Mrzim ljeto

Mrzim ljeto jer nijedno ljeto nije ljeto otkako sam odrasla.

Ljeto je prije bilo miris klora i kugla sladoleda za tri kune, roditelji koji puše na balkonu i njeguju laissez–fair stil roditeljstva zbog čega se po čitave dane igram limuna i naranče po gradu i ponekad pojedem Twix u supermarketu dok nitko ne gleda.

Ljeto je i skačemo na glavu u olimpijski bazen pored gospođa s punđama na glavi koje plivaju prsno jer ih jedino tada ne bole koljena. Na povratku kupujemo plavo nebo i žvačemo stabljiku maslačka, baš kako su nas naučili naši djedovi i bake, i znamo je namjestiti tako da kad kroz nju puhnemo ona proizvede zvuk. Oči su nam crvene, kosa razbarušena, smiju mi se jer sam obukla topić preko majice.

Ponekad se potrpamo u auto s luftićima i odemo na plažu, voda nam je jedva do koljena, može se pregaziti. Kažu da su se ondje utopile Osmanlije predvođene Hasan–pašom Predojevićem, ali ja im ne vjerujem. Sve zaudara po žabokrečini i uvijek netko od nas dobije osip na leđima ili stane na razbijenu staklenu bocu u plićaku, ali vrijedno je svake suze jer smo u vodi nesputani i s lakoćom radimo salto.

Ljeto su i plastične vrećice koje za vjetrovitih dana puštamo da plove nebom dok mi trčimo za njima i zavlačimo se ljudima u dvorišta, penjemo im se na glavu. Ljeto je i odlazak na more u autu bez klime, probijanje kroz Velebit i bljuvanje u narančastu deku kojom se inače pokrivamo. HAK stanje u prometu, i to je isto ljeto, i miris kreme za sunčanje s kokosom.

Ljeti ne dižemo ruku na satu i možemo bez dopuštenja ići na toalet. Ne ručamo napoj iz školske kuhinje i ne živimo na piroški s hrenovkom iz obližnje pekare. Ne budimo se u pola sedam ujutro, ne pišemo zadaće, ne krivotvorimo mamin potpis na ispričnici, ne sjedimo na neudobnim drvenim stolcima iz Jugoslavije u koje nam se uvijek upetlja kosa.

Ljubav prema ljetu Pavlovljev je refleks, odmalena ga poistovjećujemo sa slobodom samo zbog školskih praznika.

Odrasli ljudi žive u procjepu između ovog ljeta sada i onog ljeta prije. Vruće je i teško se diše u procjepu, ali se svejedno odbijamo suočiti s istinom. Svako je ljeto lov na ono o kojem često sanjamo, na ulicu ili zgradu u kojoj smo posljednji put bili sretni, neopterećeni, laki poput one vrećice za kojom smo trčali za vjetrovitih dana.

Pavlovljevi psi pojedeni su za vrijeme opsade Lenjingrada.

Ništa ne predočava prazninu u našim odraslim životima više od opsjednutosti idejom ljeta. Čvrsto je privijamo uz sebe iako već neko vrijeme znamo da je ona samo marketinški trik, obična opsjena. Nemoguće je pobjeći od ljeta. Ono ima svoj hashtag, svoj soundtrack, svoj profil na Letterboxdu. Ljeto je Božić koji traje tri mjeseca. Nostalgija za ljetom zapravo je traganje za slobodom u dječjem smislu te riječi, za buđenjem bez alarma, klackalicama i igranjem Simsa po čitave dane. Potraga za onim vremenom kada nismo morali odgovarati za svoje postupke, biti uzorni, ponašati se kako to priliči jednoj odrasloj, civiliziranoj osobi. Mogli smo skinuti cipele i bosih se nogu vratiti kući, s crnim tabanima uskočiti u krevet, pojesti deset palačinki odjednom za večeru. Nismo morali plaćati račune! Bilo je predivno, mogli smo samo ležati na krevetu i maštati o tome kako će naš život jednom izgledati, uspoređivati se sa ženama i muškarcima iz časopisa, gledati meksičke sapunice.

Privlačnost ljeta temelji se na čežnji za nečim čega više nema, a nezadovoljstvo s kojim se suočavamo svake godine kada ono dođe, a mi se ne osjećamo onako kako mislimo da bismo se trebali osjećati, upravo je ono što podriva našu žudnju i tjera nas da žudimo još više, da ljeto tražimo na mjestima na kojima smo ga nekoć pronalazili. No čak i ako zaronimo u onaj isti olimpijski bazen među žene s punđama na glavi kao i prije dvadeset godina, to nam iskustvo neće pružiti isti užitak.

Dapače, moguće je da ćemo se zbog njega samo još više otuđiti od sebe i postati još svjesniji onog procjepa u kojem se nalazimo, a u kojem je uvijek zagušljivo, čak i onda kada upalimo ventilator.

