Moja je mama s trinaest godina mislila da umire. Jednog se jutra probudila zakrvavljena vlastitim pubertetom, pronašla je krvavu lokvu na gaćama i pomislila da umire jer joj moja baka nikada nije razotkrila tajnu ženskog tijela niti joj objasnila zašto se mora krvariti. Ne znam kakvo je stanje bilo početkom osamdesetih, ako gledate televiziju i volite filmove mislit ćete da je svijet bio nakovrčan i da se sjajio od zakovica i crne lakirane kože, ali čini se da kamera gotovo bez iznimke zaboravlja na kuće bez fasada.

Dobila je menstruaciju približno u isto vrijeme kada je još uvijek navlačila mačke po dvorištu i kada joj je černobilska kiša isprala bradavice s ruku – postojali su i tad časopisi i savjeti za mlade i ljudi su se seksali i pili alkohol, ali moja je mama bila pod staklenim zvonom budnog oka bake Jelice koja je dirigirala ritam njihove male zajednice. Mama nije smjela ništa znati o svijetu odraslih, ona je morala biti djevojčica do kraja života, krv je prljava i o spolnosti se ne smije pričati jer se djeca dobivaju iz nužde, a ne iz strasti. “Moraš znati da tijelo nikada zaista ne pripada samo tebi” – to je nepobitna činjenica koju potvrđuje pojava menstruacije, daleko izvan naše kontrole. Pjenušava krv kao pobuna tijela protiv uskrate trudnoće, bijes i ljutnja maternice koja svakoga mjeseca biva uskraćena za društvo, posebno ako je još i izazivaš spolnim odnosima.

Mama je tog jutra mislila da umire i ne sjećam se je li otišla u školu ili nije, ali zvala je svoju susjedu koja je živjela preko puta ceste i rekla joj preko telefona kako misli da je njezin život završen. Čak ni dok se poput kuje na porodu zavlačila ispod krovnih dasaka vlastite sobe na tavanu, moja se mama nije usudila reći svojoj majci da umire. Možda je smrt za nju i tada predstavljala božju kaznu, možda je moja mama već tada u sebi nosila neke događaje i utiske koji su za nju bili nepobitno znak pogrešnog životnog skretanja. U svakome slučaju, kada je saznala da je normalno krvariti svakoga mjeseca, nastavila je dalje sa svojim životom – i dalje je preskakala grabe, i dalje je bila mršava i lijepa, ali je duboko u sebi pohranila ideju o tome kako je zapravo lako umrijeti.

A možda i nije. Puzala sam po mračnim i smrdljivim podrumima sve dok nisam u usta utrpala otrov za štakore pa su me moji balavi roditelji morali voziti u bolnicu. S dvadeset i pet godina strepili su za život vlastitog djeteta, a ja s dvadeset i šest još uvijek nemam ni vozačku dozvolu. Mama je plakala i plakala, vjerojatno i više nego kada je saznala da je trudna. I ja bih plakala da saznam da sam trudna jer ne znam kako se ponašaju roditelji – svoju mačku ušutkavam tako što joj natrpam hranu u posudu svaki put kad mi ide na živce, a prošlo sam se ljeto družila s djetetom koje je imalo previše pitanja na koja nisam znala odgovor. Shvatiš koliko si glup tek kada te djeca krenuti ispitivati o svijetu oko sebe. Tko uopće ikada može reći da je spreman za teret roditeljstva? Probudiš se jednog jutra s podočnjacima do poda i shvatiš da su tvoja vlastita djeca nezahvalna i učini ti se da je jedino rješenje tog jutra baciti tanjur s palačinkama u kuhinjski zid, a onda taj nered kasnije sama čistiš jer su ti djeca razmažena do te mjere da ne znaju baratati ni partvišom. Bole te leđa jer dopuštaš svojoj debeloj mački da ti tijekom noći spava među nogama i ne želiš se pomaknuti da je slučajno ne probudiš, a onda ti se ona iz zahvalnosti svakih nekoliko tjedana popiša na jastuk, čisto da te podsjeti na to da treba redovito mijenjati posteljinu.

Kažu da postati roditelj nije baš tako teško – u jednom si trenu kržljava i mlada, imaš prijateljice s kojima ideš van i s kojima gledaš sapunice, a onda se zaljubiš u nekog zgodnog kretena i to je to. Svakog se dana voziš kao moja mama na biciklu do škole samo da bi ga mogla vidjeti – kaže da se zagledala u njega godinama prije nego što su bili zajedno. Odete na spoj, dopustiš mu da te dira po koljenu, podijelite kolač ili butelju vina, hladno je pa zguraš svoje ruke u njegove džepove, smijete se, otkriješ mu previše toga o sebi, čuješ se kako mu prepričavaš traumu iz djetinjstva, ni ne okreneš se, a već si ga odvela doma i ležite na tvom prekratkom krevetu i sjećaš se svega toga u magli kada idući tjedan na prste računaš plodne dane. S nostalgijom se prisjećaš svoje prve menstruacije, ni PMS više ne zvuči tako loše, barem imaš opravdanje za prežderavanje.

