Pravda za Barbie

Obožavala sam svoje Barbike. Držala sam ih na pijedestalu (na najvišoj polici crne komode u sobi, iznad figurica iz Kinder jajeta i plišanog životinjskog carstva) i redovito sam ih presvlačila iz jednog cvjetnog kompletića u drugi. Moja je miljenica bila rock–zvijezda Barbie, koju je mama osvojila na otvorenju trgovačkog centra u gradu (ja sam nas, s druge strane, opskrbila doživotnom zalihom kuhinjskih krpa). Imala je ružičaste pramenove, crne kožne čizme do koljena i električnu gitaru, a zbog toga što me stravično podsjećala na Lindsay Lohan u filmu Freaky Friday, nazvala sam je Lin. Kada nije stolovala kraljevstvom zvanim Moja Soba, Lin je vrijeme provodila u haustoru na čijem sam zidu nacrtala televizijski ekran i ormar pokraj kojeg se seksala s Klarinim Action Manom. Da nije bilo Klarinog mlađeg brata, moje bi se Barbike iz ludih provoda u podrumu (gdje sam ih umakala u lavor vode i pušila s njima žvakaće gume u obliku cigareta), umjesto u autiću ili u džipu, kući vraćale pješke. A iako mi se njegov Action Man nikada nije pretjerano sviđao (bio mi je prekockast i glava mu je izgledala kao cigla), iz filmova koje sam kroz prste gledala dok mama nije gledala naučila sam da muškarci ponekad goli leže na ženama (i napinju se kao djed kada cijepa drva) pa sam ga uglavnom za to i koristila. No, moja se Lin nije zaustavila samo na njemu – kao prava rock–zvijezda redovito se izvlačila iz svojih crnih čizama i trljala se i s Barbie šetačicom pasa i s Barbie doktoricom. Nije diskriminirala i bila je vrlo seksualno otvorena, zbog čega je lijegala i s baRbiKamA koje mi je baka svakog ljeta donosila iz Marije Bistrice, a koje su od nje bile više za glavu, nosile plavo sjenilo na očima i imale nakovrčanu kosu kao moja tetka iz Münchena.

To što nisu imale bradavice ni genitalije nije ih sprečavalo u tome da vode bogat (seksualni) život. Dapače, neke su od njih postale i majke; one imućnije među nama živjele su u raskošnim Barbie kućama i jahale Barbie konje dok su njihova (arijevska) djeca, Shelly i Tommy, vjerojatno zarađivala snimajući reklame za Neckermann (za razliku od Barbika iz radničkih obitelji koje su živjele u kartonskim kutijama i jahale starog susjedinog mačka Mimu). Kažem „one imućnije među nama“ jer smo se sve mi zapravo poistovjećivale sa svojim Barbikama. Igrati se (s) njima značilo je istraživati moguće svjetove odraslosti, naravno, na način na koji smo je tada doživljavale (što je, barem u mom slučaju, uključivalo puno struganja s Action Manom i Barbikama kratke kose). To što je Mattel Shelly službeno namijenio ulogu Barbikine mlađe sestre nije nam značilo baš ništa – ta, čak smo i Monopoly igrale po svojim pravilima (pomiješale bismo kartice sa svim gradovima odmah na početku i naslijepo si ih podijelile, što je zapravo mnogo realnija verzija igre s obzirom na to da stvari uglavnom i funkcioniraju tako da se neki od nas rode u Zürichu, a drugi u suterenu u Sisku)! A čak i ako bi naši roditelji pokušali utjecati na nas i za rođendan nam poklonili, na primjer, Barbie sutkinju, to nije značilo da je mi već u sljedećoj igri nismo mogle preobući u mini–suknju i poslati je na ekspediciju u džunglu s cigarom u ustima.

Barbie nije bila neka BABY Born lutka koja piša u pelene i uči nas kako jednoga dana (o)držati bebu (na životu) – Barbie je bila odrasla žena uz koju smo širile granice svoje mašte i, zapravo, učile živjeti („imagination, life is your creation“). Urnebesno je to što je Barbie, kada se prvi put pojavila na sajmu igračaka 1959., sablaznila potencijalne kupce primarno zbog toga što je imala grudi. Što reći, djeca su do tada gurala drugu djecu u kolicima, a njih je plašio potencijal lutke koja ima sise (kao i, btw, više od pola svjetske populacije), a iako bih mogla napisati traktat o strahu od (gole) dojke, reći ću samo to da su grudi vjerojatno (ako ne i sigurno) najbezazleniji dio njezine anatomije.

