošlog pijanog i/li napušenog života, ali uzalud. Imao je ugodan osmijeh, a na profilnoj se nalaktio kao netko tko najviše uživa u vlastitome društvu. Ubrzo je uslijedilo i objašnjenje – ne znamo se, ali vidio je moju sliku i svidjela (sam) mu se. Odlučio je skupiti hrabrost, riskirati i javiti mi se. Zakolutala sam očima, ali u tom mi je trenutku u životu očajnički trebala pažnja; prihvatila sam njegov zahtjev za prijateljstvom, postavila mu nekoliko generičnih pitanja o životu i o hobijima, nekoliko se puta našalila s mogućnošću da razgovaram sa serijskim ubojicom te istaknula kako je sve to jako neobično i pomalo strašno i da se iskreno nadam da se ne radi o lažnom profilu. Zapravo sam samo pokušavala opravdati vlastitu poziciju – poziciju djevojke u srednjim dvadesetima koja izlazi s nepoznatim likovima koji joj pošalju poruku na Facebooku i koja se baca na bodež online datinga.

Nije ovo bio prvi put da otkrivam osobne podatke strancima, jednom sam na Tinderu upoznala lika koji mi se svidio jer je rekao da je detektiv, slao mi je fotke pištolja i policijskih lisica, dobila sam i nekoliko nezasluženih dick picova, ali se na kraju ispostavilo da je lik samo obični ekonomist koji je bio dovoljno glup i naivan da mi pošalje svoju pravu adresu od posla. Nekoliko sekundi na Googleu razotkrilo je čitavu priču, izbrisala sam ga pod optužbom da sam stalkerica, a fotke njegova spolovila zadržala sam samo kako bih u budućnosti mogla likovima koji mi pošalju sliku svog penisa odgovoriti slikom (svog) penisa. Iza te ideje stoji briljantni um mog najboljeg prijatelja Svena. Ćelavi mi još nije poslao dick pic, a dopisivali smo se već skoro sat vremena. Uvučena u opušteno čavrljanje o vlastitim životima, zaslijepljena narcizmom i sitnim komplimentima, odlučila sam prihvatiti poziv i otići s njim na piće, pod uvjetom da se nađemo na javnom mjestu.

Možda je ovaj susret jedan od onih sudbinskih susreta, razmišljala sam dok sam na sebe navlačila košulju s rozim cvijećem i plave točkaste hlače, outfit koji je trebao s nogu oboriti jednog drugog muškarca, u nizu onih što su mi obećavali spojeve i brakove, a na kraju me ostavljali na seenu. Ne podnosim neodlučne, one koji ti kao mjesto susreta ponude sat na glavnom trgu. Gle, samo mi reci gdje želiš da se nađemo jer je jedina stvar neugodnija od uštogljenog small talka o vremenu i o javnom prijevozu zajednički odabir mjesta na koje ćemo sjesti. Meni je uglavnom svejedno, osim kad nije, ali i tada ću biti zadovoljna i zahvalna na tvom odabiru jer ću odmah znati da vrlo vjerojatno nećemo funkcionirati. Ćelavi nije odabrao, ali sve je ionako od samog početka bilo osuđeno na propast. Sunce i vrućina su mi udarili u glavu, potiho sam mantrala o tome kako moram razmišljati izvan okvira, biti tolerantnija, osloboditi um i tijelo, pružati šanse pa sam se u skladu s tim optimizmom našla s njim kod kipa bana Josipa Jelačića na trgu. Kad kažem našla, ne mislim da sam se zaista s njim i našla. Uranila sam, kao i uvijek, ali je on došao još ranije. Imao je zavezanu duksu oko struka, bio je niži no što sam zamišljala, ali i dalje prosječne visine, dosta dobrih zubiju, ćelave i sjajne glave. Ispričao se što nije predložio konkretno mjesto, ali moram razumjeti kako ga nije dugo bilo u Zagrebu pa više ni sam ne zna što je aktualno. Pitala sam ga koliko je dugo izbivao, a on je rekao kako je zadnja dva mjeseca proveo na moru. Svjetski putnik, fantastično, plus.

Predložio je neku zabit na Opatovini, buljila sam u sastrugane zidove i u oskudnu ponudu pića, naručio je rakiju od borovnice, a meni je već tada bilo žao što nisam u bijegu. Pričali smo o njegovom prevoditeljskom poslu, saznala sam da ispunjava sve moje dosadašnje kriterije – pripadnik je zagrebačke zlatne mladeži koja još uvijek živi s roditeljima, vrlo vjerojatno ga mama još uvijek ponekad oblači i zakopčava mu dugmad na košuljama, s tatom je u lošijim, ali okej odnosima, bavio se brdskim biciklizmom i barem jednom okušao u dj-ingu, skoro je odustao od fakulteta, ali onda se prebacio na privatni, auto vozi samo kada mu mama i tata daju ključeve. I ide na psihoterapiju. U takvim sam trenucima sigurna kako vrijeme nije linearno, njegove su riječi sablast koja me progoni čitavog života, a sve sam to već previše puta čula i doživjela. Zarobljena u déjà vuu, pijuckala sam svoje piće uz zvonjavu njegova mobitela – zvonio je čitavu večer, a on se neprestano ispričavao: “zove me urednik, oprosti, ali moram se javiti”. Sve ok, sve u redu, naravno, javi se, bitno je i ne smiješ ostaviti svog urednika na cjedilu. Jer ja sam opuštena, više-manje, još uvijek sam tolerantna i puna razumijevanja, posao i škola su uvijek na prvome mjestu, zar ne?

