65 pravila za život

Nervozna sam. Mlađa polusestra prvi put dolazi kod mene u Zagreb, a ja se bojim da ću slučajno reći nešto što će joj se zauvijek urezati u glavu i utjecati na način na koji će se oblikovati kao osoba. I sama sam se sjetila onih nekoliko rečenica koje su se ušuljale u moju podsvijest kada sam bila dijete i nastavile ondje živjeti godinama („možda bi trebala krenuti na aerobik“ moj je osobni favorit). Dosad se još nismo uspjele povezati, ponajviše zbog toga što je između nas čak osamnaest godina i stotinjak kilometara udaljenosti (što ne zvuči puno, znam, ali morate u obzir uzeti činjenicu da sam ja vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nema vozačku dozvolu), no jednim dijelom i zato što mi je obitelj pokušala prešutjeti njeno postojanje. Sitnica.

Nikada neću zaboraviti kada me u četvrtom srednje, dok sam na Tumblru repostala fotografije slatkih crvenih pandi i crnih dokoljenki na kržljavim nogama, na mobitel nazvala prijateljica da mi čestita na prinovi u obitelji. Zamalo sam se ugušila kokicama iz mikrovalne. Zvuči nevjerojatno, ali to što sam iz druge ruke saznala da moj tata (RIP) ima dijete sa ženom čije je ime u mom prisustvu izgovorio možda tri puta u životu i nije mi bilo toliko šokantno. Puno me više povrijedilo to što je ostatak obitelji procijenio da ni mama ni ja nismo dovoljno psihički stabilne da se nosimo s tom trudnoćom. Za mamu su možda čak i bili u pravu, ali to što meni nisu ništa rekli, vjerovala sam, bila je pogrešna procjena mog karaktera.

U tome me nije uspio razuvjeriti ni susret sa sredovječnom ženom kratke smeđe kose koja me nedugo nakon togaprvo zaustavila u trgovačkom centru („Jesi li ti Lucija?“), a potom mi počela slati poruke o tome kako je i ona (naglasak na „i ona“) već nekoliko puta u životu dotaknula dno, posljednji put kada se umalo rastala od muža, no da se na kraju ipak uspjela izvući, primarno zahvaljujući vjeri u Boga. A dok je ona baljezgala o svojim bračnim problemima i o svećeniku čije su je ruke iscijelile, ja sam bez trunke samosvijesti kimala glavom i trudila se izgledati što suosjećajnije. Tek mi je kasnije sinulo da je njezin cilj bio spasiti moju dušu od propasti, no nisam razumjela zašto i čitavo sam popodne provela ispred ogledala u naumu da dokučim izgledam li zaista kao netko tko je na dnu života. Istina, tada sam kosu još uvijek bojila kod kuće u kadi, ali bez obzira na to, bila sam uvjerena da ipak ne izgledam baš toliko loše.

No i to se promijenilo onoga dana kada sam naletjela na svoju fotografiju iz 2011. U godini u kojoj se rodila moja polusestra i zbio onaj neobičan susret s neobičnom ženom u Intersparu, na Facebooku su se i dalje objavljivali albumi, naslovljeni uglavnom kao „Subota“, u koji su se trpale sve (ali doslovno sve) fotografije iz izlazaka, uključujući i one na kojima smo bili vidno razvaljeni (s cigarom u jednoj i crnim Tomislavom u drugoj ruci, razmazane šminke koja se još uvijek nanosila prstima i u štiklama iz Roberta čijih se peta ne bi posramile ni egzotične plesačice). Tada, čini se, još nikome od nas nije padalo na pamet to da bi nas fotografija na kojoj jedemo kiflicu iz cipele jednoga dana mogla stajati karijere. Štoviše, nakon što sam ih sve prelistala, postala sam uvjerena da su baš ti albumi glavni razlog zbog kojeg sam u sandučiću redovito pronalazila letke s informacijama o duhovnoj obnovi.

