Klečim na rasklimanoj drvenoj dasci, hladno je, a babe oko mene s crnim maramama na glavi uzdišu i mljackaju dok se svećenikov glas odbija o zidove. “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”, koljena me ubijaju, ali bojim se ne biti ponizna jer su u petom redu bakine frendice koje zvjeraju pogledom i svake nedjelje nakon mise donose baki detaljni izvještaj o mome ponašanju u crkvi. Napokon ide onaj dio kada se jede, ustajem i ubacujem se u red iza nekog nervoznog dede, plazim jezik ispred svećenika, nisam se ispovjedila još od prve pričesti, ali nema veze, Bog ionako svima sve oprašta. Zalijepila mi se hostija za nepce, počinje me hvatati panika jer kažu da to nije dobar znak, osvrćem se oko sebe, ženica plave frčkave kose u ljubičastoj vestici na dugmad udara po orguljama, babe zavijaju, a Isusovo me napaćeno lice uokvireno mekim anđeoskim kovrčama promatra sa zidova. On plače, jaše magarca i krvari, djeca ne smiju sjediti pod misom, neki se klinac navodno onesvijestio, svi ga žele otpratiti u sakristiju, ministranti šuškaju svojim crvenim suknjama, mir s tobom, kovanice zveckaju, a ja se odjednom prisjećam svih svojih grijeha. Guram se prema izlazu, umačem ruku u posudicu sa svetom vodicom u kojoj svi peru ruke, stišćem u džepu onih pet kuna što mi je mama dala za milodar, jede mi se sladoled, ali više nisam sigurna jesam li ga zaslužila.

Mama sjedi na mome krevetu prije spavanja, dodiruje mi kosu i zajedno zazivamo anđela čuvara milog. Ona izlazi iz sobe i zatvara vrata, a meni kroz glavu prolaze sve situacije u kojima ne želim imati anđeosku pratnju. Ide li anđeo s nama i na WC, pitam se dok pogledom panično pretražujem zidove u potrazi za njegovom sjenom.

Na dječjem rođendanu u mraku prizivamo duhove, sjedimo u krugu, držimo se za ruke i vrištimo. Na svakom je rođendanu uvijek i ono jedno dijete koje ne gleda horore i koje se boji duhova, taj klinac sada sjedi u hodniku i čeka da ga pokupe mama i tata dok mi ostali čekamo da se luster ne pomakne. U školi se prepričavaju dojmovi, tko duže nije mogao zaspati, ja uvijek teže zaspim prije vjeronauka jer nas časna Marta svakog utorka i srijede natjera da prekrižimo ruke iza leđa i slušamo priče o tome koliko ćemo dugo gorjeti u paklu. Izvadi svoju malu bijelu bilježnicu i pomno upisuje križiće svima koji su u subotu bili na zboru, a u nedjelju na misi. Ja imam sve križiće, gledam je u oči i lažem, “bila sam kod bake”, a ona zadovoljno kima glavom jer ne zna da me baka zapravo vikendima uči goblenima preko šablone Josipa Broza Tita. Časna Marta zatim teatralno upire prstom u Matiju i Matiju koji ne idu na vjeronauk i zato moraju četrdeset i pet minuta sjediti u školskom hodniku kao primjer za one među nama kojima nema spasa. Zatim nam priča pričicu o dedi i baki koji su prizivali duhove i nakačili na sebe samog đavla, opisuje njegove zube, vrag reži i skače po njima, a baka i deda grebu po zidovima dok se ne sruše od iscrpljenosti i od ludila. Svi iz razreda progutaju knedlu osim onog malog koji ne gleda horore i ne priziva duhove, a ja se sjetim svih onih demona koji me noću promatraju kroz ključanicu i pretvaraju se da su hrpa odjeće na mome stolcu.

Ja se ne bojim demona jer znam da oni žive u meni i sa mnom. Znam da su tu jer se gušim od mirisa tamjana. Oni su onaj glas koji mi govori da nisam dovoljno dobra, da me nitko ne voli i da ću umrijeti od samoće. Budite ponizni, Bog tako hoće. Treba puno patiti, treba vas baciti u trnje, trebate biti napušteni, izgubljeni, to je pravo katoličanstvo, živjeti za onaj trenutak kada ćeš umrijeti. Bog sve vidi i sve zna, on zna da masturbirate i da potajno zamišljate kako nekome razbijate glavu teglicom od Nutelle. Demoni su stvarni, anđeli spavaju u našoj kosi, Bog je stvorio svijet u šest dana, nemojte čitati horoskop, skrivajte dlanove, Harry Potter nije heroj nego zločinac.

Časna Marta neposlušnima prijeti duhovnom obnovom. To vam je ono kada se ljudi bacaju po podu, vrište i pričaju na latinskom dok ih pop škropi svetom vodicom. Hvala, ali ne treba, ja se duhovno obnavljam na svakom obiteljskom okupljanju.

