Neki se ljudi jednostavno rode s takvim mozgom

Ili: Zašto pišem blog?

Imala sam jedanaest godina, bilo je ljeto, mama me poslala u DM po šampon, a tamo sam među policama ugledala šćućurenog sredovječnog muškarca koji me gledao ravno u oči i masturbirao. Otrčala sam do blagajne, ispričala zaposlenicama što sam upravo vidjela, a one su počele vrištati. Egzibicionist je iskoristio priliku: istrčao je iz drogerije, uletio u svoj mali crveni auto i odvezao se. To je bio naš posljednji susret, nikada ga više nisam vidjela (iako sam ga godinama nakon kompulzivno tražila pored svake police). Sjećam se s kolikom sam teškoćom tada izgovarala riječ masturbacija, mrmljala sam dok su mi pred očima bljeskale slike pogrbljenog lika s tri dlake na glavi koji je odlučio posao odraditi baš u DM-u. Prije toga sam se rijetko kada susretala s muškim spolovilima; jednom se naš prijatelj iz djetinjstva Dejo popišao u plastičnu bocu, a zatim pobjedonosno mahao svojim pimpekom dok je sadržajem boce zalijevao moju najstariju sestričnu. Nije Dejo bio loš, jednom je našao moju izgubljenu japanku i ostavio mi je ispred kućnog praga. Možda ni lik iz DM-a nije bio loš, možda je imao odličan smisao za humor ili redovito čistio zube koncem. Kako god bilo da bilo, nisam razvila odbojnost prema pranju kose ni prema drogerijama, ali sam se nekako uvijek osjećala preizloženo pod mlazom umjetnog svjetla i (pre)dlakavog međunožja. Najviše me zapravo oduvijek mučilo zašto je izabrao baš policu sa šamponima i proizvodima za njegu kose. Koji biste odjel vi izabrali?

Nekako mi se čini da se rjeđe susrećemo sa ženama koje masturbiraju po javnim mjestima jer je muškarcima sve to puno lakše izvesti – masturbacija, uriniranje, potato potato. Otkopčaju šlic, nešto malo prtljaju po tome i to je to. Onaj moj se šćućurio čisto iz pristojnosti, mogao je sve to odraditi i u uspravnom položaju. Ja bih izabrala odjel s električnim četkicama za zube, a onda bih najmanje deset minuta potrošila na izbor najbolje četkice: mekša ili tvrđa glava?

Koju godinu kasnije u prolazu mi je prišao neki stariji rošavi lik i šapnuo mi na uho da bi mi rado polizao pičku. Nisam tada još dobila ni mengu. Bila sam prestravljena, nisam se sjetila zapamtiti mu lice, ljudi su hodali pokraj nas, on je nonšalantno nastavio dalje (sa svojim životom), a ja još uvijek nisam. Riječ pička me posebno izbacila iz takta. Živjela sam u mjehuriću, zaštićena od svih vulgarnosti, sve o seksualnosti naučila sam iz tinejdžerskih časopisa i bakinih erotskih karata koje je držala u hrđavom ćupu na vrhu stepeništa, a riječ pička odškrinula je vrata nekog svijeta u koji još nisam bila spremna zakoračiti. Mjesecima sam izbjegavala mjesto susreta, trčala sam doma iz škole i manijakalno s nepovjerenjem zurila u mračne ulaze. Tu rečenicu neću nikada izbaciti iz glave. Kako sam odrastala, sve sam više shvaćala ozbiljnost vlastita prokletstva – jednom sam u noćnom busu trpala u usta masni burek, lisnato mi je tijesto upadalo u rukave, sva sam se sjajila od masnoće i lošeg pudera, a do mene je došao neki slatki prosijedi starčić i pitao me jesam li za šalicu kave. On je još uvijek iz doba kada je debelo bilo zdravo, možda sam trebala reći da. Uglavnom, čini mi se da sam kao dijete nagazila na neki Nabokovljev urok i da mi zato stariji muškarci neprestano imaju potrebu dodirivati kosu.

