Kišna godina

^{Članovi moje obitelji u svemu vide znakove, i to uglavnom zloslutne, pa tako čuti lavež znači da će netko umrijeti („naravno da će netko umrijeti, svake sekunde netko umre!“, moji su pokušaji da u razgovor unesem dozu razuma uglavnom ignorirani), a pogledati na sat u 11:11 tumači se kao poruka s druge strane (od koga, ovisi isključivo o osobi koja je pogledala na sat). Dugo sam se opirala, namjerno zaboravljala što sam i tko sam u Veneri, trudila se ne pripisivati svijetu magična svojstva, ali kada sam saznala da je baka umrla svega nekoliko dana prije mog tridesetog rođendana, nešto se u meni pomaknulo i ja sam odjednom u njezinoj praznoj postelji podno prozora vidjela znak da je vrijeme da napokon odrastem.}

Kažu, imaš sreće što si je uopće poznavala toliko dugo, i u pravu su. Baka je svoje prvo dijete rodila sa šesnaest, ali za razliku od Lorelai Gilmore, ona i moja teta nisu u slobodno vrijeme sjedile na kauču ispred televizora s kartonima kineske hrane u krilu. Ispijale su gigantske količine turske kave, to je istina, ali njihov je odnos bio više obilježen šutnjom nego dugim, intimnim razgovorima. Drugo je dijete, mog tatu, dobila s 20, a izgubila na svoj 74. rođendan (svi su i u tome, naravno, vidjeli karmičku pravdu zbog lošeg postupanja u prošlom životu), a od njegove se smrti nikada nije oporavila. Bila je potrebna samo jedna godina da se ta mesnata žena pretvori u kost poput one koju su obiteljski jazavčari zakopavali iza kuće. Baka koju ja znam ženetina je koja frče rukave i kači ih za naramenice od grudnjaka, uvijek crvena u licu i s bijelom gazom prebačenom preko ramena (stasom i frizurom podsjećala je na Ramba) zbog čega mi je njezino tužno, obješeno lice među oljuštenim bolničkim zidovima djelovalo neprirodno i podsjećalo me na noćnu moru iz koje ću se zasigurno probuditi. Dijagnosticirali su joj leukemiju, a nitko nije mogao sa sigurnošću reći je li joj tatina smrt skratila ili produžila život. Čak i onda kada je tvrdila da želi ići k njemu, stiskala je zube i sjedila na tvrdoj klupi u Dubravi u iščekivanju nove injekcije. Nikada joj to nisam rekla jer znam da bi je to povrijedilo, ali svaki me put sve više podsjećala na svoju majku, moju prabaku, koja je posljednje godine svog života provela na drvenom stolcu pokraj peći s crnim rupcem oko glave i psom u krilu.

To što je baka postala bakom u svojim četrdesetima pomoglo je mojim roditeljima da me bez grižnje savjesti s koferom ostave ispred njezine kuće na brdu za vrijeme ljetnih praznika. Iako nije bila savršena osoba i vjerojatno je nikada neću moći u potpunosti razumjeti (nije joj ni na pamet palo da se prije smrti olakša i oslobodi tereta prešućenih obiteljskih tajni, što se može pripisati njezinoj tvrdoglavosti, ali možda i tome što nikada nije uistinu vjerovala da će umrijeti), prema svojim je unukama uvijek bila divna, pomalo stereotipna baka. Ona koja te doma otpremi s dvadeset jaja, kilom trešanja i sto kuna u džepu, a nekoliko dana prije najavljenog posjeta zove da provjeri što točno želiš jesti kako bi ti to mogla pripremiti u količini kojom se može nahraniti čitava ulica (što se uglavnom i dogodi jer je njezina i djedova kuća bila poput promenade kroz koju su prošli svi seoski pijanci i psi lutalice). Prekorila me dvaput, jednom kada sam razbila njezinu bijelu vazu (bila je jako osjetljiva na svoje starine), a drugi put kada sam sa starijom sestričnom u njezine marame omotala mačka koji je traumatiziran našim modnim odabirom odlučio obaviti veliku nuždu na njezinom najdražem jorganu. Tog se dana ulica zatresla od visine njezina glasa, a susjedi stišavali TV da čuju kome se to točno prijeti batinama. No izuzev toga, nikada me nije namjerno povrijedila. Uvijek sam bila dovoljno pametna i dovoljno lijepa, nikada mi nije brojala zalogaje ili sumnjala u to da ću završiti fakultet. Uz nju, kuća je uvijek mirisala po kokicama i po masnim palačinkama, a od tegla za cvijeće što ih je poslagala po terasi, jedva se vidjelo kroz prozor.