Ubrzo sam se sjetila i onog kestena koji sam sa šest, sedam godina uzela s poda i, ni sama ne znam zašto, ubacila susjedi s trećeg kata u auspuh nakon čega se čitavo susjedstvo sjatilo na balkon i gledalo je kako upire prstom u mene i u „onu mater koja me nije odgojila“. A, iako pamtim gotovo sve detalje (nju u čupavom plavom bademantelu s debelim prstom u zraku, svoju bijelu haljinu s kragnom na potočnice i mamino lice crveno od srama), iz nekog se razloga taj događaj nikada nije iznova odigrao u mojim snovima. Nije me proganjao kao što su me znale proganjati neke sitnice i rečenice koje sam tijekom života izgovorila (u krivo vrijeme), nespretni padovi na stražnjicu pred ljudima koje sam poznavala samo iz viđenja i nepoznavanje ključnih povijesnih činjenica („Kada je bila Weimarska Republika?“, pitao me na studentskom tulumu neki stariji intelektualac u dolčeviti, nakon čega sam ja, stjerana u kut svojim neznanjem, odgovorila: „tijekom devetnaestog stoljeća?“).

Bilo je nečeg spontanog, potpuno prirodnog u načinu na koji je onaj kesten kvrcnuo o ispušnu cijev susjedina Golfa, kao i u lakoći kojom je, koje ljeto poslije, grumen zemlje iz dedina vinograda zrakom zaplesao valcer te raspršio prozor vikendice susjedu Milodragu (kojem su se potom baka i djed cijelo ljeto oduživali gemištom i domaćim kobasama sušenima na tavanu). Na svoju sam žalost jednom slučajno naletjela na njega, vikendaša, nakon čega se on nadvio nad mene sa svojih sto sedamdeset i šest centimetara (zašuškavši pritom i svojom tamnoplavom Lotto kabanicom poput Batmana) i ispričao mi priču o djeci koja guraju kazetu na kazetu u videorekorder samo kako bi ga uništila. Iako mi je bilo jasno da se ta priča trebala odnositi na mene (i naučiti me pameti), nikako se nisam mogla poistovjetiti s tim nedokazanim derištima jer mi samoj nikada ne bi palo na pamet uništiti svoj video ili, još gore, svoje voljene kazete na kojima je bila snimka maminog i tatinog vjenčanja i moj peti rođendan (preko kojeg je netko presnimio Ralje, zbog čega su se u trenu kada sam trebala ugasiti svijećice na torti i zaželjeti želju na ekranu pojavljivali zubi krvožednog morskog psa i zabrinuto lice Richarda Dreyfussa). Njegova me bukvica istraumatizirala iz potpuno krivog razloga; odjednom sam postala svjesna krhkosti materijalnih stvari koje sam posjedovala („što ako tata sljedeći put daljinski zavitla u smjeru mog kazetofona?“) zbog čega sam se nekoliko puta po noći znala probuditi i u polusnu otići do dnevnog boravka provjeriti jesu li sve kazete i dalje na svome mjestu.

O tim sam iznenadnim probojima nasilja razmišljala uglavnom onda kada bi mi opale razine serotonina u tijelu, dakle nakon luđačkog opijanja koje bi izgrizlo spone među mojim unutarnjim organima, i pogurnulo jetru u moje desno plućno krilo, zbog čega bih si morala gurnuti šaku u usta i prisilno uspostaviti ravnotežu. Ovisno o tome u kakvom bih se stanju vratila kući (iz „Subote“), glavu sam gurala kroz prozor ili u WC školjku, da bih se potom sklupčala na madracu, preumorna da skinem šminku i da se presvučem u čistu majicu, i zaspala, samo da bih se za koji sat ponovno probudila, masna od znoja i s bubnjem u sljepoočnicama, prestravljena užasima koje sam pronašla razdvajajući prstima unutrašnjost svog tijela. Bilo je ondje svačega; od pilića kojeg sam s četiri godine slučajno zgnječila (zato što sam ga jednostavno previše voljela) i onog kestena koji me preko noći u susjedstvu učinio „lošim utjecajem“ pa sve do šarene kape prijateljice Ivane koju sam bacila na pod samo zato što je bila ista poput moje (oprosti).

