Moramo razgovarati o svemircima

Još odmalena opsjednuta sam okultnim, mračnim i neobjašnjivim. Umjesto Heidi i Malog princa, na svojim sam policama držala 1000 misterija (s podnaslovima kao što su „Netragom nestali“ i „NLO – posjetitelji iz svemira“), Najveće svjetske misterije („najveće zagonetke prirode, povijesti i znanosti“), knjigu Kad stolovi lebde (da, dobro ste pročitali) i brojne druge naslove čijih se imena trenutačno ne mogu sjetiti, ali sam sigurna da u sebi sadrže riječ „najveći“ i/ili „misterij“.

Za sve krivim maminu prijateljicu svjetlosmeđe, gotovo sive kose koja je jednog hladnog zimskog jutra u našem dnevnom boravku predstavila novi (divovski, ali revolucionarni) usisavač s vodenim filtrom. Onako sitna, sva mišja, vukla ga je uz stepenice do drugog kata deset minuta kako bi pred publikom, koja se sastojala od mene, još jedne mamine prijateljice i bake, na mom jastuku demonstrirala kakvo se carstvo prljavštine skriva među nama i (u) našim plahtama. „Pogledajte na čemu spavaju naša djeca!“ upirala je prstom u debeli plastificirani papir s kojeg su u nas zurila nevidljiva bezoka čudovišta što navodno žive na našem licu i ulaze nam u usta, a od kojih se kiše, kašlje i dobiva šuga. Baka ga je odmah kupila (i pridodala svojoj kolekciji tropskih ribica, origami kopči za kosu i modernih bežičnih telefona!), ali mi nismo jer ga navodno nismo imali gdje držati (zbog čega se mamina prijateljica više nikada nije dovukla do naših vrata, ni s usisavačem, ni bez njega).

Saznanje o tome da mimo nas i na nama živi jedan čitav svijet koji ne primjećujemo otad me (blago rečeno) počela proganjati. Nisam shvaćala kako ljudi mogu nastaviti živjeti, buditi se svako jutro u pola sedam i ići u školu i na posao, umakati kiflice s orasima u kavu i kakao, ne opterećujući se previše onime što ne znaju i što ne vide. Nije me toliko strašila spoznaja da nešto plazi po meni, koliko neograničen potencijal naše sljepoće, mogućnost da je svijet više ili manje od onoga što mislimo da jest, zbog čega sam danonoćno razmišljala o tome jesmo li možda previdjeli i neke druge stvari te hoće li se s razvojem čovječanstva razviti i alati pomoću kojih ćemo moći dokazati i razotkriti pravo lice svojih strahova i tjeskoba. Potajno sam počela posjećivati donju policu u dječjoj knjižnici na kojoj su se smjestile knjige o (pogađate) najvećim misterijima našeg svijeta i nebrojene sam sate provela za stolom čitajući o duhovima, divovskim lignjama i svemircima. Opsjednuta energetskim protokom u piramidama koji, pisalo je, može naoštriti noževe i fascinirana nestancima u Bermudskom trokutu, s vremenom sam se uvjerila da postoji sasvim opravdan razlog zbog kojeg sam vjerovala da me po stanu prati moj anđeo čuvar mili (ali o tome nekom drugom prilikom).

Od četvrtog do sedmog razreda gledanje horora bilo je vrhunac svakog dječjeg rođendana. Vrlo brzo bismo se podijelili na one koji gledaju i one koji za vrijeme filma sjede u kuhinji s roditeljima i tračaju profesoricu iz likovnog (Zrinka, oduvijek su me živcirale tvoje obrve). Mi, djeca roditelja koji su našem psihičkom i emocionalnom razvoju pristupali iznimno ležerno, zbog čega smo ostajali budni do ponoći i u videoteci redovito posuđivali Vješticu iz Blaira i Pogrešno skretanje, pokazivali smo jako malo razumijevanja za svoje vršnjake slabijeg srca i strožih roditelja koji nisu mogli podnijeti sva ona sakaćenja (najčešće) motornom pilom i guranjem ruku u kiselinu (Slagalico strave, često mislim na tebe). Kući bismo se vraćali sa zjenicama veličine uštapa, što od Ledo sladoledne torte, što od slika spodoba s polomljenim udovima koje, ili izlaze iz bunara, ili nas promatraju s vrha stubišta, i prvu noć bismo uglavnom probdjeli uz upaljeno svjetlo. No, do srijede bismo se već polako počeli bez straha javljati na telefon, da bismo do subote već bili spremni na novi egzorcizam.

S godinama sam se isprofilirala; znala sam što volim, a što ne volim (istjerivanje đavla nikada mi nije sjelo jer me prenemaganje opsjednutih previše podsjećalo na nesuđenog učitelja glume s dramske), ali ono što je u meni izazivalo istinsku visceralnu reakciju bili su vanzemaljci. Ljetni praznici 2003, ako se ne varam, bili su posebni prvenstveno zbog toga što sam tada prvi put pogledala Signs, kod nas Misteriozne znakove. Nikada neću zaboraviti scenu u kojoj svemirac (u ovom slučaju „veliki zeleni“) prolazi pokraj dječje zabave u Meksiku. Njegove kretnje (i zavidna pokretljivost u koljenima) ispunile su me nekim neobjašnjivim egzistencijalnim užasom što će se pojačati koji tjedan poslije kada ću se, ogrnuta dekom s vrućicom koja je obarala rekorde, stropoštati u plastičnu ležaljku na terasi unajmljenog apartmana u nekom seocetu pored Zadra i ugledati nešto što mi je tada, s devet godina, izgledalo kao letjelica, kako vijuga nebom posutim zvijezdama, kao da se vozi na nebeskom Jet Skiju. Sljedećeg jutra završit ću na Hitnoj, gdje će mi dati prvu dozu penicilina. „Gnojna angina“, reći će doktori i poslati me u apartman da odmaram među prašnjavim knjižurinama o morskom podneblju, a kada antibiotici napokon počnu djelovati, zgrabit ću nasumično jednu knjigu s police i otvoriti je točno na mjestu s kojeg će u mene zuriti tzv. riba veslo (Regalecus glesne). Od jeze ću instinktivno baciti knjigu na pod i odlučiti tamo, istog trena, da više nikada neću ni prst umočiti u ocean.

