Oduvijek sam mrzila trčanje. Mrzila sam onaj osjećaj slabosti i mučnine koji bi me obuzeo svaki put kada bih pokušala pretrčati više od jednog kilometra u komadu. U srednjoj sam sjedila iza škole na stepenicama s cigaretom u ustima dok se trčalo, a s vremena na vrijeme sam znala samu sebe zavarati snovima o savršenim trkačkim nogama i otići na nasip pa tamo preskakati lokve i zmije na putu do predaje: ispružila bih se cijelom svojom dužinom na vrelom asfaltu i pokušavala uhvatiti koji komad kisika dok bi me preskakivali likovi u biciklističkim hlačicama i žene sa savršenim guzicama. Toliko sam mrzila trčanje da sam jednostavno znala da moram početi trčati. Morala sam raditi ono što mrzim, ostajati bez daha i gušiti se dok pritišćem palcem onaj organ koji nas ponekad zaboli dok trčimo. Trčala sam i trčala, gubila se u sparinama i u maksimirskoj prašini, a ponekad bih se izgubila toliko duboko u samoj sebi da više nisam znala ni tko sam ni gdje se nalazim.

Jednom smo se uspinjali uz brdo, a ja sam se sjetila onog kombinezona boje crvene naranče što sam jedne prohladne proljetne večeri nosila na crne štikle na vezanje. Te smo večeri prijateljica i ja stajale s plastičnim čašama u ruci ispred nekog birca dok je po nama sipila nježna, ali neugodna kišica. Kišilo je danima, ulicama se širio zadah vlage i truleži, a grad je bio preplavljen ostavljenim i zaboravljenim kišobranima. Ne sjećam se o čemu smo točno razgovarale, vjerojatno smo samo stajale tamo i čekale da viski-kola počne djelovati. Okružio nas je i čopor muškaraca, ali onih dobroćudnih i sa sramežljivim osmijesima na licima – nije nam smetalo jer smo obje tada bile u potrazi za površnim znakovima pažnje. Nismo im čak dale ni svoja lažna imena, prepustile smo se razvodnjenom alkoholu i razgovorima o tužnoj vremenskoj prognozi.

Tada je među nas uletio neki ćelavi lik izbezumljena pogleda, oko mu je nekoliko puta zatitralo na način koji je odavao da se radi o osobi koja je te večeri pomiješala prevelike količine alkohola, droge i bezdana. Mrmljao je neke besmislice na španjolskom, pues yo también soy perra y muerdo, cupkao je s jedne noge na drugu, a ispod košulje mu se nazirao komadić istetovirana mesa. Učila sam španjolski nekoliko godina prije, nagledala se španjolskih filmova i naslušala meksičkih sapunica, ali te sam večeri stajala tamo ispred njega bez riječi i bez glasa. Ne znam je li to bilo do njega ili do mene same – tada sam očajnički tragala za smislom, promijenila sam i boju kose samo kako bih se što više udaljila od same sebe. Željela sam nešto stvarno, avanturu, onaj život koji nam se ponekad pojavi kroz slike ili kada slušamo tuđe priče i poželimo biti netko drugi i biti negdje drugdje, hodati, stvarati, živjeti. Ja sam morala biti negdje drugdje: na dnu razvodnjenog viskija ili pod đonom vlastite cipele, bilo mi je svejedno, svuda je bilo bolje nego tamo gdje sam se tada nalazila.

