Kako preboljeti nekoga s kime nikada niste ni bili

Jednom me usred noći iz sna trgnuo neki prodoran zvuk. Upalila sam svjetlo i osvrnula se oko sebe, ali nisam uočila ništa neobično. Pogledala sam na sat i vratila se u krevet, a kada sam ujutro stala na komad stakla, shvatila sam da je te noći s mog zida pala slika i razbila se. Dok sam omatala palac u komad WC-papira, čitala sam članak o potresu koji je negdje na drugom kraju svijeta razrušio nekim ljudima kuće i obitelji. Kad se dokinu geografske granice i preračunaju vremenske zone, tektonska pomicanja u Južnoj Americi izjednačila su se u minutu s onima u mojoj sobi. Tog sam trenutka shvatila da je ključ razumijevanja svijeta krenuti od vlastite sobe.

Godinama poslije ležim u svojoj sobi u nekom drugom dijelu grada i buljim u istrošeni požutjeli strop. Na zidovima ove sobe nema mrtve prirode, samo teški tamni ormari i jako malo prostora za disanje. Od crkve sam odustala s devet godina kad me mama u bijeloj haljini poslala na Cvjetnicu. U kosu mi je uplela cvijeće, u ruke tutnula buket narcisa, a ja sam se osjećala bitno i sretno i možda bi to bio jedan od ljepših dana mog ranog djetinjstva da me časna sestra nije odlučila zamotati u komad bijele ofucane tkanine jer “svi moraju biti isti”. Povrijeđena i na rubu suza, shvatila sam da kršćanstvo nije za mene, ali evo me sada, ležim na krevetu godinama poslije i buljim u strop dok se gušim u ljetnim izlučevinama i prvi put razmišljam o tome da se pomolim. Molim te, svevišnja silo, ako postojiš, daj mi neki znak i reci mi ima li smisla razmišljati o njemu? Ja zazivam, a donja usna podrhtava: izgovaram te riječi toliko tiho kao da se bojim vlastite osude jer se zaista i bojim vlastite osude, sram me što sam otišla toliko daleko u svojem očaju da sam odlučila u sve to uplesti i kozmičke sile.

Iduće se jutro budim mokra i u znoju, izlazim iz sobe, a sa stropa mi se smiješi ogromna, smeđa mrlja. Zovem predstavnicu stanara, dolaze vodoinstalateri, susjedima je pukla cijev, voda se nakupila u međuprostorima, prokapalo je po namještaju i po ružnim crnim ormarima. “Zašto je sve smeđe” pitam majstora – “to su ti fekalije” govori, a ja ribam ruke u kupaonici i razmišljam o govnima u vlastitoj sobi koja su došla odozgo, baš kao odgovor na moje sinoćnje molitve. I umjesto da se sjetim onog potresa i one slike koja se razbila u tisuću komadića, odlučujem zanemariti božansku providnost, zažmiriti na još jedan očiti znak.

Sve je počelo kojih mjesec dana prije dok sam uživala u jednoj od svojih brojnih razuzdanih epizoda. Sjećam se tog kobnog dana kao da je bio jučer – bila je subota, svibanjski dan. Čitala sam Ljubavnika od Marguerite Duras i dopisivala se s jednim dečkom s kojim sam se tada viđala (s vremena na vrijeme), a nakon što sam kupila bocu vina, cigarete i mačju hranu, otišla sam s cimericom na neki party u Maksimir. Ulila sam bocu muškata u sebe, vani je sipila neka kišica, cijeli je svibanj bio preslika 2019. godine: tjeskoban, ispodprosječan i tužan. Nisam se posebno sređivala jer mi se nije dalo, party je bio užasan. Kada je kiša počela padati, podijelili su nam kabanice, a do koktela nismo mogle doći jer su se kokteli posluživali samo u VIP-dijelu. Platiš da ne pokisneš dok ti mućkaju koktele – mi nismo platile pa smo morale prokrijumčariti običnu cugu pokraj zaštitara, zavući se na neke klupice ispod drveta i zapaliti pljugu.

Bio je još uvijek dan kad smo se vraćale kući, sve su cure bile na izmaku snage, ali ja sam odlučila da ne smijem i ne želim odustati. Kad krenem, ne stajem. U rastresenom psihičkom stanju, opijena morbidnim količinama alkohola i trave, našla sam se s trećom frendicom u gradu. Otišle smo na viski-kolu u neki birc u kojem su nas zaskočili muškarci s prejakim mirisom parfema i preslabim smislom za humor. Jedan od njih rekao je da čita Jordana Petersona, što je već tad bilo sasvim dovoljno za cjelovitu karakterizaciju njegova lika, ali alkohol je uništio moju urođenu pronicljivost. Potreba da istakne markiranost odjeće koju nosi, činjenica da pije piće na slamku, nosi previše parfema i posprema sobu jer je to pročitao u self-help priručniku za mlade nesigurne muškarce trebala mi je biti i više nego dovoljna, ali u mraku i s tko zna kojim pićem u ruci, prešla sam preko svega toga samo zbog para lijepih plavih očiju. Došla sam doma u pola pet ujutro, kakva noć, takav život, a ujutro me dočekao zahtjev za praćenjem na Instagramu.

