Svi imamo neku bolesnu fiksaciju na određene dijelove tijela. Sjećam se kada sam sa šesnaest godina upoznala Velikog D.-a (htjela sam mu promijeniti inicijal, ali bilo je jače od mene) preko interneta. Nije on bio onaj tip kripera koji se smuca po net.hr chatu ili scrolla kroz fotografije obnaženih spolnih organa na Smokvici, ne, on je bio onaj tip kripera koji ti upadne s nekim pomno smišljenim duhovitim pitanjem u DM, a nema sebe na profilu, nego nekog NBA košarkaša koji zakucava ili nekog superpametnog i/ili ciničnog lika iz serije. Nisam imala pojma tko je on, ali njegovo mi je ime zvučalo poznato pa sam napravila ono što mi se činilo najlogičnijim – nastavila sam se dopisivati s njim i usput smo dogovorili (blind) date. Budući da nisam znala kako on točno izgleda jer nije imao sebe na profilnoj slici, a sve se to odvijalo u eri prije Instagrama, odlučila sam doći na mjesto susreta nekoliko minuta ranije tako da on mora prići meni, a ne ja njemu.

Veliki D. pojavio se sa svoja dva cinična metra, vidjelo se da mu je najdraži lik iz serije Doktor House jer je cijelo vrijeme dok smo hodali ulicom iz prednjeg džepa svog šuškavca vadio bučine sjemenke, hrskao ih svojim malim zubima i bacao ljuske po putu. Bila sam impresionirana – ja sam isto obožavala bučine sjemenke, tata je uvijek mrvio koštice po tepihu u dnevnom boravku ispred televizora! Cijela je večer prošla iznenađujuće dobro, kupili smo Fantu na benzinskoj, nekoliko je puta promućkali smijući se, a zatim me autom odvezao do doma. Parkirali smo se ispred moje zgrade, s retrovizora nije visjela krunica i nije nam ponestajalo tema za razgovor. Čavrljali smo uz cinične zvuke Boba Dylana, sviđao mi se njegov šuškavac i ta neka prirođena arogantnost, sve je išlo glatko dok nisam primijetila da mu nedostaje jedan zub. Petica ili šestica, nikada nisam bila dobra u brojanju. Bilo mi je neugodno pitati zašto, pomislila sam da mu je to možda od sportskih aktivnosti jer tako visoki talenti poput njega gotovo uvijek završe na golu, ali nisam bila sigurna. Nisam mogla prestati razmišljati o tom zubu, smješkala sam se i smješkala, ali duboko u sebi počela sam osjećati neobjašnjivi zazor prema cijeloj toj situaciji – bilo me strah trenutka kada ćemo se poljubiti, željela sam to, ali nisam željela jezikom dotaknuti njegovu rupu. Pogledao me svojim tirkiznim očima, nasmiješio se, a zašto?, a zatim me poljubio. I bilo je dobro, jezik mi nije upao u njegovu rupu, ali i dalje nisam mogla izbaciti taj zub iz svoje glave.

Nekoliko sam se puta u životu porezala na oštrinu lijepog bijelog zuba. Jednom sam se zaljubila u frčkavog bubnjara koji je izgledao kao odbjegli balkanski bratić Jonas Brothersa. Bio je divan, imao je ogromnu obitelj, puno braće i sestara, svi sa punim ustima sjajnih zubi izgledali su kao savršena obitelj s naslovnice udžbenika za vjeronauk, što su zapravo i bili: uvijek u prvom redu na nedjeljnoj misi, plisirana suknja, hvaljen Isus i Marija. Tih mjesec dana koliko smo bili skupa prošlo je u nekoj nadrealnoj izmaglici, možda zato što sam bila toliko blizu boga, a možda i zato što je moj frčkavi bubnjar imao najljepši osmijeh na svijetu i njegovi su me zubi neprestano zasljepljivali. Živjela sam u sljepoći, potpuno izvan svijeta oko sebe, sve dok me nije ostavio zato što sam rekla da ne vjerujem u brak. Imala sam petnaest godina i bila sam zahvalna što mi se bog smilovao barem na mjesec dana i dao mi priliku da dotaknem pravog anđela.

I ja sam nekoć imala najlipši osmih, tako mi je barem rekao Robi s mora, sve dok ga nisam ostavila zbog Stipe koji je imao bolji zagriz. Sorry Robi.

Veliki D. nije bio ni prvi ni zadnji kojem sam gledala u zube – nisam mogla tako lako prijeći preko lošeg zuba, uvijek bi se taj jedan zub u mojoj glavi pretvorio u problem divovskih razmjera: od zuba sam radila ralje koje bi me zatim proganjale u snovima. Što ako ih ne pere redovito? Što ako nikad nije bio kod zubara? Koliko često mijenja četkicu? U životu sam se stvarno nagledala svakakvih zubi – ravnih i neravnih, s crnim i bijelim plombama, okrhnutih i s oštećenim caklinama. Sve do osamnaeste godine zurila sam u svoje vampirske očnjake, možda sam trebala postati gotičarka, možda bi mi tako bilo lakše, ali ja sam odabrala put redovitih odlazaka k ortodontima koji su me neprestano odbijali i govorili mi da su moji problemi samo kozmetičke naravi. SAMO KOZMETIČKE NARAVI. Nije bilo fer, nisam imala dovoljno sjebane zube da više ne budu sjebani, najvažnije je zdravlje, bila sam osuđena na život udobnosti prije estetike, na život sportske elegancije. Nakon nekoliko godina skrivanja iza ispucalih usana, prepoznali su onaj “help me” pogled u mojim osamnaestogodišnjim očima i stavili mi aparatić.