A nalazila sam se ispod gnjile požutjele tende; rekla sam mu da se zovem Lucija, a on mi nije rekao svoje ime. Rekao je da nisam dovoljno luda za njega, što god to značilo. Stisnula sam šake i odlučila sama sebi dokazati da mogu biti luda, loca loca, kao onog dana u školi u prirodi kada sam s deset godina skočila na svoju najbolju prijateljicu jer mi je rekla da sam štreberica. Bilo je isto kao i tada, skočila sam na njega samo kako bih mu dokazala da je u krivu, isprepleli smo jezike dva metra dalje od onog istog pristojnog čopora s kojim sam tri minute prije vodila civilizirane razgovore o glazbi i politici. Nisam se ni okrenula, a on je već zvao taksi i to u doba Ubera. Taksist nas je trebao pokupiti ispred katedrale pa smo se uputili u potragu – katedrala mi nekako uvijek uspije izmaknuti bez obzira na svoju pompoznost i veličinu: katedrala je za mene jedno od onih neuhvatljivih mjesta u gradu koja kao da neprestano mijenjaju svoj položaj i gube se među fontanama i kućnim brojevima. Uletjeli smo u taksi, a on me pitao smije li mi polizati dlanove. Kimnula sam glavom. Bilo je to razdoblje prije pandemije, vrijeme u kojem razmjenjivanje tjelesnih tekućina u taksijima i na javim mjestima još uvijek nije bilo tabuizirano. Vozili smo se stoljećima jer je on živio na rubu grada, tamo gdje vas ujutro probudi pijetao i proglas o kupnji željeza.

Kuku-riku. Osvrnula sam se oko sebe i shvatila da ležim usred nepoznate sobe na ogoljelom madracu – bila sam mala žlica, a oko nas su još uvijek gorjele svijeće. Moj je remen ležao na hodniku među blatnjavim tenisicama. Sjećala sam se svega – i njegovih pogleda i svojih dlanova. Nisam mogla izbaciti neke njegove riječi iz svoje glave, odzvanjale su mi u mozgu dok sam zvala Uber i navlačila kombinezon boje crvene naranče na sebe. Dolazio je tek za dvadeset minuta pa smo bili primorani čavrljati: saznala sam kako se zove, prebrojala sam u sebi sve njegove tetovaže, on je radio jogu, putovao svijetom – činio se poput nekoga tko zaista živi onaj život za kojim sam ja toliko žudjela. Nedugo nakon toga ulovio me neobičan osjećaj da je i moj život uzbudljiviji no prije kada je vrhunac mog avanturizma bilo traženje mačke u sedam ujutro po dvorištu u šlapama i umjetnoj bundi. Dozivala sam je tog jutra i dozivala, sve dok nisam sjela na beton i zaplakala, uvjerena kako je više nikada neću vidjeti. Tada se s drugog kata spustila susjeda Diana s mojom mačkom u svojim rukama – deus ex machina. Obje smo tog jutra zaplakale, a ja sam shvatila koliko sam lako zamjenjiva.

Kada sam došla doma, skinula sam kombinezon boje crvene naranče i bacila ga duboko u mrak na dno ormara. Nikada ga više nisam obukla. Neko sam vrijeme aktivno maštala o toj večeri, uspjela sam idealizirati osobu koja svijeće za one night standove drži u ladici pokraj kreveta u osobu koja živi punim plućima. Nekoliko dana nakon te večeri probudila sam se s neopisivom željom za našim ponovnim susretom – pronašla sam ga na Facebooku i u sedam ujutro mu poslala poruku koju on nikada nije ni otvorio. To je bio ultimativni životni poraz, on nije ni osvijestio moje postojanje, samo me ostavio da lebdim u tom nekom poluprostoru ispunjenom osjećajem srama i strahom od vlastitog mobitela. Da me barem seenao.

Dok sam se uspinjala uz brdo, gazila po šljunku i zaobilazila korijenje, zaslijepljena rijekom znoja što se cijedila niz moje čelo, shvatila sam zašto trčim. Trčim da izbacim iz glave onaj šugavi ogoljeli madrac nasred nepoznate sobe i sve ostale trenutke u svom životu kada sam se gadila sama sebi. Trčala sam da izbacim sve riječi koje su se zagubile u labirintu mojih misli, trčala sam da uništim onaj osjećaj manje vrijednosti i bolnu spoznaju da sam lako zamjenjiva. Toliko sam mrzila trčanje da sam ga s vremenom i zavoljela – morala sam se ocijediti i iscijediti – postati ništa kako bih napokon mogla postati nešto.

Vaša Lucija