Ne brini, moj tata će nam platiti vjenčanje

Uvijek su mi govorili da će se u jednom trenutku stvari prelomiti i da ću samo početi dobivati pozivnice za vjenčanja. Nisam im vjerovala – moja je ekipa donedavno sjedila razvaljena na kauču, svatko sa svojim kartonom vruće pizze, diler nam je slao smajliće, a vikendom se doručkovala Dorina čokolada s lješnjacima (jer je Milka preskupa). Sjedili smo za kuhinjskim stolom svako jutro i ogovarali susjedu s trećeg kata. Prsti su nam smrdili po duhanu, cimerica je imala zelenu kosu, a ja sam svakog ponedjeljka bila na dijeti. A onda se sve promijenilo.

Ljetos, dok sam bila zauzeta plakanjem ispod tuša i zurenjem u prazno, skoro sve moje frendice su si našle dečka. I to ne bilo kakvog dečka, nego jednog od onih zbog kojih se i ne plače koliko su dobri. Idu skupa na izlete, putuju u Italiju, jedu tortilje i rižoto s gljivama, evo ih, već biraju i zastore u Jysku za svoj zajednički život! Nemojte me krivo shvatiti, sretna sam ja zbog njih i drago mi je što su pronašle nekoga tko ih voli i bla bla, ali što je sa mnom? S kim ću ja sada trošiti svoja pluća i svoj novac vikendima? Znam taj scenarij jako dobro; “Ma jesi normalna, naravno da idemo van, imam doma butelju vina”, pojavim se kod njih s još jednom buteljom za svaki slučaj, pijemo i prolijevamo po sebi dok pjevamo Lady Gagu. Zovemo Uber, smijemo se vozaču iza leđa, vani smo i sve je prepuno likova koji vrebaju, ali glazba začudo nije loša. Pomislim kako nam dosta dobro ide, a onda ih vidim kako se počinju vrpoljiti, odsutne su i zure u vrata, u ruci drže mobitel koji stalno vibrira. Znam da razmišljaju o bijegu i o tome kako će se zavući svojim dečkima ispod pokrivača, a znam i da sam im ja trenutačno jedina prepreka na putu prema sreći i noćnom sladostrašću. Smišljaju izliku u glavi, a ja im pomažem: “Hoćeš da idemo doma?” Osmijeh zatreperi na njihovim znojnim licima, rastajemo se, lažem da idem do pekare, a zapravo odlazim sama u neki klub, naručujem pivu na šanku i upoznajem lika s OCD-om. Razmijenimo brojeve, ne spremim ga u imenik, šalje mi poruke za dobro jutro, “Dobro jutro”, sve dok i on i ja ne shvatimo da ništa od toga zapravo nema previše smisla.

Što nismo mi trebali biti jedna od onih sjebanih ratnih generacija koje imaju problem s vezanjem i iskazivanjem emocija? Taman kada sam prigrlila svoju nesklonost grljenju i pomislila da ćemo svi skupa živjeti sretno do kraja života na kauču i slati si međusobno memove, shvatila sam da moram početi štedjeti za haljine i cipele koje ću nositi na sva ta silna vjenčanja. A baš sam mislila da ćemo zajedno izbjeći taj metak. Tati sam se nasmijala u facu kada mi je rekao da će mi platiti vjenčanje, a sada razmišljam o tome kako sam možda pogriješila i kako je možda i meni vrijeme da se udam. I ja isto želim dobiti toster i set kristalnih čaša na poklon! A i ne želim da me se prestane zvati na druženja jer nemam s kim biti u paru u Pictionaryju.

Moja frendica Morana i ja složile smo se kako je za prvi brak najrazumnije izabrati nekog strastvenog, najbolje umjetnika ili nekog mladog rastrganog filozofa koji puno čita i koji će spremno prihvatiti i podijeliti s nama sve jutarnje mamurluke i smrad cigareta u našoj kosi. Za prvi će brak čak i madrac na podu biti sasvim dovoljan jer ćemo se ionako samo seksati i svađati. Djeca ne dolaze u obzir, još uvijek smo premladi, a nemamo ni novaca jer smo tek nedavno pozavršavali fakseve i škole i još uvijek se pronalazimo. Prvi muž mora biti zgodan jer je još uvijek mlad i nema izliku za šlauf oko pupka, a ima podočnjake jer noću radi i pije s nama do jutra. Kada se rastanemo bit ćemo ionako na nuli: kristalne su se čaše porazbijale davnih dana, dobili smo tri tostera na svadbi pa si svatko može uzeti jedan, nemamo djece, a zajedničke smo fotke izgubili još kada smo izgubili svoje mobitele. Drugi put je drugačije, sada napokon shvaćamo kako je za brak potrebno i više od strasti. Drugi je muž stariji i ima zavidnu karijeru, ljubav je kompromis, a mi napokon više ne moramo gasiti grijanje po noći.