Rekli su mi da ću ga nositi manje od godinu dana. Nosila sam ga dvije i pol godine. Ne znam zašto ortodonti lažu oko takvih stvari? Još je gore živjeti u svijetu boli i izigranog povjerenja. To je isto kao kada prekidaš s nekim pa im ne kažeš istinu nego ublažiš stvari i kažeš da problem nije uopće u tome što si već našla nekog drugog ili što provode neobično puno vremena sa svojom mamom. Moj mi je ortodont redovito lagao u facu, na kraju smo došli do toga da sam bila na drugoj godini faksa sa žicom u ustima, nekih pet-šest kila viška od jeftine Dorine s lješnjacima i dvolitre Löwenbräua, lošom kratkom frizurom i ružnim zelenim košuljama. Nije ni čudno što sam tih godina donosila neke stvarno loše ljubavne odluke. Sjećam se da sam na kraju ipak dobila blaženi termin – 31. prosinca u osam ujutro, na Staru godinu, trebao je to biti najbolji novogodišnji poklon ikada: novi zubi, novi život. Noć prije nisam sklopila ni oka od uzbuđenja.

Ujutro sam se probudila sretna poput Pepeljuge prije bala, nedostajale su mi samo ptičice u kosi. Prala sam zube nekih petnaest minuta, za svaki slučaj, ribala sam i ribala dok je moja osam godina mlađa sestra spavala u sobi pokraj, a tata već bio na poslu. Bila sam spremna, počešljana i u kaputu kada mi je ključ puknuo u bravi. Moj san o novim zubima i novom životu bio je toliko blizu, a toliko daleko – između nas sada su stajala samo ulazna vrata stana i ostaci nekoć sjajnog mjedenog ključa. Sestra me gledala kako udaram po vratima i plačem, zvala sam tatu koji je tada radio dvadesetak kilometara dalje i rekla mu da mora odmah doći, “ključ je ostao u bravi, sve je uništeno!” Glas mi je pukao, zvala sam ortodonta i uplakana mu rekla da ću kasniti jer imam tehničkih problema, medicinska sestra u bijelim klompama promrmljala je nešto kao “mm ok”, a ja sam briznula u plač i prije nego što sam poklopila slušalicu. Tata se pojavio za manje od pola sata, odmah nakon mog poziva uskočio je u auto i pobjegao s posla u oblaku dima tako da može nogom razvaliti vrata da njegova najstarija kći napokon može imati lijepe zube. Tata je došao – bez riječi razvalio nogom vrata i spasio mi život. Odjurila sam na hladnoću s kaputom u ruci i utrčala u ordinaciju, sva crvena u licu i zadihana rekla sam im da sam trebala doći još u osam, a oni su svi samo kimnuli glavom i rekli mi da malo pričekam. Za sat vremena sam izašla iz ordinacije s novim osmijehom, a vrata nikada nismo popravili tako da nas zauvijek mogu podsjećati na tatin čin velikodušnosti. Thank you, daddy.

Iako je Velikom D.-u falio jedan zub, svejedno smo bili skupa. S vremenom sam shvatila da to nije jedina stvar koja mu fali, ali tada još nisam nosila aparatić i morala sam živjeti s vampirskim očnjacima pa nisam imala previše izbora. Svatko ima fiksaciju na neki dio tijela – ja sam voljela zube, Veliki D. je volio noge. Godinu dana nakon što smo prohodali saznala sam da slini po odbojkaškim nogama jedne slatke visoke plavuše i da skupa ručaju na njezinu balkonu. Ostavila sam ga preko poruke, ali nije mi bilo žao jer ionako nije bio ni blizu najljepšeg osmijeha.

Cheese,

Lucija

Prvi put sam se poljubila s trinaest godina na petak trinaesti. Bilo je jezivo. Sjećam se da sam ga pratila do doma, vjetar je raznosio ulicom lišće i plastične vrećice, a mi smo se držali za ruke. Plavi pramenovi, svijetle traperice i bijela majica, smiješio mi se svojim tankim rijetkim brčićima, nosio je aparatić i svejedno bio jedan od najpopularnijih dečki u školi. Bio je stariji brat od moje prijateljice, dolazio je u školu u nogometnim dresovima, jednom je stavio svoj kažiprst na moje bedro i ja više nikada nisam izbacila taj kažiprst iz glave, eruptirala sam neke duboke osjećaje srama i ugode tamo pokraj stare garaže iza zgrade u trapericama i Nike-japankama. Nekoliko tjedana poslije držali smo se za ruke i šetali kroz lišće, u zraku su se miješale svježina jeseni i toplina ljeta, stali smo ispod velike tužne vrbe, nisam se ni snašla, a on je već bio tu, toliko blizu da sam mogla osjetiti slatkoću zelene Orbit-žvake u njegovu dahu. Približio mi se i gurnuo svoj hrapavi jezik u moja usta. Osjetila sam svaku poru, njegov je jezik bio kao neko hrapavo i mlitavo biće zarobljeno u plićaku mog grla, koprcao se i koprcao, a ja nisam mogla vjerovati da je to trenutak na koji sam čekala čitav život. Shvatila sam da te časopisi i filmovi ne mogu pripremiti na pravi život. Ako je meni bilo toliko užasno, pomislila sam, mogu si samo misliti kako je bilo njemu, najpopularnijem dečku u školi. Još uvijek u šoku, čekala sam da odleprša doma, a zatim sam se okrenula i hraknula u prvo grmlje.

Ne ponosim se baš tom epizodom.

Pljuvala sam cijelim putem do doma. Babe na štakama i tate s vrećicama iz trgovine gledali su u razmaženo i neodgojeno derište koje je širilo svoje klice po parkovima i gnjilom jesenjem lišću. Došla sam do doma i odlučila se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, u tome sam bila dobra, ali bilo je već prekasno – vidjeli su me njegovi frendovi s kvarta. Predvečer sam dobila prijeteći SMS u kojem je pisalo da zna što sam radila tog poslijepodneva i ja nisam znala što da drugo napravim osim da se bacim na pisanje ljubavnog pisma u kojem sam ga molila za oprost. Poprskala sam pismo maminom toaletnom vodicom i zapalila rubove upaljačem da izgleda što ozbiljnije, nije bilo prostora za šalu ni za pogrešne poteze, a zatim sam u kuvertu nadrobila i malo poljskog cvijeća koje mi je poklonio na našem prvom spoju, čisto da zna da ga još uvijek nisam bacila. Možda mu je jezik imao teksturu mrtve mlake ribe i možda smo hodali tek dva tjedna od kojih sam ja većinu vremena provela skrivajući se od njega u školskom WC-u, ali jednostavno nisam željela biti ostavljena. I sama pomisao na prekid bila je bolna. Skupila sam hrabrost i pružila mu pismo, sakrila sam se iza stupa dok je čitao i čekala na toplom listopadskom suncu da mi oprosti. Zagrlili smo se, a on mi je ponjušio dugu kuštravu kosu koju tada još nisam ni češljala ni sušila difuzorom, a koja je, ako je vjerovati starijim curama s odbojke, smrdila po pohanim oslićima.

