Mrzim ljeto

Mrzim ljeto jer nijedno ljeto nije ljeto otkako sam odrasla.

Ljeto je prije bilo miris klora i kugla sladoleda za tri kune, roditelji koji puše na balkonu i njeguju laissez–fair stil roditeljstva zbog čega se po čitave dane igram limuna i naranče po gradu i ponekad pojedem Twix u supermarketu dok nitko ne gleda.

Ljeto je i skačemo na glavu u olimpijski bazen pored gospođa s punđama na glavi koje plivaju prsno jer ih jedino tada ne bole koljena. Na povratku kupujemo plavo nebo i žvačemo stabljiku maslačka, baš kako su nas naučili naši djedovi i bake, i znamo je namjestiti tako da kad kroz nju puhnemo ona proizvede zvuk. Oči su nam crvene, kosa razbarušena, smiju mi se jer sam obukla topić preko majice.

Ponekad se potrpamo u auto s luftićima i odemo na plažu, voda nam je jedva do koljena, može se pregaziti. Kažu da su se ondje utopile Osmanlije predvođene Hasan–pašom Predojevićem, ali ja im ne vjerujem. Sve zaudara po žabokrečini i uvijek netko od nas dobije osip na leđima ili stane na razbijenu staklenu bocu u plićaku, ali vrijedno je svake suze jer smo u vodi nesputani i s lakoćom radimo salto.

Ljeto su i plastične vrećice koje za vjetrovitih dana puštamo da plove nebom dok mi trčimo za njima i zavlačimo se ljudima u dvorišta, penjemo im se na glavu. Ljeto je i odlazak na more u autu bez klime, probijanje kroz Velebit i bljuvanje u narančastu deku kojom se inače pokrivamo. HAK stanje u prometu, i to je isto ljeto, i miris kreme za sunčanje s kokosom.

Ljeti ne dižemo ruku na satu i možemo bez dopuštenja ići na toalet. Ne ručamo napoj iz školske kuhinje i ne živimo na piroški s hrenovkom iz obližnje pekare. Ne budimo se u pola sedam ujutro, ne pišemo zadaće, ne krivotvorimo mamin potpis na ispričnici, ne sjedimo na neudobnim drvenim stolcima iz Jugoslavije u koje nam se uvijek upetlja kosa.

Ljubav prema ljetu Pavlovljev je refleks, odmalena ga poistovjećujemo sa slobodom samo zbog školskih praznika.

Odrasli ljudi žive u procjepu između ovog ljeta sada i onog ljeta prije. Vruće je i teško se diše u procjepu, ali se svejedno odbijamo suočiti s istinom. Svako je ljeto lov na ono o kojem često sanjamo, na ulicu ili zgradu u kojoj smo posljednji put bili sretni, neopterećeni, laki poput one vrećice za kojom smo trčali za vjetrovitih dana.

Pavlovljevi psi pojedeni su za vrijeme opsade Lenjingrada.

Ništa ne predočava prazninu u našim odraslim životima više od opsjednutosti idejom ljeta. Čvrsto je privijamo uz sebe iako već neko vrijeme znamo da je ona samo marketinški trik, obična opsjena. Nemoguće je pobjeći od ljeta. Ono ima svoj hashtag, svoj soundtrack, svoj profil na Letterboxdu. Ljeto je Božić koji traje tri mjeseca. Nostalgija za ljetom zapravo je traganje za slobodom u dječjem smislu te riječi, za buđenjem bez alarma, klackalicama i igranjem Simsa po čitave dane. Potraga za onim vremenom kada nismo morali odgovarati za svoje postupke, biti uzorni, ponašati se kako to priliči jednoj odrasloj, civiliziranoj osobi. Mogli smo skinuti cipele i bosih se nogu vratiti kući, s crnim tabanima uskočiti u krevet, pojesti deset palačinki odjednom za večeru. Nismo morali plaćati račune! Bilo je predivno, mogli smo samo ležati na krevetu i maštati o tome kako će naš život jednom izgledati, uspoređivati se sa ženama i muškarcima iz časopisa, gledati meksičke sapunice.

Privlačnost ljeta temelji se na čežnji za nečim čega više nema, a nezadovoljstvo s kojim se suočavamo svake godine kada ono dođe, a mi se ne osjećamo onako kako mislimo da bismo se trebali osjećati, upravo je ono što podriva našu žudnju i tjera nas da žudimo još više, da ljeto tražimo na mjestima na kojima smo ga nekoć pronalazili. No čak i ako zaronimo u onaj isti olimpijski bazen među žene s punđama na glavi kao i prije dvadeset godina, to nam iskustvo neće pružiti isti užitak.