On telefonira već treći put večeras, saznala sam da radi kao copy writer (naravno) i da je prije pušio kutiju cigareta dnevno. Oboje vjerojatno razmišljamo o cigaretama – ubila bih za jednu, ali ih nisam ponijela što inače nije moja uobičajena praksa jer sam naučila kako je najbolje biti iskren i sa sobom i s drugima, prestajem pušiti već godinama. Sjeda pokraj mene jer mu dernjava nekih klinaca stvara tjeskobu što u meni počinje stvarati tjeskobu, vrpoljim se u plastičnom stolcu, odlazim na WC, kafić je dimna kaljuža u kojoj se brčkaju srednjoškolci s poluizraslim nepočupanim brkovima, puše Winston i preglasno se smiju svojim žutim zubima. Vraćam se za stol, a on telefonira iza prvog grma. Uzimam mobitel u ruke, dobila sam poruku s njegovog profila – “jel vam lijepo na dejtu?”, srce mi počinje udarati od uzbuđenja, to je jedan od onih trenutaka koji svi u lošim vezama iščekuju: onaj propust zbog kojeg se možeš bezbolno i s aurom sveca izvući iz tog zagušljivog odnosa, onaj trenutak zbog kojeg možeš ispasti bolja i plemenitija osoba.

“Priča sa mnom na mobitel jer nismo ni prekinuli kako spada, a tebi je rekao da je na wc/u.” Pod prvo, nije mi ništa rekao, eno ga tamo skriva se iza osušenog grmlja i cvjetne teglice. Pod drugo, niste ni prekinuli kako spada? Odlično. Odlažem mobitel sa strane i kao svaka normalna osoba prešućujem pročitani sadržaj, smijem se od uha do uha, pitam ga jel sve u redu, kažem mu da mi izgleda malo nervozno. Začudo, on priznaje da je upravo razgovarao s bivšom djevojkom, tvrdi da je luda i da mu je provalila u mejl, boji se da će ljudima početi slati poruke. U tom se trenutku nalazim u nedoumici, možda čovjek zaista ima ludu bivšu curu, a ako itko zna nešto o tome, to sam onda ja. I o ludosti i o bivšima, kako god okreneš. Pitam ga kada su prekinuli i zašto, je li joj se možda zamjerio, napravio nešto što nije smio. Tvrdi da su prekinuli prije pola godine, da nisu bili jedno za drugo, kaže da se boji da će napraviti neku glupost, javiti se uredniku možda, uništiti mu prevoditeljsku karijeru. Mrtva hladna uzimam mobitel u ruke, “ajmo vidjeti jel meni možda nešto slala”, otvaram mobitel i glumim iznenađenje, šokirana sam, okrećem se prema njemu razjapljenih usana, otvaram poruku i zajedno je čitamo. U tom se trenutku pojavljuje “typing…” i nas dvoje sjedimo u mraku, buljimo u taj ekran i čekamo. On drhti, kap znoja titra na njegovom sjajnom čelu, hini osmijeh; “ugl lucija, lorena je, petar ima kartu za hvar za subotu i meni plače da mu falim, a tu mu je osta laptop i sad vidim da je na dejtu, sorry, ali samo da znaš s kim si na dejtu”.

“Ok, ne želim se petljati u vaše stvari. Riješite to i molim vas nemojte mi se više nikad javljati”, moj se odgovor ispisuje preko ekrana, ostavljam mobitel na stolu još nekoliko sekundi samo da budem sigurna da je sve pročitao, a zatim dodajem i jedan “tenksić” čisto da ispadnem što nonšalantnija. Ustajem, dramatično se okrećem prema njemu dok uzimam svoje stvari sa stola, “prestara sam za ova sranja”, oduvijek sam to željela reći. Odlazim bez pozdrava, spuštam se stubama do trga, koračam prema kući i umirem od smijeha. Lorena je uporna, ispituje me “jel išta bilo” i tvrdi da je to zato što mu “sad ni ne viruje”. Okej ženo, “odite na zajedničku psihoterapiju”. Nadam se da su poslušali moj savjet. Online dating je poput ruskog ruleta u kojem su veće šanse da ćeš umrijeti nego preživjeti; možeš umrijeti od dosade, od užasa, od klamidije, mogu te ubiti, oteti, a navodno ti ponekad čak i slomiti srce. Uglavnom, bila je to užasna večer, još jedna u nizu horor priča iz mog ljubavnog života i taman kad su se slegli svi dojmovi, kad sam svima živima ispričala za svoj slučajni ménage à trois, dobila sam poruku od Petra: “Lucija, nema šanse da odeš ponovno sa mnom na kavu?” i zaista sam se (na)smijala, naglas.

Nekoliko dana kasnije uslijedila je još jedna: “Osim lude bivše nema razloga da ne bi otišli?”. Lik zaista ima previše obraza, previše sjajnih glatkih površina na svojoj glavi. Žao mi je jedino što mu nisam priložila spisak stvari koje su me kod njega užasavale i prije nego što se pojavila Lorena i spasila mi večer, a možda i život.

S ljubavlju,

Lucija