Jedna od meni dražih duhovnih obnova odvila se nekoliko tjedana nakon što me na cesti zaustavila ciganka, uhvatila za ruku te mi za pet kuna prorekla budućnost u kojoj me vidi s djetetom. Zadržala sam hladnokrvni izraz lica, a zapravo sam na prste računala koliko me još mjeseci dijeli od kraja srednje škole jer nisam željela biti teen mom i osobnim sam uspjehom smatrala to što sam dotad dogurala bez ijednog abortusa. Sljedećih sam par tjedana bila izuzetno pažljiva, nisam sjedala na školjku u javnim toaletima, izbjegavala sam muški pogled i suknje iznad koljena – živjela sam pravi suhi katolički san. Baka i deda su se budili sretniji, Alojzije se nekako slađe smiješio s kalendara, bližilo se vrijeme blagdana i blagostanja, a onda je zazvonio telefon i ja sam saznala od prijateljice da sam dobila polusestru. Tata mi je to zaboravio spomenuti. Egzorcizam u Drugoj ulici na drugome katu u našem malom stanu trajao je danima. Susjedi su spustili zastore, poprskali vrata ovčjom krvlju i sakrili se ispod kreveta.

Zadnji sam se put sakrila ispod kreveta kada sam s osam godina sanjala ženu u crnom koja je ušla u kuću kroz tavan. Ispričala sam to baki koja me prvo zagrlila toliko snažno da sam skoro prestala disati, a zatim se bacila na telefonski imenik i krenula zvati redom sve susjede, majstore, rođake i stričeve. Sanjala si smrt. Odmah je izvukla i crninu iz ormara, izgubila je već gomilu braće i sestara, a kada joj je sestrična umrla od raka dvije godine nakon moje vizije, uputila mi je značajan pogled. Odjednom mi je počela točiti previše kave, a premalo mlijeka u šalicu, soc treba biti crn i gust kao zemlja, a dok sam ja skupljala krpelje po livadi, ona bi preokrenula moju šalicu i pažljivo proučavala budućnost što se ocrtavala na stijenkama. Tata je nanjušio moj potencijal svojim nosom za biznis pa sam ubrzo počela puhati u njegove listiće iz kladionice, početnička sreća, derao se na mene kada više nisam htjela ljubiti zgužvane smrdljive papire pa sam ubrzo postala i glavni krivac za neuspjeh njegovog poslovnog modela.

Godinama kasnije koristim svoje treće oko kao glavni izvor prihoda dok pišem horoskope i proučavam položaje zvijezda za jedne novine. Sjedim u naslonjaču, liječim slomljena srca i uvjeravam čitatelje da je u životu najvažnije imati samo malo više strpljenja. Savjetujem im da popiju najmanje šest čaša vode dnevno jer se sluznica brže suši kada je Mars u Veneri, izađite iz svoje sigurne zone i odvažite se prići osobi koja Vam se sviđa, otvorite se prema novim iskustvima, udaljite se od emocionalnih vampira, izborite se za tu povišicu! Vi mislite da je to jednostavan posao, ali ni ne znate s kolikom se društvenom odgovornošću nose svi astrolozi ovoga svijeta. Što ako se netko zaista i odvaži izaći iz sigurne zone, da otkaz i pobjegne od alimentacije na drugi kraj svijeta? Stavite sebe na prvo mjesto, Vi ste središte vlastita svemira. “U horoskopu je pisalo da treba krenuti od malih stvari” zamišljam kako kroz suze govori neka vaga koja si je upravo u naletu inspiracije sama odrezala šiške.

Kada znaš horoskop, znaš previše toga. Mama i tata su se stalno svađali zato što su oboje vatreni znakovi – mama je ovan, a tata strijelac. Mama je uvijek kraj kreveta držala ukoričeni ljubavni horoskop jer je horoskop nova Biblija, a prvo pitanje koje bi mi postavila kada bih joj rekla da mi se netko sviđa bilo je uvijek vezano uz njihov horoskopski znak. S vremenom sam naučila da trebam izbjegavati rakove i jarčeve, da opsesivno ribam pločice u kupanici jer sam u podznaku djevica te da mi zapravo u životu treba samo jedan pravi strijelac. Nisam sigurna treba li mi strijelac zato što sam lav po horoskopu i tako nam je zapisano u zvijezdama ili zato što mi je i tata strijelac. Nije ni bitno jer i jedna i druga pretpostavka samo potvrđuju važnost (i istinitost) horoskopa. Nitko ne vjeruje u horoskop, a svi potajno provjeravamo ljubavnu kompatibilnost znakova na mobitelu. Kada si rođen, mislim, u kojoj bolnici i u koliko sati?, pitam ovako bezveze, za svaki slučaj. Predlažem da se na osobne iskaznice stavi horoskopski znak, čisto da odmah znamo s kime imamo posla i da se na vrijeme izbjegnu katastrofe. Mislim, sigurno se neću upuštati u poslovnu suradnju s dvoličnim blizancima ili biti iskrena prema škorpionima. Treba biti pažljiv s takvim stvarima.

