Jednom me usred noći iz sna trgnuo neki prodoran zvuk. Upalila sam svjetlo i osvrnula se oko sebe, ali nisam uočila ništa neobično. Pogledala sam na sat i vratila se u krevet, a kada sam ujutro stala na komad stakla, shvatila sam da je te noći s mog zida pala slika i razbila se. Dok sam omatala palac u komad WC-papira, čitala sam članak o potresu koji je negdje na drugom kraju svijeta razrušio nekim ljudima kuće i obitelji. Kad se dokinu geografske granice i preračunaju vremenske zone, tektonska pomicanja u Južnoj Americi izjednačila su se u minutu s onima u mojoj sobi. Tog sam trenutka shvatila da je ključ razumijevanja svijeta krenuti od vlastite sobe.

Godinama poslije ležim u svojoj sobi u nekom drugom dijelu grada i buljim u istrošeni požutjeli strop. Na zidovima ove sobe nema mrtve prirode, samo teški tamni ormari i jako malo prostora za disanje. Od crkve sam odustala s devet godina kad me mama u bijeloj haljini poslala na Cvjetnicu. U kosu mi je uplela cvijeće, u ruke tutnula buket narcisa, a ja sam se osjećala bitno i sretno i možda bi to bio jedan od ljepših dana mog ranog djetinjstva da me časna sestra nije odlučila zamotati u komad bijele ofucane tkanine jer “svi moraju biti isti”. Povrijeđena i na rubu suza, shvatila sam da kršćanstvo nije za mene, ali evo me sada, ležim na krevetu godinama poslije i buljim u strop dok se gušim u ljetnim izlučevinama i prvi put razmišljam o tome da se pomolim. Molim te, svevišnja silo, ako postojiš, daj mi neki znak i reci mi ima li smisla razmišljati o njemu? Ja zazivam, a donja usna podrhtava: izgovaram te riječi toliko tiho kao da se bojim vlastite osude jer se zaista i bojim vlastite osude, sram me što sam otišla toliko daleko u svojem očaju da sam odlučila u sve to uplesti i kozmičke sile.

Iduće se jutro budim mokra i u znoju, izlazim iz sobe, a sa stropa mi se smiješi ogromna, smeđa mrlja. Zovem predstavnicu stanara, dolaze vodoinstalateri, susjedima je pukla cijev, voda se nakupila u međuprostorima, prokapalo je po namještaju i po ružnim crnim ormarima. “Zašto je sve smeđe” pitam majstora – “to su ti fekalije” govori, a ja ribam ruke u kupaonici i razmišljam o govnima u vlastitoj sobi koja su došla odozgo, baš kao odgovor na moje sinoćnje molitve. I umjesto da se sjetim onog potresa i one slike koja se razbila u tisuću komadića, odlučujem zanemariti božansku providnost, zažmiriti na još jedan očiti znak.

Sve je počelo kojih mjesec dana prije dok sam uživala u jednoj od svojih brojnih razuzdanih epizoda. Sjećam se tog kobnog dana kao da je bio jučer – bila je subota, svibanjski dan. Čitala sam Ljubavnika od Marguerite Duras i dopisivala se s jednim dečkom s kojim sam se tada viđala (s vremena na vrijeme), a nakon što sam kupila bocu vina, cigarete i mačju hranu, otišla sam s cimericom na neki party u Maksimir. Ulila sam bocu muškata u sebe, vani je sipila neka kišica, cijeli je svibanj bio preslika 2019. godine: tjeskoban, ispodprosječan i tužan. Nisam se posebno sređivala jer mi se nije dalo, party je bio užasan. Kada je kiša počela padati, podijelili su nam kabanice, a do koktela nismo mogle doći jer su se kokteli posluživali samo u VIP-dijelu. Platiš da ne pokisneš dok ti mućkaju koktele – mi nismo platile pa smo morale prokrijumčariti običnu cugu pokraj zaštitara, zavući se na neke klupice ispod drveta i zapaliti pljugu.

Bio je još uvijek dan kad smo se vraćale kući, sve su cure bile na izmaku snage, ali ja sam odlučila da ne smijem i ne želim odustati. Kad krenem, ne stajem. U rastresenom psihičkom stanju, opijena morbidnim količinama alkohola i trave, našla sam se s trećom frendicom u gradu. Otišle smo na viski-kolu u neki birc u kojem su nas zaskočili muškarci s prejakim mirisom parfema i preslabim smislom za humor. Jedan od njih rekao je da čita Jordana Petersona, što je već tad bilo sasvim dovoljno za cjelovitu karakterizaciju njegova lika, ali alkohol je uništio moju urođenu pronicljivost. Potreba da istakne markiranost odjeće koju nosi, činjenica da pije piće na slamku, nosi previše parfema i posprema sobu jer je to pročitao u self-help priručniku za mlade nesigurne muškarce trebala mi je biti i više nego dovoljna, ali u mraku i s tko zna kojim pićem u ruci, prešla sam preko svega toga samo zbog para lijepih plavih očiju. Došla sam doma u pola pet ujutro, kakva noć, takav život, a ujutro me dočekao zahtjev za praćenjem na Instagramu.

