Šteta što snijeg više ne postoji

Baš sada kada bih trebala završiti faks, zaposliti se i imati dovoljno novaca da napokon mogu otići na skijanje, snijeg je odlučio prestati postojati, a za sve je krivo globalno zatopljenje. Uskoro više nećemo moći voziti ni automobile, previše ispušnih plinova, a moj tata će morati ispočetka izgraditi svoj identitet jer se ljubav prema BMW-u, “najboljem autu na svijetu”, u mojoj obitelji prenosi iz generacije u generaciju. Ni rižoto sa škampima više nema isti okus: otkad se počelo pričati o zagađenju, svaki zalogaj ima okus po mikroplastici.

Uskoro će se otopiti i posljednje sante leda, Venecija će postati nova Atlantida, a ja nikada neću probati prave germknedle. Oduvijek sam sanjala o tim velebnim bijelim brežuljcima, zamišljala kako pokušavam ne slomiti nogu dok se spuštam po crvenoj stazi i panično zaobilazim ljude i djecu oko sebe na skijama. Vidjela sam nas kako sjedimo kraj otvorenog kamina zagrljeni, prsti su nam isprepleteni dok slušamo kako vani huče snježni vjetrovi. Srčemo kuhano vino dok pokušavamo složiti neki dobar selfie, na žičari mlataramo nogama, a navečer se opuštamo u sauni. Taj život je trebao biti moj život. Najbliže Saint Moritzu u mome životu bilo je brdo pokraj bakine kuće, iza susjeda Tomajića koji je imao tri sina s podebljim nadlakticama i izvanrednim smislom za rastavljanje automobila (i slaganje njihovih olupina po dvorištu). Deda bi podmazao sanjke špekom, dao meni i sestričnama koji zalogaj da se zagrijemo dok žvačemo, a onda bi se nas četiri izgubile u bjelini. Najgore je bilo kada se spustiš pa se trebaš popeti natrag, već sam tada počela sanjati o žičari.

Tek kada sam krenula u školu shvatila sam da su moji starci možda siromašni. Ekipa je dobivala dodatnih tjedan dana praznika radi skijanja, a mi ostali smo odlazili u školu s knedlom u grlu jer je uvijek postojala neposredna opasnost da će netko možda baš danas vašom glavom sastrugati snijeg s betona. Gacala bih u mokrim čarapama do doma, sjedila pokraj radijatora da izbacim hladnoću iz sebe, zubi su mi cvokotali dok sam čekala da se mama vrati s posla i izdere na mene zbog lokve koju sam napravila u hodniku. Jednog sam se poslijepodneva tako probudila ispod radijatora zapetljana u paučinu i komade sive prašine, položili su me na kožni kauč, a ja sam se izmučena groznicom neuspješno borila s mamom koja mi je temperaturu uvijek skidala čepićima. U bunilu i s hladnim oblozima na čelu buljila sam u televizor na kojem se prikazivao Orašar za djecu, a u jednoj je sceni ogromni sivi štakor odgrizao nekoj bradatoj ženi nožni palac. Izbljuvala sam se pokraj plavog plastičnog lavora i nikada više nisam iz glave uspjela izbaciti tu debelu sivu štakorčinu.

Kasnije sam naučila da Orašar zapravo nema nikakve veze sa štakorima, to su zapravo smeđa bunda i bijeli biseri oko vrata neke starije gospođe koja zajedno sa svojim unucima nakon večere odlazi na balet. Orašar je tradicija, srebrna žlica kojom se upotpunjava set hoch godišnjih aktivnosti. Prvo ide Orašar, a zatim dolaze krema za sunčanje i skijaške naočale. Nakon Bad Kleinkirchheima treba se zagrijati u malo toplijim krajevima: resort, kokteli i brčkanje s dupinima.

A sada svemu tome prijeti izumiranje. Australija je u plamenu, ljudi stavljaju slatke male koale koje piju vodu na storyje, plače se i poseže za maramicama, sva sreća pa nismo Australija, mi smo samo Hrvatska, još uvijek najljepša zemlja na svijetu. Bez snijega nema ni zimske čarolije, snovi o nježnim poljupcima ispod snježnih pahulja sada su mrtvi baš kao i san o prijelazu s fosilnih na obnovljive izvore energije. Samo sam jednom jela jastoga, nisam nikada otišla u potragu za smislom u turistički resort na Baliju, nitko mi nikada nije ispleo pletenice i još uvijek mi ayahuasca nije izmijenila percepciju. Sve sam to čuvala za onaj trenutak nakon faksa, kada napokon krenem živjeti. Izgleda da mi se više i ne isplati biti bogata – što mi vrijedi novi Macov ruž kada ćemo ubrzo svi morati nositi one zelene maske preko face, a uskoro više nećemo moći raditi ni jogu na balkonu jer će biti bolje izbjegavati duboko disanje.