Dobro, jedan plus jedan su dva ili tri ili četiri. Ali danas je drugačije, naši su roditelji s dvadesetak godina bili stjerani u kut, a teško je biti izbirljiv kada slušaš o tome kako ti prijatelji stradavaju i čuješ granate kako ti šušte iznad glave. Danas je uključen zvuk na mobitelu ono što su nekoć bile granate, skrivaš se ispod kreveta dok opasnost ne prođe. Naši su starci živjeli u hladnim i vlažnim podrumskim uvjetima, prislonjeni na mrak i prisiljeni na suživot sa susjedima. Ja idem stepenicama ako se netko od susjeda slučajno vozi u liftu. Zamisli da ne dojiš jer ne možeš, šopaš dijete nekim mlijekom u prahu koje nabavljaš iz obližnjeg dućana – daleko su Zapad i kapitalizam i Google, nemaš baš previše izbora, uzmeš ono što ti se nudi, odgajaš dijete bez straha da će ti socijalna služba pokucati na vrata, prešućuješ menstruaciju, ne znaš s koliko mjeseci prelaze na krutu hranu. A danas živimo u svijetu izbora – osjećaj je kao kad nabrzaka skokneš do trgovine po mlijeko pa staneš paralizirana pred policama s mliječnim proizvodima jer ih ima toliko i više ni sama ne znaš što da točno izabereš. Mlijeko bez laktoze ili s 2,8% mliječne masti, svježe ili trajno, u tetrapaku ili u boci? Isto je s djecom, ne želiš biti kao svoji roditelji, ali već jesi kao svoji roditelji i u svom uznemirenom glasu prečesto čuješ vlastitu mamu kako se dere na tebe i tvoju braću kao kada ste imali deset godina i niste odnijeli čaše iz sobe u sudoper. Možda da probaš sa skandinavskim odgojem? Mah, ostavljanje djece na hladnoći ipak ti se čini preokrutno, a nisi sigurna ni hoćeš li ih tjerati da se bave sportom ili ćeš im prepustiti slobodu izbora. A o izboru prikladnog oca neću ni pričati – moramo nabaviti psa da vidim kako se odnosi prema štencima, što ako samo ja budem morala mijenjati pelene, zašto živimo u konzervativnom katoličkom društvu gdje djevojke preuzimaju krpu za pranje podova od svojih majki poput štafete koja se prenosi iz jedne generacije u drugu?

Mi žene krvarimo svakog mjeseca, a krv se povezuje sa životom i sa smrću pa zato smijemo svojoj djeci jednog dana zaprijetiti da ćemo ih ubiti jer smo ih mi i rodile.

Uglavnom, imala sam godinu dana kad sam progutala otrov za štakore i preživjela. Mislim da je moja mama puno gore prošla – ona je s trinaest mislila da umire, a ja sam bila premalena da mislim (barem mislim). Zato je najbolja smrt hodati ulicom i primiti zalutali metak – u jednom trenutku razmišljaš o tome kako si trebaš kupiti nove čizme, a u drugom se trenutku nalaziš u spokoju aureole vlastite krvi, gledaš nebo i misliš si kako si cijeli život u krivu: ne trebaju ti još jedne čizme, treba ti samo malo više ljubavi. Ili ništa ne misliš jer umreš u sekundi, zalutali metak probija tvoju lubanju i ti padaš na užareni asfalt. Ne odvrti ti se cijeli život pred očima, samo se ugasiš. Mislim da je puno gore ako vidiš metak kako se kreće prema tebi i zaista ti iskrsne čitav život u desnom kutu oka – sjetiš se svih događaja i situacija zbog kojih si se probudila u tri ujutro. Možda je bolje umrijeti neposramljen, i bez straha da nas netko neće (dovoljno) voljeti.

A možda je bolje da prestanem razmišljati o smrti i o roditeljstvu, smiješno je zapravo kako su se ta dva pojma u mojoj glavi stopila u jedan. Zadnji je dan studenog, počinje advent, napokon će se upaliti lampice i zakamuflirati ovo sivilo u koje smo bačeni svake godine. Čitala sam da je najviše ljudi na svijetu rođeno u kolovozu, uključujući i mene, a s obzirom na to da je studeni mjesec ispunjen suncem i odlascima na groblje, uopće me to ne čudi. Moji su se starci poput ostalih zavukli ispod pokrivača nakon nekog prosječnog dejta, a za devet su mjeseci već rezali pupčanu vrpcu zahrđalim škarama. Nadam se da ste preživjeli ovomjesečni Netflix and chill, opasnost vreba iz svakog udobnog kauča. Menstruacija je svakog mjeseca i dar i prokletstvo, kao kad netko ne sjede kraj vas u busu pa istovremeno osjećate sreću jer nije, ali i tugu jer zašto nije. U prosincu se već lakše živi, uskoro će i popusti pa ću si napokon kupiti one crvene čizme o kojima razmišljam prije spavanja, sva sreća pa je mačka jeftinija od djeteta, konzerva od lososa u Sparu košta samo tri kune.