Uzmite mene za primjer. Ja sam lavica i imam dugu gustu kosu, zovu me kraljica, živim s mačkom i mazim se kao da sam mačka jer ja jesam mačka. Pišem u prvome licu jer je moja perspektiva najvažnija, mi egocentrični lavovi ionako mislimo da se cijeli svijet vrti oko nas i da je naše mišljenje važno. (Što je očito istina.) U slobodno vrijeme volim gledati skupe stvari u izlozima (samu sebe), bacati krhke stvari u zid i profinjeno dramatizirati.

Anđeo čuvar me napustio još davnih dana, vidio je da se ne znam ni prekrižiti kako spada i da nakon toliko godina još uvijek nisam naučila da vodenjak i lav očito nisu match. Sva sreća pa nas danas motre sa svih strana i iz svih ekrana, možda nisu anđeli, ali su tu s nama. Vjerojatno zato još uvijek nisam prekrila web cameru na svome laptopu, jednostavno nisam navikla biti sama.

Izađite iz sigurne zone, nemojte biti ono što jeste.
Niste Vi krivi, kriv je retrogradni Merkur.
Potpišite peticiju za hostiju bez glutena.

I nipošto nemojte zaboraviti provjeriti i podznak!

Vaša Lucija, lavica u podznaku djevice.

Baš sada kada bih trebala završiti faks, zaposliti se i imati dovoljno novaca da napokon mogu otići na skijanje, snijeg je odlučio prestati postojati, a za sve je krivo globalno zatopljenje. Uskoro više nećemo moći voziti ni automobile, previše ispušnih plinova, a moj tata će morati ispočetka izgraditi svoj identitet jer se ljubav prema BMW-u, “najboljem autu na svijetu”, u mojoj obitelji prenosi iz generacije u generaciju. Ni rižoto sa škampima više nema isti okus: otkad se počelo pričati o zagađenju, svaki zalogaj ima okus po mikroplastici.

Uskoro će se otopiti i posljednje sante leda, Venecija će postati nova Atlantida, a ja nikada neću probati prave germknedle. Oduvijek sam sanjala o tim velebnim bijelim brežuljcima, zamišljala kako pokušavam ne slomiti nogu dok se spuštam po crvenoj stazi i panično zaobilazim ljude i djecu oko sebe na skijama. Vidjela sam nas kako sjedimo kraj otvorenog kamina zagrljeni, prsti su nam isprepleteni dok slušamo kako vani huče snježni vjetrovi. Srčemo kuhano vino dok pokušavamo složiti neki dobar selfie, na žičari mlataramo nogama, a navečer se opuštamo u sauni. Taj život je trebao biti moj život. Najbliže Saint Moritzu u mome životu bilo je brdo pokraj bakine kuće, iza susjeda Tomajića koji je imao tri sina s podebljim nadlakticama i izvanrednim smislom za rastavljanje automobila (i slaganje njihovih olupina po dvorištu). Deda bi podmazao sanjke špekom, dao meni i sestričnama koji zalogaj da se zagrijemo dok žvačemo, a onda bi se nas četiri izgubile u bjelini. Najgore je bilo kada se spustiš pa se trebaš popeti natrag, već sam tada počela sanjati o žičari.

Tek kada sam krenula u školu shvatila sam da su moji starci možda siromašni. Ekipa je dobivala dodatnih tjedan dana praznika radi skijanja, a mi ostali smo odlazili u školu s knedlom u grlu jer je uvijek postojala neposredna opasnost da će netko možda baš danas vašom glavom sastrugati snijeg s betona. Gacala bih u mokrim čarapama do doma, sjedila pokraj radijatora da izbacim hladnoću iz sebe, zubi su mi cvokotali dok sam čekala da se mama vrati s posla i izdere na mene zbog lokve koju sam napravila u hodniku. Jednog sam se poslijepodneva tako probudila ispod radijatora zapetljana u paučinu i komade sive prašine, položili su me na kožni kauč, a ja sam se izmučena groznicom neuspješno borila s mamom koja mi je temperaturu uvijek skidala čepićima. U bunilu i s hladnim oblozima na čelu buljila sam u televizor na kojem se prikazivao Orašar za djecu, a u jednoj je sceni ogromni sivi štakor odgrizao nekoj bradatoj ženi nožni palac. Izbljuvala sam se pokraj plavog plastičnog lavora i nikada više nisam iz glave uspjela izbaciti tu debelu sivu štakorčinu.

Kasnije sam naučila da Orašar zapravo nema nikakve veze sa štakorima, to su zapravo smeđa bunda i bijeli biseri oko vrata neke starije gospođe koja zajedno sa svojim unucima nakon večere odlazi na balet. Orašar je tradicija, srebrna žlica kojom se upotpunjava set hoch godišnjih aktivnosti. Prvo ide Orašar, a zatim dolaze krema za sunčanje i skijaške naočale. Nakon Bad Kleinkirchheima treba se zagrijati u malo toplijim krajevima: resort, kokteli i brčkanje s dupinima.

