Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima

Svoju prvu sijedu vlas pronašla sam u frizerskom salonu s dvadeset i jednom godinom. I kao da je riječ o ostacima ručka koji nisam uspjela do kraja pojesti, frizerka me pitala želim li je možda ponijeti sa sobom. „Naravno“, kimnula sam, a ona ju je potom pažljivo zapakirala u komad aluminijske folije i položila je na moj dlan. Izuzev onih osam pari trapezica u ormaru, nisam pretjerano sklona gomilanju fizičkih stvari (što je, uvjerena sam, izravna posljedica odrastanja s majkom koja je pobacala sve moje dječje crteže i školske leksikone pod izlikom da „samo skupljaju prašinu i privlače lošu energiju“) i češće se osjećam kao emocionalni hoarder, ili netko tko sve pamti i o svemu neprestano razmišlja (što je u psihologiji poremećaj poznatiji i kao GAD, general anxiety disorder), iz nekog sam neobičnog razloga tu dlaku ipak sačuvala. I eno je sada, gotovo čitavo desetljeće poslije, leži u ukrasnoj kutiji na regalu među sponzorskim upaljačima i vrećicom soli s azijskim začinima za pommes frites iz McDonald’sa koju mi je prijatelj 2019. donio iz Singapura, a koju nikada nisam otvorila (dijelom zato što mi je bilo žao uništiti je, a potom i zbog milenijalske fobije od prženih krumpirića, što je poremećaj u psihologiji poznatiji i kao ortoreksija).

Pogled na tu neotvorenu vrećicu boje wasabija na kojoj velikim tiskanim slovima piše SEA WEED (I’m lovin’ it) podsjetio me na scenu iz filma Sam u kući 2 u kojoj Kevin čudnu ženu s golubovima pokušava spasiti od beskućništva, ali ne tatinom Visa Infinite karticom (kojom kupuje slatkiše i plaća si sobu u „the world-renowned Plaza Hotelu“), nego pričom o svojim novim koturaljkama koje nije nosio iz straha da ih ne ošteti, zbog čega ih na kraju i prerasta. Odmah sam se sjetila i svojih kristalnih čaša koje već mjesecima čuvam u ormaru za „posebne prilike“ (nastavljajući pritom tradiciju svojih roditelja koji su ih toliko dobro čuvali da s njih nikada nisu poskidali ni naljepnice) i svih onih čipkastih gaća koje sam kupila za vrijeme ovulacije, a koje sada skupa s parfemima hlape u mraku moje sobe, i odjednom me fiktivna anegdota iz filma koji je izašao prije no što sam se rodila (1992!) potaknula da se zapitam jesam li ikada uopće i živjela.

A sjećam se koliko sam kao dijete jedva čekala da napokon počnem živjeti (što je potpuno bizarno jer mi se sada čini kao da sam jedino tada zaista i živjela) i da izrastem u jednu od onih dugokosih i dugonogih žena iz filmova i knjiga što imaju ljubavnike, puše cigare u krevetu i žive same u svojim prostranim stančićima s pogledom na Central Park, ili Champ de Mars. Svakog sam se jutra budila s nadom da ću na gaćama pronaći lokvu krvi i napokon se otarasiti svoje glupe dječje sobe i još glupljih školskih zadaća. „Još samo malo“, mazila sam prstom svoje OK! postere na zidu iznad kreveta i ljubila si ruku prije spavanja, samo da položim višu iz matematike, dam sve ispite, uđem u one traperice. Da diplomiram, stavim ljuskice na prednje zube, izblajham se, pronađem stalni posao, dam otkaz…

Iako mi je katoličanstvo mrsko još otkad su me časne natjerale da preko svoje nove haljine iz Benettona navučem bijelu krpu kako bih „izgledala kao i sva druga djeca“, čini se da s vjernicima ipak dijelim sličan stav po pitanju života poslije života. Tek nakon što prekrižim sve stavke sa svoje liste (koja je u suštini samo ateistička verzija kršćanskih sakramenata), počet ću poprave živjeti. I baš kao raj, pravi život izvanserijsko je iskustvo o kojem se sanja i koje se iščekuje, neovisno o tome uključuje li cimerstvo sa sinom Božjim ili Mini Morris iz 1968.

