U srednjoj sam školi imala profesoricu koja je bila okrugla, mesnata i baš uvijek zadihana dok je ulazila u našu učionicu na drugom katu gimnazije. Vozila se u svom malom smiješnom autu i pričala nam o stolu koji ima osjećaje i o mačjim mafijašima. Dvije sam godine sjedila u drugoj klupi pokraj zida i razmišljala o toj neobičnoj ženi mišje kose sa šiškama koja je završila nekoliko fakulteta i koja nam je umjesto poduke iz etike i morala pričala priče o špijunima koji su u bivšoj državi nakon Titove smrti dolazili i kucali ljudima na vrata, prerušeni u automehaničare i u vodoinstalatere, samo da provjere plaču li ljudi i tresu li se od tuge i od žalosti, zbog čega su ona i njezina mama u kuhinji morale mrcvariti sočnu glavicu domaćeg luka i plakati, plakati i plakati u strahu od političkog egzila. Kao srednjoškolka najčešće sam preispitivala samo one dijelove stvarnosti koji su ugrožavali moju slobodu i stavove, priče o rušenju Jugoslavije nisu mi ništa značile, a nisam plakala ni dok su se čitali sastavci o Vukovaru. Čitavo se moje obrazovanje može svesti na nekoliko priča, zgoda i anegdota, pamtila sam samo stvari poput kažiprsta izgubljenog u utičnici, profesora iz matematike koji nas je gađao kredom i bockao šestarom i pijane razrednice koja nas nije htjela pustiti van iz vrelog autobusa na školskom izletu. Profesorica koja je s mamom rezala luk kada je umro Tito najviše je voljela pričati o Jugoslaviji i o Tajni; rekla nam je da je išla u razred s jednom djevojkom koja je svima govorila da će se bogato udati i kojoj nitko nije vjerovao sve dok se jednog dana ispred škole nije parkirao crveni Lamborghini. “Ostvarit će vam se sve što želite, misli su poput magneta, ali obrnutih – u tajanstvenom svijetu Tajne minus i minus su minus, a ne plus“, pogledala nas je značajno jednog siječanjskog prijepodneva, a zatim, nakon tišine, dodala kako upravo zbog Tajne svako jutro pronađe parking u najprometnijem dijelu grada, „tajna je u vizualizaciji“.

Trebala sam pažljivije slušati.

Srednjoškolske su zgode sada ionako prekrivene debelim slojem prašine i uronjene u debelu smrdljivu maglu mog uma, dani kada sam se srijedom mogla probuditi i odlučiti da neću otići u školu toliko su daleki i nestvarni da mi se ponekad čini kao da sam ih samo sanjala. Nikada nisam bila u zatvoru, ali u posljednje se vrijeme osjećam kao da sam tamo već godinama. Virim kroz prozorčić omeđen hladnim rešetkama i promatram ostatke života u kojima sam nekoć živjela. Nebo više nije samo nebo jer u kutu oka vidim i osjetim prisutnost hladne metalne šipke koja me podsjeća na to da sam zarobljena. Dani se prelijevaju iz jednog u drugi, a ja se ponekad probudim usred noći i ne mogu se više sjetiti u kojoj sam sobi točno zaspala, u čijem krevetu, koliko imam godina ni hoću li na putu do kupaonice zapeti za kutiju s alatom koja je uvijek stajala nasred hodnika u stanu u kojem sam odrastala. U djetinjstvu i ranoj adolescenciji neprestano sam se osjećala kao da sam na rubu neke velike životne spoznaje, čak i dok sam iz druge klupe pokraj zida promatrala šlampave srednjoškolske profesore kako se zamrljani kredom koprcaju u vlastitoj nelagodi i neurozama, pitala sam se jesu li oduvijek bili takvi ili su se osjećaji bijesa i nedostatnosti s vremenom nataložili u njihovim kostima sve dok nisu postali toliko teški da više ne mogu odletjeti iz vlastite krletke ni kada im se za to pruži prilika. Jedva sam čekala odlepršati iz krletke vlastita grada; željela sam mnogo, imala sam malo, ali to tada ionako nisam znala jer je moj svijet bio svijet triju glavnih ulica, jedne plitke rijeke i zgrada bez liftova.