A nedavno me napala i vrana. Hodala sam kroz park pokraj ogoljenih stabala, hladnoća me škakljala po obrazima kada sam osjetila snažan udarac u glavu – mislila sam da me netko pogodio kamenom, ali ne, bila je to samo vrana. Vrana koja je nastavila manijakalno kružiti oko moje glave, a ja sam se sjetila svih onih dokumentaraca koje sam napušena gledala u tri ujutro o tome kako vrane pamte lica, prenose znanje o neprijateljima s generacije na generaciju i kako su zapravo jako brižni roditelji. Sjetila sam se i kako sam nekoliko dana ranije vidjela vranu kako otvara karton od pizze koji je ležao pokraj kante za smeće, quattro formaggi, grabi jedan komad kljunom i nestaje iza ugla. Smeće ih osnažuje, vrane će preuzeti svijet, kažem vam. Jednog ćemo se dana probuditi okruženi debelim slojem magle, čut ćemo ih kako grakću i znat ćemo da nas već duže vrijeme promatraju. Ulice će biti zakrčene, zrak će biti zagađen automobilskim trubama i sirenama, a mene ćete izbezumljenu pronaći tri dana poslije u nekoj grabi kako bezuspješno pokušavam pobjeći od ekološke katastrofe. Zašto? Jer apokalipsa ne ide na ruku ljudima koji ne voze auto, nemaju bicikl i nose leće. Slabovidnicima poput mene nikada nije bilo suđeno.

Možda je spas u skidanju dioptrije. Brže-bolje sam pristala praviti društvo frendici kada me pozvala da joj se pridružim na popodnevnom druženju s bogatim ljudima iz Slovenije. “Bit će i doktora”, a ja želim uživati u posh životu dok još mogu, dok još nije prekasno. Znala sam točno što me čeka: ručak, kokteli i večera, malo uštogljenog stajanja pokraj šanka uz obavezno zabacivanje duge ispeglane kose i nervozni smiješak. Kopam po ladicama u potrazi za nepoderanim čarapama, ali bezuspješno. Tražim naušnice koje još nisu zahrđale, iz ormara izvlačim haljine koje izgledaju skupo. Kap parfema tu i tamo dok se gledam u ogledalo i vježbam profinjeno držanje. Za stolom svi šutimo i izgledamo lijepo. S tjeskobom izgovaram svoju narudžbu konobaru, kako se ovo izgovara i što je dobra baza za koktele, jesam li pretjerala s votkom? Stružem vilicom po tanjuru i vrebam bruschette premazan pačjom paštetom koji me tužno promatra usamljen na bijelome pladnju. Osvrćem se oko sebe, “hoće netko uzeti ovaj zadnji komad?”, zabadam vilicom u sočnu kremastu teksturu, prerežem ga na pola jer sam elegantna i znam kako se jede u visokom društvu, a onda ga slasno ubacim u usta. Pokraj mene sjedi soon-to-be kirurg, “on ti je živio na Beverly Hillsu” namiguju mi preko puta stola, pokušavam pronaći zajedničku temu, kažem da sam nedavno operirala sise, on ne skuži da je to šala, a poslije mi frendica kaže da je rekao za mene da imam stvarno savršen nos. Kasnije nepomično stojimo u kutu jednog zagrebačkog bara, slušam o tome kako su pušači sebični i kako se ne vole dok promatram crvene nikotinske krijesnice kako tumaraju po utrobi tog dosadnog mjesta na kojem se baš nitko ne zabavlja. Dosadno mi je i želim cigaretu, “ionako ćemo svi umrijeti”.

Baš smo svi jebeni licemjeri. Kao bojimo se onog odbjeglog otoka smeća koji proganja pijane mornare na prekooceanskim putovanjima, a zapravo ne shvaćamo da smo mi taj otok i da je sve oko nas smeće. I one nove zavjese iz Ikee i šalice i nove mirisne svijeće i naša vizija budućnosti zatrovana mišlju da ćemo biti sretni ako se okružimo lijepim i skupim stvarima. Jednoga ću dana dobiti dobro plaćeni posao u dobroj firmi, isplaćivat će mi božićnicu i plaćati prijevoz, a ja ću gomilati svoje zlatnike i sanjati o trenutku kada ću se svojim sjajnim sportskim automobilom provozati kroz kvart sa spuštenim staklima i zaslijepiti susjede svojim srebrnim naušnicama. Doći ću doma iscrpljena od dobro plaćenog posla u dobroj firmi, prebaciti noge preko novog crvenog taburea, streamati novu seriju na Netflixu i usput preko interneta naručivati nove cipele. Poslije ću se zgražati u trgovini kada vidim da neki ljudi i dalje upotrebljavaju plastične vrećice jer ekološka svijest očito još uvijek nije dio našeg mentaliteta.

Kao ni samosvijest, očito. Sve je uzalud, mi isti smo ko pre, ne zaboravite uzeti platnenu vrećicu sljedeći put kada budete išli u trgovinu po jogurt u plastičnoj ambalaži. Ako ne za koalu, onda za mene, da mogu još jednom smazati jastoga.




Vaša Lucija

Komentiraj