Javio mi se tog istog dana i pitao me želim li biti trendy i izaći na spoj s njim. U zadnje sam vrijeme bila užasno trendy, samo sam križala stvari sa svoje to-do liste: prvi one night stand, prvi napadaj panike, prvi Instagram story, prvi Tinder dejt. “Ajmo”, napisala sam, što je najgore što mi se može dogoditi? Nošena valom svibanjske letargije, pristala sam izaći van s njim jer mi je bilo dosadno. Odmah je krenulo – pošaljem mu poruku, a on mi odgovori nakon osam sati ili dva dana. Buljim u taj seen i ne razumijem što se događa. U očaju odlazim na Google i istražujem Jordana Petersona: savjeti za mlade muškarce? Piše li išta o ignoriranju na društvenim mrežama? Ako želite znati istinu, upalilo je jer me ta neprirodna ravnoteža između pažnje i nepažnje dovela do stanja vidne uznemirenosti, a posljedično i do toga da sam mu se očajnički željela svidjeti. Našli smo se na Cvjetnom, kasnio je jer je “morao poslušati neku pjesmu do kraja”, a nasmijao mi se u facu kad sam mu rekla da sam došla malo ranije. Sjeli smo i naručili piće, mislim da je nosio nešto crno, a stvari su se ubrzo počele razvijati u boljem smjeru, bez obzira na katastrofalan početak. Jednostavno je nešto te večeri bilo u zraku, u piću, u vodi, ne znam. Ubrzo sam mu sve oprostila, i to što mi ne odgovara na poruke, i to što je posprdno komentirao moje porijeklo, i to što živi s mamom i tatom, i to što studira sto godina, i to što uskoro odlazi na nekoliko mjeseci. Sve sam mu oprostila jer sam bila opijena njegovim feromonima, svidio mi se način na koji me dodirivao, kako mi je došao toliko blizu da sam osjetila njegov dah na svojim obrazima. Još uvijek se malo naježim kad se sjetim te večeri, zvijezde su se poklopile, zaljubila sam se. Došla sam doma, bacila se na krevet i sanjala nastavak te večeri – vozili smo se kroz neki ledeni krajobraz, probijali kroz snijeg i mećavu, bilo je užasno hladno, ali i užasno toplo, a kada sam se ujutro probudila, nisam bila sigurna jesam li sve to zaista doživjela.

Sve je u životu uvijek samo stvar percepcije: međusobna privlačnost nije i nikada neće biti dovoljna za izgradnju nekog smislenog odnosa. Ubrzo nakon te predivne večeri suočila sam se s okrutnom realnošću: on nije i nikad neće biti zaljubljen u mene. Ja sam bila samo netko tko je privukao njegovu pažnju na tri minute, slatki zalogaj kojim si ljudi ispune dosadna poslijepodneva, televizijski program koji šušti u pozadini dok radiš nešto drugo sa svojim životom. Najgore od svega je to što sam ja to znala i osjećala, ali taj bolni rascjep koji odbacivanje stvara u nama bilo je nemoguće ispuniti ičim drugim osim pustim sanjarijama i nadom. Vidjeli smo se još par puta, bila sam sumnjičava i pažljiva i pokušavala sam sagledati stvari iz racionalne perspektive. Nisam mu slala poruke, hinila sam potpunu nezainteresiranost, a njegovu emocionalnu i fizičku odsutnost opravdavala sam njegovim karakterom i potencijalnim traumama iz djetinjstva i adolescencije. Znala sam da uzima nešto jer sam osjetila oštar miris kada je skinuo svoju majicu u mojoj sobi, znoj mu je zaudarao na sintetiku dok sam ga dirala po vratu – taj jedini put kad smo spavali skupa bio je obilježen mojom neizmjernom žudnjom s jedne strane, ali i istinskom odbojnošću s druge. Prislonio mi je ruku uz vrat i znala sam da sam napokon doživjela pravo iskustvo dejtanja u 21. stoljeću – što je seks ako u njemu nema barem malo smrti, barem malo gušenja? Atmosfera u sobi se promijenila, samo sam željela da ode, da bacim svu tu posteljinu i jastučnice na pranje i da izribam sa sebe taj odvratan smrad koji iza sebe ostavljaju oni koji bezdušno gaze kroz život. Otišao je i nismo se čuli pet-šest dana. Osjećala sam se toliko iskorišteno, sjećala sam se njegove tamne siluete iznad svog kreveta i koliko je svjetlost lampe izobličila njegovo inače nježno i lijepo lice. Pamtila sam samo njegove zube, ima(o) je predivne zube.

Javio mi se oko pola dva u noći gotovo dva tjedna poslije. Bila sam pijana i našla sam se s njim iako sam ga željela prekrižiti i kao opciju i kao pojavu. Proveli smo noć skupa, ljubili smo se u nekim mračnim haustorima. Bila sam pijana, slike su titrale pred mojim očima. Sjećam se samo energije naših susreta, koliko sam se dobro osjećala dok sam osjećala njegove dlanove na sebi. Ponovno je padala kiša, bila sam mokra i znojna i razmazane šminke kada sam ušla u noćni tramvaj i kada smo si rekli zbogom. Bila sam u toliko lošem stanju da sam zaboravila izaći na svojoj stanici, jednostavno sam buljila kroz prozor i sjedila i razmišljala o tome kako ne znam što ću napraviti dalje sa svojim životom. Vraćala sam se doma po kiši, vukla sam noge kroz lokve, rekla mu da me nikada nije ni trebao pozvati van. Zbilja sam to mislila. Nisam ni sama razumjela zašto ne mogu biti opuštena i moderna i ne vezati se uz ljude. Mrzila sam svoju emocionalnost i stalnu potrebu da nekoga popravim, da ispunim praznine (ili barem ono što sam smatrala prazninama) u drugima, potrebu da se povežem. Jesam li ja zaista jedina osoba na svijetu koja misli da nema ništa loše u dubini potpunog razumijevanja druge osobe? On je otišao i zaboravio na mene vjerojatno iste sekunde dok je sklapao oči te noći i padao u san dok sam ja, evo, tjednima poslije buljila u strop i preispitivala svoje vlastite postavke, molila bogove da mi se smiluju i da mi pošalju znak s neba. Što je najgore, nisam ih ni trebala moliti, znakovi su bili ovdje cijelo vrijeme, samo što sam ih ja odbijala pročitati.

