Zadnji sam se put veselila svojim rođendanima kada sam bila dijete i mislila da želim biti odrasla osoba. Činilo mi se kao da odrasli imaju sve, ljubav koju sam potajno priželjkivala i kojoj sam se duboko nadala, veliki krevet, gomilu prijatelja i apsolutnu slobodu kretanja i odlučivanja. Bila sam znatiželjna i jedva sam čekala da odrastem.

Mama je uvijek s osmijehom na licu prepričavala događaj s proslave mog šestog rođendana: te davne 1999. godine u našem se stanu na drugom katu iznad prodavaonice cipela “Borovo” skupila cijela uža obitelj; u devedesetima smo se svi rađali kao sumanuti jer ništa ne uzbuđuje više od neizvjesnosti – hoće(mo) li preživjeti? Hoće li se vratiti iz rata? Hoćemo li do kraja života živjeti u stanu s njegovim roditeljima? Život se probije kroz pucnjavu i strah, samo da nas podsjeti da je plač češće na strani života. Pola je grada plakalo tih godina, bebe su se gurale u rasklimanim kolicima i hranile mliječnim formulama. Nasreću, većina je članova moje obitelji preživjela, a baka i deda su se na vrijeme odselili na selo. Tog davnog kolovoškog poslijepodneva svi su se okupili s čoporom svoje dječurlije oko staklenog stola u našem dnevnom boravku; naresci i salama, čips, čupavci i mađarica, mrvilo se po tapisonima i lijepile se guge* iza filodendrona. Rođendan je bio ludnica, mame i tate su pušili u dnevnom boravku i raspravljali o ratnim zločinima, tko je parao trbuhe trudnicama?, dok su djeca bušila balone i skakala po krevetu. Još nije došlo ni vrijeme za tortu, a ja sam se već dovukla do mame i na uho joj šapnula da želim ići spavati. Mama me odvela u kuhinju, nije bilo još ni šest popodne, pripremila mi Čokolino u šalici za laku noć, a zatim me odvela u spavaću sobu, podragala po kratko ošišanoj kosi (jer su me na šišanje vodili kod tete Ankice koja je imala salon za muškarce i nije znala drugačije) te poljubila u obraz. Sanjala sam tog predvečerja šumske vile i sebe kako se vozim u sjajnom automobilu sa spuštenim prozorima, iščekivanje starosti me izmorilo, a oko četiri ujutro probudila sam se odmorna i puna energije. Spremna za nove izazove skakala sam s Barbikom u ruci oko mame koja je s podočnjacima sjedila u dnevnom boravku, preispitivala svoje životne odluke i odbrojavala minute do jutarnjeg televizijskog programa – dobro jutro pjevaju ptice, dobro jutro zlatne ravnice.

Cijeli sam život bila uvjerena da sam se rodila ujutro, u 8 sati i 35 minuta. Sve se savršeno uklapalo: oduvijek sam u jutrima pronalazila posebnu utjehu i čaroliju, bila sam ranoranilac tijekom čitavog djetinjstva i mladosti – ustajala sam prije svih ostalih na pidžama-partijima i odlazila spavati nakon večernjeg dnevnika sa svim umirovljenicima i iscrpljenim radnicima. Sve dok se jednog dana nisam dočepala maminog trudničkog kartončića i saznala da sam se zapravo rodila u 18 sati i 35 minuta. Pao mi je mrak na oči jer je to značilo da sam cijelo vrijeme unosila krive podatke u astrološke kalkulatore na internetu, uvjerena da sam lav u podznaku djevice. Bila sam bijesna, knjiga mog postanka trebala je započeti slikom moje sretne, ali uplakane majke koja se slijepljene kose čitavu noć borila s trudovima u mraku ginekološkog odjela u sisačkoj bolnici. Ima nešto epsko u noćnim porodima: kada sam živjela pokraj bolnice, noću su se čuli samo trudnički vriskovi, tijekom dana je čak i rađanje novog života nadglasano zvukom bušilice i dizelskog motora. Shvatila sam da sam izgradila identitet na vješto elaboriranoj varci i da je u životu iznimno lako pronaći uporište za svoja pogrešna vjerovanja.