Činjenica da je Barbie lijepa, plava i mršava krenula me bosti u oči tek nakon što sam debelo zagazila u adolescenciju. Tada sam se prvi put zapitala i trebam li možda korijen mržnje koju sam osjećala prema sebi i svome tijelu potražiti u kutiji sa svojim Barbikama? Što sam postajala svjesnija rodnih uloga, to mi je koncept Barbike postajao sve bizarniji i perverzniji, i Lin je od rokerice koju sam potajno sa sobom vodila na školske izlete postala utjelovljenje male gazea, lutkica sa stopalima oblikovanima tako da može nositi samo štikle i strukom na kojem bi joj pozavidjela i Dita von Teese. Kao ekstremni primjerak uspješne ženstvenosti, Barbie je nelagodu uspijevala izazvati u svima. Od dječaka koji su se bojali da će ih društvo odbaciti ako ih se ikada uhvati u igri s Barbikama i muškaraca koji su u ružičastom svijetu u kojem je Action Man bio samo baby daddy, a Ken accessoire poput Barbie kuhinje i Barbie kabrioleta uočavali prijetnju sustavu i tradicionalnim vrijednostima, pa sve do žena koje su tvrdile da nas Barbie vraća korak unatrag i iz njezinog „možeš imati sve“ stava iščitavale pogubnu girl boss pink feminism ideologiju. Barbie je vrlo brzo postala poster child za sve ono što nije u redu sa svijetom u kojem živimo – jedni su napad na nju tumačili kroz prizmu mizoginije, a drugi ga opravdavali tvrdnjom da je Barbie izvještačeno lice represivnog kapitalizma i imperijalizma.

Prvi put kada sam vidjela svoju mlađu sestru da se igra s mojim Barbikama (ili barem onim što je od njih ostalo), ozbiljno sam počela razmišljati o tome da krenem zaključavati vrata svoje sobe po noći. Čupala im je glave, bojila im kosu u zeleno flomasterom (već tada smo trebali znati da će studirati sociologiju i imati pirsing na nosu), a acetonom im skidala lica i šminku. Nitko od nas nije znao objasniti što je ni kada krenulo po zlu – imale smo veoma sličan genetski materijal, obje smo odrastale u istom kućanstvu, a u nižim smo razredima osnovne imale čak i istu učiteljicu! Potencijalna objašnjenja kretala su se od (pusti) „ona je vaga po horoskopu“ do „njezina je generacija odrastala na nasilnim crtićima“, ali nijedno od njih nije me zadovoljilo. S obzirom na rastući prijezir prema Barbikama, pitala sam se i je li moguće da je čupanje glava za nju (koju su tada svi zadirkivali da je debela) bio svojevrstan oblik terapije i protesta protiv nerealnog ideala ljepote koji je Barbie predstavljala. No, sve se promijenilo onog jutra kada sam ispod kauča pronašla glavu svoje voljene Lin i u sekundi se ponovno vratila u svoju sobu na plavi tepih u kojem smo plivale i međusobno se žalile na školsku kuhinju, zločeste cure iz razreda koje su mi rekle da mi kosa smrdi po ribi i tatu koji stalno radi noćne. Sjetila sam se koliko sam bila sretna svaki put kada bih uspjela roditelje nagovoriti da mi kupe Barbiku i uzbuđenja koje sam osjećala u trenutku dok sam je oslobađala iz kutije i u nju usađivala život, priče, tračeve. Shvatila sam tada da bez obzira na sve kritike usmjerene protiv Barbie i Mattela, nitko ne može osporiti činjenicu da su Barbike u svima nama koji smo se njima igrali pobuđivale sreću.