A što sam više razmišljala o tome, to mi je postajalo sve jasnije i zašto mi je obitelj zatajila polusestrino rođenje. Nisam podržavala njihovu odluku, ali sam ih razumjela. Vjerojatno su mislili da ću nogom probiti kućište kompjutera (što je apsurdno jer je moj život tada bio kompjuter), ili tatu napasti kuhinjskim noževima (što je apsurdno jer su svi bili toliko tupi da se njima nije mogla prerezati ni jabuka), a neovisno o tome što ništa od toga (vjerojatno) ne bih napravila, mrlje na dosjeu iz prošlosti primorale su me da se zapitam i jesu li me drugi zaista vidjeli kao loš utjecaj? Pred očima su mi se odigrali i svi oni prelasci preko ceste na crveno i djeca koja su me vidjela da, dok to radim, ne gledam ni lijevo ni desno. Nisam željela da mojoj polusestri jednoga dana priđu u trgovačkom centru zbog mene; ako će je spašavati neka je spašavaju zbog njenih grijeha, a ne zato što je s dvanaest naletjela na moju fotku iz 2011. na kojoj s cigarom u ustima ležim u lišću i pritom pomislila kako je njena starija sestra „baš kul“.

Osjećala sam se kao Britney koja se kreće obrnutom putanjom: od it’s Britney, bitch (i toga da sam u osnovnoj sprejem napisala you wanna peace of me umjesto piece na školskoj zgradi, a onda se par metara pored istim sprejem i potpisala) pa do I’m not a girl not yet a woman faze u kojoj se trenutačno nalazim. Nisam imala djecu, nisam još planirala djecu, nitko od mojih prijatelja nije imao djecu, što znači da me baš ništa u životu nije motiviralo da se ponašam kao netko svojih godina. Mogla sam živjeti kao Kevin McCallister, ručati na krevetu i jesti sladoled za večeru, ubaciti psovku u svaku drugu rečenicu i baš nikada ne razmišljati o tome hoće li se moje ponašanje negativno odraziti na nekoga.

Realno, za to smo se i borile, ali stvari su se promijenile sada kada sam znala da će nazovimo je Jana postati dio mog života, a ja netko tko bi joj mogao pomoći da izraste u dobru i kvalitetnu osobu. Zbog toga sam i odlučila da je vrijeme za promjene. Prvo sam s društvenih mreža izbrisala gotovo sve fotografije na kojima ne vidim iz glave (tako se u mom rodnom kraju kaže za nekoga tko je mrtav pijan) odlučna izokrenuti narativ i svjesno se iz „lošeg utjecaja“ preobraziti u dobar. Ne samo što sam izribala cijelu kuću, napunila frižider i prebrisala prašinu s društvenih igara, nego sam i dva dana provela pišući popis svih stvari koje sam do sada u životu naučila i koje joj kao starija i odnedavno znatno mudrija sestra mogu i želim ostaviti u nasljeđe.

Nazvala sam ih 65 pravila za život (sorry Peterson) i garantiram vam da se nijedno od njih ne odnosi na pospremanje svoje sobe (i to ne zato što ne mislim da je čistoća pola mentalnog zdravlja nego zbog toga što, bez obzira na sve, i dalje želim ostati „baš kul starija sestra“).

