Uvijek mi teško padaju ti povraci u rodni kraj. Izlazim iz vlaka s koferčinom u ruci – došla sam na tri dana, a utrpala sam u njega sve najljepše odjevne kombinacije: crnu usku haljinu i onu sa šišmiš rukavima, baršunasti bodi i svilene hlače, crvenu suknju s resama i bijelu čipkastu košulju, dva para cipela jer nikad se ne zna, ne kontroliram vremenske uvjete, a uvijek treba biti spreman na potencijalni susret s bivšim i njegovom novom curom ili s ljudima koje si potajno mrzio u srednjoj. Nosim sa sobom kozmetičku torbicu sa svim mogućim kremama i losionima, sestra mi stavlja drugi sloj pudera dok čekam da mi se osuši crveni lak na noktima, moram biti spremna na onaj trenutak kada ulaziš u kafić, a svi se okrenu prema vratima. Kasnije ću te večeri naručiti pivu i postati još jedan par očiju koji vreba, o svakome znam reći najmanje tri rečenice. To nam je svima urođeno, kolektivno znanje malih sredina koje se prenosi iz generacije u generaciju.
Za Badnjak se cijela ekipa devastira na stepenicama iza gimnazije, to je naša mala božićna tradicija: ništa se nije promijenilo u zadnjih deset godina, osim što sada možda pijemo malo bolja pića. Sva sreća na globalnom zatopljenju, možemo bez problema čučati cijelu večer na asfaltu i sjediti na plastičnim vrećicama dok se međusobno žalimo na iste stvari na koje smo se žalili i prije deset godina. Dok se spremam za izlazak, a sestra mi čupa obrve, čavrljamo s tatinom curom koja nam je ispekla kolače. Tata bulji u sportski program i ne da nam da prebacimo na božićni film na FOX Lifeu. Otkad su mi se starci rastali, tata je u stan počeo dovlačiti lampe i tepihe, stare nepročitane knjige i slikovnice. Jedno je ljeto odlučio da mora spustiti stropove u stanu pa smo cijelu godinu on i ja živjeli u dimu prašine i piljevine, morala sam pišati u plastičnu bocu preko noći, a svakog smo jutra najmanje jednom zapeli za bijelu kantu koja je stajala nasred hodnika. Spuštanje stropova nije ga izliječilo – ubrzo je svaki komad stana prekrio dekama i ukrasnim jastucima, sa zida se smiješilo mrtvo voće i povrće, a do prozora se trebalo probiti kroz šumu ukrasnog poljskog cvijeća, lampica i jedne oronule stare palme koju je smjestio u kut našeg skučenog dnevnog boravka. Kuhinju je zatrpao čajem i začinima (da može začiniti ona dva komada mesa koja precizno iz dana u dan stavlja na najmoderniju grill tavu iz Ikee), kupio je aparat za kavu koji ne koristi, tri špatule, radio i cijelu ladicu slatkiša. Za Badnjak sestra i ja žvačemo gumene bombone i jedemo kolače, kakvi odojci i sarme, mi živimo dječji san dok mrvimo po bijelom kauču u dnevnom boravku i svađamo se.
Nalazim se vani s ekipom i prvih pola sata s vrećicama u ruci kružimo oko gimnazije u potrazi za slobodnim mjestom. Pijemo viski s colom zero, puštamo glazbu preko mobitela, a moja osam godina mlađa sestra nam kaže da se ponašamo isto kao i njeni vršnjaci iz četvrtog C. I ove smo se godine svi uništili, pola nas se rasulo nakon pola jedan. Noć provodim stiskajući se s pola grada na tri četvorna metra u jedinom klubu koji radi poslije tri, prisiljena udisati miris cigareta, razvodnjenog viskija i niskih strasti. Poderala mi se najlonka, ali grlila sam se sa svima jer je Božić čarobna večer koja briše sva postojeća neprijateljstva i izdaje, na jednu noć zaboraviš tko si i zašto nisi sretan, ponese te alkoholna euforija i ubrzo ostavljaš crveni ruž po obrazima i onih s kojima se inače znaš samo iz viđenja. Ulijevam u sebe sve što mi pada pod ruku jer ovdje Jacky Cola košta 16 kuna. Ubrzo čarolija popušta i uhvatim samu sebe kako praznih očiju, poput zombija, hodam kroz sve te ljude. Spalili su mi novu haljinu, pričinilo mi se da cajka u pozadini svira baš za mene i moj ljubavni život – to je sudbina, taj crveni lak, miris suviše jak – buljim u svoj ostrugani crveni lak i malo mi fali da se ne rasplačem. Vrijeme je za počinak.
Na putu do doma susrećem sve ljude koje nisam željela sresti, čak i svoju bivšu ljubav koju nikad nisam vidjela bez brade. Četiri je ujutro, sestra je ostala vani duže od mene. Bacam se na frižider: slažem si sendvič s kulenom i francuskom salatom iz teglice, božićni doručak. Palim televizor i buljim u kriminalističke serije, skidam šminku i bacam se na krevet čiju posteljinu tata vjerojatno nije promijenio već godinama. Ležim i pokušavam zaspati u sobi u kojoj sam odrasla, u gradu u kojem iz nekog razloga nikada ne mogu zaspati. Taman kada su mi snovi zatitrali pred očima poput onih lampica koje je tata zakačio iznad kreveta, probudilo me njegovo lupanje po kuhinji. Naviknut na samački život, zaboravio je kakav je to osjećaj kada imaš obzira prema drugima.