Šokirala sam se kada sam prvi put saznala da nam čin ljubljenja kao vrsti nije prirođen nego je samo nešto što smo naučili s vremenom. S vremenom smo naučili spajati se organima kojima oblikujemo riječi i usitnjavamo hranu te smo taj čudesan obrazac ponašanja povezali s ljubavlju. Ponekad sam se tijekom ljubljenja znala odvojiti od vlastitog tijela i sagledati taj čin iz sasvim druge perspektive – vidjela bih tada samo dva bića koja se dodiruju jezicima i u tome pronalaze užitak. Smiješno je to, koliko se predstavljamo racionalnima i važnima, a zapravo cijeli život potajno sanjamo o tome da rujemo jezikom po tuđim dubinama.

Poslije sam shvatila da mnogima u mome životu ne bi pomogla ni sva ljubavna pisma ovog svijeta da isprave štetu koju su počinili onog trena kada su bezosjećajno gurnuli svoju jezičinu u moja usta. Moja je prijateljica jednom upoznala predivnog studenta medicine koji se zadivljeno promatrao u blještavim površinama diskokluba dok su plesali. Sjajili su se podovi, čaše i njegovi lijepi bijeli zubi, a od svih koji su ga gutali pogledom te večeri, Stefan je progutao baš nju. Doslovno. Sljedećeg se jutra probudila s izrazom gađenja na licu i izbrisala njegov broj iz imenika. Osjećala se “kao da joj je gušter stavio jezik u usta”. A bio je tako lijep.

Neke su stvari jednostavno neoprostive.

Jedna moja druga prijateljica upoznala je nedavno nekoga tko je trebao biti ljubav njezina života, rekla je da su se razumjeli na nekoj drugoj, dubljoj razini. Proveli su večer u ugodnom razgovoru uz butelju skupog crnog vina, on je bio odvjetnik, proputovao je pola svijeta, oboje su pričali talijanski, ona je njemu pokazala fotografije svoje mačke, on je njoj ispričao svoju traumu iz djetinjstva i pokazao joj svoje tetovaže, a zatim su plesali uz šansone sve do zore u jednom parku s fontanom. Ubrzo je krenula padati i ona nježna ljetna kišica pa su sneno sklopili oči i približili se jedno drugome – ona se privila uz njega, pogledala ga svojim prodornim zelenim očima i strastveno poljubila. Kopala je i kopala, sumnjičavo otvorivši lijevo oko samo da provjeri je li on još uvijek tamo, tražila je uzaludno vrh njegovog jezika koji je on tako škrto čuvao samo za sebe. “Ispostavilo se da se on jednostavno ne ljubi jezikom”, tužno je otpila gutljaj stolnog bijelog iz staklene boce sljedećeg dana, “a bila sam uvjerena da je to to“. Možda je umjesto talijanskog trebao učiti francuski, jezik ljubavi.

Stvari ponekad idu i u suprotnome smjeru. Sve tri smo u svojoj mladosti jedne školske godine pale pod čari najmekših i najsočnijih usana što smo ih dotada imale priliku okusiti. Zvale smo ga Angel Lips. Bio je niži, propušio je u trećem razredu osnovne, a do šestog je razreda šalabahtere već spremao u svoju gustu smeđu bradu. Nitko nije znao koliko on zapravo ima godina ni čime se točno bavi, a sa svojim je prijateljima u maskirnim hlačama sanjao o tome da si jednog dana golim rukama sagradi kuću na Plitvicama. Ništa od svega toga nije bilo važno, kada je pričao, njegove su anđeoske usne govorile umjesto njega. Kada odrastaš u maloj sredini znaš koliko je teško pronaći nešto dobro i vrijedno pa kada to i pronađeš, rado to podijeliš s prijateljicama. Angel Lips je bio naš anđeo, ali samo na nekoliko tjedana jer smo ubrzo shvatile da možda jednog dana ipak ne bismo željele graditi kuću na Plitvicama svojim golim rukama te da možda, ali samo možda, nije baš sve u ljubljenju.

Ali puno toga nažalost jest.

Svi su prvi poljupci važni osim prvog poljupca, taj se možda ne zaboravlja, ali se i ne broji. Trebalo mi je mjesec dana da se oporavim od onog stravičnog petka trinaestog – jednog sam se jutra probudila i odlučila da sam spremna. Morala sam biti spremna, hodali smo već mjesec dana, najpopularniji dečko u školi i ja, sedmašica kojoj je kosa navodno smrdila po pohanoj ribi. Jednog sam ga dana nakon škole pogledala ravno u oči i rekla: “Nauči me”. Primio me za ruku i odveo kod sebe doma. Sjeli smo za njegov kuhinjski stol, skinula sam svoju smeđu jaknu i čizme do koljena odložila pokraj ostalih cipela u hodniku, napravio mi je čaj od kamilice i stavio dvije žličice meda u šalicu, a zatim je pročistio grlo i počeo pričati. Pričao je i pričao, a ja sam pozorno slušala upute i zapisivala ih u bilježnicu u svojoj glavi. Vjerovala sam mu jer je bio najpopularniji dečko u školi koji je prije mene hodao samo sa starijim curama i sve je to uspio postići s metalnom žicom na zubima.