Ljeto je bilo dobro. Na trenutke sam se osjećala užasno tjeskobno, ponekad bih uperila tuš u svoje lice i zalijevala se vrućom vodom satima, a ponekad sam izlazila van i ljubila se s Mađarima i s nekim likom koji je s 35 godina vozio longboard po gradu. Sjedila sam na balkonu svog stana i pušila. Izbacila sam ga iz glave, nije bio tu, a to nikada i nije bila stvar geografije. Neprestano sam osjećala njegovu prisutnost u svom perifernom životu. Znala sam se s vremena na vrijeme zapitati kako se osjeća, što radi tisućama kilometara dalje od mene. Nisam ni pomišljala na patetiku jer nismo ni mogli (po)gledati u isto nebo, njemu je bio dan kad je meni bila noć: i u doslovnom i u prenesenom smislu. Možda sam ga baš zato htjela razumjeti, ljubavni je objekt ljubavni samo dok je u bijegu, a ja sam znala da ga nikad neću uhvatiti. Mislila sam da se više nikad nećemo vidjeti, ali susreli smo se jedne jesenje večeri na nekom tulumu. Okupana znojem, u baršunastom ružičastom kombinezonu i ispeglane plave kose, stajala sam tamo naslonjena na zid obložen plastičnom folijom, pila sam svoje jeftino piće i promatrala ga kako se kreće kroz mrak. Party je bio užasan. Frendica se izgubila u gomili alkoholiziranih studenata, a ja sam ostala stajati pokraj njega, osuđena na bezličan small talk. Cijela je večer za mene bila nadrealno iskustvo: gledala sam ga i nisam osjetila ništa osim hladnoće, ništa osim onih santi leda koje sam sanjala nakon našeg prvog izlaska. Željela sam popričati s njim, zanimalo me kako je, željela sam slušati priče o njegovim avanturama i putovanjima, ali on je u jednom trenutku samo nestao, ostavio me sa svojim prijateljima i otišao kući bez pozdrava.

I kakve to sad ima veze s onim potresom u Južnoj Americi?

Vlastita soba ključ je za razumijevanje čitavog svemira, a ovo je priča o tome kako odgovore na sve što se događa oko nas moramo potražiti u sebi. Dugo sam kopala duboko po svojim ranama dok nisam odlučila da želim biti hrabra jer dolazi novo desetljeće i vrijeme je da napokon prestanem ponavljati iste pogreške. Pišem ovo iz sigurnosti vlastite sobe, pažljivo pratim tektonska pomicanja i ispunjavam praznine olovkama, a ne tugovanjem za onima koji su preokrutni da bi bili iskreni.

Želim vam svima sve najbolje u novom desetljeću,
Budite iskreni i hrabri,
(i hvala vam što čitate),

Lucija.

P.S. Nemam pojma.

Uvijek mi teško padaju ti povraci u rodni kraj. Izlazim iz vlaka s koferčinom u ruci – došla sam na tri dana, a utrpala sam u njega sve najljepše odjevne kombinacije: crnu usku haljinu i onu sa šišmiš rukavima, baršunasti bodi i svilene hlače, crvenu suknju s resama i bijelu čipkastu košulju, dva para cipela jer nikad se ne zna, ne kontroliram vremenske uvjete, a uvijek treba biti spreman na potencijalni susret s bivšim i njegovom novom curom ili s ljudima koje si potajno mrzio u srednjoj. Nosim sa sobom kozmetičku torbicu sa svim mogućim kremama i losionima, sestra mi stavlja drugi sloj pudera dok čekam da mi se osuši crveni lak na noktima, moram biti spremna na onaj trenutak kada ulaziš u kafić, a svi se okrenu prema vratima. Kasnije ću te večeri naručiti pivu i postati još jedan par očiju koji vreba, o svakome znam reći najmanje tri rečenice. To nam je svima urođeno, kolektivno znanje malih sredina koje se prenosi iz generacije u generaciju.

Za Badnjak se cijela ekipa devastira na stepenicama iza gimnazije, to je naša mala božićna tradicija: ništa se nije promijenilo u zadnjih deset godina, osim što sada možda pijemo malo bolja pića. Sva sreća na globalnom zatopljenju, možemo bez problema čučati cijelu večer na asfaltu i sjediti na plastičnim vrećicama dok se međusobno žalimo na iste stvari na koje smo se žalili i prije deset godina. Dok se spremam za izlazak, a sestra mi čupa obrve, čavrljamo s tatinom curom koja nam je ispekla kolače. Tata bulji u sportski program i ne da nam da prebacimo na božićni film na FOX Lifeu. Otkad su mi se starci rastali, tata je u stan počeo dovlačiti lampe i tepihe, stare nepročitane knjige i slikovnice. Jedno je ljeto odlučio da mora spustiti stropove u stanu pa smo cijelu godinu on i ja živjeli u dimu prašine i piljevine, morala sam pišati u plastičnu bocu preko noći, a svakog smo jutra najmanje jednom zapeli za bijelu kantu koja je stajala nasred hodnika. Spuštanje stropova nije ga izliječilo – ubrzo je svaki komad stana prekrio dekama i ukrasnim jastucima, sa zida se smiješilo mrtvo voće i povrće, a do prozora se trebalo probiti kroz šumu ukrasnog poljskog cvijeća, lampica i jedne oronule stare palme koju je smjestio u kut našeg skučenog dnevnog boravka. Kuhinju je zatrpao čajem i začinima (da može začiniti ona dva komada mesa koja precizno iz dana u dan stavlja na najmoderniju grill tavu iz Ikee), kupio je aparat za kavu koji ne koristi, tri špatule, radio i cijelu ladicu slatkiša. Za Badnjak sestra i ja žvačemo gumene bombone i jedemo kolače, kakvi odojci i sarme, mi živimo dječji san dok mrvimo po bijelom kauču u dnevnom boravku i svađamo se.