Za sve je kriva lažna korelacija između ljeta i sreće, proizašla iz puke činjenice da od sredine lipnja do početka rujna nismo išli u školu zbog čega smo posljedično imali više vremena za igru i sve one stvari o kojima sanjamo. Iako ljeto službeno traje do 23. rujna, u našim je glavama ono gotovo onog trena kada na kalendaru prekrižimo Veliku gospu. Zašto? Zato što se uskoro vraćamo u školu, neovisno o tome što već desetljećima ne rješavamo jednadžbe i cijelo ljeto radimo iz ureda u kojem nam klima puše ravno u glavu, zbog čega redovito u torbi nosimo tablete protiv bolova i nikada ne znamo što da odjenemo za posao.

Želja za pripadanjem još jača je od one za ponovnim proživljavanjem djetinjstva zbog čega se ljeti mnogi svakodnevno suočavaju s bujicom negativnih misli koja ih uvjerava da su debeli, ružni i neuspješni jer sjede doma i polijevaju se hladnom vodom umjesto da se, kao i svi drugi, sunčaju na brodici u toplesu i ispijaju razvodnjene koktele na rivi. I sama se često uhvatim kako sa zavišću promatram svoje preplanule prijatelje na društvenim mrežama kako plešu do jutra uz elektronske beatove i kupaju se goli usred noći, iako zapravo ne volim ni rave tulume ni ostajati budna poslije 12, a od same pomisli da zaronim u mrak krenu mi se tresti ruke. Možda sam u krivu, ali poprilično sam sigurna da se većina ljudi ionako samo pretvara da se ludo zabavlja, a samo rijetki to imaju hrabrosti i priznati jer ako dva tjedna prženja na suncu i srkanja kamenica nije ono za što čitave godine radimo pogrbljeni nad laptopom, ima li uopće smisla živjeti?

Iskreno, ljeti mi je teško pronaći volju za životom, a kamoli smisao. Vrućina izvlači sve ono najgore iz mene. Prisiljava me da se suočim sa svojim tjelesnim i psihičkim ograničenjima. Pretvara moj mozak u spaljeno mediteransko bilje uz magistralu. Sve je fatamorgana.

Ljeto je panični napadaj, a ja sam sladoled u rukama šmrkavca na klupi u parku. Topim se i nitko mi ne može pomoći.

U pomoć.

Vruće mi je i ne mogu se naspavati, a kada se ne mogu naspavati onda pokazujem srednji prst ljudima u tramvaju. Nezaustavljiva sam. Stalno sam na rubu plača. Sve me stravično živcira. Nisi oprao blender? Prekidamo. Nemam ništa za obući. „Možeš nositi sve što želiš“, znam da mogu i da smijem i da trebam živjeti svoj život punim plućima (woooohooooo), ali ne mogu. Jednostavno ne mogu nositi kratke hlače. Ne mogu ulicom hodati golog pupka. Znam da mogu, ali ne mogu. I pustite me na miru. U svemu mi je vruće i neudobno i sve me žulja. I lanene hlače su prijevara. Kosa mi se lijepi za čelo. Izbijaju mi prištevi koje je nemoguće prekriti jer mi se i puder cijedi po faci i kapa po jedinoj bijeloj majici koju volim nositi. Sve cipele su mi neudobne. Mrzim sandale, a u tenisicama mi je vruće. Imam brkove od znoja.

Samo mršavi ljudi vole ljeto jer im se ništa ne zavlači u guzicu.

Ljeto je ona muha koja ti svakih deset sekundi sjedne na lice. I onaj komarac koji ti zuji pored uha svaku noć prije spavanja. No nemojte da krenem pisati o komarcima. Reći ću samo da ako je išta indikator činjenice da je ljeto izdanak pakla, onda su to komarci.

Ljeto je ona epizoda iz Breaking Bada s muhom, samo s komarcem.

Ugh. Mrzim ljeto.

Puno sunčanih pozdrava,

Vaša Lucija

Kišna godina

^{Članovi moje obitelji u svemu vide znakove, i to uglavnom zloslutne, pa tako čuti lavež znači da će netko umrijeti („naravno da će netko umrijeti, svake sekunde netko umre!“, moji su pokušaji da u razgovor unesem dozu razuma uglavnom ignorirani), a pogledati na sat u 11:11 tumači se kao poruka s druge strane (od koga, ovisi isključivo o osobi koja je pogledala na sat). Dugo sam se opirala, namjerno zaboravljala što sam i tko sam u Veneri, trudila se ne pripisivati svijetu magična svojstva, ali kada sam saznala da je baka umrla svega nekoliko dana prije mog tridesetog rođendana, nešto se u meni pomaknulo i ja sam odjednom u njezinoj praznoj postelji podno prozora vidjela znak da je vrijeme da napokon odrastem.}

