Opsjednuta

“Ljudi, mislim da imamo duhove”, moja je cimerica stajala na vratima kuhinje u kućnom ogrtaču, jednom se rukom pridržavala za štok, a u drugoj je držala cigaretu, “ne zajebavam se”. Sjedila sam u turskom sjedu u svojoj ružičastoj spavaćici za okruglim kuhinjskim stolom, pili smo filtriranu kavu i jeli tost sa šunkom i sirom. Cimerica me okrznula svojim kućnim ogrtačem dok je gasila cigaretu u sudoperu. Razmišljala sam o potencijalnim demonskim štetočinama koje nije tako lako ukloniti kao one jadne mrave u kupaonici koje moji cimeri bezdušno usisavaju ručnim usisavačem svakog podneva. Sve što znam o duhovima naučila sam preko filmova. I jezivih ispovijesti na internetu. Čak sam i na temelju tih površnih saznanja mogla vrlo jednostavno zaključiti da nemam baš previše šanse – zadnji put sam u crkvi bila s četrnaest godina, a posljednji zlatni križić sam još 2009. prodala obližnjoj zlatarnici kako bih si mogla probušiti hrskavicu.

Ovaj je stan oduvijek mirisao na paranormalno. Smješten na brdašcu pokraj ginekološke bolnice, noću su ga ispunjavali trudnički vriskovi; ima nešto epsko u tim noćnim porodima, tijekom dana je čak i rađanje novog života nadglasano zvukom bušilice i dizelskog motora. Sin vlasnice stana tijekom mladosti je razvio teži oblik agorafobije, većinu života proveo je u tom stanu, skrivajući se iza debelih drvenih roleta i dvostrukih prozora. Posvuda su bili postavljeni detektori pokreta. Često sam se pitala čega se toliko bojao, razmišljala sam o preplašenom mladiću koji je nekoć studirao medicinu da bi se zatim utopio u tjeskobi i strahu od vanjskog svijeta.

“Jutros oko sedam ujutro, točnije u 6 sati i 55 minuta, čula sam kako se naša ulazna vrata zatvaraju. To su bila naša vrata; prepoznala sam zvuk naših vrata”, šaputala je moja draga sustanarka sa suspregnutim strahom u očima. “Zatim sam ustala i provjerila u hodniku jesu li sve cipele na mjestu”, napravila je kratku, ali značajnu pauzu, “i bile su”. Zaključala je vrata od svoje sobe za svaki slučaj, ali nije mogla zaspati. Srce mi je počelo ubrzano lupati.

“Možda su beskućnici”, slegnuo je ramenima moj drugi cimer, a možda je i moj bivši dečko kojeg sam sinoć potajno prokrijumčarila u svoju sobu kroz prozor. Čak je i mene prestrašila priča o duhovima jer nisam znala da će on biti toliko glup i napraviti nešto toliko nepromišljeno kao ležerno se prošetati kroz moj stan i zalupiti vratima u sedam ujutro dok se trudimo biti incognito. Priča o meni i gospodinu B. vuče svoje korijene još iz dana moje neobuzdane mladosti. Mršavo, visoko i klempavo stvorenje s crnom bradom i nepunih 25 godina jednom me prilikom pogladio po glavi u mraku jedne zadimljene studentske birtije i, na nesreću, istog trena osvojio moje srce. Taj događaj razotkriva mnogo o mojim izuzetno visokim kriterijima i njegovim nadasve fantastičnim metodama zavođenja, ali mislim da je svatko barem jednom u životu bio na onom mračnom mjestu u glavi kada na svaki komadić pažnje gleda kao na dokaz vječne i apsolutne ljubavi. Kada ste očajni, čak je i creepy dodirivanje kose dodir s neba.