A sada svemu tome prijeti izumiranje. Australija je u plamenu, ljudi stavljaju slatke male koale koje piju vodu na storyje, plače se i poseže za maramicama, sva sreća pa nismo Australija, mi smo samo Hrvatska, još uvijek najljepša zemlja na svijetu. Bez snijega nema ni zimske čarolije, snovi o nježnim poljupcima ispod snježnih pahulja sada su mrtvi baš kao i san o prijelazu s fosilnih na obnovljive izvore energije. Samo sam jednom jela jastoga, nisam nikada otišla u potragu za smislom u turistički resort na Baliju, nitko mi nikada nije ispleo pletenice i još uvijek mi ayahuasca nije izmijenila percepciju. Sve sam to čuvala za onaj trenutak nakon faksa, kada napokon krenem živjeti. Izgleda da mi se više i ne isplati biti bogata – što mi vrijedi novi Macov ruž kada ćemo ubrzo svi morati nositi one zelene maske preko face, a uskoro više nećemo moći raditi ni jogu na balkonu jer će biti bolje izbjegavati duboko disanje.

A nedavno me napala i vrana. Hodala sam kroz park pokraj ogoljenih stabala, hladnoća me škakljala po obrazima kada sam osjetila snažan udarac u glavu – mislila sam da me netko pogodio kamenom, ali ne, bila je to samo vrana. Vrana koja je nastavila manijakalno kružiti oko moje glave, a ja sam se sjetila svih onih dokumentaraca koje sam napušena gledala u tri ujutro o tome kako vrane pamte lica, prenose znanje o neprijateljima s generacije na generaciju i kako su zapravo jako brižni roditelji. Sjetila sam se i kako sam nekoliko dana ranije vidjela vranu kako otvara karton od pizze koji je ležao pokraj kante za smeće, quattro formaggi, grabi jedan komad kljunom i nestaje iza ugla. Smeće ih osnažuje, vrane će preuzeti svijet, kažem vam. Jednog ćemo se dana probuditi okruženi debelim slojem magle, čut ćemo ih kako grakću i znat ćemo da nas već duže vrijeme promatraju. Ulice će biti zakrčene, zrak će biti zagađen automobilskim trubama i sirenama, a mene ćete izbezumljenu pronaći tri dana poslije u nekoj grabi kako bezuspješno pokušavam pobjeći od ekološke katastrofe. Zašto? Jer apokalipsa ne ide na ruku ljudima koji ne voze auto, nemaju bicikl i nose leće. Slabovidnicima poput mene nikada nije bilo suđeno.

Možda je spas u skidanju dioptrije. Brže-bolje sam pristala praviti društvo frendici kada me pozvala da joj se pridružim na popodnevnom druženju s bogatim ljudima iz Slovenije. “Bit će i doktora”, a ja želim uživati u posh životu dok još mogu, dok još nije prekasno. Znala sam točno što me čeka: ručak, kokteli i večera, malo uštogljenog stajanja pokraj šanka uz obavezno zabacivanje duge ispeglane kose i nervozni smiješak. Kopam po ladicama u potrazi za nepoderanim čarapama, ali bezuspješno. Tražim naušnice koje još nisu zahrđale, iz ormara izvlačim haljine koje izgledaju skupo. Kap parfema tu i tamo dok se gledam u ogledalo i vježbam profinjeno držanje. Za stolom svi šutimo i izgledamo lijepo. S tjeskobom izgovaram svoju narudžbu konobaru, kako se ovo izgovara i što je dobra baza za koktele, jesam li pretjerala s votkom? Stružem vilicom po tanjuru i vrebam bruschette premazan pačjom paštetom koji me tužno promatra usamljen na bijelome pladnju. Osvrćem se oko sebe, “hoće netko uzeti ovaj zadnji komad?”, zabadam vilicom u sočnu kremastu teksturu, prerežem ga na pola jer sam elegantna i znam kako se jede u visokom društvu, a onda ga slasno ubacim u usta. Pokraj mene sjedi soon-to-be kirurg, “on ti je živio na Beverly Hillsu” namiguju mi preko puta stola, pokušavam pronaći zajedničku temu, kažem da sam nedavno operirala sise, on ne skuži da je to šala, a poslije mi frendica kaže da je rekao za mene da imam stvarno savršen nos. Kasnije nepomično stojimo u kutu jednog zagrebačkog bara, slušam o tome kako su pušači sebični i kako se ne vole dok promatram crvene nikotinske krijesnice kako tumaraju po utrobi tog dosadnog mjesta na kojem se baš nitko ne zabavlja. Dosadno mi je i želim cigaretu, “ionako ćemo svi umrijeti”.

Baš smo svi jebeni licemjeri. Kao bojimo se onog odbjeglog otoka smeća koji proganja pijane mornare na prekooceanskim putovanjima, a zapravo ne shvaćamo da smo mi taj otok i da je sve oko nas smeće. I one nove zavjese iz Ikee i šalice i nove mirisne svijeće i naša vizija budućnosti zatrovana mišlju da ćemo biti sretni ako se okružimo lijepim i skupim stvarima. Jednoga ću dana dobiti dobro plaćeni posao u dobroj firmi, isplaćivat će mi božićnicu i plaćati prijevoz, a ja ću gomilati svoje zlatnike i sanjati o trenutku kada ću se svojim sjajnim sportskim automobilom provozati kroz kvart sa spuštenim staklima i zaslijepiti susjede svojim srebrnim naušnicama. Doći ću doma iscrpljena od dobro plaćenog posla u dobroj firmi, prebaciti noge preko novog crvenog taburea, streamati novu seriju na Netflixu i usput preko interneta naručivati nove cipele. Poslije ću se zgražati u trgovini kada vidim da neki ljudi i dalje upotrebljavaju plastične vrećice jer ekološka svijest očito još uvijek nije dio našeg mentaliteta.