^{Mislim da nikada u životu nisam bila sretnija nego tamo, na Brdu (kako smo iz milja zvali ulicu u kojoj se smjestila njezina i djedova kuća), gdje sam do šestog razreda provodila gotovo sve ljetne i zimske praznike. Kakvo studiranje, partijanje, jebanje i pušenje trave. Ništa ne može nadmašiti miris predvečerja i zrak gustoće djedova vina koji u zagrljaju čuva taj brežuljak na kojem se noću od laveži pasa teško sanja. Krijesnice i snijeg kojih više nema. Pijesak koji bi od ljetnog pljuska postao naribana tamna čokolada. Japanka izgubljena u grmlju. Freza u kojoj nas je moj tata vozio kroz šumu kao da smo svinje. Svinje koje su jednom skoro pojele djeda (tako barem kažu). Crnu zmiju u vinogradu koja je u našim pričama dosegla gotovo deset metara i patuljak kojeg sam sa sestričnom vidjela dok je prelazio cestu.}

^{Moja stiješnjena ljubičasta soba u gradu i bijedni pogled na kontejner i cigleni zid na kojem je netko pokušao naslikati svastiku (kažem pokušao jer je bilo evidentno da je autor ili zaboravio provjeriti kako ona uistinu izgleda ili bio naglo prekinut usred čina, zbog čega je jedna njezina kukica izgledala kao slomljena nožica smrdljivog martina) samo su pojačali čaroliju Brda i učinili je stvarnijom. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve svjesnija da taj osjećaj više nikada neću moći dohvatiti. Shvatila sam to vrlo brzo, dok sam još kao tinejdžerica stajala na početku vinograda i promatrala štrik s bakinim ručnicima koji vijore na vjetru. Tada sam još bila toliko blizu tim djetinjim uspomenama da sam ih mogla neprestano iznova proživljavati u glavi; još uvijek sam pamtila svaku pukotinu na zidu i uspijevala do u potankosti opisati svaki goblen koji je krasio njihovu spavaću sobu.}

^{Plakala sam na njezinom sprovodu kao kišna godina. Kada sam bila dijete, obećala mi je da će mi za svaki rođendan pokloniti svežanj ciklama, a ovo je bila prva godina u kojoj to obećanje neće moći ispuniti. Smrt je zajednički nazivnik čovječanstva i suludo je ljutiti se na nj, ali se mi svejedno srdimo i patimo. To je zato što smo sebični. Želimo svežanj ciklama svake godine staviti u vazu i biti pokraj osobe koja nas podsjeća na dom. Ne želimo pustiti. Pet dana prije svog rođendana stajala sam na istom mjestu kao i prije trinaest mjeseci (evo, još jedan znak) na tatinom sprovodu i susretala se ponovno s istim licima. Većina me nije ni pogledala u oči. Obistinila se moja najveća noćna mora – iznova sam proživjela taj dan ispunjen komešanjem, ridanjem i kidanjem papirnatih maramica, samo što sam ovaj put, umjesto bijele, u ruci imala crvenu ružu. Baka je mrtva. Moje je djetinjstvo mrtvo i zakopano na pogrešnom brdu.}

Na papiru, baka i ja nemamo gotovo ništa zajedničkog. Ona je rak, ja sam lav. Ja s trideset imam dvije diplome, a ona je s trideset imala dvoje djece. Nije završila ni osnovnu školu. Mislim da nikada u životu nije glasala. Nije čitala. Nije pratila vijesti. Nije bila upoznata s radom političkih stranaka niti s borbom za ženska prava. U njezinom ormariću u kupaonici nije bilo ni šminke ni laka za nokte, samo masna plava Nivea i četkica za zube. Ignorirajući savjete dobrodušnih zubara, trljala ih je toliko snažno i strastveno da joj se zubno meso zadignulo, a očnjaci izgledali krvožedno. S pedeset i dvije dobila je prvi gebis. Sve svoje lijepe prozračne bluze s crvenim gumbima i cipele od brušene kože na nisku petu držala je u ormaru na tavanu koji se otvarao samo za posebne prilike, kada se išlo u krstitke ili u smrt.

^{Iako je udaljenost između nas dvije samo četrdeset i pet godina (što je ništa doli treptaj u povijesnim okvirima), često mi se čini kao da se ona mjeri u stoljećima. Njezin je život savršen primjer nepodudarnosti teorije i prakse; još i prije godine njezina rođenja 1948. žene su imale pravo glasa i pravo na karijeru (mogle su biti što god požele sve dok poslije posla skuhaju i izvade veš iz mašine), ali bez obzira na to, njezino je djetinjstvo bilo poglavlje iz romana hrvatskog realizma: blato do koljena, tri razreda osnovne škole, prvo dijete sa šesnaest godina. Obje smo u dvanaestoj gladovale – ona zato što je živjela na rubu siromaštva, a ja zato što sam htjela biti mršava. No bez obzira na različite životne okolnosti i prioritete, baka je i dalje bila jedno od najvažnijih bića u mome životu. Sve sam znanje od nje upila posredno, nije mi nikada rekla – moraš biti takva i takva, pisati zadaću, slušati mamu i tatu, moliti se bogu – ali svejedno sam od nje naučila mnogo važnih životnih lekcija.}

^{Jedna od njih je i ona da je feminizam ne bojati se ostarjeti, što je ideja s kojom sam odlučila uploviti u tridesete. Umjesto bora, trebala bih se više bojati toga da nikada nekom drugom biću neću biti toliko važna kao što je meni bila moja baka. Fotografije i ručnici blijede, ali sjećanja ostaju.}

Kao netko tko čitav život utjehu traži u hrani, znala sam da je najbolji način da zauvijek sačuvam uspomenu na tu izumiruću stranu obitelji (koja već drugu godinu zaredom kopni u ljetnim mjesecima poput ledenjaka, zbog čega se u posljednje vrijeme često pitam: jesam li ja sljedeća?) naučiti pripremati bakina jela uz koja smo se godinama smijali, svađali i plakali. Za vrijeme našeg posljednjeg susreta izvukla sam diktafon iz torbe i zamolila je da sa mnom podijeli recept za svoje slavno zapečeno tijesto sa sirom. A iako se već tada dalo naslutiti da će uskoro izdahnuti jer joj je koža posivjela, a noge oslabjele toliko da se jedva vukla do kupaonice, u glavi je i dalje ostala jaka.

