Noge su mi bile bomba te godine

Ako putujem sama, uvijek kupujem kartu pokraj prozora jer lijepi prizori na mene djeluju poput razgovora s prijateljima. Problem je u tome što uvijek imam prevelika očekivanja od avionskih putovanja, a na kraju gotovo uvijek naučim istu lekciju: avion je samo autobus u zraku; prozori su prljavi, cijelo se vrijeme drndaš, nemaš dovoljno mjesta za noge i netko pokraj tebe uvijek jede sendvič s jajima. Letjela sam iznad Sredozemlja, iz Barcelone u Split, bila je 2017. godina, a ja sam bila uvjerena da je najgori dio godine iza mene. Oh, kako glupo i naivno, tada još nisam znala što me sve čeka (i pritom ne upirem prst u 2020. godinu!) te sam bila uvjerena da su iznenadne akne u dvadeset i trećoj godini života jedina stvar koja će te godine skršiti moje samopouzdanje.

Dogodilo se to preko noći, podmukle i bolne, utaborile su se na mome licu, jedinom dijelu tijela koji sam s godinama naučila voljeti i tolerirati. Prvi put su mi rekli da sam lijepa i slatka i da imam krasne jagodice još dok sam vukla dudu za sobom po gradu i pila lješnjak Čokolino iz šalice, povjerovala sam im i ostatak života provela usredotočena na te svoje rumene obraščiće, glatku kožu i blijedu, aristokratsku put, a onda sam se jednog jutra probudila s bolnim brijezima na obrazima i osjećajem da sam razočarala čitav svijet. Bila sam skršena, nekoliko se mjeseci nisam mogla ni željela pogledati u ogledalo, skidala sam naočale kada bih ulazila u kupaonicu, a svaki put kada bih slučajno pogledom okrznula komadić vlastita lica u nekom izlogu ili retrovizoru, vidjela bih samo crvene mrlje i svoje suzne krupne oči kao zarobljenice te nepravde, tog masakra nad mojom ljepotom. Bila sam šokirana manjkom vlastitog samopouzdanja, bolnom spoznajom da sam ja zapravo površna i plitka osoba koja vlastiti fizički izgled očito cijeni više od ostalih životnih postignuća. Uz sve to, osjećala sam se i kao najveći licemjer na svijetu jer sam pola života ostale uvjeravala da su predivni i da je ljepota u nama i u ljubavi i bla bla bla i da nitko nije ružan i da su svi lijepi, a sada sam ja bila ružna i ništa mi više nije bilo lijepo. Željela sam samu sebe izmlatiti, mislim, je li to zaista bio moj identitet? Je li srž mog bića zaista samo površina moje nekoć glatke kože? Nešto se u meni slomilo, zaboravila sam na ostale stvari o sebi i svome životu, povukla sam se u ljušturu iza svoje kose i izbacila iz života gumice za kosu i sve mliječne proizvode. Bila sam bolesna, nisam više željela izlaziti iz kuće bez debelog sloja pudera, pratila sam vremensku prognozu u strahu od štetnog UV-zračenja, a počele su me proganjati i neke opsesivno-shizofrene misli: “svi vide, svi znaju”, uvjeravao me sićušni glas u mojoj glavi, “nitko te više neće shvaćati ozbiljno”. U siječnju sam otišla na kućni tulum kod frenda na kojem mi je neki lik rekao da bih možda trebala kupiti bolji puder, a ljudi koje sam poznavala su me ispitivali što mi se dogodilo s licem. Taj je tulum samo potvrdio moje strahove: prestala sam izlaziti, jedva sam ustajala iz kreveta, a histerični ispadi postali su moja svakodnevnica. Mijenjala sam dermatologe, pila doksicikline, mazala se pastama, kremama i losionima, pravila prirodne maske za lice i jela borovnice. Duboko u sebi vjerovala sam da se gadim svom tadašnjem dečku, izgubila sam seksualni apetit. Svoju sam garsonijeru pretvorila u privatnu teretanu, morala sam nekako kompenzirati štetu – “noge su mi bile bomba te godine”, stvarno jesu, razmišljala sam u avionu iznad Sredozemlja dok sam zurila u svoja blijeda, čvrsta bedra. Sva sreća što nisam zgodnija, mislim da ne bih preživjela taj stalni pritisak: idi u teretanu svaki drugi dan, trči, diži utege, farbaj izrast, nemoj otići u McDonald’s, čupaj obrve. Svi misle da si zgodna pa se uvjeriš da je to tvoj identitet, da ćeš izgubiti sebe ako prestaneš biti zgodna. Ja sam imala samo tu svoju kožu i te svoje jagodice i skoro sam izgubila razum: kažu da je sve to bilo od stresa, e pa ispričavam se što sam ganjala akademske uspjehe i željela postići nešto više u životu, izgleda da stvarno ne možeš imati sve.

