Jednom davno u kući boje govana živio je jedan mladić smeđih očiju i oštre crne kose. Kada smo se prvi put ljubili podsjetio me na ribu koja se koprca na suhome – koža mu je bila prozirna, a ruke teške. Izgledao je aristokratski, kao netko tko nikada nije izašao na sunce, bio je bijel poput čarapa koje je nosio i navlačio preko svojih iznenađujuće glatkih listova. Sjedila bih na njegovom velikom crvenom kauču i promatrala ga kako prebire po klaviru: svirao je prekrasno, a ja sam buljila u njegove prste i željela da me dodiruju. Viđali smo se svaki dan dva puta, u podne i predvečer, a vrijeme između ubijali smo telefonskim razgovorima. Rekao mi je da me voli više od vlastite sestre.
Upoznali smo se preko moje najbolje prijateljice – ja sam tada imala dečka, a njihova je ljubav potrajala puna tri dana. Moj dečko je bio biker i nosio je duge masne šiške preko nepočupanih obrva, njegova se ekipa okupljala ispred crkve i skakutala na svojim biciklima. Nosili su kockaste Vansice i pili Colu. Bila sam zaljubljena, ali ne previše. Ubrzo sam vrijeme počela provoditi sa svojim novim najboljim crnokosim prijateljem – pričali smo ljudima da smo brat i sestra, suptilno me primio za ruku jednom kada je zagrmilo, a dečku sam rekla da smo mi samo prijatelji i da zaista nema razloga za brigu. Jedne me večeri nazvao da mi kaže kako se moj voljeni biker ljubi iza škole s jednom starijom frčkavom plavušom i to mi je slomilo srce na nekoliko sati. Bacila sam mobitel u pod, a nakon tjedan dana, mladić smeđih očiju i ja dogovarali smo naš prvi romantični susret.
Dogovorili smo se da ćemo se naći na autobusnom kolodvoru. On se vraćao s mora, a ja sam oprala kosu i obukla svoje nove ljubičaste hlače. Došla sam malo ranije, nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula dok sam čekala njegov autobus. Taman kada mi se miris autobusnog kolodvora počeo zavlačiti u kosu, nebo iznad mene se odjednom zamračilo. Grane su se povijale pod grubim dodirima vjetra, kosa mi je vijorila, a ja sam se šćućurila na crvenoj plastičnoj klupici, okružena mirisom bljuvotine i duhana, sve dok se on napokon nije pojavio.
Bilo je to jedno dugo i turbulentno ljeto obilježeno stalnim prekidima i ponovnim susretima. Imali smo jedva petnaest godina, a on je krao starcima novce s tavana i vodio me na ručak. Mala provincijalka, prvi put u vlaku za Zagreb. Sve mi je bilo tako novo i uzbudljivo, napokon mi se život počeo pojavljivati u svim svojim bojama i oblicima. Vozili smo se taksijem, kupio mi je plavu haljinu s volanima u Zari, a ja nisam mogla ni željela reći ne. Išli smo se ljubiti u kino, jednom smo željeli pušiti travu, ali su nas prevarili i prodali nam čaj od matičnjaka pa smo si kupili bocu votke. Upoznala sam ga sa svojim prijateljem Filipom i svi troje smo se ponekad zajedno družili. Imao je u sebi nešto posebno, neku tajanstvenu magnetnu privlačnost radi koje sam se neprestano vraćala natrag. Bio je prosječnog izgleda, ali iznadprosječne inteligencije, a uz njega sam se samo smijala i smijala i smijala. A onda me jednog dana odvukao do naše klupice pokraj glazbene škole i rekao mi da umire. Zurila sam u svoje tenisice i prebirala po vlažnoj tamnoj zemlji, nisam znala što da kažem ni što da napravim. Klupa mi se zalijepila za hlače, bila je jesen i sve je bilo mokro, lišće je šuštalo, a njegove su smeđe oči titrale ispunjene suzama.
Idući je put došao obrijane glave, tumor na mozgu, mora prestati trenirati kickboxing jer strahuje od potencijalnih udaraca u glavu. Prepričavao mi je susrete s ljudima iz čekaonice, a ja sam žvakala komad vlastite kose i gladila ga po ruci, trudila se izgledati zabrinuto i suosjećajno iako duboko u sebi nisam osjećala ništa. Za svoju sam vidnu ravnodušnost krivila činjenicu da se nikada dotad nisam zaista susrela sa smrću, ali odmah bih se sjetila koliko sam tugovala kada sam sa šest godina pronašla svog zeca spljoštenog na vrelom asfaltu ili svojih suza kada mi se pčela s prozora utopila u čaši vode. On nije bio ni divlji zec ni kućna pčela, on je bio mladić kojeg sam navodno voljela, ali sam se i dalje bezuspješno tjerala na plač, a moja je mama tjednima tražila mjesečev kamen kojim ćemo ga izliječiti.