A što sam duže gledala u onu vrećicu iz McDonald’sa, to sam sve više suosjećala s njom. I sama se u zadnje vrijeme sve češće bojim da mi je istekao rok trajanja i da, čak i ako me se ikada otvori i posipa po krumpirićima, više neću biti dovoljno slana ni uzbudljiva. A moguće je da i iz mene progovara strah od starenja, bojazan da sam možda nenamjerno svoj dosadašnji život svela na hodnik u kojem se sjedi i čeka na savršen trenutak za nazdraviti kristalnim čašama. Ipak sam tekst otvorila pričom o onoj sijedoj vlasi koju sam sačuvala, ne iz praznovjerja i sentimentalnih razloga, nego zato što sam se zbog nje tada, tek sada shvaćam, osjećala posebno. Rane dvadesete vjerojatno su jedino razdoblje tijekom kojeg je uopće društveno prihvatljivo ponositi se sijedima (tada – i ako ste muškarac ili vam ih naprave za 200 eura u poznatom zagrebačkom salonu), kasnije one postaju žig kojim se razotkriva činjenica da prema zakonu o doprinosima više niste mlada osoba. No, bez obzira na to što me razum redovito podsjeća na to da je sasvim normalno ostarjeti, podići kutiju tijekom selidbe i nepovratno si ozlijediti koljeno, svejedno me ponekad uhvati panika kada u vlastitom odrazu prepoznam svoju mamu i obratno. Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima, baš kao što je i modelima lakše hodati po svijetu i govoriti da je ljepota u oku promatrača.

To što ću uskoro napuniti 30 u meni istodobno izaziva sram i zbunjuje me. Iako se to događa svima (osim možda Cher i Keanu Reevesu), ponekad me obuzme nelagoda kada me netko mlađi od mene pita koliko imam godina. Nedavno sam primijetila da me moja dvadesetjednogodišnja sestra u zadnje vrijeme promatra kao da sam onaj starac na štakama pokraj kojeg sam prošli tjedan projurila u tramvaju, a kojem nitko od prolaznika nije pomogao da prijeđe cestu. No, sasvim je moguće da iz mene progovara GAD jer se i dalje osjećam kao beba, i stvari za odrasle su mi i dalje strane. Nikada nisam organizirala roštilj. Ne vozim auto. Kada razgovaram s djecom, bojim se da će mi postaviti neko pitanje na koje neću znati odgovoriti. Ne renoviram stan. Nemam stan. Ne znam koliko košta stolac na vjenčanju. Ne znam koliko košta stolac. Čini se kao da su svi skočili u život osim mene.

Ja još uvijek čekam.

A dok čekam, rastu mi nokti. Otpada mi kosa. Ljušti mi se koža. Svakog je dana sve više i više prašine. Brišem pod u kuhinji univerzalnim vlažnim maramicama. Razmišljam o tome što ću jesti. Sjeckam povrće. Vadim tacnu iz pećnice, vraćam tacnu u pećnicu. Kupujem cvjetaču. Razdvajam bijeli od šarenog veša. Pitam se jesu li svi osim mene zaista počeli živjeti ili je pravi život samo scam? Ultimativna prokrastinacija.

Prijateljica mi je nedavno prepričala članak o nekom djedu koji je pročitao toliko knjiga u životu da je pred sam kraj izrazio nezadovoljstvo time što je „čitajući, zaboravio živjeti“. Odmah sam otišla provjeriti svoj Reading Challenge na Goodreadsu i odahnula kada sam vidjela da sam „4 books behind schedule“. Hm. Je li moguće da ja zapravo cijelo vrijeme živim, a da toga nisam ni svjesna? Možda sve ono maštanje o životu i savršenim trenucima nije bilo traćenje života koliko vremena kojeg uistinu svakog dana imamo sve manje i manje. Slušajući podcast o žalovanju, naučila sam da se na vrhu liste stvari za kojima ljudi na samrtnoj postelji najviše žale očekivano nalaze sve one koje tijekom života nisu napravili. Ironično, ali osjećam kako je baš ovo onaj savršen trenutak u kojem shvaćam kako zapravo ne postoje savršeni trenuci, i da ona sijeda vlas s početka teksta čitavo vrijeme sadržava mudrost o tome kako je starost prisutna u mladosti, i obratno.

Ili, kako kaže Semezdin Mehmedinović: „Otkad sam prešao pedesetu, ja znam da svi ljudi umiru mladi“.

Ništa, idem ubaciti krumpir u airfryer,

BRB.

Lucija