1. Zatvori oči.

2. Približi se.

3. Lagano nagni glavu na jednu stranu.

3. Nježno prisloni svoje poluotvorene usne uz njegove/njezine usne i lagano ih rastvori.

4. Dodaj malo jezika, ali pazi – nemoj ga isplaziti ni previše ni premalo.

5. Nježno uravnoteži otvaranje i zatvaranje usana s blagim kruženjem jezika.

6. Pokušaj disati kroz nos.

Sudarali smo se nosevima i zubima, zapinjala sam za njegov aparatić i na trenutke zaboravljala disati, borili smo se, stavljali ruke jedan na drugoga sve dok vani nije pao mrak. Zadržavala sam dah, gušila se, gnjurila i hrvala s porivom da otvorim oči, samo bih ponekad provirila na jedno oko da se uvjerim da i on isto žmiri. Nisam znala što da radim s rukama, na koju stranu da nagnem glavu, bilo je teško i kaotično, čaj od kamilice se ohladio, ali se na kraju sve isplatilo – naučio me. Tog mi je dana prenio znanje koje će se poslije u životu pokazati i blagoslovom i prokletstvom, moć kojom ću zavaravati protivnike i pretvarati požudu u ljubav.

Ljubljenje je važno, vjerujte mi.

Ovo je za mog senseija za poljupce,

Vječno zahvalna,

Lucija

Dragi čitatelji,

Da ne ispadne da ne mislim na vas. Prošlu subotu nisam objavila post jer sam bila zauzeta pisanjem priče o selu i čerupanju pilića za krilo.info. Zahvaljujem se urednicama što su mi pružile priliku da sudjelujem u njihovoj inačici Dekamerona. Moja se priča zove Ubojica pilića, a napisana je na temu osvete.

Nadam se da će vam se svidjeti.

“Ljudi, mislim da imamo duhove”, moja je cimerica stajala na vratima kuhinje u kućnom ogrtaču, jednom se rukom pridržavala za štok, a u drugoj je držala cigaretu, “ne zajebavam se”. Sjedila sam u turskom sjedu u svojoj ružičastoj spavaćici za okruglim kuhinjskim stolom, pili smo filtriranu kavu i jeli tost sa šunkom i sirom. Cimerica me okrznula svojim kućnim ogrtačem dok je gasila cigaretu u sudoperu. Razmišljala sam o potencijalnim demonskim štetočinama koje nije tako lako ukloniti kao one jadne mrave u kupaonici koje moji cimeri bezdušno usisavaju ručnim usisavačem svakog podneva. Sve što znam o duhovima naučila sam preko filmova. I jezivih ispovijesti na internetu. Čak sam i na temelju tih površnih saznanja mogla vrlo jednostavno zaključiti da nemam baš previše šanse – zadnji put sam u crkvi bila s četrnaest godina, a posljednji zlatni križić sam još 2009. prodala obližnjoj zlatarnici kako bih si mogla probušiti hrskavicu.

Ovaj je stan oduvijek mirisao na paranormalno. Smješten na brdašcu pokraj ginekološke bolnice, noću su ga ispunjavali trudnički vriskovi; ima nešto epsko u tim noćnim porodima, tijekom dana je čak i rađanje novog života nadglasano zvukom bušilice i dizelskog motora. Sin vlasnice stana tijekom mladosti je razvio teži oblik agorafobije, većinu života proveo je u tom stanu, skrivajući se iza debelih drvenih roleta i dvostrukih prozora. Posvuda su bili postavljeni detektori pokreta. Često sam se pitala čega se toliko bojao, razmišljala sam o preplašenom mladiću koji je nekoć studirao medicinu da bi se zatim utopio u tjeskobi i strahu od vanjskog svijeta.

“Jutros oko sedam ujutro, točnije u 6 sati i 55 minuta, čula sam kako se naša ulazna vrata zatvaraju. To su bila naša vrata; prepoznala sam zvuk naših vrata”, šaputala je moja draga sustanarka sa suspregnutim strahom u očima. “Zatim sam ustala i provjerila u hodniku jesu li sve cipele na mjestu”, napravila je kratku, ali značajnu pauzu, “i bile su”. Zaključala je vrata od svoje sobe za svaki slučaj, ali nije mogla zaspati. Srce mi je počelo ubrzano lupati.

“Možda su beskućnici”, slegnuo je ramenima moj drugi cimer, a možda je i moj bivši dečko kojeg sam sinoć potajno prokrijumčarila u svoju sobu kroz prozor. Čak je i mene prestrašila priča o duhovima jer nisam znala da će on biti toliko glup i napraviti nešto toliko nepromišljeno kao ležerno se prošetati kroz moj stan i zalupiti vratima u sedam ujutro dok se trudimo biti incognito. Priča o meni i gospodinu B. vuče svoje korijene još iz dana moje neobuzdane mladosti. Mršavo, visoko i klempavo stvorenje s crnom bradom i nepunih 25 godina jednom me prilikom pogladio po glavi u mraku jedne zadimljene studentske birtije i, na nesreću, istog trena osvojio moje srce. Taj događaj razotkriva mnogo o mojim izuzetno visokim kriterijima i njegovim nadasve fantastičnim metodama zavođenja, ali mislim da je svatko barem jednom u životu bio na onom mračnom mjestu u glavi kada na svaki komadić pažnje gleda kao na dokaz vječne i apsolutne ljubavi. Kada ste očajni, čak je i creepy dodirivanje kose dodir s neba.