Toliko sam se zadubila u misli o sebi i nemilosrdnoj hormonalnoj neravnoteži što me na neko vrijeme osudila na život iza gustog pudera i teške kose da nisam ni primijetila da se gotovo svi putnici u avionu oko mene nervozno migolje u svojim sjedalima te da neki od njih čak i plaču!? Svi oko mene su pričali na španjolskom, porfavor, može li mi netko reći što se događa? Almodóvarovi me filmovi nisu pripremili na ovaj scenarij. “Tehnički problemi, vraćamo se natrag na kopno”, prevodila nam je sa španjolskog na engleski uznemirena poslovna žena u srednjim godinama s malim djetetom u rukama dok je Marokanka kratke plave kose pokraj mene plakala. Ay dios mio, možda sam ipak u sapunici, moguće da me netko prokleo, možda sam se trebala češće moliti bogovima za mir u svijetu, a manje za čisti ten. Iznenadila sam samu sebe kada sam se okrenula prema uplašenoj Marokanki koja je u rukama držala neotvoreni sendvič u aluminijskoj foliji, pretpostavljam s jajima i senfom, i rekla joj da će sve biti ok. Što je najbolje od svega: nisam lagala, jednostavno sam znala da nećemo umrijeti tog dana, možda mi je to govorio onaj patološki osjećaj veličine koji neki od nas vuku sa sobom kroz život. Bila sam pretašta (očito) da uopće pomislim da bih mogla okončati svoj život na ovakav način – u niskotarifnom smrdljivom letećem busu iznad Sredozemlja, s hiperpigmentacijskim mrljama na obrazima, skučena između prljavog prozora veličine dlana i uplakane Marokanke koju je samo avionska tragedija držala podalje od sendviča u ruci. Kao što i sami možete vidjeti, nisam umrla: avion se vratio natrag u Španjolsku, a Vueling (aviokompanija) nas je velikodušno počastio čašom vode dok smo čekali novi avion, satima zarobljeni u vrućem smrdljivom stroju.

Nema boljeg trenutka za kontemplaciju, vjerujte mi. Jela sam zdrobljene krekere na trideset stupnjeva i shvatila kako tehnički problemi i moje akne vjerojatno nisu povezani. Vjerojatno se avion nije skoro srušio samo zato da bih ja naučila važnu lekciju o tome kako su najvažnije stvari u životu ljubav i prijateljstvo. Sada kada sam skoro ugledala svjetlo na kraju tunela, možda bih trebala život posvetiti askezi, humanitarnom radu, prodati svoje zamamne kovrče i ne dotaknuti puder više nikada u životu. Ili bih možda mogla u budućnosti manje novaca trošiti na losione s visokim UV faktorom i više na malo bolje avionske karte? Drugi nas je avion pokupio za tri sata, dahtali smo kao psi ostavljeni na vrućini, bila sam umorna i ljepljiva dok smo kružili iznad Splita: tog je srpanjskog dana izbio požar koji je zamračio dalmatinsko nebo i onemogućio nam glatko prizemljenje. Sa svog malog prljavog prozorčića gledala sam kako gusti dim suklja nad splitskim palmama i Britancima u ružičastim kupaćim gaćama s limenkom piva u ruci. Još jedna katastrofa biblijskih proporcija, nadam se da su moji prijatelji iz Splita ok. Kada smo sletjeli, bilo je već osam navečer, zakasnila sam na bus za Zagreb, propala mi je karta, obje su mi noge utrnule, a bila sam toliko gladna da više nisam ni bila gladna. Preglasno sam psovala preko telefona dok sam razgovarala s mamom. Dobili smo kupon od 50 eura za sljedeći let na kartončiću na kojem je tužnim slovima pisalo “We are sorry”. Suptilno sam si šnjofala pazuhe, a pokraj mene je sjeo simpatični Srbin koji me čuo kako psujem i koji mi je došao reći da je i on bio na istome letu. Možda je i on kao mali kupovao sladoled novcima za milodar, tko zna. Osuđeni jedno na drugo, kupili smo si karte za Zagreb i sjeli na terasu jednog od onih kafića na autobusnom kolodvoru u kojem sjediš ispod prljave plave tende pokraj tegle bez cvijeća, slušaš Dalmatinski radio (ili tako nešto) i plaćaš dvije kune da bi se mogao popišati u smrdljivom WC-u bez sapuna (i onda se čudimo što nas je pokorio virus).

