Ne bojim se smrti i mislim da je to možda zbog toga što još nikada nisam vidjela mrtvaca. Moj tata ih je vidio gomilu, kaže da se s leševima susreće još od najranije dobi, još otkad su on i njegovi raščupani prijatelji iz ulice udicama hvatali podrumske štakore. Živio je u zgradi pokraj željezničkog mosta s kojeg su skakali samo oni koji nisu bili dovoljno hrabri da se ubiju i preko kojeg su nekoliko puta dnevno prolazili teški teretni vlakovi i komadali tijela onih koji jesu. Iz njegove je sobe pucao pogled na groblje, krizanteme i miris lampiona, a rijekom su ponekad s utopljenicima plivali i svinjski ostaci iz obližnje mesne predionice. Svinjske glave, mramorni kipovi anđela i jedna fotografija iz lokalnih novina koja mi se posebno urezala u pamćenje: čovjek koji u rukama drži krokodila pokraj šetnice po kojoj smo mama, tata i ja šetali subotom i lizali sladoled od vanilije.

Uz fotografiju čovjeka s krokodilom, još mi se jedna ilustracija kao djetetu urezala u moždano tkivo i tamo napravila rupu u koju sam od tada pa nadalje spremala sve slike i osjećaje vezane uz smrt, neizvjesnost i čudovišta. Baka i deda su na polici u dnevnoj sobi čuvali naizgled nevinu dječju enciklopediju o riječnim životinjama u kojoj se nalazio i crtež kojem sam se tijekom odrastanja neprestano vraćala, a koji je iz ptičje perspektive prikazivao dječaka koji stoji u plićaku i iza kojeg se proteže, baš poput ogromne naftne mrlje, čudovišna riba s brkovima. Subotnje su šetnje odjednom postale mnogo više od sladoleda od vanilije i maminih i tatinih tišina. Nisam se bojala virova, grčeva ni duboke vode, bojala sam se svih onih bića koja žive u mulju i vire kroz rešetke riječne i morske trave, svinjskih nožica i kostiju zapetljanih u rimske novčiće i šljunak.

Nekoliko sam godina kasnije u bunilu zimske groznice na kazeti gledala crtić u kojem veliki sivi štakor djevojci s kukastim nosom odgrize nožni palac i baš se negdje u to vrijeme na Opri pričalo o svim opasnostima koje vrebaju iz WC školjke. Štakori, bakterije i divovske zmije u Australiji. Jednoj je ženi štakor pojeo nos, a drugoj je sabljarka probila sisu. Sjećam se da su jednog utorka djeca iza zgrade po dvorištu natjeravala nekog umornog štakora koji se, iscrpljen od bježanja, odlučio suočiti sa svojim strahovima: skočio je Blanki na nogu, a zatim šmugnuo pokraj parkiranih automobila ravno prema mojoj mlađoj sestri koja je nepomično sjedila na svom biciklu s pomoćnim kotačima. Sve se odvilo u nekoliko sekundi – zgrabila sam je u zadnji čas, Blanka je vrištala, štakor je projurio pokraj naših nogu, a ja sam se osjećala kao da sam joj tog dana spasila život.

Pitala sam tatu kakav je to osjećaj vidjeti mrtvaca, a on mi je rekao da ga mrtvaci ne proganjaju, pa čak ni u snovima. On je ribič i ne boji se ni tišine, ni divovskih somova.

Jednom sam se nagutala Smarties bombona iz plave tube pa me tata okrenuo naglavačke i protresao iznad kade. Tog se događaja sjećam kao da sam bila izvan sebe: nisam gledala u našu požutjelu kadu nego u tatu koji me čvrsto držao za gležnjeve i bacakao iznad pljesnivih pločica. Smrt je svuda oko nas; i u bojleru čije su žice stršile iznad naših glava dok me tresao, i u veš mašini koja je jednog jutra odlučila izgorjeti zajedno s našim hodnikom i našom blagovaonicom. Osim čokoladnih bombona, u našoj se požutjeloj kadi jednom brčkao i som kojeg je tata upecao, malo niže od mjesta na kojemu se onaj čovjek fotografirao s krokodilom, a koji je bio jednako brkat i jednako čudovišan kao i onaj predator iz dječje riječne enciklopedije. Mama je vrištala, ribički su crvi plazili po našem frižideru, a ja sam se oduvijek pitala hoće li se ikome ikada pri zamahivanju ribičkim štapom udica zabiti u oko.