Naš je odnos bio jednostavan: on je trčao za mnom, a ja sam bježala od njega. Sviđao mi se, ali znala sam da mi se neće sviđati još dugo: on je bio jedan od onih s kojima se nikada nisam željela držati za ruku. Nosio mi je gumene bombone dok sam učila, pričala sam mu o svome danu, o filmovima i knjigama, o tome kako sam promašila profesiju i kako mislim da me tata ne voli. On je pričao o svojem životu u suterenu, ocu alkoholičaru i sestri genijalki, o tome kako se želi baviti glazbom i o svojoj bivšoj debeloj curi. Početna naklonost ubrzo je postala nagrizajuća ravnodušnost koju sam počela osjećati prema njemu i svemu što (mi) je radio. Sjećam se kako sam jedne večeri trebala prespavati kod njega u stanu, živio je u ogromnom neboderu s cimerom koji je čitao časopise za navijače. Tada sam prvi put saznala da postoji časopis u kojem možete razmjenjivati iskustva o pajserima te pisati recenzije o pirotehničkim proizvodima. Sjedila sam s njim i njegovim cimerom pokraj prozora i pušila cigarete. Ne sjećam se o čemu smo pričali, ali nije ni bitno, ionako nismo imali puno toga zajedničkog. Nakon što sam pola večeri provela čitajući navijačke izljeve ljubavi prema ostalim navijačima i svome klubu, otišla sam oprati zube. Nisam ni znala da će se sljedećeg trena moja ravnodušnost preobraziti u gađenje, pritisnula sam prekidač za svjetlo i vidjela kako po mojoj četkici za zube gmiže ogromni crni žohar. Vrisnula sam. Vratila sam se u krevet, bila je noć, padao je snijeg, posvuda sam čula njegove nožice, taptaptaptaptaptap, sve mi se gadilo. Probudila sam ga i ispričala mu što se upravo dogodilo, a on me gledao kao da sa mnom nešto nije u redu.

Nisam mogla izbaciti tog crnog žohara iz svoje glave. Vidjela sam ga u svemu što je radio, vidjela sam ga na đonovima njegovih plavih Adidas-tenisica, u mrvicama u njegovoj gustoj bradi, a kada smo se ljubili, razmišljala sam samo o leglu žohara i o njihovim nožicama na njegovoj bezbrižno polegnutoj četkici za zube u čašici na veš-mašini. I on je osjetio kako se kraj trajanja našeg odnosa opasno približava, osjećao je zadah pokvarene romanse pa je pokušao iz mene izvući što je više mogao. Zahvaljujući mojoj preporuci, uselio se u moj stari stan, barem je pobjegao od žohara. Posuđivala sam mu novce za cigarete i kupovala karte za koncerte, žalio se da nema novaca za račune, da nema novaca za kartu vlakom, cvilio je kako je život skup dok se staklena pepeljara pokraj njega punila čikovima i džointovima. Bilo je jako depresivno obitavati među stvarima koje sam nekoć smatrala svojima, a koje su sada trunule ispod debelog sloja prašine i kamenca u muškom stanu koji je zaudarao po mokraći i prljavim čarapama. Smetao mi je i zvuk tramvaja koji me nekoć smirivao. Bez imalo grižnje savjesti, rekla sam mu da ne želim više biti s njim jer se pokraj njega pretvaram u nešto što ne želim biti. Bio je prvi april, ali ja se nisam šalila.

Mjesec dana nakon prekida, okružena kolokvijima i proljećem, u meni se probudila neka nemilosrdna melankolija. Živjela sam u ogromnom stanu na brdašcu, spavala sam u velikom krevetu, uvijek na strani pokraj prozora. Prozori su mi uvijek bili širom otvoreni, a knjige poslagane po podu jer nisam imala polica. Veličina sobe samo je dodatno naglašavala moju usamljenost. Susjedi nisu kosili travu pa mi je u sobu kroz prozor ulazilo carstvo buba, jednog sam jutra u kupaonici ugledala nešto što je izgledalo kao žohar, ali onaj koji izgleda mrvicu pitomije od onog crnog koji je ljubovao s našim četkicama za zube. Taj me žohar podsjetio na njega, možda i ja sada imam žohare, pitala sam se jesam li možda bila pregruba prema njemu one noći kada sam vrištala i napravila scenu oko nekoliko odvratnih ogromnih kukaca. Odjednom su mi se sva moja prigovaranja i svi moji živčani ispadi učinili nepotrebnima i besmislenima te sam očajnički željela ponovno slušati o njegovim subotnjim avanturama i ponovno mirisati njegove košulje natopljene dimom cigareta. Javila sam mu se s nekom glupom izlikom, došao je do mene i donio mi gumene bombone. Oboje smo znali da će ti bomboni samo produžiti našu agoniju, ali smo svejedno zajedničkim snagama razradili plan o tome kako ćemo ga prokrijumčariti u moju sobu.

Ulazio je u moju sobu kroz prozor. Rekla sam mu da ga nitko ne smije vidjeti, čekali smo noć, šuljao se na prstima, morao je biti jako tiho, paziti da ne stane na neku grančicu ili da ne ugazi u suho lišće. Spavali bismo na mom velikom krevetu, a zatim se on ujutro, prije sedam, morao kradomice iskrasti iz mog stana. Ne znam zašto je uopće pristao na takve mizerne uvjete. Bilo je očito da sam se sramila našeg odnosa, nisam željela biti cura koja se viđa s likom koji živi sa žoharima i ima kamenac u WC školjci, ali bila sam toliko usamljena. Iskorištavala sam ga, nagovorila sam ga da se učlani u knjižnicu kako bih mogla posuđivati knjige na njegovo ime. Mislim da ih još uvijek nisam vratila. Nabavljao mi je travu kada se meni nije dalo izlaziti iz kuće. Naš odnos nije imao smisla, bilo je očito da su u njega upletene neke (auto)destruktivne sile koje nismo znali kontrolirati.

Bilo bi puno jednostavnije da se radilo o pravim duhovima. U tom slučaju bih barem na internetu mogla potražiti neke upute o tome kako izvesti egzorcizam, koliko kapi svete vodice moram nakapati po sobi da se riješim duhova koji noću šeću hodnikom, kradu nam čarape i gumice za kosu te glasno zatvaraju ladice i ulazna vrata od stana. Ali ovdje se radilo o onim drugim duhovima – duhovima iz prošlosti koji su me proganjali i penjali se kroz prozor u moju sobu, da bi mi zatim prolazili prstima kroz kosu i izluđivali me svojim postojanjem. Kraj tih sam se duhova uvijek osjećala loše jer je ono što sam radila bilo loše.