I ja moram ostati jaka.

Tijesto sa sirom (za razliku od obiteljskih tajni, recepti se kod nas ne prešućuju)

„Dakle, metnem brašno i soli, tebi ne treba toga puno.“

„Čekaj, koje brašno?“

„Glatko.“

„I metnem jaje. Da nemam, more i bez jaja. I dobro, to umijesiš.“

„I kakvo treba biti tijesto?“

„Pa onako, ni tvrdo ni mekano. I onda na daski mijesiš i razvaljaš. Razvaljaš čim tanje ako možeš i onda režeš rezance, znaš?“

„Jel mora stajati tijesto?“

„Ništa. I onda si to metneš kuhat u kipuću vodu, i kuhaš, i skuhaš si to i normalno iscijediš i ispereš s vodom.“

„A koliko dugo to kuham?“

„Vidjet ćeš, probaš. I onda metneš u tepsiju, šta ja znam, mast ili ulje, ne znam kako ti to, i onda stavi dolje tijesto i onda sir si složi, svježi sir, unutra metni isto jaje i to ti je to. I onda na tijesto metneš taj sir i gore opet tijesto, i onda uzmeš vrhnje i onda u to vrhnje staviš isto jaje i preliješ s tim i pečeš.“

„I koliko dugo pečeš?“

„Pa kako voliš, stavi na jače da budeš brže gotova.“

„Otprilike? Pola sata ili manje?“

„Ma budeš videla kad bude lepo crveno gore. Na primjer, vi ste uvijek voljele malo reš i tvoj tata je to volio, a meni mekše bolje paše zbog zuba.“

Volim te bakice i zaista ne znam kako ću preživjeti odlaske na tržnicu bez tebe,

Tvoja Lucija ❤️

Moramo razgovarati o svemircima

Još odmalena opsjednuta sam okultnim, mračnim i neobjašnjivim. Umjesto Heidi i Malog princa, na svojim sam policama držala 1000 misterija (s podnaslovima kao što su „Netragom nestali“ i „NLO – posjetitelji iz svemira“), Najveće svjetske misterije („najveće zagonetke prirode, povijesti i znanosti“), knjigu Kad stolovi lebde (da, dobro ste pročitali) i brojne druge naslove čijih se imena trenutačno ne mogu sjetiti, ali sam sigurna da u sebi sadrže riječ „najveći“ i/ili „misterij“.

Za sve krivim maminu prijateljicu svjetlosmeđe, gotovo sive kose koja je jednog hladnog zimskog jutra u našem dnevnom boravku predstavila novi (divovski, ali revolucionarni) usisavač s vodenim filtrom. Onako sitna, sva mišja, vukla ga je uz stepenice do drugog kata deset minuta kako bi pred publikom, koja se sastojala od mene, još jedne mamine prijateljice i bake, na mom jastuku demonstrirala kakvo se carstvo prljavštine skriva među nama i (u) našim plahtama. „Pogledajte na čemu spavaju naša djeca!“ upirala je prstom u debeli plastificirani papir s kojeg su u nas zurila nevidljiva bezoka čudovišta što navodno žive na našem licu i ulaze nam u usta, a od kojih se kiše, kašlje i dobiva šuga. Baka ga je odmah kupila (i pridodala svojoj kolekciji tropskih ribica, origami kopči za kosu i modernih bežičnih telefona!), ali mi nismo jer ga navodno nismo imali gdje držati (zbog čega se mamina prijateljica više nikada nije dovukla do naših vrata, ni s usisavačem, ni bez njega).

Saznanje o tome da mimo nas i na nama živi jedan čitav svijet koji ne primjećujemo otad me (blago rečeno) počela proganjati. Nisam shvaćala kako ljudi mogu nastaviti živjeti, buditi se svako jutro u pola sedam i ići u školu i na posao, umakati kiflice s orasima u kavu i kakao, ne opterećujući se previše onime što ne znaju i što ne vide. Nije me toliko strašila spoznaja da nešto plazi po meni, koliko neograničen potencijal naše sljepoće, mogućnost da je svijet više ili manje od onoga što mislimo da jest, zbog čega sam danonoćno razmišljala o tome jesmo li možda previdjeli i neke druge stvari te hoće li se s razvojem čovječanstva razviti i alati pomoću kojih ćemo moći dokazati i razotkriti pravo lice svojih strahova i tjeskoba. Potajno sam počela posjećivati donju policu u dječjoj knjižnici na kojoj su se smjestile knjige o (pogađate) najvećim misterijima našeg svijeta i nebrojene sam sate provela za stolom čitajući o duhovima, divovskim lignjama i svemircima. Opsjednuta energetskim protokom u piramidama koji, pisalo je, može naoštriti noževe i fascinirana nestancima u Bermudskom trokutu, s vremenom sam se uvjerila da postoji sasvim opravdan razlog zbog kojeg sam vjerovala da me po stanu prati moj anđeo čuvar mili (ali o tome nekom drugom prilikom).