65 pravila za život

1. Nemoj ostajati vani poslije dva jer nema smisla osjećati se kao govno cijeli sljedeći dan samo zato što imaš FOMO. Površne razgovore s poznanicima i strancima možeš voditi i na tramvajskoj stanici.
2. Uvijek se pobrini za to da kod kuće imaš dodatnu rolu WC papira jer tufnice za skidanje šminke nisu vibe.
3. Kada se budeš useljavala u svoj stan, obrati pozornost na kauč (da slučajno ne dobiješ Harryja). Moja bivša cimerica i ja uselile smo prije koju godinu u stan koji je imao novi kauč (i izgledao puno bolje na slikama). Iz letka koji smo pronašle u sandučiću saznale smo da se zove Harry. Zbog Harryja su nas umalo optužili za kulturnu aproprijaciju jer smo u tom stanu radije sjedile na podu. Harry nije kauč, Harry je klupa. Budi pametnija od nas i obavezno isprobaj kauč prije no što useliš u stan jer je dobar kauč temelj svakog dobrog stana.
4. Ako u oglasu piše „lijep i ugodan, svijetao stan“, bježi. Postoji velika šansa da nije ni lijep ni svijetao.
5. Nemoj se pretplatiti na Netflix. Radije nađi nekoga tko će ti dati svoju lozinku.
6. Uvijek ostavi bakšu.
7. Bez obzira na to što ti drugi govorili, ne moraš nikada nositi grudnjak.
8. Nemoj se drogirati. Na svijetu je malo stvari nezanimljivije od ljudi na speedu (ili onih kojima je mikrodoziranje esencijalan dio osobnosti).
9. Čitaj knjige.
10. Nauči reći oprosti, ali nemoj pretjerivati. Na primjer, ako ti netko na ulici stane na nogu, nemoj ga pogledati u oči i ispričati se. Uči na mojim greškama.
11. Kada se probudiš ranije, potrudi se ne probuditi cijelo kućanstvo. Naš je tata bio prvak u tome, odlučio bi da je sedam ujutro u nedjelju idealno vrijeme za usisavanje dnevnog boravka (i onda se pitao zbog čega sam „toliko živčana?“).
12. Kuhanje će ti popraviti kvalitetu života. Hrana iz dostave je scam, a i nema ništa tužnije od odraslih ljudi kojima je kulinarski doseg kuhanje hrenovki.
13. Ako ti se netko sviđa, reci mu to, pa čak i pod cijenu toga da tvoja čokolada završi na podu ili u smeću. Barem ćeš znati da si pokušala.
14. Kada ti netko pošalje Reel/meme/TikTok koji si već vidjela nemoj reći „vidjela sam“ nego napiši „hahahahah“ i lajkaj ga.
15. Nikad nije dobro vrijeme za prekid. Just do it.
16. Nemoj nikad, ali baš nikad tjerati ljude da gledaju s tobom uživo „onaj smiješan video s Youtubea“. Ponekad se čini kao da te tri minute traju vječno.
17. Umjesto da razmišljaš o onome što ćeš reći kada red dođe na tebe, slušaj.
18. Oprosti, ali provođenje vremena na TikToku nije hobi. Čak ni ako gledaš kako se priprema veganski bolonjez ili uči šivati.
19. Odjeća se treba prilagoditi tvom tijelu, a ne obrnuto.
20. Potrudi se doći na vrijeme.
21. Nemoj nikoga čekati duže od petnaest minuta. Ovo je kontroverzno, znam, ali poprilično je sebično pustiti nekoga da te čeka i troši svoje vrijeme samo zato što ti „nemaš što za obući“ ili ne znaš organizirati svoje vrijeme.
22. Izrađuj fotografije s mobitela i digitalnih fotoaparata. Bit će ti drago jednoga dana (i moći ćeš kasnije u životu napraviti blog i bez dopuštenja skupljati lajkove na fotkama svojih prijatelja i članova obitelji).
23. Ako dođeš na tulum na kojem ima hrane, jedi. Nemoj se ustručavati.
24. Smiješ pojesti zadnji komad (hrana je tu da se jede).
25. Kada sretneš nekoga koga znaš u javnom prijevozu, smiješ nastaviti slušati glazbu i ne pričati s njim. U redu je, postoji velika šansa da ni oni ne žele razgovarati s tobom.