Odlučila sam prešutjeti istinu. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i uz šalicu filtrirane kave raspravljala s cimerima o mogućem racionalnom objašnjenju jutrošnjeg paranormalnog iskustva. Bila sam slaba i bilo mi je puno lakše pretvarati se da imamo duhove, gledati svoje cimere kako nose križić oko vrata i spavaju sa škarama ispod jastuka nego im priznati kako je duh iz ove priče itekako živ. I kako će nas još puno puta posjetiti.

DISCLAIMER: Ovo je dorađena inačica teksta koji sam napisala davne 2014. godine, naposljetku sam ipak skupila hrabrosti i egzorcirala sve duhove iz svog života te se, za svaki slučaj, preselila iz prizemlja na četvrti kat. Kao i svaki egzorcizam, nije bilo lako. Duh se borio za opstanak, prvo mi je govorio lijepe i nježne stvari, ti si predivna i volim te, a zatim je prijetio, psovao i vikao, bacao se po podu i zatrpao mi inbox porukama o tome kako će me vratiti i kako će mi se osvetiti. Nije se više nikada vratio.

Vaša L.

P.S. Bez obzira na to koliko se sada osjećate usamljeno, pokraj pogrešne osobe osjećat ćete se još usamljenije. NEMOJTE POSLATI TU PORUKU.

Ako putujem sama, uvijek kupujem kartu pokraj prozora jer lijepi prizori na mene djeluju poput razgovora s prijateljima. Problem je u tome što uvijek imam prevelika očekivanja od avionskih putovanja, a na kraju gotovo uvijek naučim istu lekciju: avion je samo autobus u zraku; prozori su prljavi, cijelo se vrijeme drndaš, nemaš dovoljno mjesta za noge i netko pokraj tebe uvijek jede sendvič s jajima. Letjela sam iznad Sredozemlja, iz Barcelone u Split, bila je 2017. godina, a ja sam bila uvjerena da je najgori dio godine iza mene. Oh, kako glupo i naivno, tada još nisam znala što me sve čeka (i pritom ne upirem prst u 2020. godinu!) te sam bila uvjerena da su iznenadne akne u dvadeset i trećoj godini života jedina stvar koja će te godine skršiti moje samopouzdanje.

Dogodilo se to preko noći, podmukle i bolne, utaborile su se na mome licu, jedinom dijelu tijela koji sam s godinama naučila voljeti i tolerirati. Prvi put su mi rekli da sam lijepa i slatka i da imam krasne jagodice još dok sam vukla dudu za sobom po gradu i pila lješnjak Čokolino iz šalice, povjerovala sam im i ostatak života provela usredotočena na te svoje rumene obraščiće, glatku kožu i blijedu, aristokratsku put, a onda sam se jednog jutra probudila s bolnim brijezima na obrazima i osjećajem da sam razočarala čitav svijet. Bila sam skršena, nekoliko se mjeseci nisam mogla ni željela pogledati u ogledalo, skidala sam naočale kada bih ulazila u kupaonicu, a svaki put kada bih slučajno pogledom okrznula komadić vlastita lica u nekom izlogu ili retrovizoru, vidjela bih samo crvene mrlje i svoje suzne krupne oči kao zarobljenice te nepravde, tog masakra nad mojom ljepotom. Bila sam šokirana manjkom vlastitog samopouzdanja, bolnom spoznajom da sam ja zapravo površna i plitka osoba koja vlastiti fizički izgled očito cijeni više od ostalih životnih postignuća. Uz sve to, osjećala sam se i kao najveći licemjer na svijetu jer sam pola života ostale uvjeravala da su predivni i da je ljepota u nama i u ljubavi i bla bla bla i da nitko nije ružan i da su svi lijepi, a sada sam ja bila ružna i ništa mi više nije bilo lijepo. Željela sam samu sebe izmlatiti, mislim, je li to zaista bio moj identitet? Je li srž mog bića zaista samo površina moje nekoć glatke kože? Nešto se u meni slomilo, zaboravila sam na ostale stvari o sebi i svome životu, povukla sam se u ljušturu iza svoje kose i izbacila iz života gumice za kosu i sve mliječne proizvode. Bila sam bolesna, nisam više željela izlaziti iz kuće bez debelog sloja pudera, pratila sam vremensku prognozu u strahu od štetnog UV-zračenja, a počele su me proganjati i neke opsesivno-shizofrene misli: “svi vide, svi znaju”, uvjeravao me sićušni glas u mojoj glavi, “nitko te više neće shvaćati ozbiljno”. U siječnju sam otišla na kućni tulum kod frenda na kojem mi je neki lik rekao da bih možda trebala kupiti bolji puder, a ljudi koje sam poznavala su me ispitivali što mi se dogodilo s licem. Taj je tulum samo potvrdio moje strahove: prestala sam izlaziti, jedva sam ustajala iz kreveta, a histerični ispadi postali su moja svakodnevnica. Mijenjala sam dermatologe, pila doksicikline, mazala se pastama, kremama i losionima, pravila prirodne maske za lice i jela borovnice. Duboko u sebi vjerovala sam da se gadim svom tadašnjem dečku, izgubila sam seksualni apetit. Svoju sam garsonijeru pretvorila u privatnu teretanu, morala sam nekako kompenzirati štetu – “noge su mi bile bomba te godine”, stvarno jesu, razmišljala sam u avionu iznad Sredozemlja dok sam zurila u svoja blijeda, čvrsta bedra. Sva sreća što nisam zgodnija, mislim da ne bih preživjela taj stalni pritisak: idi u teretanu svaki drugi dan, trči, diži utege, farbaj izrast, nemoj otići u McDonald’s, čupaj obrve. Svi misle da si zgodna pa se uvjeriš da je to tvoj identitet, da ćeš izgubiti sebe ako prestaneš biti zgodna. Ja sam imala samo tu svoju kožu i te svoje jagodice i skoro sam izgubila razum: kažu da je sve to bilo od stresa, e pa ispričavam se što sam ganjala akademske uspjehe i željela postići nešto više u životu, izgleda da stvarno ne možeš imati sve.