Od četvrtog do sedmog razreda gledanje horora bilo je vrhunac svakog dječjeg rođendana. Vrlo brzo bismo se podijelili na one koji gledaju i one koji za vrijeme filma sjede u kuhinji s roditeljima i tračaju profesoricu iz likovnog (Zrinka, oduvijek su me živcirale tvoje obrve). Mi, djeca roditelja koji su našem psihičkom i emocionalnom razvoju pristupali iznimno ležerno, zbog čega smo ostajali budni do ponoći i u videoteci redovito posuđivali Vješticu iz Blaira i Pogrešno skretanje, pokazivali smo jako malo razumijevanja za svoje vršnjake slabijeg srca i strožih roditelja koji nisu mogli podnijeti sva ona sakaćenja (najčešće) motornom pilom i guranjem ruku u kiselinu (Slagalico strave, često mislim na tebe). Kući bismo se vraćali sa zjenicama veličine uštapa, što od Ledo sladoledne torte, što od slika spodoba s polomljenim udovima koje, ili izlaze iz bunara, ili nas promatraju s vrha stubišta, i prvu noć bismo uglavnom probdjeli uz upaljeno svjetlo. No, do srijede bismo se već polako počeli bez straha javljati na telefon, da bismo do subote već bili spremni na novi egzorcizam.

S godinama sam se isprofilirala; znala sam što volim, a što ne volim (istjerivanje đavla nikada mi nije sjelo jer me prenemaganje opsjednutih previše podsjećalo na nesuđenog učitelja glume s dramske), ali ono što je u meni izazivalo istinsku visceralnu reakciju bili su vanzemaljci. Ljetni praznici 2003, ako se ne varam, bili su posebni prvenstveno zbog toga što sam tada prvi put pogledala Signs, kod nas Misteriozne znakove. Nikada neću zaboraviti scenu u kojoj svemirac (u ovom slučaju „veliki zeleni“) prolazi pokraj dječje zabave u Meksiku. Njegove kretnje (i zavidna pokretljivost u koljenima) ispunile su me nekim neobjašnjivim egzistencijalnim užasom što će se pojačati koji tjedan poslije kada ću se, ogrnuta dekom s vrućicom koja je obarala rekorde, stropoštati u plastičnu ležaljku na terasi unajmljenog apartmana u nekom seocetu pored Zadra i ugledati nešto što mi je tada, s devet godina, izgledalo kao letjelica, kako vijuga nebom posutim zvijezdama, kao da se vozi na nebeskom Jet Skiju. Sljedećeg jutra završit ću na Hitnoj, gdje će mi dati prvu dozu penicilina. „Gnojna angina“, reći će doktori i poslati me u apartman da odmaram među prašnjavim knjižurinama o morskom podneblju, a kada antibiotici napokon počnu djelovati, zgrabit ću nasumično jednu knjigu s police i otvoriti je točno na mjestu s kojeg će u mene zuriti tzv. riba veslo (Regalecus glesne). Od jeze ću instinktivno baciti knjigu na pod i odlučiti tamo, istog trena, da više nikada neću ni prst umočiti u ocean.

Obećanje, nasreću, neću ispuniti i vrlo ću brzo potisnuti i onaj leteći tanjur iznad Zadra (jedini koji će mi ostati u sjećanju onaj je koji će mama baciti u zid za vrijeme ručka) i onu divovsku ribetinu koja je izgledala kao da je traumatizirana ratnim zločinima. Kažem „potisnuti“, a ne „zaboraviti“ jer mi se sve vratilo i odalamilo me ravno posred lica prije koji tjedan kada sam na Instagramu naletjela na viralni video (o kojem su dosad već izvijestile sve velike medijske kuće) u kojem riba veslo, glavom i perajom, pluta oceanom sa svoja dva prestravljena, neinteligentna oka. Doomsday fish iliti „riba sudnjeg dana“, kako je zovu u Japanu, navodno se pojavljuje samo prije velikih prirodnih katastrofa.

I ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto, a pred očima mi se krenule izlistavati, baš kao Russelu Croweu u Genijalnom umu brojevi, slike potresa, pandemije i uragana u Zagrebu. Vidjela sam snijeg u maju, polomljeno drveće na tramvajskim tračnicama, čula vrisak susjeda kojima je grana pala ravno na novu Daciu i djecu što su se ispod kuhinjskog stola skrivala od munja i vjetra koji je s balkona odnio doslovno sve osim mojih paradajza (svaka im čast!). S obzirom na to da se „riba sudnjeg dana“ pojavljuje prije, a ne poslije apokalipse, znala sam da mi računica i nije baš najbolja, ali nema veze, možda je već duže vrijeme plutala i čekala da je netko nađe? (Je li „riba sudnjeg dana“ omen i onda kada je nitko ne vidi, filozofsko je pitanje na koje još nisam pronašla odgovor.)