Kažu, imaš sreće što si je uopće poznavala toliko dugo, i u pravu su. Baka je svoje prvo dijete rodila sa šesnaest, ali za razliku od Lorelai Gilmore, ona i moja teta nisu u slobodno vrijeme sjedile na kauču ispred televizora s kartonima kineske hrane u krilu. Ispijale su gigantske količine turske kave, to je istina, ali njihov je odnos bio više obilježen šutnjom nego dugim, intimnim razgovorima. Drugo je dijete, mog tatu, dobila s 20, a izgubila na svoj 74. rođendan (svi su i u tome, naravno, vidjeli karmičku pravdu zbog lošeg postupanja u prošlom životu), a od njegove se smrti nikada nije oporavila. Bila je potrebna samo jedna godina da se ta mesnata žena pretvori u kost poput one koju su obiteljski jazavčari zakopavali iza kuće. Baka koju ja znam ženetina je koja frče rukave i kači ih za naramenice od grudnjaka, uvijek crvena u licu i s bijelom gazom prebačenom preko ramena (stasom i frizurom podsjećala je na Ramba) zbog čega mi je njezino tužno, obješeno lice među oljuštenim bolničkim zidovima djelovalo neprirodno i podsjećalo me na noćnu moru iz koje ću se zasigurno probuditi. Dijagnosticirali su joj leukemiju, a nitko nije mogao sa sigurnošću reći je li joj tatina smrt skratila ili produžila život. Čak i onda kada je tvrdila da želi ići k njemu, stiskala je zube i sjedila na tvrdoj klupi u Dubravi u iščekivanju nove injekcije. Nikada joj to nisam rekla jer znam da bi je to povrijedilo, ali svaki me put sve više podsjećala na svoju majku, moju prabaku, koja je posljednje godine svog života provela na drvenom stolcu pokraj peći s crnim rupcem oko glave i psom u krilu.

To što je baka postala bakom u svojim četrdesetima pomoglo je mojim roditeljima da me bez grižnje savjesti s koferom ostave ispred njezine kuće na brdu za vrijeme ljetnih praznika. Iako nije bila savršena osoba i vjerojatno je nikada neću moći u potpunosti razumjeti (nije joj ni na pamet palo da se prije smrti olakša i oslobodi tereta prešućenih obiteljskih tajni, što se može pripisati njezinoj tvrdoglavosti, ali možda i tome što nikada nije uistinu vjerovala da će umrijeti), prema svojim je unukama uvijek bila divna, pomalo stereotipna baka. Ona koja te doma otpremi s dvadeset jaja, kilom trešanja i sto kuna u džepu, a nekoliko dana prije najavljenog posjeta zove da provjeri što točno želiš jesti kako bi ti to mogla pripremiti u količini kojom se može nahraniti čitava ulica (što se uglavnom i dogodi jer je njezina i djedova kuća bila poput promenade kroz koju su prošli svi seoski pijanci i psi lutalice). Prekorila me dvaput, jednom kada sam razbila njezinu bijelu vazu (bila je jako osjetljiva na svoje starine), a drugi put kada sam sa starijom sestričnom u njezine marame omotala mačka koji je traumatiziran našim modnim odabirom odlučio obaviti veliku nuždu na njezinom najdražem jorganu. Tog se dana ulica zatresla od visine njezina glasa, a susjedi stišavali TV da čuju kome se to točno prijeti batinama. No izuzev toga, nikada me nije namjerno povrijedila. Uvijek sam bila dovoljno pametna i dovoljno lijepa, nikada mi nije brojala zalogaje ili sumnjala u to da ću završiti fakultet. Uz nju, kuća je uvijek mirisala po kokicama i po masnim palačinkama, a od tegla za cvijeće što ih je poslagala po terasi, jedva se vidjelo kroz prozor.

^{Mislim da nikada u životu nisam bila sretnija nego tamo, na Brdu (kako smo iz milja zvali ulicu u kojoj se smjestila njezina i djedova kuća), gdje sam do šestog razreda provodila gotovo sve ljetne i zimske praznike. Kakvo studiranje, partijanje, jebanje i pušenje trave. Ništa ne može nadmašiti miris predvečerja i zrak gustoće djedova vina koji u zagrljaju čuva taj brežuljak na kojem se noću od laveži pasa teško sanja. Krijesnice i snijeg kojih više nema. Pijesak koji bi od ljetnog pljuska postao naribana tamna čokolada. Japanka izgubljena u grmlju. Freza u kojoj nas je moj tata vozio kroz šumu kao da smo svinje. Svinje koje su jednom skoro pojele djeda (tako barem kažu). Crnu zmiju u vinogradu koja je u našim pričama dosegla gotovo deset metara i patuljak kojeg sam sa sestričnom vidjela dok je prelazio cestu.}

^{Moja stiješnjena ljubičasta soba u gradu i bijedni pogled na kontejner i cigleni zid na kojem je netko pokušao naslikati svastiku (kažem pokušao jer je bilo evidentno da je autor ili zaboravio provjeriti kako ona uistinu izgleda ili bio naglo prekinut usred čina, zbog čega je jedna njezina kukica izgledala kao slomljena nožica smrdljivog martina) samo su pojačali čaroliju Brda i učinili je stvarnijom. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve svjesnija da taj osjećaj više nikada neću moći dohvatiti. Shvatila sam to vrlo brzo, dok sam još kao tinejdžerica stajala na početku vinograda i promatrala štrik s bakinim ručnicima koji vijore na vjetru. Tada sam još bila toliko blizu tim djetinjim uspomenama da sam ih mogla neprestano iznova proživljavati u glavi; još uvijek sam pamtila svaku pukotinu na zidu i uspijevala do u potankosti opisati svaki goblen koji je krasio njihovu spavaću sobu.}