Kao ni samosvijest, očito. Sve je uzalud, mi isti smo ko pre, ne zaboravite uzeti platnenu vrećicu sljedeći put kada budete išli u trgovinu po jogurt u plastičnoj ambalaži. Ako ne za koalu, onda za mene, da mogu još jednom smazati jastoga.

Vaša Lucija

Uvijek su mi govorili da će se u jednom trenutku stvari prelomiti i da ću samo početi dobivati pozivnice za vjenčanja. Nisam im vjerovala – moja je ekipa donedavno sjedila razvaljena na kauču, svatko sa svojim kartonom vruće pizze, diler nam je slao smajliće, a vikendom se doručkovala Dorina čokolada s lješnjacima (jer je Milka preskupa). Sjedili smo za kuhinjskim stolom svako jutro i ogovarali susjedu s trećeg kata. Prsti su nam smrdili po duhanu, cimerica je imala zelenu kosu, a ja sam svakog ponedjeljka bila na dijeti. A onda se sve promijenilo.

Ljetos, dok sam bila zauzeta plakanjem ispod tuša i zurenjem u prazno, skoro sve moje frendice su si našle dečka. I to ne bilo kakvog dečka, nego jednog od onih zbog kojih se i ne plače koliko su dobri. Idu skupa na izlete, putuju u Italiju, jedu tortilje i rižoto s gljivama, evo ih, već biraju i zastore u Jysku za svoj zajednički život! Nemojte me krivo shvatiti, sretna sam ja zbog njih i drago mi je što su pronašle nekoga tko ih voli i bla bla, ali što je sa mnom? S kim ću ja sada trošiti svoja pluća i svoj novac vikendima? Znam taj scenarij jako dobro; “Ma jesi normalna, naravno da idemo van, imam doma butelju vina”, pojavim se kod njih s još jednom buteljom za svaki slučaj, pijemo i prolijevamo po sebi dok pjevamo Lady Gagu. Zovemo Uber, smijemo se vozaču iza leđa, vani smo i sve je prepuno likova koji vrebaju, ali glazba začudo nije loša. Pomislim kako nam dosta dobro ide, a onda ih vidim kako se počinju vrpoljiti, odsutne su i zure u vrata, u ruci drže mobitel koji stalno vibrira. Znam da razmišljaju o bijegu i o tome kako će se zavući svojim dečkima ispod pokrivača, a znam i da sam im ja trenutačno jedina prepreka na putu prema sreći i noćnom sladostrašću. Smišljaju izliku u glavi, a ja im pomažem: “Hoćeš da idemo doma?” Osmijeh zatreperi na njihovim znojnim licima, rastajemo se, lažem da idem do pekare, a zapravo odlazim sama u neki klub, naručujem pivu na šanku i upoznajem lika s OCD-om. Razmijenimo brojeve, ne spremim ga u imenik, šalje mi poruke za dobro jutro, “Dobro jutro”, sve dok i on i ja ne shvatimo da ništa od toga zapravo nema previše smisla.

Što nismo mi trebali biti jedna od onih sjebanih ratnih generacija koje imaju problem s vezanjem i iskazivanjem emocija? Taman kada sam prigrlila svoju nesklonost grljenju i pomislila da ćemo svi skupa živjeti sretno do kraja života na kauču i slati si međusobno memove, shvatila sam da moram početi štedjeti za haljine i cipele koje ću nositi na sva ta silna vjenčanja. A baš sam mislila da ćemo zajedno izbjeći taj metak. Tati sam se nasmijala u facu kada mi je rekao da će mi platiti vjenčanje, a sada razmišljam o tome kako sam možda pogriješila i kako je možda i meni vrijeme da se udam. I ja isto želim dobiti toster i set kristalnih čaša na poklon! A i ne želim da me se prestane zvati na druženja jer nemam s kim biti u paru u Pictionaryju.

Moja frendica Morana i ja složile smo se kako je za prvi brak najrazumnije izabrati nekog strastvenog, najbolje umjetnika ili nekog mladog rastrganog filozofa koji puno čita i koji će spremno prihvatiti i podijeliti s nama sve jutarnje mamurluke i smrad cigareta u našoj kosi. Za prvi će brak čak i madrac na podu biti sasvim dovoljan jer ćemo se ionako samo seksati i svađati. Djeca ne dolaze u obzir, još uvijek smo premladi, a nemamo ni novaca jer smo tek nedavno pozavršavali fakseve i škole i još uvijek se pronalazimo. Prvi muž mora biti zgodan jer je još uvijek mlad i nema izliku za šlauf oko pupka, a ima podočnjake jer noću radi i pije s nama do jutra. Kada se rastanemo bit ćemo ionako na nuli: kristalne su se čaše porazbijale davnih dana, dobili smo tri tostera na svadbi pa si svatko može uzeti jedan, nemamo djece, a zajedničke smo fotke izgubili još kada smo izgubili svoje mobitele. Drugi put je drugačije, sada napokon shvaćamo kako je za brak potrebno i više od strasti. Drugi je muž stariji i ima zavidnu karijeru, ljubav je kompromis, a mi napokon više ne moramo gasiti grijanje po noći.