Obećanje, nasreću, neću ispuniti i vrlo ću brzo potisnuti i onaj leteći tanjur iznad Zadra (jedini koji će mi ostati u sjećanju onaj je koji će mama baciti u zid za vrijeme ručka) i onu divovsku ribetinu koja je izgledala kao da je traumatizirana ratnim zločinima. Kažem „potisnuti“, a ne „zaboraviti“ jer mi se sve vratilo i odalamilo me ravno posred lica prije koji tjedan kada sam na Instagramu naletjela na viralni video (o kojem su dosad već izvijestile sve velike medijske kuće) u kojem riba veslo, glavom i perajom, pluta oceanom sa svoja dva prestravljena, neinteligentna oka. Doomsday fish iliti „riba sudnjeg dana“, kako je zovu u Japanu, navodno se pojavljuje samo prije velikih prirodnih katastrofa.

I ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto, a pred očima mi se krenule izlistavati, baš kao Russelu Croweu u Genijalnom umu brojevi, slike potresa, pandemije i uragana u Zagrebu. Vidjela sam snijeg u maju, polomljeno drveće na tramvajskim tračnicama, čula vrisak susjeda kojima je grana pala ravno na novu Daciu i djecu što su se ispod kuhinjskog stola skrivala od munja i vjetra koji je s balkona odnio doslovno sve osim mojih paradajza (svaka im čast!). S obzirom na to da se „riba sudnjeg dana“ pojavljuje prije, a ne poslije apokalipse, znala sam da mi računica i nije baš najbolja, ali nema veze, možda je već duže vrijeme plutala i čekala da je netko nađe? (Je li „riba sudnjeg dana“ omen i onda kada je nitko ne vidi, filozofsko je pitanje na koje još nisam pronašla odgovor.)

Dva dana poslije na Feedu se pojavilo i lice Davida Gruscha, 36-godišnjeg američkog veterana i bivšeg člana Operativne grupe za neidentificirane leteće objekte (NLO), koji je pred Kongresom izjavio da SAD već gotovo stotinu godina od javnosti taji informacije o vanzemaljcima. Moja prva reakcija bila je poprilično blaga. Duh, pomislila sam, naravno da vanzemaljci postoje. Bizarno je i sebično pretpostaviti da smo jedini u ovom okrutno širokom svemirskom prostranstvu… a i netko je morao upravljati nebeskim Jet Skijem one noći kada sam dobila anginu. Ali, čula sam glas u svojoj glavi, zašto su s nama baš sada odlučili podijeliti tu informaciju? I ima li to ikakve veze s onom plosnatom ribom? Srce mi je počelo jače udarati. Možda nas ona nije upozoravala na uragan nego na nešto što tek slijedi.

Na Redditu su ljudi, očekivano, već raspravljali o velikoj istini koju skrivaju od nas, a koja je toliko stravična da je većina neće moći podnijeti. „Svemirci su nas stvorili“, pisalo je u jednom komentaru koji kao da je potpisala moja preminula profesorica iz etike koja nam je još 2011. pričala o tome kako smo mi ljudi zapravo hibrid svemiraca i majmuna. „Živimo u simulaciji“, pisalo je u drugom. Daj bože, jer ako je to istina, onda sigurno postoje i cheat kodovi. (Ctrl+Shift+C) MOTHERLODE, MOTHERLODE, da barem jednom u životu naoštrim britvicu u piramidi prije sudnjeg dana. No, osim čudaka s Reddita, čini se kao da baš nikoga drugog nije uznemirila ta naizgled prijelomna informacija jer, umjesto da se krenemo masovno opskrbljivati limenkama Coca-Cole Zero i konzervama slanutka, mi smo samo kolektivno slegnuli ramenima i nastavili scrollati. Možda su nas pripremili svi oni filmovi strave i užasa koje smo pogledali u formativnim godinama života?

Poanta Misterioznih znakova nije toliko u mladom Joaquinu Phoenixu (ok, diskutabilno), koliko u ideji da znakovi uistinu jesu svuda oko nas (dakle, ne samo u žitu!), i to neovisno o tome što ih mi često odbijamo vidjeti. A s obzirom na svoju raskošnu kolekciju svjetskih misterija (koju sam nedavno nadopunila klasikom Misterije svijeta Arthura C. Clarkea), smatram se dovoljno stručnom predvidjeti smak svijeta. Vjerojatno je najočitiji znak da nam se uskoro bliži kraj činjenica da ću uskoro napuniti 30 godina. Uz to, primijetila sam i da rajčice više nemaju okus (pa čak ni one koje mi je djed nekidan ubrao u vrtu). Štrucu kruha platila sam jučer pet eura, a još nijednom ove godine nisam dobila dick pic. (Teško je.)

A ako netko od vas traži cimera u bunkeru, nazovite me.

Zapravo, radije mi pošaljite poruku.

Voli vas Lucija