^{Plakala sam na njezinom sprovodu kao kišna godina. Kada sam bila dijete, obećala mi je da će mi za svaki rođendan pokloniti svežanj ciklama, a ovo je bila prva godina u kojoj to obećanje neće moći ispuniti. Smrt je zajednički nazivnik čovječanstva i suludo je ljutiti se na nj, ali se mi svejedno srdimo i patimo. To je zato što smo sebični. Želimo svežanj ciklama svake godine staviti u vazu i biti pokraj osobe koja nas podsjeća na dom. Ne želimo pustiti. Pet dana prije svog rođendana stajala sam na istom mjestu kao i prije trinaest mjeseci (evo, još jedan znak) na tatinom sprovodu i susretala se ponovno s istim licima. Većina me nije ni pogledala u oči. Obistinila se moja najveća noćna mora – iznova sam proživjela taj dan ispunjen komešanjem, ridanjem i kidanjem papirnatih maramica, samo što sam ovaj put, umjesto bijele, u ruci imala crvenu ružu. Baka je mrtva. Moje je djetinjstvo mrtvo i zakopano na pogrešnom brdu.}

Na papiru, baka i ja nemamo gotovo ništa zajedničkog. Ona je rak, ja sam lav. Ja s trideset imam dvije diplome, a ona je s trideset imala dvoje djece. Nije završila ni osnovnu školu. Mislim da nikada u životu nije glasala. Nije čitala. Nije pratila vijesti. Nije bila upoznata s radom političkih stranaka niti s borbom za ženska prava. U njezinom ormariću u kupaonici nije bilo ni šminke ni laka za nokte, samo masna plava Nivea i četkica za zube. Ignorirajući savjete dobrodušnih zubara, trljala ih je toliko snažno i strastveno da joj se zubno meso zadignulo, a očnjaci izgledali krvožedno. S pedeset i dvije dobila je prvi gebis. Sve svoje lijepe prozračne bluze s crvenim gumbima i cipele od brušene kože na nisku petu držala je u ormaru na tavanu koji se otvarao samo za posebne prilike, kada se išlo u krstitke ili u smrt.

^{Iako je udaljenost između nas dvije samo četrdeset i pet godina (što je ništa doli treptaj u povijesnim okvirima), često mi se čini kao da se ona mjeri u stoljećima. Njezin je život savršen primjer nepodudarnosti teorije i prakse; još i prije godine njezina rođenja 1948. žene su imale pravo glasa i pravo na karijeru (mogle su biti što god požele sve dok poslije posla skuhaju i izvade veš iz mašine), ali bez obzira na to, njezino je djetinjstvo bilo poglavlje iz romana hrvatskog realizma: blato do koljena, tri razreda osnovne škole, prvo dijete sa šesnaest godina. Obje smo u dvanaestoj gladovale – ona zato što je živjela na rubu siromaštva, a ja zato što sam htjela biti mršava. No bez obzira na različite životne okolnosti i prioritete, baka je i dalje bila jedno od najvažnijih bića u mome životu. Sve sam znanje od nje upila posredno, nije mi nikada rekla – moraš biti takva i takva, pisati zadaću, slušati mamu i tatu, moliti se bogu – ali svejedno sam od nje naučila mnogo važnih životnih lekcija.}

^{Jedna od njih je i ona da je feminizam ne bojati se ostarjeti, što je ideja s kojom sam odlučila uploviti u tridesete. Umjesto bora, trebala bih se više bojati toga da nikada nekom drugom biću neću biti toliko važna kao što je meni bila moja baka. Fotografije i ručnici blijede, ali sjećanja ostaju.}

Kao netko tko čitav život utjehu traži u hrani, znala sam da je najbolji način da zauvijek sačuvam uspomenu na tu izumiruću stranu obitelji (koja već drugu godinu zaredom kopni u ljetnim mjesecima poput ledenjaka, zbog čega se u posljednje vrijeme često pitam: jesam li ja sljedeća?) naučiti pripremati bakina jela uz koja smo se godinama smijali, svađali i plakali. Za vrijeme našeg posljednjeg susreta izvukla sam diktafon iz torbe i zamolila je da sa mnom podijeli recept za svoje slavno zapečeno tijesto sa sirom. A iako se već tada dalo naslutiti da će uskoro izdahnuti jer joj je koža posivjela, a noge oslabjele toliko da se jedva vukla do kupaonice, u glavi je i dalje ostala jaka.

I ja moram ostati jaka.

Tijesto sa sirom (za razliku od obiteljskih tajni, recepti se kod nas ne prešućuju)

„Dakle, metnem brašno i soli, tebi ne treba toga puno.“

„Čekaj, koje brašno?“

„Glatko.“

„I metnem jaje. Da nemam, more i bez jaja. I dobro, to umijesiš.“

„I kakvo treba biti tijesto?“

„Pa onako, ni tvrdo ni mekano. I onda na daski mijesiš i razvaljaš. Razvaljaš čim tanje ako možeš i onda režeš rezance, znaš?“

„Jel mora stajati tijesto?“

„Ništa. I onda si to metneš kuhat u kipuću vodu, i kuhaš, i skuhaš si to i normalno iscijediš i ispereš s vodom.“