Dapače, moguće je da ćemo se zbog njega samo još više otuđiti od sebe i postati još svjesniji onog procjepa u kojem se nalazimo, a u kojem je uvijek zagušljivo, čak i onda kada upalimo ventilator.

Za sve je kriva lažna korelacija između ljeta i sreće, proizašla iz puke činjenice da od sredine lipnja do početka rujna nismo išli u školu zbog čega smo posljedično imali više vremena za igru i sve one stvari o kojima sanjamo. Iako ljeto službeno traje do 23. rujna, u našim je glavama ono gotovo onog trena kada na kalendaru prekrižimo Veliku gospu. Zašto? Zato što se uskoro vraćamo u školu, neovisno o tome što već desetljećima ne rješavamo jednadžbe i cijelo ljeto radimo iz ureda u kojem nam klima puše ravno u glavu, zbog čega redovito u torbi nosimo tablete protiv bolova i nikada ne znamo što da odjenemo za posao.

Želja za pripadanjem još jača je od one za ponovnim proživljavanjem djetinjstva zbog čega se ljeti mnogi svakodnevno suočavaju s bujicom negativnih misli koja ih uvjerava da su debeli, ružni i neuspješni jer sjede doma i polijevaju se hladnom vodom umjesto da se, kao i svi drugi, sunčaju na brodici u toplesu i ispijaju razvodnjene koktele na rivi. I sama se često uhvatim kako sa zavišću promatram svoje preplanule prijatelje na društvenim mrežama kako plešu do jutra uz elektronske beatove i kupaju se goli usred noći, iako zapravo ne volim ni rave tulume ni ostajati budna poslije 12, a od same pomisli da zaronim u mrak krenu mi se tresti ruke. Možda sam u krivu, ali poprilično sam sigurna da se većina ljudi ionako samo pretvara da se ludo zabavlja, a samo rijetki to imaju hrabrosti i priznati jer ako dva tjedna prženja na suncu i srkanja kamenica nije ono za što čitave godine radimo pogrbljeni nad laptopom, ima li uopće smisla živjeti?

Iskreno, ljeti mi je teško pronaći volju za životom, a kamoli smisao. Vrućina izvlači sve ono najgore iz mene. Prisiljava me da se suočim sa svojim tjelesnim i psihičkim ograničenjima. Pretvara moj mozak u spaljeno mediteransko bilje uz magistralu. Sve je fatamorgana.

Ljeto je panični napadaj, a ja sam sladoled u rukama šmrkavca na klupi u parku. Topim se i nitko mi ne može pomoći.

U pomoć.

Vruće mi je i ne mogu se naspavati, a kada se ne mogu naspavati onda pokazujem srednji prst ljudima u tramvaju. Nezaustavljiva sam. Stalno sam na rubu plača. Sve me stravično živcira. Nisi oprao blender? Prekidamo. Nemam ništa za obući. „Možeš nositi sve što želiš“, znam da mogu i da smijem i da trebam živjeti svoj život punim plućima (woooohooooo), ali ne mogu. Jednostavno ne mogu nositi kratke hlače. Ne mogu ulicom hodati golog pupka. Znam da mogu, ali ne mogu. I pustite me na miru. U svemu mi je vruće i neudobno i sve me žulja. I lanene hlače su prijevara. Kosa mi se lijepi za čelo. Izbijaju mi prištevi koje je nemoguće prekriti jer mi se i puder cijedi po faci i kapa po jedinoj bijeloj majici koju volim nositi. Sve cipele su mi neudobne. Mrzim sandale, a u tenisicama mi je vruće. Imam brkove od znoja.

Samo mršavi ljudi vole ljeto jer im se ništa ne zavlači u guzicu.

Ljeto je ona muha koja ti svakih deset sekundi sjedne na lice. I onaj komarac koji ti zuji pored uha svaku noć prije spavanja. No nemojte da krenem pisati o komarcima. Reći ću samo da ako je išta indikator činjenice da je ljeto izdanak pakla, onda su to komarci.

Ljeto je ona epizoda iz Breaking Bada s muhom, samo s komarcem.

Ugh. Mrzim ljeto.

Puno sunčanih pozdrava,

Vaša Lucija