Jedino ne znam gdje ni kako da nađem muža. Izlazim jedno šesnaest puta mjesečno van, svaki drugi tjedan idem na novi dejt, a ni dalje nisam uspjela upoznati nekoga normalnog. Online dating me iscrpljuje: heteroseksualnim muškarcima netko treba platiti tečaj da nauče kako se fotkati i kakve fotke ne stavljati na Tinder. Radim od doma, ne učim u knjižnici, izbjegavam predavanja na faksu, svi su mi niski, rijetki su mi zgodni – tko mi preostaje? Kriperi koji mi namiguju u tramvaju? Deda s trećeg kata koji mi je pokazivao svoje medalje u liftu? Mislim, nisam ni ja savršena, možda ću vam baciti kockice u glavu kada budemo igrali Jamb, a možda ću i izmigoljiti svoju ruku iz vašeg dlana kada prema nama na ulici bude hodao netko zgodniji. Ali hej, moj tata će nam platiti svadbu!

Ne mogu iskreno zamisliti ništa gore od planiranja svoje svadbe. Kako da uspješno zagubim pozivnice za članove šire obitelji? Kako da ja, osoba koja ne zna i ne može reći ne, izaberem vjenčanu kumu, a da ne razočaram sve svoje prijateljice? Što ako na dan vjenčanja vidim mladoženju kako baca pare tamburašima i njegovog pijanog frenda prerušenog u lažnu mladu? Zamišljam si onaj trenutak nelagode kada ti mladoženja gurne jezik pred cijelom familijom ili kada vidiš da stric prilazi stolu s tvojim prijateljima.

Obožavam vjenčanja, ali samo ako dolazim kao plus jedan. Blaženi plus jedan, možeš se napiti bez straha da će te netko osuđivati jer te nitko ionako ne poznaje. Kada će godinama poslije pregledavati fotke, vidjet će samo neku slatku curu u lijepoj haljini koja zajedno s barjaktarom maše zastavom i u kutu sale pije svoju šestu travaricu. Još uvijek me sram kada se sjetim svog prvog plus jedan iskustva: imala sam devetnaest godina i krenula sam na vozački, nije mi baš išlo, a instruktor se baš u to vrijeme trebao oženiti. Rekao mi je da mogu doći na njegovo vjenčanje ako budem išla s njegovim bratićem kojeg sam poznavala dosta površno, ali koji mi je bio sladak. I tako je na dan vjenčanja bratić došao po mene: ja sam se utegnula u usku crnu haljinu, namazala crvenim ružem i ležerno ušetala među njegove babe i tetke. Ubrzo sam na plesnom podiju upoznala barjaktara i kuma, pozvali su me da sjednem s njima za stol, barjaktaru se nije dalo tražiti zastavu, a ja sam cijelo vrijeme s pivom u ruci umirala od smijeha. Bratiću nije bilo do smijeha, a barjaktar mi se nakon toga javljao još tjednima. Nikad se više nisam pojavila na vozačkom.

Ispričavam se bratiću, ali i svom bivšem dečku kojeg sam ostavila nakon što me poveo sa sobom na vjenčanje svoje sestrične. Htjela sam ga i puno ranije napucati, ali nisam mogla jer su već zalijepili cedulju s mojim imenom za stolac, a i voljela sam njegovu obitelj (vjerojatno i više nego njega). Cijelu sam se večer borila sa stotinu ukosnica u kosi, čak sam odradila i jedan ples s mladoženjom, iznad Tešnja zora sviće, a naša je ljubav preživjela do sljedećeg jutra kada smo se zgaženi probudili na mom krevetu. Rekla sam mu da ne mogu više. Ne znam, valjda me vjenčanja deprimiraju jer su svi tako sretni osim mene. Što ako nikada ne budem toliko ludo zaljubljena da odlučim staviti svoje ime na komad papira kojim ću svjesno upetljati državu u svoje privatne odnose i zakomplicirati svoju budućnost? To je valjda najveći dokaz ljubavi, kada odlučiš samoga sebe strpati u zatvor. I promijeniti prezime, tako da moraš potrošiti par tisuća kuna na nove dokumente. (Ali te barem nitko iz srednje više neće moći pronaći na Facebooku.)

Mislim da se nikada neću udati jer ne volim zlato i nosim samo bižuteriju. Starci su mi se rastali kada sam bila mala pa se uvijek mogu na to izvlačiti jer sam kao oštećena i ne znam što je zapravo ljubav ako ljubav nije međusobno poklapanje slušalice i svađanje oko novaca. A ako se i udam, željela bih da svatko od nas dvoje ima svoju sobu i da ne moramo baš uvijek biti skupa u paru u Pictionaryju.