Nalazim se vani s ekipom i prvih pola sata s vrećicama u ruci kružimo oko gimnazije u potrazi za slobodnim mjestom. Pijemo viski s colom zero, puštamo glazbu preko mobitela, a moja osam godina mlađa sestra nam kaže da se ponašamo isto kao i njeni vršnjaci iz četvrtog C. I ove smo se godine svi uništili, pola nas se rasulo nakon pola jedan. Noć provodim stiskajući se s pola grada na tri četvorna metra u jedinom klubu koji radi poslije tri, prisiljena udisati miris cigareta, razvodnjenog viskija i niskih strasti. Poderala mi se najlonka, ali grlila sam se sa svima jer je Božić čarobna večer koja briše sva postojeća neprijateljstva i izdaje, na jednu noć zaboraviš tko si i zašto nisi sretan, ponese te alkoholna euforija i ubrzo ostavljaš crveni ruž po obrazima i onih s kojima se inače znaš samo iz viđenja. Ulijevam u sebe sve što mi pada pod ruku jer ovdje Jacky Cola košta 16 kuna. Ubrzo čarolija popušta i uhvatim samu sebe kako praznih očiju, poput zombija, hodam kroz sve te ljude. Spalili su mi novu haljinu, pričinilo mi se da cajka u pozadini svira baš za mene i moj ljubavni život – to je sudbina, taj crveni lak, miris suviše jak – buljim u svoj ostrugani crveni lak i malo mi fali da se ne rasplačem. Vrijeme je za počinak.

Na putu do doma susrećem sve ljude koje nisam željela sresti, čak i svoju bivšu ljubav koju nikad nisam vidjela bez brade. Četiri je ujutro, sestra je ostala vani duže od mene. Bacam se na frižider: slažem si sendvič s kulenom i francuskom salatom iz teglice, božićni doručak. Palim televizor i buljim u kriminalističke serije, skidam šminku i bacam se na krevet čiju posteljinu tata vjerojatno nije promijenio već godinama. Ležim i pokušavam zaspati u sobi u kojoj sam odrasla, u gradu u kojem iz nekog razloga nikada ne mogu zaspati. Taman kada su mi snovi zatitrali pred očima poput onih lampica koje je tata zakačio iznad kreveta, probudilo me njegovo lupanje po kuhinji. Naviknut na samački život, zaboravio je kakav je to osjećaj kada imaš obzira prema drugima.

Tata se bez kucanja naviruje u moju sobu da provjeri jesam li budna, pravim se da spavam jer sam živčana, mamurna i neispavana. Pola devet ujutro je, božićno jutro, a moj tata usisava. Držim oči čvrsto zatvorenima i pravim se da spavam, ali ne spavam jer sam žedna i treba mi nekoliko litara hladne vode da isperem okus smrti iz usta i izbijem mamurluk iz glave. Moj kaput na podu smrdi po cigaretama i po znoju, prozori su zatvoreni, čujem sestru kako diše na krevetu iznad mene. Ustajem iz kreveta, povraća mi se, a vani je 16 stupnjeva i cvrkuću ptičice.

Da je Božić barem kao Božić iz reklama, nije mi jasno zašto još uvijek pokušavaju profurati tu ideju bijelog Božića kada ga neki nikad u životu nisu ni doživjeli. Imala sam četrnaest godina kada je zadnji put za Božić padao snijeg; čini mi se kao da za Božić češće padaju uvrede i suze, razbijaju se staklene kuglice i iluzije o blagdanima kao o oazi mira, ljubavi i blagostanja. Mali Isus već odavno ne plače ispod mog bora, mama je prije deset godina na odlasku iz stana pokupila sa sobom sve božićne ukrase i lampice – ukrala mi je Božić jer sam za obiteljskim stolom rekla da nisam katolkinja. Danima sam hodala po stanu s plastičnom vrećicom oko glave i hiperventilirala. Pokušala sam spasiti Božić tako što sam se danima opijala s prijateljima po gradu i krala božićne ukrase iz lokalnih kafića. Skidala sam vijence s božićnih drvaca po gradu sve dok jednog dana nisam ugledala Nju: malu plastičnu jelku. Odnijela sam je doma i od tada živi u tatinom ormaru. Svake je godine za Badnjak stavimo na stol u dnevnom boravku, a onda se tata, seka i ja na božićno jutro okupimo oko tog ukradenog božićnog drvca, jedemo Pringlese i čekamo da nas baka pozove na ručak. S police nas pritom promatra uokvirena slika nekih mladenaca koju sam te iste sezone ukrala iz razbijenog izloga nekog fotostudija.

Zvoni telefon, baka kaže da je ručak spreman. Utrpali smo se u tatin izglancani BMW: on sve do Mikulanice šalta radijske programe jedan za drugim, sestra tipka po mobitelu, a ja se pokušavam ne ispovraćati. Dobivam SMS poruku o anđelima koji se igraju i vesele zbog Isusova rođenja, svi šutimo i u sebi se veselimo masnim bakinim rezancima. Kod bake je ludnica kao i svake godine – deda šepa jer su ga srušile svinje dok ih je neki dan pokušavao nahraniti, “jednog dana će ga i pojesti”, šali se moj tata dok se baka hladi lepezom od prošlogodišnje Glorije kraj užarenog štednjaka. Sve su moje sestrične već tamo – svake godine sve ljepše i više. Kažu “idemo nabaciti jedan obiteljski selfie”, vade štap, a ja molim boga za neki Instagram filter koji će izbrisati tragove pića i cinizma s mog lica. Kraj njih se cijeli život osjećam kao patuljak. Najstarija sestrična ne jede meso pa joj baka skuha sve povrće koje joj padne pod ruku u istom loncu, mi ostali žvačemo odojak i srčemo grah salatu – božićni kanibalizam: svinje jedu svinju. Dolazi i moja polusestra za koju sam saznala tek nakon što se rodila i to od najbolje frendice preko telefona. Mama i ja smo kao lude pa su nam zato zatajili tu sitnicu. Sve pet, tata ionako već ima drugu curu, tata je player (što možda objašnjava moju sklonost muškarcima koji me nakon nekog vremena zaborave pozdraviti na ulici). Ali to je priča za neku drugu priču.