„A koliko dugo to kuham?“

„Vidjet ćeš, probaš. I onda metneš u tepsiju, šta ja znam, mast ili ulje, ne znam kako ti to, i onda stavi dolje tijesto i onda sir si složi, svježi sir, unutra metni isto jaje i to ti je to. I onda na tijesto metneš taj sir i gore opet tijesto, i onda uzmeš vrhnje i onda u to vrhnje staviš isto jaje i preliješ s tim i pečeš.“

„I koliko dugo pečeš?“

„Pa kako voliš, stavi na jače da budeš brže gotova.“

„Otprilike? Pola sata ili manje?“

„Ma budeš videla kad bude lepo crveno gore. Na primjer, vi ste uvijek voljele malo reš i tvoj tata je to volio, a meni mekše bolje paše zbog zuba.“

Volim te bakice i zaista ne znam kako ću preživjeti odlaske na tržnicu bez tebe,

Tvoja Lucija ❤️

Moramo razgovarati o svemircima

Još odmalena opsjednuta sam okultnim, mračnim i neobjašnjivim. Umjesto Heidi i Malog princa, na svojim sam policama držala 1000 misterija (s podnaslovima kao što su „Netragom nestali“ i „NLO – posjetitelji iz svemira“), Najveće svjetske misterije („najveće zagonetke prirode, povijesti i znanosti“), knjigu Kad stolovi lebde (da, dobro ste pročitali) i brojne druge naslove čijih se imena trenutačno ne mogu sjetiti, ali sam sigurna da u sebi sadrže riječ „najveći“ i/ili „misterij“.

Za sve krivim maminu prijateljicu svjetlosmeđe, gotovo sive kose koja je jednog hladnog zimskog jutra u našem dnevnom boravku predstavila novi (divovski, ali revolucionarni) usisavač s vodenim filtrom. Onako sitna, sva mišja, vukla ga je uz stepenice do drugog kata deset minuta kako bi pred publikom, koja se sastojala od mene, još jedne mamine prijateljice i bake, na mom jastuku demonstrirala kakvo se carstvo prljavštine skriva među nama i (u) našim plahtama. „Pogledajte na čemu spavaju naša djeca!“ upirala je prstom u debeli plastificirani papir s kojeg su u nas zurila nevidljiva bezoka čudovišta što navodno žive na našem licu i ulaze nam u usta, a od kojih se kiše, kašlje i dobiva šuga. Baka ga je odmah kupila (i pridodala svojoj kolekciji tropskih ribica, origami kopči za kosu i modernih bežičnih telefona!), ali mi nismo jer ga navodno nismo imali gdje držati (zbog čega se mamina prijateljica više nikada nije dovukla do naših vrata, ni s usisavačem, ni bez njega).

Saznanje o tome da mimo nas i na nama živi jedan čitav svijet koji ne primjećujemo otad me (blago rečeno) počela proganjati. Nisam shvaćala kako ljudi mogu nastaviti živjeti, buditi se svako jutro u pola sedam i ići u školu i na posao, umakati kiflice s orasima u kavu i kakao, ne opterećujući se previše onime što ne znaju i što ne vide. Nije me toliko strašila spoznaja da nešto plazi po meni, koliko neograničen potencijal naše sljepoće, mogućnost da je svijet više ili manje od onoga što mislimo da jest, zbog čega sam danonoćno razmišljala o tome jesmo li možda previdjeli i neke druge stvari te hoće li se s razvojem čovječanstva razviti i alati pomoću kojih ćemo moći dokazati i razotkriti pravo lice svojih strahova i tjeskoba. Potajno sam počela posjećivati donju policu u dječjoj knjižnici na kojoj su se smjestile knjige o (pogađate) najvećim misterijima našeg svijeta i nebrojene sam sate provela za stolom čitajući o duhovima, divovskim lignjama i svemircima. Opsjednuta energetskim protokom u piramidama koji, pisalo je, može naoštriti noževe i fascinirana nestancima u Bermudskom trokutu, s vremenom sam se uvjerila da postoji sasvim opravdan razlog zbog kojeg sam vjerovala da me po stanu prati moj anđeo čuvar mili (ali o tome nekom drugom prilikom).

Od četvrtog do sedmog razreda gledanje horora bilo je vrhunac svakog dječjeg rođendana. Vrlo brzo bismo se podijelili na one koji gledaju i one koji za vrijeme filma sjede u kuhinji s roditeljima i tračaju profesoricu iz likovnog (Zrinka, oduvijek su me živcirale tvoje obrve). Mi, djeca roditelja koji su našem psihičkom i emocionalnom razvoju pristupali iznimno ležerno, zbog čega smo ostajali budni do ponoći i u videoteci redovito posuđivali Vješticu iz Blaira i Pogrešno skretanje, pokazivali smo jako malo razumijevanja za svoje vršnjake slabijeg srca i strožih roditelja koji nisu mogli podnijeti sva ona sakaćenja (najčešće) motornom pilom i guranjem ruku u kiselinu (Slagalico strave, često mislim na tebe). Kući bismo se vraćali sa zjenicama veličine uštapa, što od Ledo sladoledne torte, što od slika spodoba s polomljenim udovima koje, ili izlaze iz bunara, ili nas promatraju s vrha stubišta, i prvu noć bismo uglavnom probdjeli uz upaljeno svjetlo. No, do srijede bismo se već polako počeli bez straha javljati na telefon, da bismo do subote već bili spremni na novi egzorcizam.