Moja prijateljica Sanja odrasla je u zgradi bez lifta preko puta zatvora i kod nje smo uvijek s balkona promatrale zatvorenike u šetnji dvorištem. Bili su zarobljeni, ali bi nam s vremena na vrijeme uputili osmijeh i mahnuli. Hodali su ukrug, jedan za drugim, svaki dan ispočetka, a kada bismo igrale bocu istine i izazova, ponekad bismo podigle svoje majice na balkonu i pokazale im svoje nedorasle cice u plavim sportskim topićima, valjda da im uljepšamo šetnje. Hodali su ukrug, jedan za drugim, svaki dan ispočetka; probudim se u isto vrijeme, svako jutro jedem isti doručak, žvačem bezukusnu zobenu kašu koju kuham u dvije trećine vode i jednoj trećini mlijeka, zatim zgnječim pola banane i dodam u kašu žličicu maslaca od kikirikija. Zagledam se kroz prozor da odmorim oči od ekrana, čujem djecu kako se igraju u parku, ali nitko mi ne pokazuje svoje nedorasle cice u plavom topiću. Boli me vrat, ne mogu više okrenuti glavu ni ulijevo, a ponekad cestu prelazim nesmostreno u nadi da će me nešto lagano pregaziti i da ću barem još jednu srijedu ujutro u svom životu provesti uz zdjelicu bljutavog cornflakesa i njemačku seriju o psima i šumarima na HTV-u. Na trećoj sam kavi kada shvatim da razmišljam o prometnim nesrećama i Lugarnici, nakon posla popijem i četvrtu, ni prejaku ni preslabu, tek dovoljno jaku da mogu odraditi svoj drugi posao koji mi je potreban ako si želim priuštiti život u stanu s PVC stolarijom i pećnicom. Je li vrijedno? Nemam pojma, samo sam jednom u životu ispekla kolač. Prije spavanja se gledam u ogledalo i ponekad mi se čini kao da sam u posljednjih nekoliko mjeseci ostarjela više od pet godina. Sjednem na krevet i pitam se što doručkuju zatvorenici koji se svaki dan šeću ukrug zatvorskim dvorištem, jedan za drugim, svaki dan ispočetka.

“Tajna je u vizualizaciji.” Kada me prije dva tjedna nazvala epidemiologinja i rekla mi da ću sljedeća 24 dana morati provesti u samoizolaciji, odmah sam se sjetila riječi koje nam je onog siječanjskog prijepodneva gotovo proročanski uputila okrugla i mesnata profesorica koja nikada nije imala problem s pronalaskom savršenog parkirnog mjesta u najprometnijem dijelu grada. Moja je cimerica zaražena, a ja sam kućni kontakt. Mjesecima sam o svom životu razmišljala kao o zatvorskoj kazni sve dok se moje najmračnije slutnje nisu potvrdile – ja i jesam u zatvoru, možda ne gledam kroz rešetke nego kroz prljave prozore i ne šećem dvorištem nego od sobe do kuhinje i natrag, ali moja je stvarnost doslovni i metaforički produžetak mojih najcrnjih misli. Trebala sam pažljivije slušati, “u tajanstvenom svijetu Tajne minus i minus su minus, a ne plus”, misao o zatvoru je život u kućnom pritvoru, a ne plaća koja će me izbaviti iz pakla četiri instant-kave dnevno.

I sada sam u zatvoru. Mama i tata su mi donijeli ogromne količine hrane, a ja ne znam je li do korone ili do mene, ali ništa mi se više ne jede. I ne spavam, a tješim se da je zbog punog Mjeseca. Sve mi je bezukusno i bljutavo dok ležim na krevetu i propuštam najljepše dane jeseni. Kada izađem na slobodu, vjerojatno će se sve ponovno zatvoriti i vlasti će proglasiti izvanredno stanje. Žudim za fizičkim dodirom, nedostaju mi čak i dani kada su se ljudi trljali o mene u zagušljivom podrumu u Funku. Nemam simptome, ali čekam da se pojave: epidemiolozi su mi rekli da je bolest iza ugla. Ponekad mi se pričini neobičan pritisak i osjećaj težine na prsima, kao da ne mogu do kraja udahnuti, ali tada se sjetim da je možda za sve kriva tjeskoba s kojom se borim već nekoliko godina. Tjeskoba zbog koje sam počela trčati i koja me grabi u trenucima u kojima od nje ne mogu pobjeći. Ležim na krevetu i čekam da se upije jeftina anti-age krema iz DM-a i da me više pokosi ta stravična bolest o kojoj se cijelo vrijeme piše i govori. Korona, korona, korona. Ostat ćeš zauvijek bez osjeta okusa, oslabjet će ti srce, uništit će ti se pluća, neki se ljudi ubijaju zbog korone, ući će ti u mozak, živjet će na tebi i u tebi poput parazita. Ležim na krevetu i zamišljam svoju blisku budućnost na respiratoru, epidemiolozi su mi rekli da je bolest iza ugla, i okej, možda će mi tada dani izgledati mrvicu drugačije no što mi izgledaju sada.