“Osobe rođene u znaku lava i podznaku djevice izrazito su uredne i organizirane, ali imaju sklonost da se iscrpljuju detaljima” – to sam ja, to sam bila ja, to je bio moj život, na maturalcu u Pragu potrošila sam gomilu novaca na lijepe bilježnice čije sam stranice kasnije precizno numerirala, a zatim sam izradila i kazalo, da se lakše snalazim u bilješkama. Život u svijetu u kojem svi seminarski radovi moraju biti poravnati, a čarape usklađene s ostatkom (glamuroznog) outfita bio je život lava u podznaku djevice; istina me uništila, osjećala sam se poput one djece koju odgajaju vukovi pa se i sama uvjere da su vukovi, sve moje zavijanje u mjesec bila je samo laž. Imamo li uopće osobnost prije horoskopa ili nam se osobnost oblikuje prema horoskopu? Što je bilo prvo – kokoš ili jaje? Daj, ti si takav tipičan lav! Mama mi je odmalena govorila da sam ja njezina mala Madonna, “ti si zvijezda”, ja sam zvijezda, a lavovi vole sjaj, vole luksuz, vole biti u pravu, ja imam pravo biti u pravu, sve je zapisano u zvijezdama, slobodno provjerite u kolovoškom izdanju Glorije! Bože, teško mi je ovo i izgovoriti, ali… možda je horoskop stvarno samo izmišljotina?

Prije donošenja ishitrenih i naglih odluka odlučila sam unijeti nove podatke u astrokalkulator; vrijeme rođenja: 18 sati i 35 minuta, dlanovi mi se preznojavaju, “samo da ne budem nešto glupo”, mrmljam si u bradu iako nisam sigurna kome se točno trebam obratiti, Harry je imao razredbeni klobuk, a kome se mole ljubitelji horoskopa? Pritišćem izračunaj, rezultat me sablažnjava, upisujem sve podatke u drugi kalkulator, čisto da budem sigurna, ali da, istina je, izgleda da sam lav u podznaku jarca. “Ženske lavice s podznakom u jarcu veoma su često fatalne zavodnice koje su vrlo svjesne svojih moći koje imaju na druge osobe pa nije rijetkost da se ponašaju vrlo egocentrično i snobovski.” Da sam prije znala ovu istinu o sebi možda bih sada živjela lagodnijim životom, češće nosila raspuštenu kosu i manipulirala nedužnim i nevinim muškarcima koji jedva čekaju da upale moju cigaretu svojim upaljačem. Oh da, život je mogao biti tako divan, umjesto numeriranih stranica u bilježnici iz hrvatskog mogla sam imati pravo zlato u ušima. Cijeli sam život živjela u laži.

Možda se zato više ne veselim rođendanima.

Sutra mi je 27. rođendan i pripremila sam tortu, džin-tonik, sendviče s maslacem, pršutom i brieom, sve sastojke koje mi je nekoć na kruh stavljao bivši dečko koji me ostavio dijelom i zato što sam se zapustila, a zapustila sam se zato što me svaki dan hranio kroasanima punjenima kremastim svježim sirom, dimljenim lososom i prstohvatom svježeg korijandera. Svaki smo dan jeli kajganu s bakinim prženim špekom i kilom kruha koji je pekao u svom pekaču. Nismo se kretali jer smo se upoznali tri dana prije karantene i entuzijastično odlučili da jednostavno moramo pandemiju novog koronavirusa provesti skupa u njegovu stanu. Meni nije bilo loše, jela sam lazanje i američke palačinke s javorovim sirupom za doručak, ali njega su vrlo brzo prestali uzbuđivati moji dronjci i intenzivne promjene raspoloženja. Dobila sam najmanje četiri kile, a nisam ni znala jer sam cijelo vrijeme hodala u poderanim tajicama i njegovim oversized majicama. Nije nas spasio ni pulled pork koji smo jeli na dan potresa, na dan kada je pukotina između nas dvoje prerasla u ponor u koji smo nakon toga neprestano propadali. Kada smo se prvi put upoznali, bila sam uvjerena da sam napokon pronašla osobu za sebe, sve je bilo potvrda moje žudnje – i njegove oči, i osmijeh i sati koje smo provodili skupa u tišini na kauču. Baš kao što sam naivno vjerovala da sam lav u podznaku djevice, tako sam vjerovala i da smo nas dvoje sretni i zaljubljeni.