Naš je odnos bio jednostavan: on je trčao za mnom, a ja sam bježala od njega. Sviđao mi se, ali znala sam da mi se neće sviđati još dugo: on je bio jedan od onih s kojima se nikada nisam željela držati za ruku. Nosio mi je gumene bombone dok sam učila, pričala sam mu o svome danu, o filmovima i knjigama, o tome kako sam promašila profesiju i kako mislim da me tata ne voli. On je pričao o svojem životu u suterenu, ocu alkoholičaru i sestri genijalki, o tome kako se želi baviti glazbom i o svojoj bivšoj debeloj curi. Početna naklonost ubrzo je postala nagrizajuća ravnodušnost koju sam počela osjećati prema njemu i svemu što (mi) je radio. Sjećam se kako sam jedne večeri trebala prespavati kod njega u stanu, živio je u ogromnom neboderu s cimerom koji je čitao časopise za navijače. Tada sam prvi put saznala da postoji časopis u kojem možete razmjenjivati iskustva o pajserima te pisati recenzije o pirotehničkim proizvodima. Sjedila sam s njim i njegovim cimerom pokraj prozora i pušila cigarete. Ne sjećam se o čemu smo pričali, ali nije ni bitno, ionako nismo imali puno toga zajedničkog. Nakon što sam pola večeri provela čitajući navijačke izljeve ljubavi prema ostalim navijačima i svome klubu, otišla sam oprati zube. Nisam ni znala da će se sljedećeg trena moja ravnodušnost preobraziti u gađenje, pritisnula sam prekidač za svjetlo i vidjela kako po mojoj četkici za zube gmiže ogromni crni žohar. Vrisnula sam. Vratila sam se u krevet, bila je noć, padao je snijeg, posvuda sam čula njegove nožice, taptaptaptaptaptap, sve mi se gadilo. Probudila sam ga i ispričala mu što se upravo dogodilo, a on me gledao kao da sa mnom nešto nije u redu.

Nisam mogla izbaciti tog crnog žohara iz svoje glave. Vidjela sam ga u svemu što je radio, vidjela sam ga na đonovima njegovih plavih Adidas-tenisica, u mrvicama u njegovoj gustoj bradi, a kada smo se ljubili, razmišljala sam samo o leglu žohara i o njihovim nožicama na njegovoj bezbrižno polegnutoj četkici za zube u čašici na veš-mašini. I on je osjetio kako se kraj trajanja našeg odnosa opasno približava, osjećao je zadah pokvarene romanse pa je pokušao iz mene izvući što je više mogao. Zahvaljujući mojoj preporuci, uselio se u moj stari stan, barem je pobjegao od žohara. Posuđivala sam mu novce za cigarete i kupovala karte za koncerte, žalio se da nema novaca za račune, da nema novaca za kartu vlakom, cvilio je kako je život skup dok se staklena pepeljara pokraj njega punila čikovima i džointovima. Bilo je jako depresivno obitavati među stvarima koje sam nekoć smatrala svojima, a koje su sada trunule ispod debelog sloja prašine i kamenca u muškom stanu koji je zaudarao po mokraći i prljavim čarapama. Smetao mi je i zvuk tramvaja koji me nekoć smirivao. Bez imalo grižnje savjesti, rekla sam mu da ne želim više biti s njim jer se pokraj njega pretvaram u nešto što ne želim biti. Bio je prvi april, ali ja se nisam šalila.