Toliko sam se zadubila u misli o sebi i nemilosrdnoj hormonalnoj neravnoteži što me na neko vrijeme osudila na život iza gustog pudera i teške kose da nisam ni primijetila da se gotovo svi putnici u avionu oko mene nervozno migolje u svojim sjedalima te da neki od njih čak i plaču!? Svi oko mene su pričali na španjolskom, porfavor, može li mi netko reći što se događa? Almodóvarovi me filmovi nisu pripremili na ovaj scenarij. “Tehnički problemi, vraćamo se natrag na kopno”, prevodila nam je sa španjolskog na engleski uznemirena poslovna žena u srednjim godinama s malim djetetom u rukama dok je Marokanka kratke plave kose pokraj mene plakala. Ay dios mio, možda sam ipak u sapunici, moguće da me netko prokleo, možda sam se trebala češće moliti bogovima za mir u svijetu, a manje za čisti ten. Iznenadila sam samu sebe kada sam se okrenula prema uplašenoj Marokanki koja je u rukama držala neotvoreni sendvič u aluminijskoj foliji, pretpostavljam s jajima i senfom, i rekla joj da će sve biti ok. Što je najbolje od svega: nisam lagala, jednostavno sam znala da nećemo umrijeti tog dana, možda mi je to govorio onaj patološki osjećaj veličine koji neki od nas vuku sa sobom kroz život. Bila sam pretašta (očito) da uopće pomislim da bih mogla okončati svoj život na ovakav način – u niskotarifnom smrdljivom letećem busu iznad Sredozemlja, s hiperpigmentacijskim mrljama na obrazima, skučena između prljavog prozora veličine dlana i uplakane Marokanke koju je samo avionska tragedija držala podalje od sendviča u ruci. Kao što i sami možete vidjeti, nisam umrla: avion se vratio natrag u Španjolsku, a Vueling (aviokompanija) nas je velikodušno počastio čašom vode dok smo čekali novi avion, satima zarobljeni u vrućem smrdljivom stroju.

Nema boljeg trenutka za kontemplaciju, vjerujte mi. Jela sam zdrobljene krekere na trideset stupnjeva i shvatila kako tehnički problemi i moje akne vjerojatno nisu povezani. Vjerojatno se avion nije skoro srušio samo zato da bih ja naučila važnu lekciju o tome kako su najvažnije stvari u životu ljubav i prijateljstvo. Sada kada sam skoro ugledala svjetlo na kraju tunela, možda bih trebala život posvetiti askezi, humanitarnom radu, prodati svoje zamamne kovrče i ne dotaknuti puder više nikada u životu. Ili bih možda mogla u budućnosti manje novaca trošiti na losione s visokim UV faktorom i više na malo bolje avionske karte? Drugi nas je avion pokupio za tri sata, dahtali smo kao psi ostavljeni na vrućini, bila sam umorna i ljepljiva dok smo kružili iznad Splita: tog je srpanjskog dana izbio požar koji je zamračio dalmatinsko nebo i onemogućio nam glatko prizemljenje. Sa svog malog prljavog prozorčića gledala sam kako gusti dim suklja nad splitskim palmama i Britancima u ružičastim kupaćim gaćama s limenkom piva u ruci. Još jedna katastrofa biblijskih proporcija, nadam se da su moji prijatelji iz Splita ok. Kada smo sletjeli, bilo je već osam navečer, zakasnila sam na bus za Zagreb, propala mi je karta, obje su mi noge utrnule, a bila sam toliko gladna da više nisam ni bila gladna. Preglasno sam psovala preko telefona dok sam razgovarala s mamom. Dobili smo kupon od 50 eura za sljedeći let na kartončiću na kojem je tužnim slovima pisalo “We are sorry”. Suptilno sam si šnjofala pazuhe, a pokraj mene je sjeo simpatični Srbin koji me čuo kako psujem i koji mi je došao reći da je i on bio na istome letu. Možda je i on kao mali kupovao sladoled novcima za milodar, tko zna. Osuđeni jedno na drugo, kupili smo si karte za Zagreb i sjeli na terasu jednog od onih kafića na autobusnom kolodvoru u kojem sjediš ispod prljave plave tende pokraj tegle bez cvijeća, slušaš Dalmatinski radio (ili tako nešto) i plaćaš dvije kune da bi se mogao popišati u smrdljivom WC-u bez sapuna (i onda se čudimo što nas je pokorio virus).

Ukrcali smo se u autobus, ali naravno, u jedan od onih koji stanu u svakom selu u Dalmaciji. Kroz prljavi sam prozor vidjela trbušinu svakog dede koji se u toplesu šeće po cesti i svaku pekaru koja prodaje mirisna bijela peciva do ponoći. Vozili smo se kroz noć, moj je prijatelj Srbin sjeo iza mene, a ja sam zauzela dva mjesta: bez trunke srama prislonila sam svoje crne tabane na rukohvate u busu (i onda se čudimo što nas je pokorio virus) i slušala kako bijelo pecivo i gumeni bomboni plešu po mojim crijevima uz melodiju dalmatinske pisme s radija o galebima i biloj boji. Negdje oko tri ujutro, taman kada sam se uljuljala u san, autobus se počeo ljuljati. Vozio je cik-cak po autocesti, tresli smo se i poskakivali lijevo-desno: puknula nam je guma. Srbin i ja smo se toliko smijali da nismo mogli doći k sebi, ostali su nas putnici gledali kao da smo nenormalni jer smo i bili nenormalni pehisti (između ostalog). Izašla sam iz busa i hodala do najbliže benzinske, kupila sam si još jednu vrećicu gumenih bombona, pojela samo narančaste i skoro se ugušila od smijeha. Sjedila sam u kratkim hlačama i prugastoj majici na trotoaru ispred busa u iščekivanju novog busa. Da nije bilo ovog Srbina, bila bih uvjerena da sam prokleta, ali izgleda da je sve ovo samo niz nesretnih okolnosti. Ili smo oboje prokleti. “Ili smo možda suđeni jedno za drugo?”, pomislila sam na sekundu, ali sam ga odmah zatim vidjela kako skida aluminijsku foliju sa svog sendviča.