Vidimo se na kuhanom vinu,

Lucija

Ili: Zašto pišem blog?

Imala sam jedanaest godina, bilo je ljeto, mama me poslala u DM po šampon, a tamo sam među policama ugledala šćućurenog sredovječnog muškarca koji me gledao ravno u oči i masturbirao. Otrčala sam do blagajne, ispričala zaposlenicama što sam upravo vidjela, a one su počele vrištati. Egzibicionist je iskoristio priliku: istrčao je iz drogerije, uletio u svoj mali crveni auto i odvezao se. To je bio naš posljednji susret, nikada ga više nisam vidjela (iako sam ga godinama nakon kompulzivno tražila pored svake police). Sjećam se s kolikom sam teškoćom tada izgovarala riječ masturbacija, mrmljala sam dok su mi pred očima bljeskale slike pogrbljenog lika s tri dlake na glavi koji je odlučio posao odraditi baš u DM-u. Prije toga sam se rijetko kada susretala s muškim spolovilima; jednom se naš prijatelj iz djetinjstva Dejo popišao u plastičnu bocu, a zatim pobjedonosno mahao svojim pimpekom dok je sadržajem boce zalijevao moju najstariju sestričnu. Nije Dejo bio loš, jednom je našao moju izgubljenu japanku i ostavio mi je ispred kućnog praga. Možda ni lik iz DM-a nije bio loš, možda je imao odličan smisao za humor ili redovito čistio zube koncem. Kako god bilo da bilo, nisam razvila odbojnost prema pranju kose ni prema drogerijama, ali sam se nekako uvijek osjećala preizloženo pod mlazom umjetnog svjetla i (pre)dlakavog međunožja. Najviše me zapravo oduvijek mučilo zašto je izabrao baš policu sa šamponima i proizvodima za njegu kose. Koji biste odjel vi izabrali?

Nekako mi se čini da se rjeđe susrećemo sa ženama koje masturbiraju po javnim mjestima jer je muškarcima sve to puno lakše izvesti – masturbacija, uriniranje, potato potato. Otkopčaju šlic, nešto malo prtljaju po tome i to je to. Onaj moj se šćućurio čisto iz pristojnosti, mogao je sve to odraditi i u uspravnom položaju. Ja bih izabrala odjel s električnim četkicama za zube, a onda bih najmanje deset minuta potrošila na izbor najbolje četkice: mekša ili tvrđa glava?

Koju godinu kasnije u prolazu mi je prišao neki stariji rošavi lik i šapnuo mi na uho da bi mi rado polizao pičku. Nisam tada još dobila ni mengu. Bila sam prestravljena, nisam se sjetila zapamtiti mu lice, ljudi su hodali pokraj nas, on je nonšalantno nastavio dalje (sa svojim životom), a ja još uvijek nisam. Riječ pička me posebno izbacila iz takta. Živjela sam u mjehuriću, zaštićena od svih vulgarnosti, sve o seksualnosti naučila sam iz tinejdžerskih časopisa i bakinih erotskih karata koje je držala u hrđavom ćupu na vrhu stepeništa, a riječ pička odškrinula je vrata nekog svijeta u koji još nisam bila spremna zakoračiti. Mjesecima sam izbjegavala mjesto susreta, trčala sam doma iz škole i manijakalno s nepovjerenjem zurila u mračne ulaze. Tu rečenicu neću nikada izbaciti iz glave. Kako sam odrastala, sve sam više shvaćala ozbiljnost vlastita prokletstva – jednom sam u noćnom busu trpala u usta masni burek, lisnato mi je tijesto upadalo u rukave, sva sam se sjajila od masnoće i lošeg pudera, a do mene je došao neki slatki prosijedi starčić i pitao me jesam li za šalicu kave. On je još uvijek iz doba kada je debelo bilo zdravo, možda sam trebala reći da. Uglavnom, čini mi se da sam kao dijete nagazila na neki Nabokovljev urok i da mi zato stariji muškarci neprestano imaju potrebu dodirivati kosu.