Javio mi se tog istog dana i pitao me želim li biti trendy i izaći na spoj s njim. U zadnje sam vrijeme bila užasno trendy, samo sam križala stvari sa svoje to-do liste: prvi one night stand, prvi napadaj panike, prvi Instagram story, prvi Tinder dejt. “Ajmo”, napisala sam, što je najgore što mi se može dogoditi? Nošena valom svibanjske letargije, pristala sam izaći van s njim jer mi je bilo dosadno. Odmah je krenulo – pošaljem mu poruku, a on mi odgovori nakon osam sati ili dva dana. Buljim u taj seen i ne razumijem što se događa. U očaju odlazim na Google i istražujem Jordana Petersona: savjeti za mlade muškarce? Piše li išta o ignoriranju na društvenim mrežama? Ako želite znati istinu, upalilo je jer me ta neprirodna ravnoteža između pažnje i nepažnje dovela do stanja vidne uznemirenosti, a posljedično i do toga da sam mu se očajnički željela svidjeti. Našli smo se na Cvjetnom, kasnio je jer je “morao poslušati neku pjesmu do kraja”, a nasmijao mi se u facu kad sam mu rekla da sam došla malo ranije. Sjeli smo i naručili piće, mislim da je nosio nešto crno, a stvari su se ubrzo počele razvijati u boljem smjeru, bez obzira na katastrofalan početak. Jednostavno je nešto te večeri bilo u zraku, u piću, u vodi, ne znam. Ubrzo sam mu sve oprostila, i to što mi ne odgovara na poruke, i to što je posprdno komentirao moje porijeklo, i to što živi s mamom i tatom, i to što studira sto godina, i to što uskoro odlazi na nekoliko mjeseci. Sve sam mu oprostila jer sam bila opijena njegovim feromonima, svidio mi se način na koji me dodirivao, kako mi je došao toliko blizu da sam osjetila njegov dah na svojim obrazima. Još uvijek se malo naježim kad se sjetim te večeri, zvijezde su se poklopile, zaljubila sam se. Došla sam doma, bacila se na krevet i sanjala nastavak te večeri – vozili smo se kroz neki ledeni krajobraz, probijali kroz snijeg i mećavu, bilo je užasno hladno, ali i užasno toplo, a kada sam se ujutro probudila, nisam bila sigurna jesam li sve to zaista doživjela.

Sve je u životu uvijek samo stvar percepcije: međusobna privlačnost nije i nikada neće biti dovoljna za izgradnju nekog smislenog odnosa. Ubrzo nakon te predivne večeri suočila sam se s okrutnom realnošću: on nije i nikad neće biti zaljubljen u mene. Ja sam bila samo netko tko je privukao njegovu pažnju na tri minute, slatki zalogaj kojim si ljudi ispune dosadna poslijepodneva, televizijski program koji šušti u pozadini dok radiš nešto drugo sa svojim životom. Najgore od svega je to što sam ja to znala i osjećala, ali taj bolni rascjep koji odbacivanje stvara u nama bilo je nemoguće ispuniti ičim drugim osim pustim sanjarijama i nadom. Vidjeli smo se još par puta, bila sam sumnjičava i pažljiva i pokušavala sam sagledati stvari iz racionalne perspektive. Nisam mu slala poruke, hinila sam potpunu nezainteresiranost, a njegovu emocionalnu i fizičku odsutnost opravdavala sam njegovim karakterom i potencijalnim traumama iz djetinjstva i adolescencije. Znala sam da uzima nešto jer sam osjetila oštar miris kada je skinuo svoju majicu u mojoj sobi, znoj mu je zaudarao na sintetiku dok sam ga dirala po vratu – taj jedini put kad smo spavali skupa bio je obilježen mojom neizmjernom žudnjom s jedne strane, ali i istinskom odbojnošću s druge. Prislonio mi je ruku uz vrat i znala sam da sam napokon doživjela pravo iskustvo dejtanja u 21. stoljeću – što je seks ako u njemu nema barem malo smrti, barem malo gušenja? Atmosfera u sobi se promijenila, samo sam željela da ode, da bacim svu tu posteljinu i jastučnice na pranje i da izribam sa sebe taj odvratan smrad koji iza sebe ostavljaju oni koji bezdušno gaze kroz život. Otišao je i nismo se čuli pet-šest dana. Osjećala sam se toliko iskorišteno, sjećala sam se njegove tamne siluete iznad svog kreveta i koliko je svjetlost lampe izobličila njegovo inače nježno i lijepo lice. Pamtila sam samo njegove zube, ima(o) je predivne zube.