Nakon ručka se uz čupavce obavezno poslužuje i tradicionalna božićna svađa – sestra i ja se izmjenjujemo svake godine: ove je godine red na meni. Sestra me prije gledala kao luđakinju kada bih se derala na starce i(li) bacila tanjur u zid, a sada je upravo ta (božićna) histerija ono što nas drži skupa, ono po čemu možemo biti sigurne da smo zaista sestre. Kasnije se odemo prošetati do šume, potajno zapalim cigaru iza kuće, popijemo još koju litru cole i nešto malo vina, a zatim nam baka zapakira kolače, jaja i špek za doma. Oprostimo se i sjednemo u auto, buljim u onaj zeleni borić što visi iznad tatine glave, još jedna improvizirana jelka, a pokraj noge mi šuška vrećica iz Konzuma s jajima i s ostacima božićnog ručka koje nikada neću pojesti. Dok se vozimo kroz mrak i šutimo, na radiju svira It’s The Most Wonderful Time Of The Year, a ja se već unaprijed s nestrpljenjem veselim sljedećem Isusovom rođendanu.

Sve najbolje za blagdane,

Lucija

Imam 26 godina i samo sam jednom u životu doživjela orgazam. I to prije osam godina dok sam se žurila na vlak za Zagreb. Bila je jesen, ležala sam na ofucanom kauču u svom dnevnom boravku i trgala noktima komadiće bijele kože s naslonjača kada sam iznenada osjetila nešto snažno poput udarca vrele snježne grude u preponama. Kasnije sam u vlaku s osmijehom na licu čistila prljavštinu ispod noktiju i slala prijateljicama poruke o onome što se upravo dogodilo. Napokon sam mogla odahnuti i reći: normalna si, doživljavaš orgazme, sve je u redu s tvojim tijelom. Nitko od prijatelja me nije doživio, euforija me držala još nekoliko dana, a s vremenom je uspomena na to slatko poslijepodne ishlapjela (u tolikoj mjeri da sam morala napregnuti mozak i dobro razmisliti o tome kako uopće opisati orgazam, meni tako stranu i daleku pojavu). Utučena, pomirila sam se sa svojom tužnom sudbinom; osjećala sam se baš kao i nekoć kada sam kao dijete nastavila igrati Play Station nakon što mi se potrgao joystick iako sam znala da neke nivoe nakon toga jednostavno više nikada neću moći prijeći.

Jednom sam doživjela orgazam, ali bolje nikada nego jednom jer je imati nadu opasno za ljude poput mene. To je kao kada pokušavate preboljeti nekoga s kime nikada zapravo niste ni bili; samo ste nekoliko puta izašli van, ljubili se na klupici usred noći, a onda vas je ta osoba prestala pozdravljati na ulici i vi ne možete izbaciti iz glave onaj trenutak kada ste osjećali povezanost, kada ste sjedili tako blizu jedan drugoga. Orgazam i ja sjedili smo jedan pokraj drugoga i gledali se u oči u dnevnom boravku mog obiteljskog stana prije osam godina, a zatim je on pokupio svoje stvari i otišao, a ja ga od tada bezuspješno tražim u starim pohabanim naslonjačima i u rasklimanim podstanarskim krevetima.

Ponekad me krene hvatati panika kada slušam svoje prijateljice kako pričaju o seksu i o orgazmima. Već sam na četvrtoj čaši, prsti mi smrde po cigaretama, glupavo se smijem dok si neopaženo prislanjam kažiprst uz vrat i mjerim puls. Osjećam kako se polako gubim dok razmišljam o tome kako sam često razmišljala o ručku i brojala izostanke s faksa u glavi dok sam vodila ljubav čak i s onima koji su mi se sviđali i kojima sam se ja sviđala. Sjetim se s kolikom sam predanošću ponekad glumila da mi je fantastično samo da ih ne razočaram, da me ne ostave. S vremenom sam shvatila da sam zapravo cijelo vrijeme bila u krivu kada sam mislila da bi me oni zbog toga mogli ostaviti – ta, oni me baš zbog toga i vole! Tu sam, ali nisam: ne mogu me nikada u potpunosti imati jer postoji taj jedan neuhvatljivi dio mene koji im je tako blizu, a tako daleko. I svi su uvjereni da će baš oni uspjeti i izbaviti me iz mog mraka jer potajno vjeruju u svoju veličinu i (potajno) misle za sebe da su vrhunski ljubavnici. Šapnem im na uho svoju malu tajnu i evo ih na koljenima, lica im se sjaje dok mi pokušavaju dokazati svoju predanost i svoju veličinu.

Dok se oni bore s mojim tvrdoglavim tijelom i svim tim pregibima i naborima, ja zaklopim oči i ubrzo sam negdje drugdje: ponekad prebirem po uspomenama, a ponekad zamišljam kako se seksam s nepoznatim muškarcima i ženama u prljavim toaletima, mračnim hodnicima, uskim, zagušljivim ormarima. Vuku me za kosu, leđima grebem po vlažnim zidovima, ližu mi ruke dok mi guraju svoje prste u usta, a kada otvorim oči i ugledam iznad sebe zgrčena lica onih koji me vole ne mogu se ne zapitati: je li ovo prijevara? Jesam li ja loša osoba? Možda nas knjige i filmovi zaista kvare – proždrljivo sam godinama trpala u sebe sve te rečenice i slike o ljubavi i o treperenju i o tjelesnim užicima svih onih muškaraca i žena koji svojim golim tijelima prljaju čiste plahte. Kažu da je orgazam bivanje u trenutku – možda zato ni ne znam živjeti sada i ovdje, ja živim u slikama, u pričama u svojoj glavi. Prokleti orgazam, zbog tog se sranja cijeli život osjećam kao izopćenica, sve me frendice gledaju tužnim očima kada slušaju kako opet nisam svršila. “Moraš pogledati novi Netflixov dokumentarac o ženskom orgazmu”, govore mi, a ja preokrećem očima. Iscrpljena sam, ne da mi se više, osjećam se kao da se cijeli svijet zabavlja, a ja sam jedino dijete koje je alergično na sladoled. Jednom je za faks zadatak bio napisati tužnu životnu priču, a ja sam možda trebala pisati o tome kako mi je onaj jedan jedini orgazam uništio život jer otada znam da mogu, ali ipak ne mogu. Nemojte me krivo shvatiti: volim seks, ali volim i pobjeđivati, a zbog (ne)orgazma se uvijek osjećam kao gubitnik.