Dva dana poslije na Feedu se pojavilo i lice Davida Gruscha, 36-godišnjeg američkog veterana i bivšeg člana Operativne grupe za neidentificirane leteće objekte (NLO), koji je pred Kongresom izjavio da SAD već gotovo stotinu godina od javnosti taji informacije o vanzemaljcima. Moja prva reakcija bila je poprilično blaga. Duh, pomislila sam, naravno da vanzemaljci postoje. Bizarno je i sebično pretpostaviti da smo jedini u ovom okrutno širokom svemirskom prostranstvu… a i netko je morao upravljati nebeskim Jet Skijem one noći kada sam dobila anginu. Ali, čula sam glas u svojoj glavi, zašto su s nama baš sada odlučili podijeliti tu informaciju? I ima li to ikakve veze s onom plosnatom ribom? Srce mi je počelo jače udarati. Možda nas ona nije upozoravala na uragan nego na nešto što tek slijedi.

Na Redditu su ljudi, očekivano, već raspravljali o velikoj istini koju skrivaju od nas, a koja je toliko stravična da je većina neće moći podnijeti. „Svemirci su nas stvorili“, pisalo je u jednom komentaru koji kao da je potpisala moja preminula profesorica iz etike koja nam je još 2011. pričala o tome kako smo mi ljudi zapravo hibrid svemiraca i majmuna. „Živimo u simulaciji“, pisalo je u drugom. Daj bože, jer ako je to istina, onda sigurno postoje i cheat kodovi. (Ctrl+Shift+C) MOTHERLODE, MOTHERLODE, da barem jednom u životu naoštrim britvicu u piramidi prije sudnjeg dana. No, osim čudaka s Reddita, čini se kao da baš nikoga drugog nije uznemirila ta naizgled prijelomna informacija jer, umjesto da se krenemo masovno opskrbljivati limenkama Coca-Cole Zero i konzervama slanutka, mi smo samo kolektivno slegnuli ramenima i nastavili scrollati. Možda su nas pripremili svi oni filmovi strave i užasa koje smo pogledali u formativnim godinama života?

Poanta Misterioznih znakova nije toliko u mladom Joaquinu Phoenixu (ok, diskutabilno), koliko u ideji da znakovi uistinu jesu svuda oko nas (dakle, ne samo u žitu!), i to neovisno o tome što ih mi često odbijamo vidjeti. A s obzirom na svoju raskošnu kolekciju svjetskih misterija (koju sam nedavno nadopunila klasikom Misterije svijeta Arthura C. Clarkea), smatram se dovoljno stručnom predvidjeti smak svijeta. Vjerojatno je najočitiji znak da nam se uskoro bliži kraj činjenica da ću uskoro napuniti 30 godina. Uz to, primijetila sam i da rajčice više nemaju okus (pa čak ni one koje mi je djed nekidan ubrao u vrtu). Štrucu kruha platila sam jučer pet eura, a još nijednom ove godine nisam dobila dick pic. (Teško je.)

A ako netko od vas traži cimera u bunkeru, nazovite me.

Zapravo, radije mi pošaljite poruku.

Voli vas Lucija

Pravda za Barbie

Obožavala sam svoje Barbike. Držala sam ih na pijedestalu (na najvišoj polici crne komode u sobi, iznad figurica iz Kinder jajeta i plišanog životinjskog carstva) i redovito sam ih presvlačila iz jednog cvjetnog kompletića u drugi. Moja je miljenica bila rock–zvijezda Barbie, koju je mama osvojila na otvorenju trgovačkog centra u gradu (ja sam nas, s druge strane, opskrbila doživotnom zalihom kuhinjskih krpa). Imala je ružičaste pramenove, crne kožne čizme do koljena i električnu gitaru, a zbog toga što me stravično podsjećala na Lindsay Lohan u filmu Freaky Friday, nazvala sam je Lin. Kada nije stolovala kraljevstvom zvanim Moja Soba, Lin je vrijeme provodila u haustoru na čijem sam zidu nacrtala televizijski ekran i ormar pokraj kojeg se seksala s Klarinim Action Manom. Da nije bilo Klarinog mlađeg brata, moje bi se Barbike iz ludih provoda u podrumu (gdje sam ih umakala u lavor vode i pušila s njima žvakaće gume u obliku cigareta), umjesto u autiću ili u džipu, kući vraćale pješke. A iako mi se njegov Action Man nikada nije pretjerano sviđao (bio mi je prekockast i glava mu je izgledala kao cigla), iz filmova koje sam kroz prste gledala dok mama nije gledala naučila sam da muškarci ponekad goli leže na ženama (i napinju se kao djed kada cijepa drva) pa sam ga uglavnom za to i koristila. No, moja se Lin nije zaustavila samo na njemu – kao prava rock–zvijezda redovito se izvlačila iz svojih crnih čizama i trljala se i s Barbie šetačicom pasa i s Barbie doktoricom. Nije diskriminirala i bila je vrlo seksualno otvorena, zbog čega je lijegala i s baRbiKamA koje mi je baka svakog ljeta donosila iz Marije Bistrice, a koje su od nje bile više za glavu, nosile plavo sjenilo na očima i imale nakovrčanu kosu kao moja tetka iz Münchena.