26. Pretpostavi da se moraš izuti kada dođeš kod nekoga doma (nismo u Seks i gradu i čistoća je često važnija od dobrog outfita).
27. Ne kupuj drugima ono što se sviđa tebi, nego ono što bi se njima svidjelo. Ako si u nedoumici, pitaj ih.
28. Ako ti netko pokaže fotografiju na svom mobitelu, nemoj nastaviti scrollati.
29. U redu je ne biti u dobrim odnosima s nekim članovima svoje obitelji.
30. Budi ona osoba za stolom koja proziva dedu s ustaškim idejama.
31. Nemoj šutjeti kada vidiš ili čuješ da je nekome počinjena nepravda.
32. Ako ti se knjiga ne sviđa, ne moraš je pročitati do kraja. Ja sam mazohist po tom pitanju i gotovo se uvijek natjeram pročitati knjigu do kraja (što se uglavnom oduži i zbog čega moj Reading Challenge na Goodreadsu pati), ali nije vrijedno toga.
33. Ista stvar vrijedi i za filmove i serije.
34. Pretpostavi da svi oko tebe žaluju (budi dobra prema ljudima).
35. Uvijek reci hvala, molim, dobar dan i doviđenja.
36. Ne vjeruj svemu što čuješ i pročitaš (pogotovo na društvenim mrežama!). To vrijedi i za ova pravila.
37. Ništa se ne mora peglati (a pogotovo ne kuhinjske krpe, plahte, gaće i čarape). Ovo je kontroverzno znam, ali istina je.
38. Ako ćeš već ići na manikuru, pobrini se da to bude zato što ti to želiš, a ne zato što to svi oko tebe rade. Dok sam radila na jednom lifestyle portalu, toliko sam se često susretala s manikurama da sam se uvjerila da je to nešto na što želim trošiti svoj novac i svoje vrijeme. Prevarila sam se. Ne samo što su mi nokti stradali, nego sam se morala i financijski oporaviti od tih tretmana.
39. Dakle, ono što radi većina, nije uvijek i najbolji put. Ako se želiš uvjeriti u istinitost mojih riječi, samo u ruke uzmi udžbenik iz povijesti.
40. Nosi zaštitni faktor.
41. Skincare je scam. Treba ti samo dobra hidratantna krema, SPF i gel za čišćenje lica.
42. Pravi život je scam.
43. Odrasli život je scam. Idi, trči po livadi.
44. Gledaj na novac kao na svoje vrijeme. Pitaj se, koliko trebam raditi da bih si ovo mogla priuštiti? (Cijeli dan rada za srčeka na noktima? Pass)
45. Uvijek izgledaš dobro u badiću bez obzira na to što ti govorili drugi i potencijalno onaj glas u tvojoj glavi.
46. Iako je lako zamisliti se da živiš u francuskom filmu iz šedesetih s cigarom u ruci, nemoj početi pušiti. Jutro nakon kutije cigara nije baš aesthetically pleasing.
47. Nabavi si mrežice za komarce.
48. I čepiće za uši.
49. Nemoj tipkati po mobitelu dok si s drugima.
50. Molim te nemoj biti jedna od onih ljudi koji nose smart watch u kino.
51. Nikada ne objavljuj fotografije svojih prijatelja bez dopuštenja. Čak ni ako su ispali fantastično.
52. Pusti ljude da prvo izađu iz javnog prijevoza.
53. Ponekad treba trčati za tramvajem.
54. Nećeš ih promijeniti. Move on.
55. Ne vjeruj ogledalima, a pogotovo ne ogledalima u svlačionicama trgovačkih centara.
56. Ponekad nemoj vjerovati ni sebi.
57. Nemoj naručiti nešto drugo s jelovnika samo zato što je to netko za stolom već naručio. Ne znam muči li ovo i druge, ali meni se to stalno događa.
58. Nemoj se obvezati na zajedničko gledanje serije ako znaš da se nećeš moći suzdržati. Mnogi su se odnosi raspali zbog ovoga.
59. Pij puno vode.
60. Ako ti se ne sviđa frizura, reci. Vjerojatno je još stignu popraviti.
61. Ne daj se nagovoriti. Teško je, znam, ali ne daj.
62. Bez obzira na to što gen-z kaže, precrtavanje usana nikada ne izgleda dobro.
63. Umjesto na torbicu, potroši na putovanje.
64. Nemoj si počupati sve obrve samo zato što je to trendy.
65. Soc bacaj u WC, a ne u sudoper.