Pokušavam shvatiti zašto; nisam odrasla u konzervativnoj obitelji – dobro, tata me jednom gađao kondomima koje je našao ispod mog jastuka i rekao mi da sam kurva, ali nisu me tjerali da idem u crkvu i mama mi je dala izvrstan savjet ljetos dok smo slušale neki par kako se glasno seksa tijekom noći u apartmanu do nas: “nemoj nikada biti s nekim tko te ušutkava za vrijeme seksa”. Odličan savjet mama, ali apsolutno neprimjenjiv na moju trenutačnu situaciju jer se prvo trebaš seksati s nekim da bi te taj netko mogao potencijalno ušutkati. Kod mene suša vlada već neko vrijeme, zadnji sam se put zaljubila dok sam se seksala, a onda sam dobila seen i to je tragedija od koje se još uvijek oporavljam. Baš sam osjetljiva, često se zapitam gdje je moj stari polarni medvjed kojeg sam voljela i kojeg mama uvijek spominje u društvu kada me želi osramotiti – “mazala se crvenim ružem i ljubila ga, uhvatili smo je par puta kako se trlja s njim, vukla ga je svuda za sobom, presmiješno”. Da, urnebes, sjećam se dan danas kako je moj susjed Luka na mom sedmom rođendanu simulirao seks s tim istim polarnim medvjedom i tako oskvrnuo moj prvi brak. Sjećam se i razočarenja na bakinom licu kada me uhvatila u škakljivom položaju u svojoj spavaćoj sobi kada sam imala pet, šest. Moguće je da sam ugradila taj pogled u sebe pa sada baka i dalje razočarano prati sve moje seksualne aktivnosti. Ako je tako, sigurna sam da se već neko vrijeme dosađuje.

Žao mi je bako, ali čini mi se kao da se ljudi u zadnje vrijeme sve manje seksaju. Trebaš se prvo probiti kroz labirint poruka i seenova, čekati otprilike sedam-osam sati da odgovoriš nekome na poruku jer ne želiš ispasti preočajna, a onda moraš obavezno objaviti neke užasno smiješne storyje na Instagramu da on ili ona znaju da imaš predobar život i gomilu prijatelja i da se zabavljaš najbolje ikada dok scrollaš po viewovima i tamo tražiš njegovo ili njezino ime. Onda vikendima objaviš neki predivan selfie ili sebe u dugoj crvenoj haljini i čekaš… Čekaš da ti pošalje stotku ili vatricu ili da te pita gdje si, što radiš mačko, mačkice? Da sam bar mačka, mačkica i da spavam cijeli dan na radijatoru i ne razbijam glavu time jesam li nešto krivo napravila, zašto sam odmah odgovorila na poruku, zašto me ne voli?!? I tako prolaze dani, tjedni, mjeseci i godine, početno uzbuđenje prelazi u bijes i u mržnju i nitko se i dalje ne seksa. Seks je pred izumiranjem, seks je kao (onaj moj stari) polarni medvjed – svi ga vole, ali nedovoljno da se potrude da ga zaista i spase od ekstinkcije.

Možda je seks zapravo cijelo vrijeme precijenjen, ali nitko ne priča o tome. Baš kao što se ne priča ni o tome da djeca vrlo rano razotkriju čari svoga tijela pa vježbaju na plišanim igračkama i s jastucima. “Gledaj kako stalno vuče tog medu za sobom, baš slatko.” Ženski orgazmi su isto još uvijek tabu, svi se zgražaju kada netko spomene pičku: već vidim da će mi se nakon ovog posta javiti netko iz uže familije pa se zato unaprijed ispričavam što sam osramotila našu obitelj jer sada svi znaju da imam 26 godina i da razmišljam o drugim ljudima kada se seksam s nekim ljudima. Lako nanjušim one koji su odrasli na pornićima – to su najčešće oni bez osjećaja koji briju na gušenje i ostale moderne izmišljotine, a vidiš da ni uz pomoć Googlea ne bi znali pronaći klitoris. I kako da se čovjek onda ne prepusti svojim maštarijama?

Možda je seks stvarno precijenjen, ali gledajte mene: igram plejku sa strganim joystickom već godinama, stalno jedno te istu igru, znam sva pravila i sve prečace, a još uvijek nisam odustala. Lupam po potrganim tipkama u nadi da će se popraviti – kao kada tresneš daljinski u zid pa on čudesno proradi. Nadam se da mene nitko ne treba baciti u zid, ali tko zna? Ja sam zapravo ona osoba kojoj zavidiš jer još uvijek nije pogledala nijedan od tvojih najdražih filmova. “Uh, blago njoj, da barem ja mogu sve to gledati ispočetka”, zamišljam vas kako me ne sažaljevate, a ja se ne osjećam kao čudakinja koja u trenucima očaja ide na spavanje s električnom četkicom za zube. If you know what I mean.

Make sex great again,
jer ako dopustimo da seks izumre, izumrijet će i moja vjera u orgazme,

Vaša Lucija.