Javio mi se oko pola dva u noći gotovo dva tjedna poslije. Bila sam pijana i našla sam se s njim iako sam ga željela prekrižiti i kao opciju i kao pojavu. Proveli smo noć skupa, ljubili smo se u nekim mračnim haustorima. Bila sam pijana, slike su titrale pred mojim očima. Sjećam se samo energije naših susreta, koliko sam se dobro osjećala dok sam osjećala njegove dlanove na sebi. Ponovno je padala kiša, bila sam mokra i znojna i razmazane šminke kada sam ušla u noćni tramvaj i kada smo si rekli zbogom. Bila sam u toliko lošem stanju da sam zaboravila izaći na svojoj stanici, jednostavno sam buljila kroz prozor i sjedila i razmišljala o tome kako ne znam što ću napraviti dalje sa svojim životom. Vraćala sam se doma po kiši, vukla sam noge kroz lokve, rekla mu da me nikada nije ni trebao pozvati van. Zbilja sam to mislila. Nisam ni sama razumjela zašto ne mogu biti opuštena i moderna i ne vezati se uz ljude. Mrzila sam svoju emocionalnost i stalnu potrebu da nekoga popravim, da ispunim praznine (ili barem ono što sam smatrala prazninama) u drugima, potrebu da se povežem. Jesam li ja zaista jedina osoba na svijetu koja misli da nema ništa loše u dubini potpunog razumijevanja druge osobe? On je otišao i zaboravio na mene vjerojatno iste sekunde dok je sklapao oči te noći i padao u san dok sam ja, evo, tjednima poslije buljila u strop i preispitivala svoje vlastite postavke, molila bogove da mi se smiluju i da mi pošalju znak s neba. Što je najgore, nisam ih ni trebala moliti, znakovi su bili ovdje cijelo vrijeme, samo što sam ih ja odbijala pročitati.

Ljeto je bilo dobro. Na trenutke sam se osjećala užasno tjeskobno, ponekad bih uperila tuš u svoje lice i zalijevala se vrućom vodom satima, a ponekad sam izlazila van i ljubila se s Mađarima i s nekim likom koji je s 35 godina vozio longboard po gradu. Sjedila sam na balkonu svog stana i pušila. Izbacila sam ga iz glave, nije bio tu, a to nikada i nije bila stvar geografije. Neprestano sam osjećala njegovu prisutnost u svom perifernom životu. Znala sam se s vremena na vrijeme zapitati kako se osjeća, što radi tisućama kilometara dalje od mene. Nisam ni pomišljala na patetiku jer nismo ni mogli (po)gledati u isto nebo, njemu je bio dan kad je meni bila noć: i u doslovnom i u prenesenom smislu. Možda sam ga baš zato htjela razumjeti, ljubavni je objekt ljubavni samo dok je u bijegu, a ja sam znala da ga nikad neću uhvatiti. Mislila sam da se više nikad nećemo vidjeti, ali susreli smo se jedne jesenje večeri na nekom tulumu. Okupana znojem, u baršunastom ružičastom kombinezonu i ispeglane plave kose, stajala sam tamo naslonjena na zid obložen plastičnom folijom, pila sam svoje jeftino piće i promatrala ga kako se kreće kroz mrak. Party je bio užasan. Frendica se izgubila u gomili alkoholiziranih studenata, a ja sam ostala stajati pokraj njega, osuđena na bezličan small talk. Cijela je večer za mene bila nadrealno iskustvo: gledala sam ga i nisam osjetila ništa osim hladnoće, ništa osim onih santi leda koje sam sanjala nakon našeg prvog izlaska. Željela sam popričati s njim, zanimalo me kako je, željela sam slušati priče o njegovim avanturama i putovanjima, ali on je u jednom trenutku samo nestao, ostavio me sa svojim prijateljima i otišao kući bez pozdrava.

I kakve to sad ima veze s onim potresom u Južnoj Americi?

Vlastita soba ključ je za razumijevanje čitavog svemira, a ovo je priča o tome kako odgovore na sve što se događa oko nas moramo potražiti u sebi. Dugo sam kopala duboko po svojim ranama dok nisam odlučila da želim biti hrabra jer dolazi novo desetljeće i vrijeme je da napokon prestanem ponavljati iste pogreške. Pišem ovo iz sigurnosti vlastite sobe, pažljivo pratim tektonska pomicanja i ispunjavam praznine olovkama, a ne tugovanjem za onima koji su preokrutni da bi bili iskreni.

Želim vam svima sve najbolje u novom desetljeću,
Budite iskreni i hrabri,
(i hvala vam što čitate),

Lucija.

P.S. Nemam pojma.