Mjesec dana nakon prekida, okružena kolokvijima i proljećem, u meni se probudila neka nemilosrdna melankolija. Živjela sam u ogromnom stanu na brdašcu, spavala sam u velikom krevetu, uvijek na strani pokraj prozora. Prozori su mi uvijek bili širom otvoreni, a knjige poslagane po podu jer nisam imala polica. Veličina sobe samo je dodatno naglašavala moju usamljenost. Susjedi nisu kosili travu pa mi je u sobu kroz prozor ulazilo carstvo buba, jednog sam jutra u kupaonici ugledala nešto što je izgledalo kao žohar, ali onaj koji izgleda mrvicu pitomije od onog crnog koji je ljubovao s našim četkicama za zube. Taj me žohar podsjetio na njega, možda i ja sada imam žohare, pitala sam se jesam li možda bila pregruba prema njemu one noći kada sam vrištala i napravila scenu oko nekoliko odvratnih ogromnih kukaca. Odjednom su mi se sva moja prigovaranja i svi moji živčani ispadi učinili nepotrebnima i besmislenima te sam očajnički željela ponovno slušati o njegovim subotnjim avanturama i ponovno mirisati njegove košulje natopljene dimom cigareta. Javila sam mu se s nekom glupom izlikom, došao je do mene i donio mi gumene bombone. Oboje smo znali da će ti bomboni samo produžiti našu agoniju, ali smo svejedno zajedničkim snagama razradili plan o tome kako ćemo ga prokrijumčariti u moju sobu.

Ulazio je u moju sobu kroz prozor. Rekla sam mu da ga nitko ne smije vidjeti, čekali smo noć, šuljao se na prstima, morao je biti jako tiho, paziti da ne stane na neku grančicu ili da ne ugazi u suho lišće. Spavali bismo na mom velikom krevetu, a zatim se on ujutro, prije sedam, morao kradomice iskrasti iz mog stana. Ne znam zašto je uopće pristao na takve mizerne uvjete. Bilo je očito da sam se sramila našeg odnosa, nisam željela biti cura koja se viđa s likom koji živi sa žoharima i ima kamenac u WC školjci, ali bila sam toliko usamljena. Iskorištavala sam ga, nagovorila sam ga da se učlani u knjižnicu kako bih mogla posuđivati knjige na njegovo ime. Mislim da ih još uvijek nisam vratila. Nabavljao mi je travu kada se meni nije dalo izlaziti iz kuće. Naš odnos nije imao smisla, bilo je očito da su u njega upletene neke (auto)destruktivne sile koje nismo znali kontrolirati.

Bilo bi puno jednostavnije da se radilo o pravim duhovima. U tom slučaju bih barem na internetu mogla potražiti neke upute o tome kako izvesti egzorcizam, koliko kapi svete vodice moram nakapati po sobi da se riješim duhova koji noću šeću hodnikom, kradu nam čarape i gumice za kosu te glasno zatvaraju ladice i ulazna vrata od stana. Ali ovdje se radilo o onim drugim duhovima – duhovima iz prošlosti koji su me proganjali i penjali se kroz prozor u moju sobu, da bi mi zatim prolazili prstima kroz kosu i izluđivali me svojim postojanjem. Kraj tih sam se duhova uvijek osjećala loše jer je ono što sam radila bilo loše.

Odlučila sam prešutjeti istinu. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i uz šalicu filtrirane kave raspravljala s cimerima o mogućem racionalnom objašnjenju jutrošnjeg paranormalnog iskustva. Bila sam slaba i bilo mi je puno lakše pretvarati se da imamo duhove, gledati svoje cimere kako nose križić oko vrata i spavaju sa škarama ispod jastuka nego im priznati kako je duh iz ove priče itekako živ. I kako će nas još puno puta posjetiti.

DISCLAIMER: Ovo je dorađena inačica teksta koji sam napisala davne 2014. godine, naposljetku sam ipak skupila hrabrosti i egzorcirala sve duhove iz svog života te se, za svaki slučaj, preselila iz prizemlja na četvrti kat. Kao i svaki egzorcizam, nije bilo lako. Duh se borio za opstanak, prvo mi je govorio lijepe i nježne stvari, ti si predivna i volim te, a zatim je prijetio, psovao i vikao, bacao se po podu i zatrpao mi inbox porukama o tome kako će me vratiti i kako će mi se osvetiti. Nije se više nikada vratio.

Vaša L.

P.S. Bez obzira na to koliko se sada osjećate usamljeno, pokraj pogrešne osobe osjećat ćete se još usamljenije. NEMOJTE POSLATI TU PORUKU.