Sjećam se onog dana kada sam se početkom svibnja odlučila vratiti natrag u svoj stan, a on je izvukao gumene rukavice i četku i počeo ribati svaki centimetar stana u kojem smo proveli posljednja dva mjeseca zajedno. Još nisam ni izašla iz stana, a on je već ribao. Tada sam shvatila da je moja prisutnost u njemu izazivala gađenje i da me želio ukloniti sa svojih kuhinjskih pločica baš kao da sam zalutala kap ulja ili virus u potrazi za zdravim plućnim stanicama.

Ne veselim se rođendanima jer odrasli život nije ono čemu sam se nadala. Ne vozim se u autu sa spuštenim prozorima jer nemam ni vozačku dozvolu. Imam manju slobodu kretanja danas nego prije dvadeset godina kada sam poslije škole trčala oko zgrade, a ljeti po oranicama i vinogradima; sada se krećem od stana do posla i od posla do stana. Ušteđevina mi još uvijek ne pokriva ni visinu prosječne hrvatske plaće, a putujem isključivo u REM fazi pet minuta prije no što mi budilica zazvoni svako jutro u 6 sati i 45 minuta. Sutra ću napuniti 27 godina i još uvijek nisam ušla u svoje najdraže hlače, ali ako ništa, barem svoje neoduševljenje odraslim životom mogu sakriti maskom za lice. Svoje neoduševljenje životom i strah da je možda zaista problem u meni; možda sam zaista nepodnošljiva osoba nakon koje svatko poželi ruke isprati dodatnim slojem Arfa? Možda sam se trebala više truditi, možda su njegove kritike na račun mog izgleda i moje neuglednosti zaista bile konstruktivne. Možda mi je to što spavam pokraj prazne šalice od jutarnje kave trebalo davnih dana razotkriti činjenicu da ipak nisam djevica u podznaku, tko zna.

U hladnjaku se hladi ledeni vjetar s jagodama, kupila sam pet hrskavih baguettea, dimljeni sir, losos, pršut, začine za džin, avokado i limetu. Uskoro ću se početi spremati, obući ću ružičastu majicu i viseće naušnice, a prije toga ću izribati kuhinjske pločice i podove u potrazi za mikrobima i smislom u ovom neobičnom životu u kojem se ponekad probudim sretna, a ponekad tužna. Ribam jer znam da ću tako večeras lakše zaspati, samo što me ove godine nitko neće ušuškati u krevet poljupcem kao mama prije dvadeset godina. Puno se toga promijenilo i ja se više ne šišam kod tete Ankice nego dajem 500 kuna za frizure kao prave odrasle osobe, a više ne jedem ni Čokolino (pa čak ni iz tanjura). Puno se toga promijenilo, ali su mnoge stvari ostale iste – noćas ćemo skakati i bušiti balone, pušit ćemo i pričati o ratnim zločincima na drugom katu iznad garaže, noćas ćemo biti i djeca i roditelji jer više nismo male bebe, ali nam se i dalje ponekad čini kao da su duda i dekica ono što nam treba kako bismo lakše zaspali.

Sretan mi rođendan, ugh.


Vaša Lucija.



* guge – šmrklji.