Ukrcali smo se u autobus, ali naravno, u jedan od onih koji stanu u svakom selu u Dalmaciji. Kroz prljavi sam prozor vidjela trbušinu svakog dede koji se u toplesu šeće po cesti i svaku pekaru koja prodaje mirisna bijela peciva do ponoći. Vozili smo se kroz noć, moj je prijatelj Srbin sjeo iza mene, a ja sam zauzela dva mjesta: bez trunke srama prislonila sam svoje crne tabane na rukohvate u busu (i onda se čudimo što nas je pokorio virus) i slušala kako bijelo pecivo i gumeni bomboni plešu po mojim crijevima uz melodiju dalmatinske pisme s radija o galebima i biloj boji. Negdje oko tri ujutro, taman kada sam se uljuljala u san, autobus se počeo ljuljati. Vozio je cik-cak po autocesti, tresli smo se i poskakivali lijevo-desno: puknula nam je guma. Srbin i ja smo se toliko smijali da nismo mogli doći k sebi, ostali su nas putnici gledali kao da smo nenormalni jer smo i bili nenormalni pehisti (između ostalog). Izašla sam iz busa i hodala do najbliže benzinske, kupila sam si još jednu vrećicu gumenih bombona, pojela samo narančaste i skoro se ugušila od smijeha. Sjedila sam u kratkim hlačama i prugastoj majici na trotoaru ispred busa u iščekivanju novog busa. Da nije bilo ovog Srbina, bila bih uvjerena da sam prokleta, ali izgleda da je sve ovo samo niz nesretnih okolnosti. Ili smo oboje prokleti. “Ili smo možda suđeni jedno za drugo?”, pomislila sam na sekundu, ali sam ga odmah zatim vidjela kako skida aluminijsku foliju sa svog sendviča.

Prepričala sam vozaču svoje putovanje iz pakla, a on mi je rekao da uvijek može gore. I znate što? Nije lagao.

Došli smo u Zagreb oko pola sedam ujutro, kolodvor je mirisao po jutarnjoj pizzi i kavi iz Dubravice, ostavila sam Srbina da se snalazi jer ga nisam mogla ni željela pozvati k sebi. Čekala me moja garsonijerica s usahnulim kaktusima i jednom dopola popušenom pljugom koju sam si ostavila prije putovanja da samu sebe iznenadim na povratku. Sjetila sam se slutnje koja je prebirala po mojim crijevima večer prije putovanja u Barcelonu – sjedila sam tada na svom krevetu za razvlačenje i gledala Seks i grad na TV-u. Pričalo se o kurčevima, naravno, a ja sam napokon bila dovoljno velika da ne moram škiljiti kroz prste i od vulgarnog se sadržaja skrivati iza mamine i tatine fotelje. Nisam mogla zaspati: prije putovanja me uvijek proganjao osjećaj da ću zakasniti, da neću pronaći autobus, da će mi pobjeći avion. Nisam vjerovala ni vozačima u plavim košuljama ni semaforima. Možda mi je intuicija nešto govorila, a možda i nije. Mislim da je sve to samo jedna velika slučajnost, sumnjam da sam toliko važna da bi bogovi riskirali živote nekoliko stotina drugih ljudi da mene nauče lekciju iz poniznosti. Istuširala sam se i otišla spavati.