Tata se bez kucanja naviruje u moju sobu da provjeri jesam li budna, pravim se da spavam jer sam živčana, mamurna i neispavana. Pola devet ujutro je, božićno jutro, a moj tata usisava. Držim oči čvrsto zatvorenima i pravim se da spavam, ali ne spavam jer sam žedna i treba mi nekoliko litara hladne vode da isperem okus smrti iz usta i izbijem mamurluk iz glave. Moj kaput na podu smrdi po cigaretama i po znoju, prozori su zatvoreni, čujem sestru kako diše na krevetu iznad mene. Ustajem iz kreveta, povraća mi se, a vani je 16 stupnjeva i cvrkuću ptičice.
Da je Božić barem kao Božić iz reklama, nije mi jasno zašto još uvijek pokušavaju profurati tu ideju bijelog Božića kada ga neki nikad u životu nisu ni doživjeli. Imala sam četrnaest godina kada je zadnji put za Božić padao snijeg; čini mi se kao da za Božić češće padaju uvrede i suze, razbijaju se staklene kuglice i iluzije o blagdanima kao o oazi mira, ljubavi i blagostanja. Mali Isus već odavno ne plače ispod mog bora, mama je prije deset godina na odlasku iz stana pokupila sa sobom sve božićne ukrase i lampice – ukrala mi je Božić jer sam za obiteljskim stolom rekla da nisam katolkinja. Danima sam hodala po stanu s plastičnom vrećicom oko glave i hiperventilirala. Pokušala sam spasiti Božić tako što sam se danima opijala s prijateljima po gradu i krala božićne ukrase iz lokalnih kafića. Skidala sam vijence s božićnih drvaca po gradu sve dok jednog dana nisam ugledala Nju: malu plastičnu jelku. Odnijela sam je doma i od tada živi u tatinom ormaru. Svake je godine za Badnjak stavimo na stol u dnevnom boravku, a onda se tata, seka i ja na božićno jutro okupimo oko tog ukradenog božićnog drvca, jedemo Pringlese i čekamo da nas baka pozove na ručak. S police nas pritom promatra uokvirena slika nekih mladenaca koju sam te iste sezone ukrala iz razbijenog izloga nekog fotostudija.
Zvoni telefon, baka kaže da je ručak spreman. Utrpali smo se u tatin izglancani BMW: on sve do Mikulanice šalta radijske programe jedan za drugim, sestra tipka po mobitelu, a ja se pokušavam ne ispovraćati. Dobivam SMS poruku o anđelima koji se igraju i vesele zbog Isusova rođenja, svi šutimo i u sebi se veselimo masnim bakinim rezancima. Kod bake je ludnica kao i svake godine – deda šepa jer su ga srušile svinje dok ih je neki dan pokušavao nahraniti, “jednog dana će ga i pojesti”, šali se moj tata dok se baka hladi lepezom od prošlogodišnje Glorije kraj užarenog štednjaka. Sve su moje sestrične već tamo – svake godine sve ljepše i više. Kažu “idemo nabaciti jedan obiteljski selfie”, vade štap, a ja molim boga za neki Instagram filter koji će izbrisati tragove pića i cinizma s mog lica. Kraj njih se cijeli život osjećam kao patuljak. Najstarija sestrična ne jede meso pa joj baka skuha sve povrće koje joj padne pod ruku u istom loncu, mi ostali žvačemo odojak i srčemo grah salatu – božićni kanibalizam: svinje jedu svinju. Dolazi i moja polusestra za koju sam saznala tek nakon što se rodila i to od najbolje frendice preko telefona. Mama i ja smo kao lude pa su nam zato zatajili tu sitnicu. Sve pet, tata ionako već ima drugu curu, tata je player (što možda objašnjava moju sklonost muškarcima koji me nakon nekog vremena zaborave pozdraviti na ulici). Ali to je priča za neku drugu priču.
Nakon ručka se uz čupavce obavezno poslužuje i tradicionalna božićna svađa – sestra i ja se izmjenjujemo svake godine: ove je godine red na meni. Sestra me prije gledala kao luđakinju kada bih se derala na starce i(li) bacila tanjur u zid, a sada je upravo ta (božićna) histerija ono što nas drži skupa, ono po čemu možemo biti sigurne da smo zaista sestre. Kasnije se odemo prošetati do šume, potajno zapalim cigaru iza kuće, popijemo još koju litru cole i nešto malo vina, a zatim nam baka zapakira kolače, jaja i špek za doma. Oprostimo se i sjednemo u auto, buljim u onaj zeleni borić što visi iznad tatine glave, još jedna improvizirana jelka, a pokraj noge mi šuška vrećica iz Konzuma s jajima i s ostacima božićnog ručka koje nikada neću pojesti. Dok se vozimo kroz mrak i šutimo, na radiju svira It’s The Most Wonderful Time Of The Year, a ja se već unaprijed s nestrpljenjem veselim sljedećem Isusovom rođendanu.
Sve najbolje za blagdane,
Lucija
Tear Party 