Prepričala sam vozaču svoje putovanje iz pakla, a on mi je rekao da uvijek može gore. I znate što? Nije lagao.

Došli smo u Zagreb oko pola sedam ujutro, kolodvor je mirisao po jutarnjoj pizzi i kavi iz Dubravice, ostavila sam Srbina da se snalazi jer ga nisam mogla ni željela pozvati k sebi. Čekala me moja garsonijerica s usahnulim kaktusima i jednom dopola popušenom pljugom koju sam si ostavila prije putovanja da samu sebe iznenadim na povratku. Sjetila sam se slutnje koja je prebirala po mojim crijevima večer prije putovanja u Barcelonu – sjedila sam tada na svom krevetu za razvlačenje i gledala Seks i grad na TV-u. Pričalo se o kurčevima, naravno, a ja sam napokon bila dovoljno velika da ne moram škiljiti kroz prste i od vulgarnog se sadržaja skrivati iza mamine i tatine fotelje. Nisam mogla zaspati: prije putovanja me uvijek proganjao osjećaj da ću zakasniti, da neću pronaći autobus, da će mi pobjeći avion. Nisam vjerovala ni vozačima u plavim košuljama ni semaforima. Možda mi je intuicija nešto govorila, a možda i nije. Mislim da je sve to samo jedna velika slučajnost, sumnjam da sam toliko važna da bi bogovi riskirali živote nekoliko stotina drugih ljudi da mene nauče lekciju iz poniznosti. Istuširala sam se i otišla spavati.

Par tjedana poslije shvaćam što mi je vozač busa htio reći dok ležim na hladnom betonu s razbijenom glavom na terasi usred Vodica i slušam svoje prijateljice kako paničare i zovu hitnu; [ovo su isječci iz mog posta: Slatka si cura, ali bojim se da je ovo slučaj za kirurgiju] miješaju se glasovi, približava se zora, stavljaju me na nosila, sjetim se kako mi je mobitel na tri posto: treba mi punjač, punjač, punjač, one trče u kuću po punjač i daju mi punjač, ali krivi punjač. Hitna me vozi 30-ak kilometara dalje u bolnicu bez cipela i bez novčanika, s krivim punjačem i s praznim mobitelom. Drndamo se u kolima, medicinske sestre pričaju o nekom liku koji je zajeba Mare, pitam se što mi je sve to trebalo, zašto sam sama u mraku sjedila u podrumu, neću više nikada piti, u bolnici me preuzima doktor koji šapće kako mu je žao jer sam slatka cura, ali boji se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju, a ja odmah pomislim na neurokirurgiju i zabrinem se da će mi rezati mozak jer se neki ljudi valjda rode s takvim mozgom. U tom trenutku shvaćam da možda ipak nisam toliko površna. Budim se u sobi kraj neke babe na izdahu i molim medicinsku sestru da mi napuni mobitel. Nedjelja je ujutro, čekam da mobitel dođe na deset posto, trenutak istine: palim prednju kameru, pa nije baš tako loše, zovem sve žive, ali nitko se ne javlja jer je osam ujutro i nedjelja je, a ja ležim kraj babe na izdahu u šibenskoj bolnici i nadam se da možda ipak nije sve u fizičkom izgledu.

Kasnije shvaćam da sam ipak bila u krivu jer plačem po cijele dane zato što sam sada scarface i moj me dečko ostavlja preko mobitela jer ne može podnijeti toliku količinu negativne energije. Prvih par dana ležim i znojim se u mračnoj sobi u Vodicama na plus 40 stupnjeva, pušim travu, sreća u nesreći je to što ne mogu uživati u razuzdanom vodičkom noćnom životu i brčkati se s opušcima u plićaku, cijelo me tijelo boli, svi su živi odjednom zabrinuti za mene, mobitel stalno zvoni, a ja uživam u pažnji: moja se patnička maštarija napokon ostvaruje. Dolaze starci po mene i ostatak ljeta provodim s njima na Ugljanu. Mama i ja skupa plačemo, ona u glavi računa koliko će je koštati sve moje plastične operacije, bojim se pogledati u ogledalo, djeca bulje u mene na plaži. Trajektom odlazimo u Zadar na skidanje konaca, neki me deda pogleda i po prvi put u životu mi ne poželi dotaknuti kosu, prekriži se i pređe na drugu stranu ulice. Sa sjetom se prisjećam svih onih ljigavih osmijeha, sve je to sada stvar prošlosti. Mama mi ni dalje ne vjeruje da sam pala na glavu jer sam (bila) glupa i pijana, misli da me netko istukao jer zna kakva sam i zna kakvu imam jezičinu, uostalom: “nije prvi put da te netko udario šakom, zar ne?” Mrzim svoju mamu i svoju sestru zato što se šminkaju prije odlaska na večeru, meni je pola face natečeno i izguljeno, ostala sam bez obrve – a ostati bez obrve u 21. stoljeću najgori je zločin, društveno izopćenje. Šminkam samo jednu stranu lica, ljuta sam i naručujem šesti martini, konobar nas sve čudno gleda. Vrti mi se u glavi svaki put kada legnem jer sam imala blagi potres mozga, ali ne odustajem – ostalo mi je još samo ovo tijelo – mislim si dok ležim na podu s utezima u rukama i slušam upute Jillian Michaels s ekrana: ne smijem još i to izgubiti. Sve je u životu ipak stvar percepcije: shvatiš što imaš tek kada padneš s podrumskog zidića na glavu i zakrvariš frendici pola vikendice.

Ugh, ne znam za vas, ali meni je 2020. dosta solidna godina,


Vaša Lucija