Barbie je platno na koje djeca projiciraju svoje aspiracije i snove, a odrasli strahove i tjeskobe; djeca se ne uspoređuju s Barbikama, nego ih koriste kao avatar putem kojeg proživljavaju svoje fantazije. Zbog toga se većina djece i upušta u ono što se naziva unauthorised doll play i njihove Barbike žive živote koji su daleko od službene ružičaste utopije koju promiče Mattel. Da, Barbie je neosporno produkt kapitalizma koji se stalno mijenja i prati strujanja dominantne kulture kako bi ostao relevantan, ali što danas nije? Mi jesmo kapitalizam, koliko nam se god gadila ta spoznaja, i živimo u shizoidnom svijetu u kojem je gotovo svaki naš izbor kompromitiran (od toga koji ćemo si proteinski jogurt kupiti za doručak do odluke o tome gdje ćemo i kako otići na ljetovanje). No, u moru problema s kojima se danas suočavamo, Barbie zaista ne zaslužuje toliki hejt. Možda će ovo nekima od vas zvučati kontroverzno, ali ne mislim da su njezine nerealne tjelesne proporcije toliko problematične; Barbie je prototip (zapadnjačkog) standarda ljepote (neovisno o boji kože i o tome ima li umjetnu nogu ili ne) i to je ono što je naposljetku i neutralizira te svima omogućuje da se povežu s njom. Nitko ne izgleda kao Barbie i to je sasvim u redu jer je ona naposljetku samo igračka koja ne bi ni trebala zadovoljavati naše kriterije realnosti. Djeca ne razmišljaju o veličini njezina struka, to je nešto čime se bave odrasli (koji često zaboravljaju na to da djeca ne doživljavaju svijet na isti način kao i oni, odnosno da ondje gdje mama uočava mizoginiju i prijetnju falocentrizmu, djeca vide priliku da Barbiku bace s balkona samo kako bi vidjela što će se dogoditi).

I dalje obožavam Barbike (rado bih napisala „svoje“, ali teškog se srca moram pomiriti s tim da ih više nema), i bez obzira na sve godine koje sam provela u društvu (očito) najpopularnijih cura na svijetu, čini mi se da sam ispala sasvim ok. Nisam osvojila Wimbledon ni predsjednički mandat u štiklama (JOŠ!), po svijetu ponekad hodam u majici s rupama od moljaca, a iako sam imala fazu kada sam mrzila vidjeti se u zrcalu i na fotografijama, poprilično sam sigurna da za to nije kriva Lin. Dapače, Lin je doslovno umrla za naše grijehe (dekapitirana i išarana flomasterima vjerojatno pluta oceanom s plastičnim slamkama i šljokičastim krpama iz Zare). Barbike ne nameću standarde, one ih samo odražavaju, što je i razlog zbog kojeg iživljavanje nad njima može imati terapeutski učinak, ali i objašnjenje zašto Barbike danas više ne izgledaju kao Sharon Stone. Ovaj, Margot Robbie. Pomalo je ironično to što smo svi toliko opsjednuti time kako Barbie izgleda, navodno za dobrobit naše djece, da smo zanemarili ono najvažnije, a to je kako se djeca osjećaju kada se igraju njima, i pritom ih doslovno naučili lekciju o važnosti fizičkog izgleda više od ijedne Barbike na ovom svijetu. Također, Barbie nije konzumeristica jer je Barbie komad nerazgradive plastike, konzumeristi su svi oni roditelji koji su svojoj djeci kupovali sve Barbie kuhinje, kompletiće, psiće i druge gluposti iz Barbie časopisa. Iz iskustva mogu reći da Barbie može živjeti svoj najbolji život i u kartonskoj kutiji.

I da, ovo nije reklama za Mattel (ali neću se žaliti ako mi pošalju Barbie Dream House iz 1962).

💋

Lucija

2 misli o “Pravda za Barbie

  1. Poucan tekst..kako se vremena menjaju..i lutke…moja ih je sestra imala,mogla je s njima avliju da ogradi..ali bile su drugacije,detinjaste,to je bilo drugo vreme..mogle su da pricaju i da kazu ” mama”..ali onda su se vremena promenila i amerikanizovala. Oni sve sto proizvedu to mora da koristi ceo svet..da li su farmerke,M4 puska ili barbika …to svi mora da kupuju. Problem je sto deca u tom uzrastu,bez obzira na mastu nisu u stanju da shvate sta im ” barbika” porucuje..a ona to radi podsvesno..moras da izgledas ko Barbika,moras imati istu kucu kao ona i nekog zgodnog Kena koji moze da ti to.priusti a i dobrog pladticnog hirurga da moze da od tebe napravi Barbiku. I danas sve cure u gradu izgledaju kao da ih je Barbika rodila.

    Sviđa mi se

    1. A ne znam, mislim da nije baš tako jednostavno. Zaista mislim da ima puno više pozitivnih stvari u vezi Barbie nego negativnih – činjenica da se njima igraš po svojim pravilima razvija maštu, koristiš ih kao alat kojim istražuješ svijet. Barbie je izašla 1959. na tržište, dakle, Barbikama se igrala i moja mama i njezina generacija i nitko od tih žena nije htio izgledati ni ne izgleda kao Barbika. To što danas, kako kažete, “sve cure u gradu izgledaju kao da ih je Barbika rodila” ovisi o drugim čimbenicima. Barbie je sporedan lik.

      Sviđa mi se

Odgovori na Izgubljen Otkaži odgovor