To što nisu imale bradavice ni genitalije nije ih sprečavalo u tome da vode bogat (seksualni) život. Dapače, neke su od njih postale i majke; one imućnije među nama živjele su u raskošnim Barbie kućama i jahale Barbie konje dok su njihova (arijevska) djeca, Shelly i Tommy, vjerojatno zarađivala snimajući reklame za Neckermann (za razliku od Barbika iz radničkih obitelji koje su živjele u kartonskim kutijama i jahale starog susjedinog mačka Mimu). Kažem „one imućnije među nama“ jer smo se sve mi zapravo poistovjećivale sa svojim Barbikama. Igrati se (s) njima značilo je istraživati moguće svjetove odraslosti, naravno, na način na koji smo je tada doživljavale (što je, barem u mom slučaju, uključivalo puno struganja s Action Manom i Barbikama kratke kose). To što je Mattel Shelly službeno namijenio ulogu Barbikine mlađe sestre nije nam značilo baš ništa – ta, čak smo i Monopoly igrale po svojim pravilima (pomiješale bismo kartice sa svim gradovima odmah na početku i naslijepo si ih podijelile, što je zapravo mnogo realnija verzija igre s obzirom na to da stvari uglavnom i funkcioniraju tako da se neki od nas rode u Zürichu, a drugi u suterenu u Sisku)! A čak i ako bi naši roditelji pokušali utjecati na nas i za rođendan nam poklonili, na primjer, Barbie sutkinju, to nije značilo da je mi već u sljedećoj igri nismo mogle preobući u mini–suknju i poslati je na ekspediciju u džunglu s cigarom u ustima.

Barbie nije bila neka BABY Born lutka koja piša u pelene i uči nas kako jednoga dana (o)držati bebu (na životu) – Barbie je bila odrasla žena uz koju smo širile granice svoje mašte i, zapravo, učile živjeti („imagination, life is your creation“). Urnebesno je to što je Barbie, kada se prvi put pojavila na sajmu igračaka 1959., sablaznila potencijalne kupce primarno zbog toga što je imala grudi. Što reći, djeca su do tada gurala drugu djecu u kolicima, a njih je plašio potencijal lutke koja ima sise (kao i, btw, više od pola svjetske populacije), a iako bih mogla napisati traktat o strahu od (gole) dojke, reći ću samo to da su grudi vjerojatno (ako ne i sigurno) najbezazleniji dio njezine anatomije.

Činjenica da je Barbie lijepa, plava i mršava krenula me bosti u oči tek nakon što sam debelo zagazila u adolescenciju. Tada sam se prvi put zapitala i trebam li možda korijen mržnje koju sam osjećala prema sebi i svome tijelu potražiti u kutiji sa svojim Barbikama? Što sam postajala svjesnija rodnih uloga, to mi je koncept Barbike postajao sve bizarniji i perverzniji, i Lin je od rokerice koju sam potajno sa sobom vodila na školske izlete postala utjelovljenje male gazea, lutkica sa stopalima oblikovanima tako da može nositi samo štikle i strukom na kojem bi joj pozavidjela i Dita von Teese. Kao ekstremni primjerak uspješne ženstvenosti, Barbie je nelagodu uspijevala izazvati u svima. Od dječaka koji su se bojali da će ih društvo odbaciti ako ih se ikada uhvati u igri s Barbikama i muškaraca koji su u ružičastom svijetu u kojem je Action Man bio samo baby daddy, a Ken accessoire poput Barbie kuhinje i Barbie kabrioleta uočavali prijetnju sustavu i tradicionalnim vrijednostima, pa sve do žena koje su tvrdile da nas Barbie vraća korak unatrag i iz njezinog „možeš imati sve“ stava iščitavale pogubnu girl boss pink feminism ideologiju. Barbie je vrlo brzo postala poster child za sve ono što nije u redu sa svijetom u kojem živimo – jedni su napad na nju tumačili kroz prizmu mizoginije, a drugi ga opravdavali tvrdnjom da je Barbie izvještačeno lice represivnog kapitalizma i imperijalizma.

Prvi put kada sam vidjela svoju mlađu sestru da se igra s mojim Barbikama (ili barem onim što je od njih ostalo), ozbiljno sam počela razmišljati o tome da krenem zaključavati vrata svoje sobe po noći. Čupala im je glave, bojila im kosu u zeleno flomasterom (već tada smo trebali znati da će studirati sociologiju i imati pirsing na nosu), a acetonom im skidala lica i šminku. Nitko od nas nije znao objasniti što je ni kada krenulo po zlu – imale smo veoma sličan genetski materijal, obje smo odrastale u istom kućanstvu, a u nižim smo razredima osnovne imale čak i istu učiteljicu! Potencijalna objašnjenja kretala su se od (pusti) „ona je vaga po horoskopu“ do „njezina je generacija odrastala na nasilnim crtićima“, ali nijedno od njih nije me zadovoljilo. S obzirom na rastući prijezir prema Barbikama, pitala sam se i je li moguće da je čupanje glava za nju (koju su tada svi zadirkivali da je debela) bio svojevrstan oblik terapije i protesta protiv nerealnog ideala ljepote koji je Barbie predstavljala. No, sve se promijenilo onog jutra kada sam ispod kauča pronašla glavu svoje voljene Lin i u sekundi se ponovno vratila u svoju sobu na plavi tepih u kojem smo plivale i međusobno se žalile na školsku kuhinju, zločeste cure iz razreda koje su mi rekle da mi kosa smrdi po ribi i tatu koji stalno radi noćne. Sjetila sam se koliko sam bila sretna svaki put kada bih uspjela roditelje nagovoriti da mi kupe Barbiku i uzbuđenja koje sam osjećala u trenutku dok sam je oslobađala iz kutije i u nju usađivala život, priče, tračeve. Shvatila sam tada da bez obzira na sve kritike usmjerene protiv Barbie i Mattela, nitko ne može osporiti činjenicu da su Barbike u svima nama koji smo se njima igrali pobuđivale sreću.