S godinama sam se isprofilirala; znala sam što volim, a što ne volim (istjerivanje đavla nikada mi nije sjelo jer me prenemaganje opsjednutih previše podsjećalo na nesuđenog učitelja glume s dramske), ali ono što je u meni izazivalo istinsku visceralnu reakciju bili su vanzemaljci. Ljetni praznici 2003, ako se ne varam, bili su posebni prvenstveno zbog toga što sam tada prvi put pogledala Signs, kod nas Misteriozne znakove. Nikada neću zaboraviti scenu u kojoj svemirac (u ovom slučaju „veliki zeleni“) prolazi pokraj dječje zabave u Meksiku. Njegove kretnje (i zavidna pokretljivost u koljenima) ispunile su me nekim neobjašnjivim egzistencijalnim užasom što će se pojačati koji tjedan poslije kada ću se, ogrnuta dekom s vrućicom koja je obarala rekorde, stropoštati u plastičnu ležaljku na terasi unajmljenog apartmana u nekom seocetu pored Zadra i ugledati nešto što mi je tada, s devet godina, izgledalo kao letjelica, kako vijuga nebom posutim zvijezdama, kao da se vozi na nebeskom Jet Skiju. Sljedećeg jutra završit ću na Hitnoj, gdje će mi dati prvu dozu penicilina. „Gnojna angina“, reći će doktori i poslati me u apartman da odmaram među prašnjavim knjižurinama o morskom podneblju, a kada antibiotici napokon počnu djelovati, zgrabit ću nasumično jednu knjigu s police i otvoriti je točno na mjestu s kojeg će u mene zuriti tzv. riba veslo (Regalecus glesne). Od jeze ću instinktivno baciti knjigu na pod i odlučiti tamo, istog trena, da više nikada neću ni prst umočiti u ocean.

Obećanje, nasreću, neću ispuniti i vrlo ću brzo potisnuti i onaj leteći tanjur iznad Zadra (jedini koji će mi ostati u sjećanju onaj je koji će mama baciti u zid za vrijeme ručka) i onu divovsku ribetinu koja je izgledala kao da je traumatizirana ratnim zločinima. Kažem „potisnuti“, a ne „zaboraviti“ jer mi se sve vratilo i odalamilo me ravno posred lica prije koji tjedan kada sam na Instagramu naletjela na viralni video (o kojem su dosad već izvijestile sve velike medijske kuće) u kojem riba veslo, glavom i perajom, pluta oceanom sa svoja dva prestravljena, neinteligentna oka. Doomsday fish iliti „riba sudnjeg dana“, kako je zovu u Japanu, navodno se pojavljuje samo prije velikih prirodnih katastrofa.

I ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto, a pred očima mi se krenule izlistavati, baš kao Russelu Croweu u Genijalnom umu brojevi, slike potresa, pandemije i uragana u Zagrebu. Vidjela sam snijeg u maju, polomljeno drveće na tramvajskim tračnicama, čula vrisak susjeda kojima je grana pala ravno na novu Daciu i djecu što su se ispod kuhinjskog stola skrivala od munja i vjetra koji je s balkona odnio doslovno sve osim mojih paradajza (svaka im čast!). S obzirom na to da se „riba sudnjeg dana“ pojavljuje prije, a ne poslije apokalipse, znala sam da mi računica i nije baš najbolja, ali nema veze, možda je već duže vrijeme plutala i čekala da je netko nađe? (Je li „riba sudnjeg dana“ omen i onda kada je nitko ne vidi, filozofsko je pitanje na koje još nisam pronašla odgovor.)

Dva dana poslije na Feedu se pojavilo i lice Davida Gruscha, 36-godišnjeg američkog veterana i bivšeg člana Operativne grupe za neidentificirane leteće objekte (NLO), koji je pred Kongresom izjavio da SAD već gotovo stotinu godina od javnosti taji informacije o vanzemaljcima. Moja prva reakcija bila je poprilično blaga. Duh, pomislila sam, naravno da vanzemaljci postoje. Bizarno je i sebično pretpostaviti da smo jedini u ovom okrutno širokom svemirskom prostranstvu… a i netko je morao upravljati nebeskim Jet Skijem one noći kada sam dobila anginu. Ali, čula sam glas u svojoj glavi, zašto su s nama baš sada odlučili podijeliti tu informaciju? I ima li to ikakve veze s onom plosnatom ribom? Srce mi je počelo jače udarati. Možda nas ona nije upozoravala na uragan nego na nešto što tek slijedi.