I evo me sada, zamrljana suzama i slinom koprcam se u vlastitoj nelagodi i neurozama, već godinama imam problem s emocionalnim ispadima i bijesom koji kulminira u trenucima u kojima se osjećam bespomoćno. Tada se najčešće okrećem prema sebi, udarila sam nogom toliko snažno o zid da sam dobila podljev, a moja si je sestra s osam godina škarama odrezala pola kose. Možda je kriva genetika. Često se pitam razmišljaju li ljudi u zatvoru o svojim postupcima, o onim crnim rupama na svom tijelu koje nekontrolirano proždiru njihov razum, njihove ideje, snove i bliska prijateljstva? Meni ne treba glavica domaćeg luka za plakanje, meni treba soba za vrištanje jer više ne mogu ni vrištati bez straha da će me umrtviti i označiti društveno nepopravljivom. Dobacujem osmijehe, baš kao i oni zatvorenici koji šeću ukrug, jedan za drugim, svaki dan ispočetka, ali duboko u sebi želim pobjeći iz ovog živo(tno)g blata u koje sam se ukopala. Iznenadilo bi me da na ovom svijetu ne postoji soba za vrištanje jer se u ovom svijetu sve iskorištava za profit, čovjek više ne može ni vrištati ako želi, ne smije se više ni okupati bez gaća izvan za to predviđenih granica. Daj nam novce i moći ćeš vrištati, hvala. Hvala, ali ne hvala, jer nemam novaca pa ne mogu niti vrištati niti si priuštiti kvalitetnu psihoterapiju. Štedim, ali si s vremena na vrijeme kupim i novu haljinu jer mi treba kratkoročni fiks. Možda sam toliko tužna i razočarana svijetom jer imam kemijsku neravnotežu u mozgu, možda su mi zato svi dani isti i možda zato plačem kada se sjetim zelenih brežuljaka i mahovine u šumi pokraj koje sam odrasla.

Ponekad se probudim usred noći i ne mogu se sjetiti u kojoj sam sobi točno zaspala, ustanem i tapkam u mraku u nadi da ću se izgubiti u bakinom cvijeću u spavaćoj sobi među goblenima i filodendronima baš kao jednom davno prije dvadeset godina. Ponekad me uhvati euforija i tada pokupujem losione za njegu kože na internetu, napravim si raspored hranjenja i pjevam dok perem suđe. A stalno perem suđe. Sedam do osam puta dnevno. Perem suđe i jedem isti doručak već godinama, ukrug, svaki dan ispočetka. Toliko sam se uljuljala u svoju rutinu da možda više ne želim ni izaći iz zatvora.

Još samo sedam dana.

P.S. Slučajno sam saznala da je baš danas svjetski dan mentalnog zdravlja i zato ovaj tekst odjednom ima i puno više, ali i puno manje značenja. Već se godinama borim s bjesomučnom izmjenom maničnih i depresivnih epizoda, a zbog takvog sam ponašanja često u društvu okarakterizirana kao idealist, ali i emocionalno nestabilna osoba. Teško mi je o svojim osjećajima i razmišljanjima razgovarati s bliskim osobama jer ne želim biti teret, ne želim da se zbog mene osjećaju kao da tonu jer znam da svi imaju svoje kamenje u džepovima. Štedim za psihoterapiju jer žudim za unutarnjim mirom više od ičega, ponekad sama romantiziram vlastitu ispraznost jer mi začudo omogućuje kontemplaciju nad brojnim životnim epizodama. Svjesna sam toga da moje kosti još uvijek nisu dovoljno teške te da još uvijek mogu odletjeti iz svog kaveza. Prvi je korak priznanje, drugi je rad na sebi, ali i na svojoj okolini, jer nismo sami na ovome svijetu i jedini način na koji možemo pobijediti vlastite slutnje i tjeskobe jest da zajednički pokušamo izmijeniti postavke svijeta i način na koji funkcioniramo kao društvo.

Volim vas sve i hvala vam što čitate,

Vaša L.