Uhvatit ću ja taj buket prije ili poslije,


Lucija

Jednom davno u kući boje govana živio je jedan mladić smeđih očiju i oštre crne kose. Kada smo se prvi put ljubili podsjetio me na ribu koja se koprca na suhome – koža mu je bila prozirna, a ruke teške. Izgledao je aristokratski, kao netko tko nikada nije izašao na sunce, bio je bijel poput čarapa koje je nosio i navlačio preko svojih iznenađujuće glatkih listova. Sjedila bih na njegovom velikom crvenom kauču i promatrala ga kako prebire po klaviru: svirao je prekrasno, a ja sam buljila u njegove prste i željela da me dodiruju. Viđali smo se svaki dan dva puta, u podne i predvečer, a vrijeme između ubijali smo telefonskim razgovorima. Rekao mi je da me voli više od vlastite sestre.

Upoznali smo se preko moje najbolje prijateljice – ja sam tada imala dečka, a njihova je ljubav potrajala puna tri dana. Moj dečko je bio biker i nosio je duge masne šiške preko nepočupanih obrva, njegova se ekipa okupljala ispred crkve i skakutala na svojim biciklima. Nosili su kockaste Vansice i pili Colu. Bila sam zaljubljena, ali ne previše. Ubrzo sam vrijeme počela provoditi sa svojim novim najboljim crnokosim prijateljem – pričali smo ljudima da smo brat i sestra, suptilno me primio za ruku jednom kada je zagrmilo, a dečku sam rekla da smo mi samo prijatelji i da zaista nema razloga za brigu. Jedne me večeri nazvao da mi kaže kako se moj voljeni biker ljubi iza škole s jednom starijom frčkavom plavušom i to mi je slomilo srce na nekoliko sati. Bacila sam mobitel u pod, a nakon tjedan dana, mladić smeđih očiju i ja dogovarali smo naš prvi romantični susret.

Dogovorili smo se da ćemo se naći na autobusnom kolodvoru. On se vraćao s mora, a ja sam oprala kosu i obukla svoje nove ljubičaste hlače. Došla sam malo ranije, nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula dok sam čekala njegov autobus. Taman kada mi se miris autobusnog kolodvora počeo zavlačiti u kosu, nebo iznad mene se odjednom zamračilo. Grane su se povijale pod grubim dodirima vjetra, kosa mi je vijorila, a ja sam se šćućurila na crvenoj plastičnoj klupici, okružena mirisom bljuvotine i duhana, sve dok se on napokon nije pojavio.

Bilo je to jedno dugo i turbulentno ljeto obilježeno stalnim prekidima i ponovnim susretima. Imali smo jedva petnaest godina, a on je krao starcima novce s tavana i vodio me na ručak. Mala provincijalka, prvi put u vlaku za Zagreb. Sve mi je bilo tako novo i uzbudljivo, napokon mi se život počeo pojavljivati u svim svojim bojama i oblicima. Vozili smo se taksijem, kupio mi je plavu haljinu s volanima u Zari, a ja nisam mogla ni željela reći ne. Išli smo se ljubiti u kino, jednom smo željeli pušiti travu, ali su nas prevarili i prodali nam čaj od matičnjaka pa smo si kupili bocu votke. Upoznala sam ga sa svojim prijateljem Filipom i svi troje smo se ponekad zajedno družili. Imao je u sebi nešto posebno, neku tajanstvenu magnetnu privlačnost radi koje sam se neprestano vraćala natrag. Bio je prosječnog izgleda, ali iznadprosječne inteligencije, a uz njega sam se samo smijala i smijala i smijala. A onda me jednog dana odvukao do naše klupice pokraj glazbene škole i rekao mi da umire. Zurila sam u svoje tenisice i prebirala po vlažnoj tamnoj zemlji, nisam znala što da kažem ni što da napravim. Klupa mi se zalijepila za hlače, bila je jesen i sve je bilo mokro, lišće je šuštalo, a njegove su smeđe oči titrale ispunjene suzama.

Idući je put došao obrijane glave, tumor na mozgu, mora prestati trenirati kickboxing jer strahuje od potencijalnih udaraca u glavu. Prepričavao mi je susrete s ljudima iz čekaonice, a ja sam žvakala komad vlastite kose i gladila ga po ruci, trudila se izgledati zabrinuto i suosjećajno iako duboko u sebi nisam osjećala ništa. Za svoju sam vidnu ravnodušnost krivila činjenicu da se nikada dotad nisam zaista susrela sa smrću, ali odmah bih se sjetila koliko sam tugovala kada sam sa šest godina pronašla svog zeca spljoštenog na vrelom asfaltu ili svojih suza kada mi se pčela s prozora utopila u čaši vode. On nije bio ni divlji zec ni kućna pčela, on je bio mladić kojeg sam navodno voljela, ali sam se i dalje bezuspješno tjerala na plač, a moja je mama tjednima tražila mjesečev kamen kojim ćemo ga izliječiti.