Najgore od svega je to što je onaj lik iz prolaza vjerojatno (bio) nečiji tata. Kad smo kod očeva, osim što se nadam da moj ne šapće djevojčicama prostote u uho, nikada neću zaboraviti njegovog prijatelja, slikara Miju, koji se često smucao po našem stanu i ispijao kave s mojim starcima. Nisam sigurna koliko je Mijo zaista bio slikar, a koliko smo mi svi željeli da bude jer bi to onda značilo da se družimo s umjetnicima i vodimo uzbudljive živote. Mijo je uvijek precjenjivao moje slikarske vještine, skupa smo lijepili pejzaže, mamu, tatu i seku po frižideru, a onda je jednog dana Mijo došao do nas, odmjerio me od glave do pete i rekao da bi vjerojatno trebala krenuti na aerobik ili nešto. Mijo, naš obožavani prijatelj, sigurno je htio samo najbolje za mene – vidio je potencijal u mojim mlohavim bedrima, pružio mi je ruku kao znak podrške u borbi protiv neobuzdanih tinejdžerskih hormona i preosvjetljenih svlačionica u trgovačkim centrima. Najgore od svega je to što sam od devete godine izrezivala članke iz maminih časopisa i iz Okeja o tome kako pravilno raditi trbušnjake (i navesti ga da se zaljubi u vas), tako da me njegov komentar nije samo povrijedio nego i uvrijedio.

Kasnije sam u životu hodala s likom koji mi je nakon prekida slao poruke o tome kako je upravo pregledavao moje gole slike i došao do zaključka da imam užasno tijelo. A dok smo još bili skupa s gađenjem je komentirao moju celulitnu guzicu koja se prelijevala iz mojih kupaćih gaća dok sam nam išla kupiti križaljku i kemijsku da imamo što raditi na plaži jer je bio stvarno užasno zabavan lik i super smo se provodili na ljetovanju. Da ne pričam o tome kako je njegovo tijelo bilo isklesano od sva tri skleka koja je ikada napravio u svome životu, ali to ionako nije bitno jer muškarci nemaju celulit i imaju dovoljno smjelosti da komentiraju ženama njihove predebele guzice i činjenicu da sprijeda izgledaju kao dečkići. Hvala svim muškarcima koji su se ikada brinuli za mene i za moje bokove, najdraži video mi je i dalje Banish Fat od Jillian Michaels, posjedujem dva para utega: lakši i onaj malo teži, trčim po Maksimiru, ne stavljam šećer u kavu, dajem sve od sebe!

Razmišljam o svim tim stvarima s vremena na vrijeme, sjetim se toga svaki put kada pred odraslim muškarcem spomenem menstruaciju, a on problijedi od straha, kada mi lik na dejtu kaže da “ok, njega zanima sport, a mene zanima feminizam”, kada mi na ručku kod bake i dede kažu da nemam dečka jer sam takva. Da, moguće da jesam. Uopće nemam pojma što (da) radim sa svojim životom, vjerojatno previše razmišljam o tome u kojem bih odjelu DM-a masturbirala i gdje su završile one plave proste karte koje sam kao klinka stalno vadila iz bakinog ćupa. Baš sam zato i odlučila pisati blog, da strukturiram svoj život i da podijelim svoje iskustvo s drugima. Išla sam kod psihijatra koji mi je rekao da nakon višegodišnjeg iskustva rada s pacijentima može sa sigurnošću reći da se “neki ljudi jednostavno rode s takvim mozgom”. Neki dan sam ga srela na ulici i pravila sam se da ga ne prepoznajem. Uvijek mogu okriviti svoj mozak.

Htjela sam se skrivati iza pseudonima, ali sam shvatila da bi mi to oduzelo previše vremena. Htjela sam pisati samo o stravičnim iskustvima iz svog ljubavnog života, ali nekako mi se čini da bih tada zanemarila čitav spektar tema i problema o kojima želim i mogu nešto napisati. Želim pisati o iskustvima jedne generacije, iz perspektive žene koja dolazi iz malog industrijskog grada, dosta mi je više tekstova koje muškarci pišu o ženama i u kojima one sneno proviruju iz svojih hladnih građanskih stanova, dodiruju se po bedrima, sa stalnom sviješću o tome kako su njihove grudi meke i podatne. Možda neke žene stvarno maštaju o svojim sisama dok gledaju kroz prozor, ali ja to ne radim često – češće se susrećem s likovima koji izbacuju sjeme po testerima u DM-u. Žao mi je što moja mama nije pisala kada je bila u mojim godinama – baš me zanima o čemu je razmišljala ta temperamentna žena dok me, prilijepljena uz bolničku plahtu, istiskivala iz zamućenog svijeta plodne vodice u vrući kaotični kolovoz. Ne znam jer nije pisala, a oko kamere zaobilazi dijelove svijeta bez kanalizacije. Ja imam odvod i imam internet što znači da moram početi pisati: ne smijem tražiti izlike i iznevjeriti svoju mamu.

Ovo je za tebe,

Lucija