Mami od moje prijateljice iz školske klupe vješalica se zavukla pod očni kapak, moja je sestrična stala na hrđavi čavao dok smo se igrale obitelji kod bake na tavanu, a pas lutalica Krešo mi je jednom prilikom skočio na leđa i izgrizao me po vratu. Mama je ispekla divovskog soma iz kade na naglo, imao je okus po mulju i razočaranju svih onih koje su žive i polomljene izvukli iz rijeke nakon što su skočili sa željezničkog mosta pokraj tatine stare zgrade. I moja je najdraža zečica Mucka voljela skakati – jednog sam se jutra probudila i pronašla je mrtvu na betonu iza zgrade. Izgledala je kao hladna palačinka. Tada sam se prvi put u životu susrela sa smrću, plakala sam i plakala jer nisam željela prihvatiti činjenicu da je više nema. Njezinog smo brata poklonili baki koja je uzgajala kuniće i koja ga je vjerojatno već nekoliko dana kasnije zalijevala umakom od brusnica u roru. Imala sam i zamorca koji je ime dobio po turskom nogometašu i koji je umro od srčanog udara sa sedam godina, pario se sa zamorčicom s trećeg kata, a moja se mazna kuja Maza jednog poslijepodneva zavukla ispod građevinskog materijala i tamo među šutom izdahnula.

Bila sam na samo dva sprovoda u životu. Jednom kada je umrla bakina susjeda Ružica koja je živjela u drvenoj kućici na kraju ulice i stalno pušila. U džepove mi je gurala novčanice od pedeset kuna i govorila mi da ću jednog dana sigurno postati veterinarka. Još uvijek se ponekad osjećam kao da sam je iznevjerila. Drugi sam put bila na sprovodu od našeg obiteljskog prijatelja koji je živio u Zagrebu i koji me jednom odveo u kino na Herbieja. Njegovo su tijelo spalili, a ja sam u trećem redu na drvenoj klupi dlanovima trljala oči svom snagom u potrazi za suzama. Nakon toga sam počela izbjegavati groblja i sprovode; nisam više željela udisati miris voska s mramornih ploča ni čistiti korov što se tvrdoglavo skuplja oko usnulih bijelih anđela. Ne znam se ponašati ni u blizini živih, a kamoli u blizini mrtvaca. Tatu sam jednom čula kako plače na grobu od svog bratića i mislim da ga nikada prije ni kasnije u životu nisam više voljela. Očevi bi definitivno trebali češće plakati. Neki su ljudi na groblju izgubili nevinost, a drugi vole kada ih se guši za vrijeme seksa. Izgleda da užitak koji proizlazi iz umiranja nije isti kao i užitak koji proizlazi iz smrti: možda je zato nekrofilija tabuizirana?

Rekli su mi da sam ubojica pilića jer sam jednom u igri slučajno ubila pile. Tata se smijao i smijao, a ja od tada na sebi imam krvavu mrlju koja se više nikada neće moći isprati. Perem ruke, bijelo rublje ne miješam sa šarenim, trljam zube toliko snažno da mi ponekad prokrvari meso, desni su mi natečene, a kapci teški kao da su ispunjeni pijeskom kojeg su se nagutale svinjske glave koje putuju po Savi.

Pitajte me tko mi je najdraži serijski ubojica.

Prije spavanja se ponekad uspavljujem pričama o ljudima koji nestaju i čije su ruke, stopala i glave razbacane po okolnim planinama, poljima i rijekama. Ponekad mi se čini kao da pritom razotkrivam istinu o samoj sebi – da kopam i tragam za potencijalnim dokazima nakaznosti, nastranosti i čudovišnosti. Još uvijek nisam pronašla ništa, samo strah i slutnju da će jednog dana nešto u meni pokrenuti monstruoznu lavinu koja će sve moje dotadašnje uspomene i osjećaje prekriti slojem hladnoće i leda. Možda ja zaista i jesam ubojica pilića.

Sve je moguće.

Možda jednog dana na putu do doma pronađem nečije uho, možda me otme susjed koji uvijek lijepo pozdravlja, a možda mi na glavu padne ormar za vrijeme sljedećeg potresa. Vidim smrt u djetetu koje se penje po toboganu, u šarenim britvicama i u krvavom iscjetku na gaćama. Smrt je trulež što se skuplja na našim zubima i jesen koja nam svake godine golim granjem lupa po ulaznim vratima. Baba s crnim rupcem je rekla da ne jede ribu otkad je čula da se neki čovjek na zabavi u vatrogasnom domu ugušio podmuklo zalutalom ribljom kosti. Nije mu pomogla ni štruca toplog kruha. Možda bi bilo najbolje da svi prestanemo disati jer ako dišemo onda ćemo možda i udahnuti koju česticu prašine, izmeta ili peludi, možda će iz WC školjke dok pišamo izviriti sivi štakor gladan naših nožnih palčeva, možda će nas za nogu zgrabiti divovski som skriven među riječnim travama, a možda ćemo se jednog dana poskliznuti u požutjeloj kadi na čokoladni bombon i zauvijek usnuti među pljesnivim pločicama. Baš kao i moja mazna kuja Maza među šutom i trulim daskama.



Vaša Lucija.