Rekao mi je da ima vremena do Božića, a zima se već počela opasno približavati. Mraz je zahvatio živicu i grmove ruža, a ja sam odlazila doma nakon naših susreta s nekim nemirom u srcu. Božić prolazi, borovi se bacaju kroz prozore na opustošene ulice, a ja ga promatram i želim ga pitati zašto zaboga ne umire. Izvukao se s nekoliko neugodnih tišina, dječak koji je preživio i dalje me drži za ruku dok mi priča o tome kako je spreman napustiti svoj dom i otići u Legiju stranaca. “Tamo zaista pripadam”. Dok mi to govori ja buljim u njegove masne potkoljenice i u žilu koja mu često zatitra iznad lijevog oka, pokušavam dokučiti što se skriva iza tih gustih nepočešljanih obrva koje je u fazi umiranja zaboravio obrijati. Nekoliko tjedana nakon ležimo u hladnoj sobi na njegovom krevetu, a on mi šapće na uho da me voli, ali ne više od Boga jer je shvatio da zapravo želi postati svećenik i odbaciti sve materijalne prizemne vrijednosti. Gladi me po kosi, a ja ga i dalje slušam, ja sam i dalje tu: dolazim i skidam cipele u hodniku, penjem se stepenicama do njegove sobe i zavlačim pod pokrivač. I dalje se smijem na njegove šale. Ponašam se kao da sam glupa, ali nisam glupa, ja sam samo začarana i opijena njegovom karizmom jer je on netko za čijim se društvom žudi i uvijek kada sam bila pokraj njega željela sam da me voli.

Dok se pokušavao probiti na glazbenoj sceni, pričao je po gradu da mi je mama kurva, a sestra retardirana. Govorio je da ga ne želim pozvati kod sebe doma jer mi je neugodno što ne živim u raskošnoj palači poput njega, ali ja se nikada nisam sramila svoje obitelji i nikada nisam nekome rekla da ga volim više od vlastite sestre.

Ne sjećam se kada smo prekinuli ni kako sam se iskoprcala iz njegova stiska, sjećam se samo da mi je godinama poslije jedne ljetne večeri Filip priznao da su se on i dječak koji je preživio potajno viđali meni iza leđa. Smučilo mi se od kombinacije jeftinog vina u plastičnoj čaši i činjenice da su oni bili zajedno dok smo mi bili zajedno. Moj prijatelj sjedi preko puta mene i tužno se podsmjehuje našim isprepletenim životima, baš kao što smo se nekoć zajedno podsmjehivali profesorima dok smo sjedili skupa u školskoj klupi i crtali jedan drugome po radnoj bilježnici. Njegova prva ljubav, moja je bivša ljubav: svi smo se zajedno družili i bili smo si jako prisni. Osjećala sam istovremeno i prijezir i olakšanje što nisam jedina koja je pala na šarm njegove manipulacije, tim prstima sve nas je obrlatio, svi smo popadali na pod od smijeha na njegove šale. Nisam nikada posumnjala jer, koliko god je naš odnos bio poremećen, uvijek sam vjerovala u neku mističnu povezanost između nas dvoje, vjerovala sam u svoju posebnost, a sada više nisam vjerovala baš nikome. Ménage à trois, prvi put u životu. Razumjela sam i Filipa, svi smo mi u potrazi za ljubavlju, a u toj našoj maloj i skučenoj sredini svi ujutro izvlače iz ormara svoje najljepše heteroseksualne osmijehe – preko dana bježe od sebe, a noću i vikendima razbijaju čaše, prevrću kante i zavlače ruke u džepove onih o kojima sanjaju dok masturbiraju pod tušem i sa svojim djevojkama.

Nekoliko mjeseci nakon što sam saznala bolnu istinu, uvjeravam našeg zajedničkog ljubavnika da se on i ja moramo naći. Ja želim da on zna da ja znam. Sjedimo u mraku njegova auta, parkirani u magli pokraj rijeke, vani je hladno, a ja spuštam zaslon sjedala i čistim si nokte od nervoze. Sve sam mu ispričala. Vidjela sam kako mu titra žila iznad lijevog oka i sjetila sam se kako je njegova kuća mirisala po drvetu dok smo se pretvarali da čitamo knjige kada je njegov tata ulazio u sobu. Držao je ruke nepomično na volanu nekoliko sekundi prije no što se okrenuo prema meni, oči su mu zabljesnule poput onih munja na našem prvom romantičnom susretu kada mi je rekao da sada nema drugog izbora, mora nas ubiti.

Nije nas ubio. Odvezao me te večeri doma jer se ljudi poput njega nikada ne ubijaju, a zatim se odvezao zauvijek i iz mog života. Život piše najbolje sapunice, a ja živim u nadrealizmu od trenutka kada su mi izrasle prve dlake ispod pazuha. Još uvijek čuvam onu plavu haljinu s volanima, nazovite to stockholmskim sindromom ili kako god hoćete, ali mislim da se nikada nisam slađe smijala s nekim kao s dječakom koji je preživio.

S ljubavlju,
Lucija



P.S. Pišite mi o svojim bizarnim (ljubavnim) iskustvima.