Na Redditu su ljudi, očekivano, već raspravljali o velikoj istini koju skrivaju od nas, a koja je toliko stravična da je većina neće moći podnijeti. „Svemirci su nas stvorili“, pisalo je u jednom komentaru koji kao da je potpisala moja preminula profesorica iz etike koja nam je još 2011. pričala o tome kako smo mi ljudi zapravo hibrid svemiraca i majmuna. „Živimo u simulaciji“, pisalo je u drugom. Daj bože, jer ako je to istina, onda sigurno postoje i cheat kodovi. (Ctrl+Shift+C) MOTHERLODE, MOTHERLODE, da barem jednom u životu naoštrim britvicu u piramidi prije sudnjeg dana. No, osim čudaka s Reddita, čini se kao da baš nikoga drugog nije uznemirila ta naizgled prijelomna informacija jer, umjesto da se krenemo masovno opskrbljivati limenkama Coca-Cole Zero i konzervama slanutka, mi smo samo kolektivno slegnuli ramenima i nastavili scrollati. Možda su nas pripremili svi oni filmovi strave i užasa koje smo pogledali u formativnim godinama života?

Poanta Misterioznih znakova nije toliko u mladom Joaquinu Phoenixu (ok, diskutabilno), koliko u ideji da znakovi uistinu jesu svuda oko nas (dakle, ne samo u žitu!), i to neovisno o tome što ih mi često odbijamo vidjeti. A s obzirom na svoju raskošnu kolekciju svjetskih misterija (koju sam nedavno nadopunila klasikom Misterije svijeta Arthura C. Clarkea), smatram se dovoljno stručnom predvidjeti smak svijeta. Vjerojatno je najočitiji znak da nam se uskoro bliži kraj činjenica da ću uskoro napuniti 30 godina. Uz to, primijetila sam i da rajčice više nemaju okus (pa čak ni one koje mi je djed nekidan ubrao u vrtu). Štrucu kruha platila sam jučer pet eura, a još nijednom ove godine nisam dobila dick pic. (Teško je.)

A ako netko od vas traži cimera u bunkeru, nazovite me.

Zapravo, radije mi pošaljite poruku.

Voli vas Lucija

Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima

Svoju prvu sijedu vlas pronašla sam u frizerskom salonu s dvadeset i jednom godinom. I kao da je riječ o ostacima ručka koji nisam uspjela do kraja pojesti, frizerka me pitala želim li je možda ponijeti sa sobom. „Naravno“, kimnula sam, a ona ju je potom pažljivo zapakirala u komad aluminijske folije i položila je na moj dlan. Izuzev onih osam pari trapezica u ormaru, nisam pretjerano sklona gomilanju fizičkih stvari (što je, uvjerena sam, izravna posljedica odrastanja s majkom koja je pobacala sve moje dječje crteže i školske leksikone pod izlikom da „samo skupljaju prašinu i privlače lošu energiju“) i češće se osjećam kao emocionalni hoarder, ili netko tko sve pamti i o svemu neprestano razmišlja (što je u psihologiji poremećaj poznatiji i kao GAD, general anxiety disorder), iz nekog sam neobičnog razloga tu dlaku ipak sačuvala. I eno je sada, gotovo čitavo desetljeće poslije, leži u ukrasnoj kutiji na regalu među sponzorskim upaljačima i vrećicom soli s azijskim začinima za pommes frites iz McDonald’sa koju mi je prijatelj 2019. donio iz Singapura, a koju nikada nisam otvorila (dijelom zato što mi je bilo žao uništiti je, a potom i zbog milenijalske fobije od prženih krumpirića, što je poremećaj u psihologiji poznatiji i kao ortoreksija).

Pogled na tu neotvorenu vrećicu boje wasabija na kojoj velikim tiskanim slovima piše SEA WEED (I’m lovin’ it) podsjetio me na scenu iz filma Sam u kući 2 u kojoj Kevin čudnu ženu s golubovima pokušava spasiti od beskućništva, ali ne tatinom Visa Infinite karticom (kojom kupuje slatkiše i plaća si sobu u „the world-renowned Plaza Hotelu“), nego pričom o svojim novim koturaljkama koje nije nosio iz straha da ih ne ošteti, zbog čega ih na kraju i prerasta. Odmah sam se sjetila i svojih kristalnih čaša koje već mjesecima čuvam u ormaru za „posebne prilike“ (nastavljajući pritom tradiciju svojih roditelja koji su ih toliko dobro čuvali da s njih nikada nisu poskidali ni naljepnice) i svih onih čipkastih gaća koje sam kupila za vrijeme ovulacije, a koje sada skupa s parfemima hlape u mraku moje sobe, i odjednom me fiktivna anegdota iz filma koji je izašao prije no što sam se rodila (1992!) potaknula da se zapitam jesam li ikada uopće i živjela.

A sjećam se koliko sam kao dijete jedva čekala da napokon počnem živjeti (što je potpuno bizarno jer mi se sada čini kao da sam jedino tada zaista i živjela) i da izrastem u jednu od onih dugokosih i dugonogih žena iz filmova i knjiga što imaju ljubavnike, puše cigare u krevetu i žive same u svojim prostranim stančićima s pogledom na Central Park, ili Champ de Mars. Svakog sam se jutra budila s nadom da ću na gaćama pronaći lokvu krvi i napokon se otarasiti svoje glupe dječje sobe i još glupljih školskih zadaća. „Još samo malo“, mazila sam prstom svoje OK! postere na zidu iznad kreveta i ljubila si ruku prije spavanja, samo da položim višu iz matematike, dam sve ispite, uđem u one traperice. Da diplomiram, stavim ljuskice na prednje zube, izblajham se, pronađem stalni posao, dam otkaz…

Iako mi je katoličanstvo mrsko još otkad su me časne natjerale da preko svoje nove haljine iz Benettona navučem bijelu krpu kako bih „izgledala kao i sva druga djeca“, čini se da s vjernicima ipak dijelim sličan stav po pitanju života poslije života. Tek nakon što prekrižim sve stavke sa svoje liste (koja je u suštini samo ateistička verzija kršćanskih sakramenata), počet ću poprave živjeti. I baš kao raj, pravi život izvanserijsko je iskustvo o kojem se sanja i koje se iščekuje, neovisno o tome uključuje li cimerstvo sa sinom Božjim ili Mini Morris iz 1968.