Rekao mi je da ima vremena do Božića, a zima se već počela opasno približavati. Mraz je zahvatio živicu i grmove ruža, a ja sam odlazila doma nakon naših susreta s nekim nemirom u srcu. Božić prolazi, borovi se bacaju kroz prozore na opustošene ulice, a ja ga promatram i želim ga pitati zašto zaboga ne umire. Izvukao se s nekoliko neugodnih tišina, dječak koji je preživio i dalje me drži za ruku dok mi priča o tome kako je spreman napustiti svoj dom i otići u Legiju stranaca. “Tamo zaista pripadam”. Dok mi to govori ja buljim u njegove masne potkoljenice i u žilu koja mu često zatitra iznad lijevog oka, pokušavam dokučiti što se skriva iza tih gustih nepočešljanih obrva koje je u fazi umiranja zaboravio obrijati. Nekoliko tjedana nakon ležimo u hladnoj sobi na njegovom krevetu, a on mi šapće na uho da me voli, ali ne više od Boga jer je shvatio da zapravo želi postati svećenik i odbaciti sve materijalne prizemne vrijednosti. Gladi me po kosi, a ja ga i dalje slušam, ja sam i dalje tu: dolazim i skidam cipele u hodniku, penjem se stepenicama do njegove sobe i zavlačim pod pokrivač. I dalje se smijem na njegove šale. Ponašam se kao da sam glupa, ali nisam glupa, ja sam samo začarana i opijena njegovom karizmom jer je on netko za čijim se društvom žudi i uvijek kada sam bila pokraj njega željela sam da me voli.
Dok se pokušavao probiti na glazbenoj sceni, pričao je po gradu da mi je mama kurva, a sestra retardirana. Govorio je da ga ne želim pozvati kod sebe doma jer mi je neugodno što ne živim u raskošnoj palači poput njega, ali ja se nikada nisam sramila svoje obitelji i nikada nisam nekome rekla da ga volim više od vlastite sestre.
Ne sjećam se kada smo prekinuli ni kako sam se iskoprcala iz njegova stiska, sjećam se samo da mi je godinama poslije jedne ljetne večeri Filip priznao da su se on i dječak koji je preživio potajno viđali meni iza leđa. Smučilo mi se od kombinacije jeftinog vina u plastičnoj čaši i činjenice da su oni bili zajedno dok smo mi bili zajedno. Moj prijatelj sjedi preko puta mene i tužno se podsmjehuje našim isprepletenim životima, baš kao što smo se nekoć zajedno podsmjehivali profesorima dok smo sjedili skupa u školskoj klupi i crtali jedan drugome po radnoj bilježnici. Njegova prva ljubav, moja je bivša ljubav: svi smo se zajedno družili i bili smo si jako prisni. Osjećala sam istovremeno i prijezir i olakšanje što nisam jedina koja je pala na šarm njegove manipulacije, tim prstima sve nas je obrlatio, svi smo popadali na pod od smijeha na njegove šale. Nisam nikada posumnjala jer, koliko god je naš odnos bio poremećen, uvijek sam vjerovala u neku mističnu povezanost između nas dvoje, vjerovala sam u svoju posebnost, a sada više nisam vjerovala baš nikome. Ménage à trois, prvi put u životu. Razumjela sam i Filipa, svi smo mi u potrazi za ljubavlju, a u toj našoj maloj i skučenoj sredini svi ujutro izvlače iz ormara svoje najljepše heteroseksualne osmijehe – preko dana bježe od sebe, a noću i vikendima razbijaju čaše, prevrću kante i zavlače ruke u džepove onih o kojima sanjaju dok masturbiraju pod tušem i sa svojim djevojkama.
Nekoliko mjeseci nakon što sam saznala bolnu istinu, uvjeravam našeg zajedničkog ljubavnika da se on i ja moramo naći. Ja želim da on zna da ja znam. Sjedimo u mraku njegova auta, parkirani u magli pokraj rijeke, vani je hladno, a ja spuštam zaslon sjedala i čistim si nokte od nervoze. Sve sam mu ispričala. Vidjela sam kako mu titra žila iznad lijevog oka i sjetila sam se kako je njegova kuća mirisala po drvetu dok smo se pretvarali da čitamo knjige kada je njegov tata ulazio u sobu. Držao je ruke nepomično na volanu nekoliko sekundi prije no što se okrenuo prema meni, oči su mu zabljesnule poput onih munja na našem prvom romantičnom susretu kada mi je rekao da sada nema drugog izbora, mora nas ubiti.
Nije nas ubio. Odvezao me te večeri doma jer se ljudi poput njega nikada ne ubijaju, a zatim se odvezao zauvijek i iz mog života. Život piše najbolje sapunice, a ja živim u nadrealizmu od trenutka kada su mi izrasle prve dlake ispod pazuha. Još uvijek čuvam onu plavu haljinu s volanima, nazovite to stockholmskim sindromom ili kako god hoćete, ali mislim da se nikada nisam slađe smijala s nekim kao s dječakom koji je preživio.
S ljubavlju,
Lucija
P.S. Pišite mi o svojim bizarnim (ljubavnim) iskustvima.
Tear Party 