Barbie je platno na koje djeca projiciraju svoje aspiracije i snove, a odrasli strahove i tjeskobe; djeca se ne uspoređuju s Barbikama, nego ih koriste kao avatar putem kojeg proživljavaju svoje fantazije. Zbog toga se većina djece i upušta u ono što se naziva unauthorised doll play i njihove Barbike žive živote koji su daleko od službene ružičaste utopije koju promiče Mattel. Da, Barbie je neosporno produkt kapitalizma koji se stalno mijenja i prati strujanja dominantne kulture kako bi ostao relevantan, ali što danas nije? Mi jesmo kapitalizam, koliko nam se god gadila ta spoznaja, i živimo u shizoidnom svijetu u kojem je gotovo svaki naš izbor kompromitiran (od toga koji ćemo si proteinski jogurt kupiti za doručak do odluke o tome gdje ćemo i kako otići na ljetovanje). No, u moru problema s kojima se danas suočavamo, Barbie zaista ne zaslužuje toliki hejt. Možda će ovo nekima od vas zvučati kontroverzno, ali ne mislim da su njezine nerealne tjelesne proporcije toliko problematične; Barbie je prototip (zapadnjačkog) standarda ljepote (neovisno o boji kože i o tome ima li umjetnu nogu ili ne) i to je ono što je naposljetku i neutralizira te svima omogućuje da se povežu s njom. Nitko ne izgleda kao Barbie i to je sasvim u redu jer je ona naposljetku samo igračka koja ne bi ni trebala zadovoljavati naše kriterije realnosti. Djeca ne razmišljaju o veličini njezina struka, to je nešto čime se bave odrasli (koji često zaboravljaju na to da djeca ne doživljavaju svijet na isti način kao i oni, odnosno da ondje gdje mama uočava mizoginiju i prijetnju falocentrizmu, djeca vide priliku da Barbiku bace s balkona samo kako bi vidjela što će se dogoditi).

I dalje obožavam Barbike (rado bih napisala „svoje“, ali teškog se srca moram pomiriti s tim da ih više nema), i bez obzira na sve godine koje sam provela u društvu (očito) najpopularnijih cura na svijetu, čini mi se da sam ispala sasvim ok. Nisam osvojila Wimbledon ni predsjednički mandat u štiklama (JOŠ!), po svijetu ponekad hodam u majici s rupama od moljaca, a iako sam imala fazu kada sam mrzila vidjeti se u zrcalu i na fotografijama, poprilično sam sigurna da za to nije kriva Lin. Dapače, Lin je doslovno umrla za naše grijehe (dekapitirana i išarana flomasterima vjerojatno pluta oceanom s plastičnim slamkama i šljokičastim krpama iz Zare). Barbike ne nameću standarde, one ih samo odražavaju, što je i razlog zbog kojeg iživljavanje nad njima može imati terapeutski učinak, ali i objašnjenje zašto Barbike danas više ne izgledaju kao Sharon Stone. Ovaj, Margot Robbie. Pomalo je ironično to što smo svi toliko opsjednuti time kako Barbie izgleda, navodno za dobrobit naše djece, da smo zanemarili ono najvažnije, a to je kako se djeca osjećaju kada se igraju njima, i pritom ih doslovno naučili lekciju o važnosti fizičkog izgleda više od ijedne Barbike na ovom svijetu. Također, Barbie nije konzumeristica jer je Barbie komad nerazgradive plastike, konzumeristi su svi oni roditelji koji su svojoj djeci kupovali sve Barbie kuhinje, kompletiće, psiće i druge gluposti iz Barbie časopisa. Iz iskustva mogu reći da Barbie može živjeti svoj najbolji život i u kartonskoj kutiji.

I da, ovo nije reklama za Mattel (ali neću se žaliti ako mi pošalju Barbie Dream House iz 1962).

💋

Lucija

65 pravila za život

Nervozna sam. Mlađa polusestra prvi put dolazi kod mene u Zagreb, a ja se bojim da ću slučajno reći nešto što će joj se zauvijek urezati u glavu i utjecati na način na koji će se oblikovati kao osoba. I sama sam se sjetila onih nekoliko rečenica koje su se ušuljale u moju podsvijest kada sam bila dijete i nastavile ondje živjeti godinama („možda bi trebala krenuti na aerobik“ moj je osobni favorit). Dosad se još nismo uspjele povezati, ponajviše zbog toga što je između nas čak osamnaest godina i stotinjak kilometara udaljenosti (što ne zvuči puno, znam, ali morate u obzir uzeti činjenicu da sam ja vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nema vozačku dozvolu), no jednim dijelom i zato što mi je obitelj pokušala prešutjeti njeno postojanje. Sitnica.