Jedino ne znam gdje ni kako da nađem muža. Izlazim jedno šesnaest puta mjesečno van, svaki drugi tjedan idem na novi dejt, a ni dalje nisam uspjela upoznati nekoga normalnog. Online dating me iscrpljuje: heteroseksualnim muškarcima netko treba platiti tečaj da nauče kako se fotkati i kakve fotke ne stavljati na Tinder. Radim od doma, ne učim u knjižnici, izbjegavam predavanja na faksu, svi su mi niski, rijetki su mi zgodni – tko mi preostaje? Kriperi koji mi namiguju u tramvaju? Deda s trećeg kata koji mi je pokazivao svoje medalje u liftu? Mislim, nisam ni ja savršena, možda ću vam baciti kockice u glavu kada budemo igrali Jamb, a možda ću i izmigoljiti svoju ruku iz vašeg dlana kada prema nama na ulici bude hodao netko zgodniji. Ali hej, moj tata će nam platiti svadbu!

Ne mogu iskreno zamisliti ništa gore od planiranja svoje svadbe. Kako da uspješno zagubim pozivnice za članove šire obitelji? Kako da ja, osoba koja ne zna i ne može reći ne, izaberem vjenčanu kumu, a da ne razočaram sve svoje prijateljice? Što ako na dan vjenčanja vidim mladoženju kako baca pare tamburašima i njegovog pijanog frenda prerušenog u lažnu mladu? Zamišljam si onaj trenutak nelagode kada ti mladoženja gurne jezik pred cijelom familijom ili kada vidiš da stric prilazi stolu s tvojim prijateljima.

Obožavam vjenčanja, ali samo ako dolazim kao plus jedan. Blaženi plus jedan, možeš se napiti bez straha da će te netko osuđivati jer te nitko ionako ne poznaje. Kada će godinama poslije pregledavati fotke, vidjet će samo neku slatku curu u lijepoj haljini koja zajedno s barjaktarom maše zastavom i u kutu sale pije svoju šestu travaricu. Još uvijek me sram kada se sjetim svog prvog plus jedan iskustva: imala sam devetnaest godina i krenula sam na vozački, nije mi baš išlo, a instruktor se baš u to vrijeme trebao oženiti. Rekao mi je da mogu doći na njegovo vjenčanje ako budem išla s njegovim bratićem kojeg sam poznavala dosta površno, ali koji mi je bio sladak. I tako je na dan vjenčanja bratić došao po mene: ja sam se utegnula u usku crnu haljinu, namazala crvenim ružem i ležerno ušetala među njegove babe i tetke. Ubrzo sam na plesnom podiju upoznala barjaktara i kuma, pozvali su me da sjednem s njima za stol, barjaktaru se nije dalo tražiti zastavu, a ja sam cijelo vrijeme s pivom u ruci umirala od smijeha. Bratiću nije bilo do smijeha, a barjaktar mi se nakon toga javljao još tjednima. Nikad se više nisam pojavila na vozačkom.

Ispričavam se bratiću, ali i svom bivšem dečku kojeg sam ostavila nakon što me poveo sa sobom na vjenčanje svoje sestrične. Htjela sam ga i puno ranije napucati, ali nisam mogla jer su već zalijepili cedulju s mojim imenom za stolac, a i voljela sam njegovu obitelj (vjerojatno i više nego njega). Cijelu sam se večer borila sa stotinu ukosnica u kosi, čak sam odradila i jedan ples s mladoženjom, iznad Tešnja zora sviće, a naša je ljubav preživjela do sljedećeg jutra kada smo se zgaženi probudili na mom krevetu. Rekla sam mu da ne mogu više. Ne znam, valjda me vjenčanja deprimiraju jer su svi tako sretni osim mene. Što ako nikada ne budem toliko ludo zaljubljena da odlučim staviti svoje ime na komad papira kojim ću svjesno upetljati državu u svoje privatne odnose i zakomplicirati svoju budućnost? To je valjda najveći dokaz ljubavi, kada odlučiš samoga sebe strpati u zatvor. I promijeniti prezime, tako da moraš potrošiti par tisuća kuna na nove dokumente. (Ali te barem nitko iz srednje više neće moći pronaći na Facebooku.)

Mislim da se nikada neću udati jer ne volim zlato i nosim samo bižuteriju. Starci su mi se rastali kada sam bila mala pa se uvijek mogu na to izvlačiti jer sam kao oštećena i ne znam što je zapravo ljubav ako ljubav nije međusobno poklapanje slušalice i svađanje oko novaca. A ako se i udam, željela bih da svatko od nas dvoje ima svoju sobu i da ne moramo baš uvijek biti skupa u paru u Pictionaryju.

Uhvatit ću ja taj buket prije ili poslije,


Lucija