P.S. Nemojte mi slati nemoralne ponude u inbox bez nekoliko osnovnih informacija o sebi i svojim interesima. Obavezno priložiti recentnu fotografiju uz tekst, ty very much.

Kad sam bila klinka, Kinder jaje je koštalo samo pet kuna, a ja sam svaki dan odlazila po jedno kod svoje bake Jagice koja je prodavala jabuke i trešnje na placu. Dobila bih čokoladno jaje i poljubac, a zatim bih se zamrljana čokoladom penjala po ormarima da dohvatim kartonsku kutiju u kojoj sam čuvala svoj osvojeni plijen. Sjećate se onih figurica? To su bili stanovnici mog zamišljenog grada, pomno sam gradila klizalište, kino i bolnicu, kredom iscrtavala ceste i pješačke prijelaze, zamišljajući svoj savršeni grad kao mjesto na kojem su svi sretni jer puno uče i puno vježbaju. Nulta stopa tolerancije na bilo kakav oblik debljine ubrzo me preobrazila u diktatora – postrojila bih figurice u svojoj utopističkoj fantaziji i mrko ih gledala da vidim jesu li možda preskočile obavezni odlazak u teretanu nakon škole ili posla.

Moja je opsesija rasla s godinama – kao vjerni obožavatelj tinejdžerskih časopisa, izrezivala sam sve savjete i članke o mršavljenju i zatezanju trbuha, uzimala sam sama sebi od usta i skupljala za magični serum od Garniera koji će izbrisati tragove debljine i celulita s mojih bedara. U osnovnoj se školi nastava održavala isključivo u jutarnjim terminima, a ja bih se probudila nekoliko sati ranije kako bih mogla odraditi svoj jutarnji trening na sobnom biciklu. Vi mislite da je spinning moderna fitness izmišljotina, a ni ne znate da sam se ja već s jedanaest godina svako jutro u šest znojila na neudobnom kožnom sicu u svom dnevnom boravku. Znojila sam se i gledala reprize sapunica. U to je vrijeme na TV-u išla ona priča o desetorici braće, muškaraca, bratića, prijatelja, koji su imali dugu lelujavu smeđu kosu, brkove i zavodnički pogled. Šepurili su se u kožnjacima, međusobno si otimali žene i ljubavnice, elegantno tapšali čizmom svoje konje u trku, a ja sam buljila u njih, vrtila pedale, uzdisala i zbrajala kalorije. Sanjala sam o svojim zrelim godinama, zamišljala sam se kako samouvjereno koračam ulicom, zamahujem dugom zamamnom kosom baš kao te Kolumbijke s ekrana, a muškarci se okreću za mnom i uzdišu svojim isklesanim trbušnjacima, padaju u nesvijest.

Kada odrastem život će biti fantazija, sanjarila sam na plavom tepihu u svojoj sobi, proučavajući savjete o ljubljenju s jezikom i popis najnovijih modnih trendova. Potajno sam se svake noći prije spavanja susretala sa svojom lijevom rukom – nježno bih prislonila svoje usne na podlakticu i ljubila se s muškarcima iz svojih snova. A zatim bih desnim dlanom pretraživala prsno područje u potrazi za nekim znakom skorog fizičkog sazrijevanja. Ništa, baš ništa! Veselila sam se ljetima jer se tada sva djeca magično preobraze u odrasle ljude – ta su dva mjeseca čarobna, svi se izduže i zaokruže, dečkima se prodube glasovi, a djevojčice postanu ohole. Ja sam se opet samo zaokružila, nikada neću narasti, nikada neću postati jedna od onih predivnih žena koje se šminkaju, nose kratke suknje i žive same u svojim udobnim stanovima!

Čini se da sam tada, u ljutnji na čitav svijet, navukla na sebe urok jer sam danas s 26 godina još uvijek single, mlađa sestra mi čupa obrve, donedavno sam puder nanosila prstima, a ne usuđujem se ni pomisliti na vlastiti stan jer se još uvijek bojim provjeriti stanje vlastitog tekućeg računa. I nemam stalan posao. Ni štednju. Nedavno je sestra prespavala kod mene, a onda se sutradan požalila mami kako nije doručkovala jer nemam baš ništa u frižideru, a mama se bacila na krevet u očaju: plakala je jer joj voljeno dijete gladuje. Plače, a ni ne zna da joj je dijete na dijeti. Ni ne zna da moram smršavjeti još samo tri kile kako bi sve napokon moglo sjesti na svoje mjesto – još samo tri kile pa ću moći one hlače spariti s onim topom, a ni kratke suknje više neće biti nedostižne, još malo pa ću ostvariti svoju predtinejdžersku maštariju. Kada smršavim osjećat ću se bolje, a kada se budem osjećala bolje onda ću zračiti bolje, a kada zračiš bolje onda privlačiš dobre stvari u svoj život i baš zato me te tri kile dijele od posla iz snova, muškarca koji me voli, a ne živi s mamom i fantastičnog društvenog života. Samo tri kile!

Daj pretjeruješ, uopće nisi debela – govore mi prijateljice koje imaju samo tri kile, a najčešće su više od mene za najmanje jednu glavu. U životu su tri puta pokušale krenuti u teretanu, trenirku nose jedino kada idu baciti smeće iza zgrade, a vodu piju samo nedjeljom ujutro kada liječe mamurluk. Nisam debela jer dva puta tjedno dižem utege, tri puta radim kardio, zadnjih pet godina doručkujem zobenu kašu s cimetom i medom, u posebnim prilikama dodam i maslac od kikirikija, pijem najmanje osam čaša vode dnevno, idem liftom, a ne stepenicama, redovito u restoranima preskačem desert, a My Fitness Pal mi je zaista i postao prijatelj.