Najgore od svega je to što je onaj lik iz prolaza vjerojatno (bio) nečiji tata. Kad smo kod očeva, osim što se nadam da moj ne šapće djevojčicama prostote u uho, nikada neću zaboraviti njegovog prijatelja, slikara Miju, koji se često smucao po našem stanu i ispijao kave s mojim starcima. Nisam sigurna koliko je Mijo zaista bio slikar, a koliko smo mi svi željeli da bude jer bi to onda značilo da se družimo s umjetnicima i vodimo uzbudljive živote. Mijo je uvijek precjenjivao moje slikarske vještine, skupa smo lijepili pejzaže, mamu, tatu i seku po frižideru, a onda je jednog dana Mijo došao do nas, odmjerio me od glave do pete i rekao da bi vjerojatno trebala krenuti na aerobik ili nešto. Mijo, naš obožavani prijatelj, sigurno je htio samo najbolje za mene – vidio je potencijal u mojim mlohavim bedrima, pružio mi je ruku kao znak podrške u borbi protiv neobuzdanih tinejdžerskih hormona i preosvjetljenih svlačionica u trgovačkim centrima. Najgore od svega je to što sam od devete godine izrezivala članke iz maminih časopisa i iz Okeja o tome kako pravilno raditi trbušnjake (i navesti ga da se zaljubi u vas), tako da me njegov komentar nije samo povrijedio nego i uvrijedio.

Kasnije sam u životu hodala s likom koji mi je nakon prekida slao poruke o tome kako je upravo pregledavao moje gole slike i došao do zaključka da imam užasno tijelo. A dok smo još bili skupa s gađenjem je komentirao moju celulitnu guzicu koja se prelijevala iz mojih kupaćih gaća dok sam nam išla kupiti križaljku i kemijsku da imamo što raditi na plaži jer je bio stvarno užasno zabavan lik i super smo se provodili na ljetovanju. Da ne pričam o tome kako je njegovo tijelo bilo isklesano od sva tri skleka koja je ikada napravio u svome životu, ali to ionako nije bitno jer muškarci nemaju celulit i imaju dovoljno smjelosti da komentiraju ženama njihove predebele guzice i činjenicu da sprijeda izgledaju kao dečkići. Hvala svim muškarcima koji su se ikada brinuli za mene i za moje bokove, najdraži video mi je i dalje Banish Fat od Jillian Michaels, posjedujem dva para utega: lakši i onaj malo teži, trčim po Maksimiru, ne stavljam šećer u kavu, dajem sve od sebe!

Razmišljam o svim tim stvarima s vremena na vrijeme, sjetim se toga svaki put kada pred odraslim muškarcem spomenem menstruaciju, a on problijedi od straha, kada mi lik na dejtu kaže da “ok, njega zanima sport, a mene zanima feminizam”, kada mi na ručku kod bake i dede kažu da nemam dečka jer sam takva. Da, moguće da jesam. Uopće nemam pojma što (da) radim sa svojim životom, vjerojatno previše razmišljam o tome u kojem bih odjelu DM-a masturbirala i gdje su završile one plave proste karte koje sam kao klinka stalno vadila iz bakinog ćupa. Baš sam zato i odlučila pisati blog, da strukturiram svoj život i da podijelim svoje iskustvo s drugima. Išla sam kod psihijatra koji mi je rekao da nakon višegodišnjeg iskustva rada s pacijentima može sa sigurnošću reći da se “neki ljudi jednostavno rode s takvim mozgom”. Neki dan sam ga srela na ulici i pravila sam se da ga ne prepoznajem. Uvijek mogu okriviti svoj mozak.

Htjela sam se skrivati iza pseudonima, ali sam shvatila da bi mi to oduzelo previše vremena. Htjela sam pisati samo o stravičnim iskustvima iz svog ljubavnog života, ali nekako mi se čini da bih tada zanemarila čitav spektar tema i problema o kojima želim i mogu nešto napisati. Želim pisati o iskustvima jedne generacije, iz perspektive žene koja dolazi iz malog industrijskog grada, dosta mi je više tekstova koje muškarci pišu o ženama i u kojima one sneno proviruju iz svojih hladnih građanskih stanova, dodiruju se po bedrima, sa stalnom sviješću o tome kako su njihove grudi meke i podatne. Možda neke žene stvarno maštaju o svojim sisama dok gledaju kroz prozor, ali ja to ne radim često – češće se susrećem s likovima koji izbacuju sjeme po testerima u DM-u. Žao mi je što moja mama nije pisala kada je bila u mojim godinama – baš me zanima o čemu je razmišljala ta temperamentna žena dok me, prilijepljena uz bolničku plahtu, istiskivala iz zamućenog svijeta plodne vodice u vrući kaotični kolovoz. Ne znam jer nije pisala, a oko kamere zaobilazi dijelove svijeta bez kanalizacije. Ja imam odvod i imam internet što znači da moram početi pisati: ne smijem tražiti izlike i iznevjeriti svoju mamu.

Ovo je za tebe,

Lucija