Par tjedana poslije shvaćam što mi je vozač busa htio reći dok ležim na hladnom betonu s razbijenom glavom na terasi usred Vodica i slušam svoje prijateljice kako paničare i zovu hitnu; [ovo su isječci iz mog posta: Slatka si cura, ali bojim se da je ovo slučaj za kirurgiju] miješaju se glasovi, približava se zora, stavljaju me na nosila, sjetim se kako mi je mobitel na tri posto: treba mi punjač, punjač, punjač, one trče u kuću po punjač i daju mi punjač, ali krivi punjač. Hitna me vozi 30-ak kilometara dalje u bolnicu bez cipela i bez novčanika, s krivim punjačem i s praznim mobitelom. Drndamo se u kolima, medicinske sestre pričaju o nekom liku koji je zajeba Mare, pitam se što mi je sve to trebalo, zašto sam sama u mraku sjedila u podrumu, neću više nikada piti, u bolnici me preuzima doktor koji šapće kako mu je žao jer sam slatka cura, ali boji se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju, a ja odmah pomislim na neurokirurgiju i zabrinem se da će mi rezati mozak jer se neki ljudi valjda rode s takvim mozgom. U tom trenutku shvaćam da možda ipak nisam toliko površna. Budim se u sobi kraj neke babe na izdahu i molim medicinsku sestru da mi napuni mobitel. Nedjelja je ujutro, čekam da mobitel dođe na deset posto, trenutak istine: palim prednju kameru, pa nije baš tako loše, zovem sve žive, ali nitko se ne javlja jer je osam ujutro i nedjelja je, a ja ležim kraj babe na izdahu u šibenskoj bolnici i nadam se da možda ipak nije sve u fizičkom izgledu.

Kasnije shvaćam da sam ipak bila u krivu jer plačem po cijele dane zato što sam sada scarface i moj me dečko ostavlja preko mobitela jer ne može podnijeti toliku količinu negativne energije. Prvih par dana ležim i znojim se u mračnoj sobi u Vodicama na plus 40 stupnjeva, pušim travu, sreća u nesreći je to što ne mogu uživati u razuzdanom vodičkom noćnom životu i brčkati se s opušcima u plićaku, cijelo me tijelo boli, svi su živi odjednom zabrinuti za mene, mobitel stalno zvoni, a ja uživam u pažnji: moja se patnička maštarija napokon ostvaruje. Dolaze starci po mene i ostatak ljeta provodim s njima na Ugljanu. Mama i ja skupa plačemo, ona u glavi računa koliko će je koštati sve moje plastične operacije, bojim se pogledati u ogledalo, djeca bulje u mene na plaži. Trajektom odlazimo u Zadar na skidanje konaca, neki me deda pogleda i po prvi put u životu mi ne poželi dotaknuti kosu, prekriži se i pređe na drugu stranu ulice. Sa sjetom se prisjećam svih onih ljigavih osmijeha, sve je to sada stvar prošlosti. Mama mi ni dalje ne vjeruje da sam pala na glavu jer sam (bila) glupa i pijana, misli da me netko istukao jer zna kakva sam i zna kakvu imam jezičinu, uostalom: “nije prvi put da te netko udario šakom, zar ne?” Mrzim svoju mamu i svoju sestru zato što se šminkaju prije odlaska na večeru, meni je pola face natečeno i izguljeno, ostala sam bez obrve – a ostati bez obrve u 21. stoljeću najgori je zločin, društveno izopćenje. Šminkam samo jednu stranu lica, ljuta sam i naručujem šesti martini, konobar nas sve čudno gleda. Vrti mi se u glavi svaki put kada legnem jer sam imala blagi potres mozga, ali ne odustajem – ostalo mi je još samo ovo tijelo – mislim si dok ležim na podu s utezima u rukama i slušam upute Jillian Michaels s ekrana: ne smijem još i to izgubiti. Sve je u životu ipak stvar percepcije: shvatiš što imaš tek kada padneš s podrumskog zidića na glavu i zakrvariš frendici pola vikendice.

Ugh, ne znam za vas, ali meni je 2020. dosta solidna godina,


Vaša Lucija