A što sam duže gledala u onu vrećicu iz McDonald’sa, to sam sve više suosjećala s njom. I sama se u zadnje vrijeme sve češće bojim da mi je istekao rok trajanja i da, čak i ako me se ikada otvori i posipa po krumpirićima, više neću biti dovoljno slana ni uzbudljiva. A moguće je da i iz mene progovara strah od starenja, bojazan da sam možda nenamjerno svoj dosadašnji život svela na hodnik u kojem se sjedi i čeka na savršen trenutak za nazdraviti kristalnim čašama. Ipak sam tekst otvorila pričom o onoj sijedoj vlasi koju sam sačuvala, ne iz praznovjerja i sentimentalnih razloga, nego zato što sam se zbog nje tada, tek sada shvaćam, osjećala posebno. Rane dvadesete vjerojatno su jedino razdoblje tijekom kojeg je uopće društveno prihvatljivo ponositi se sijedima (tada – i ako ste muškarac ili vam ih naprave za 200 eura u poznatom zagrebačkom salonu), kasnije one postaju žig kojim se razotkriva činjenica da prema zakonu o doprinosima više niste mlada osoba. No, bez obzira na to što me razum redovito podsjeća na to da je sasvim normalno ostarjeti, podići kutiju tijekom selidbe i nepovratno si ozlijediti koljeno, svejedno me ponekad uhvati panika kada u vlastitom odrazu prepoznam svoju mamu i obratno. Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima, baš kao što je i modelima lakše hodati po svijetu i govoriti da je ljepota u oku promatrača.

To što ću uskoro napuniti 30 u meni istodobno izaziva sram i zbunjuje me. Iako se to događa svima (osim možda Cher i Keanu Reevesu), ponekad me obuzme nelagoda kada me netko mlađi od mene pita koliko imam godina. Nedavno sam primijetila da me moja dvadesetjednogodišnja sestra u zadnje vrijeme promatra kao da sam onaj starac na štakama pokraj kojeg sam prošli tjedan projurila u tramvaju, a kojem nitko od prolaznika nije pomogao da prijeđe cestu. No, sasvim je moguće da iz mene progovara GAD jer se i dalje osjećam kao beba, i stvari za odrasle su mi i dalje strane. Nikada nisam organizirala roštilj. Ne vozim auto. Kada razgovaram s djecom, bojim se da će mi postaviti neko pitanje na koje neću znati odgovoriti. Ne renoviram stan. Nemam stan. Ne znam koliko košta stolac na vjenčanju. Ne znam koliko košta stolac. Čini se kao da su svi skočili u život osim mene.

Ja još uvijek čekam.

A dok čekam, rastu mi nokti. Otpada mi kosa. Ljušti mi se koža. Svakog je dana sve više i više prašine. Brišem pod u kuhinji univerzalnim vlažnim maramicama. Razmišljam o tome što ću jesti. Sjeckam povrće. Vadim tacnu iz pećnice, vraćam tacnu u pećnicu. Kupujem cvjetaču. Razdvajam bijeli od šarenog veša. Pitam se jesu li svi osim mene zaista počeli živjeti ili je pravi život samo scam? Ultimativna prokrastinacija.

Prijateljica mi je nedavno prepričala članak o nekom djedu koji je pročitao toliko knjiga u životu da je pred sam kraj izrazio nezadovoljstvo time što je „čitajući, zaboravio živjeti“. Odmah sam otišla provjeriti svoj Reading Challenge na Goodreadsu i odahnula kada sam vidjela da sam „4 books behind schedule“. Hm. Je li moguće da ja zapravo cijelo vrijeme živim, a da toga nisam ni svjesna? Možda sve ono maštanje o životu i savršenim trenucima nije bilo traćenje života koliko vremena kojeg uistinu svakog dana imamo sve manje i manje. Slušajući podcast o žalovanju, naučila sam da se na vrhu liste stvari za kojima ljudi na samrtnoj postelji najviše žale očekivano nalaze sve one koje tijekom života nisu napravili. Ironično, ali osjećam kako je baš ovo onaj savršen trenutak u kojem shvaćam kako zapravo ne postoje savršeni trenuci, i da ona sijeda vlas s početka teksta čitavo vrijeme sadržava mudrost o tome kako je starost prisutna u mladosti, i obratno.

Ili, kako kaže Semezdin Mehmedinović: „Otkad sam prešao pedesetu, ja znam da svi ljudi umiru mladi“.

Ništa, idem ubaciti krumpir u airfryer,

BRB.

Lucija