Ali sav taj trud pada u vodu jer obožavam hranu. Volim kajganu sa špekom i sočne burgere omotane mekim brioche pecivom, guste sladolede od tamne čokolade i lješnjaka, preprečeni tost premazan debelim slojem maslaca i domaćeg džema od marelice, masne rezance u woku posipane kikirikijem, pohanu piletinu uz lonac kremastog pire krumpira, batak i pečenje u umaku od vrganja, svježi sir i vrhnje s vlascem ili uz kap bučinog ulja, sushi, wasabi i soja sos, pizzu s tankim i s debelim tijestom, prazne i punjene kroasane, morske plodove i vruće sarmice… Sva ta hrana pada u vodu i nestaje u vrtlogu moje WC školjke, imam osamnaest godina, dvostruku grižnju savjesti i kažem sama sebi da to više nikada neću napraviti.

Prevarim samu sebe i napravim to još nekoliko puta u životu, ali ne pretjerujem jer postoji nešto možda još gore od debljine, a to su ružni zubi. Prije sam mislila da je trbuh moj najveći neprijatelj, ali tada još nisam bila ni svjesna koliko će se popis stvari koje ne volim na svome tijelu s vremenom mijenjati i rasti. S jedanaest godina nisam ni znala što sve može biti pogrešno na ženskom tijelu: obrve, proširene pore, krhki nokti, urasle dlake, dlakava leđa, rijetke i kratke trepavice, tanke usne, velike uši, rijetka kosa, debeli vrat, nabildane ruke. Popis se mijenja iz sezone u sezonu, ali više-manje ostaje jednako strašan za sve nas koji se radije šminkamo pod prigušenim svjetlom jer ono što ne znaš, ne može te ubiti.

I evo me ponovno u istoj pozi kao s jedanaest godina, ležim na krevetu i sanjarim o nekom životu koji je tako blizu, a tako daleko jer svaki put kada mu se približim iskrsne neki novi problem, pojavi se neki novi ogromni prišt na mom obrazu ili padnem pijana s podrumskog zidića na glavu i završim na šivanju u šibenskoj bolnici. Te sam kobne noći prislonila obraz uz hladni beton i slušala svoje prijateljice kako paničare i zovu hitnu; miješaju se glasovi, približava se zora, stavljaju me na nosila, sjetim se kako mi je mobitel na tri posto: treba mi punjač, punjač, punjač, one trče u kuću po punjač i daju mi punjač, ali krivi punjač. Hitna me vozi 30-ak kilometara dalje u bolnicu bez cipela i bez novčanika, s krivim punjačem i s praznim mobitelom. Drndamo se u kolima, medicinske sestre pričaju o nekom liku koji je zajeba Mare, pitam se što mi je sve to trebalo, zašto sam sama u mraku sjedila u podrumu, neću više nikada piti, u bolnici me preuzima doktor koji šapće kako mu je žao jer sam slatka cura, ali boji se da je ovo ipak slučaj za kirurgiju, a ja odmah pomislim na neurokirurgiju i zabrinem se da će mi rezati mozak jer se neki ljudi valjda rode s takvim mozgom. U tom trenutku shvaćam da možda ipak nisam toliko površna. Budim se u sobi kraj neke babe na izdahu i molim medicinsku sestru da mi napuni mobitel. Nedjelja je ujutro, čekam da mobitel dođe na deset posto, trenutak istine: palim prednju kameru, pa nije baš tako loše, zovem sve žive, ali nitko se ne javlja jer je osam ujutro i nedjelja je, a ja ležim kraj babe na izdahu u šibenskoj bolnici i nadam se da možda ipak nije sve u fizičkom izgledu.

Kasnije shvaćam da sam ipak bila u krivu jer plačem po cijele dane zato što sam sada scarface i moj me dečko ostavlja preko mobitela jer ne može podnijeti toliku količinu negativne energije. Prvih par dana ležim i znojim se u mračnoj sobi u Vodicama na plus 40 stupnjeva, pušim travu, sreća u nesreći je to što ne mogu uživati u razuzdanom vodičkom noćnom životu i brčkati se s opušcima u plićaku, cijelo me tijelo boli, svi su živi odjednom zabrinuti za mene, mobitel stalno zvoni, a ja uživam u pažnji: moja se patnička maštarija napokon ostvaruje. Dolaze starci po mene i ostatak ljeta provodim s njima na Ugljanu. Mama i ja skupa plačemo, ona u glavi računa koliko će je koštati sve moje plastične operacije, bojim se pogledati u ogledalo, djeca bulje u mene na plaži. Trajektom odlazimo u Zadar na skidanje konaca, neki me deda pogleda i po prvi put u životu mi ne poželi dotaknuti kosu, prekriži se i pređe na drugu stranu ulice. Sa sjetom se prisjećam svih onih ljigavih osmijeha, sve je to sada stvar prošlosti. Mama mi ni dalje ne vjeruje da sam pala na glavu jer sam (bila) glupa i pijana, misli da me netko istukao jer zna kakva sam i zna kakvu imam jezičinu, uostalom: “nije prvi put da te netko udario šakom, zar ne?” Mrzim svoju mamu i svoju sestru zato što se šminkaju prije odlaska na večeru, meni je pola face natečeno i izguljeno, ostala sam bez obrve – a ostati bez obrve u 21. stoljeću najgori je zločin, društveno izopćenje. Šminkam samo jednu stranu lica, ljuta sam i naručujem šesti martini, konobar nas sve čudno gleda. Vrti mi se u glavi svaki put kada legnem jer sam imala blagi potres mozga, ali ne odustajem – ostalo mi je još samo ovo tijelo – mislim si dok ležim na podu s utezima u rukama i slušam upute Jillian Michaels s ekrana: ne smijem još i to izgubiti. Sve je u životu ipak stvar percepcije: shvatiš što imaš tek kada padneš s podrumskog zidića na glavu i zakrvariš frendici pola vikendice.

Baš me zanima sa čega moram pasti da shvatim kako imam i mozak,

Lucija.