Nikada neću zaboraviti kada me u četvrtom srednje, dok sam na Tumblru repostala fotografije slatkih crvenih pandi i crnih dokoljenki na kržljavim nogama, na mobitel nazvala prijateljica da mi čestita na prinovi u obitelji. Zamalo sam se ugušila kokicama iz mikrovalne. Zvuči nevjerojatno, ali to što sam iz druge ruke saznala da moj tata (RIP) ima dijete sa ženom čije je ime u mom prisustvu izgovorio možda tri puta u životu i nije mi bilo toliko šokantno. Puno me više povrijedilo to što je ostatak obitelji procijenio da ni mama ni ja nismo dovoljno psihički stabilne da se nosimo s tom trudnoćom. Za mamu su možda čak i bili u pravu, ali to što meni nisu ništa rekli, vjerovala sam, bila je pogrešna procjena mog karaktera.

U tome me nije uspio razuvjeriti ni susret sa sredovječnom ženom kratke smeđe kose koja me nedugo nakon togaprvo zaustavila u trgovačkom centru („Jesi li ti Lucija?“), a potom mi počela slati poruke o tome kako je i ona (naglasak na „i ona“) već nekoliko puta u životu dotaknula dno, posljednji put kada se umalo rastala od muža, no da se na kraju ipak uspjela izvući, primarno zahvaljujući vjeri u Boga. A dok je ona baljezgala o svojim bračnim problemima i o svećeniku čije su je ruke iscijelile, ja sam bez trunke samosvijesti kimala glavom i trudila se izgledati što suosjećajnije. Tek mi je kasnije sinulo da je njezin cilj bio spasiti moju dušu od propasti, no nisam razumjela zašto i čitavo sam popodne provela ispred ogledala u naumu da dokučim izgledam li zaista kao netko tko je na dnu života. Istina, tada sam kosu još uvijek bojila kod kuće u kadi, ali bez obzira na to, bila sam uvjerena da ipak ne izgledam baš toliko loše.

No i to se promijenilo onoga dana kada sam naletjela na svoju fotografiju iz 2011. U godini u kojoj se rodila moja polusestra i zbio onaj neobičan susret s neobičnom ženom u Intersparu, na Facebooku su se i dalje objavljivali albumi, naslovljeni uglavnom kao „Subota“, u koji su se trpale sve (ali doslovno sve) fotografije iz izlazaka, uključujući i one na kojima smo bili vidno razvaljeni (s cigarom u jednoj i crnim Tomislavom u drugoj ruci, razmazane šminke koja se još uvijek nanosila prstima i u štiklama iz Roberta čijih se peta ne bi posramile ni egzotične plesačice). Tada, čini se, još nikome od nas nije padalo na pamet to da bi nas fotografija na kojoj jedemo kiflicu iz cipele jednoga dana mogla stajati karijere. Štoviše, nakon što sam ih sve prelistala, postala sam uvjerena da su baš ti albumi glavni razlog zbog kojeg sam u sandučiću redovito pronalazila letke s informacijama o duhovnoj obnovi.

Ubrzo sam se sjetila i onog kestena koji sam sa šest, sedam godina uzela s poda i, ni sama ne znam zašto, ubacila susjedi s trećeg kata u auspuh nakon čega se čitavo susjedstvo sjatilo na balkon i gledalo je kako upire prstom u mene i u „onu mater koja me nije odgojila“. A, iako pamtim gotovo sve detalje (nju u čupavom plavom bademantelu s debelim prstom u zraku, svoju bijelu haljinu s kragnom na potočnice i mamino lice crveno od srama), iz nekog se razloga taj događaj nikada nije iznova odigrao u mojim snovima. Nije me proganjao kao što su me znale proganjati neke sitnice i rečenice koje sam tijekom života izgovorila (u krivo vrijeme), nespretni padovi na stražnjicu pred ljudima koje sam poznavala samo iz viđenja i nepoznavanje ključnih povijesnih činjenica („Kada je bila Weimarska Republika?“, pitao me na studentskom tulumu neki stariji intelektualac u dolčeviti, nakon čega sam ja, stjerana u kut svojim neznanjem, odgovorila: „tijekom devetnaestog stoljeća?“).

Bilo je nečeg spontanog, potpuno prirodnog u načinu na koji je onaj kesten kvrcnuo o ispušnu cijev susjedina Golfa, kao i u lakoći kojom je, koje ljeto poslije, grumen zemlje iz dedina vinograda zrakom zaplesao valcer te raspršio prozor vikendice susjedu Milodragu (kojem su se potom baka i djed cijelo ljeto oduživali gemištom i domaćim kobasama sušenima na tavanu). Na svoju sam žalost jednom slučajno naletjela na njega, vikendaša, nakon čega se on nadvio nad mene sa svojih sto sedamdeset i šest centimetara (zašuškavši pritom i svojom tamnoplavom Lotto kabanicom poput Batmana) i ispričao mi priču o djeci koja guraju kazetu na kazetu u videorekorder samo kako bi ga uništila. Iako mi je bilo jasno da se ta priča trebala odnositi na mene (i naučiti me pameti), nikako se nisam mogla poistovjetiti s tim nedokazanim derištima jer mi samoj nikada ne bi palo na pamet uništiti svoj video ili, još gore, svoje voljene kazete na kojima je bila snimka maminog i tatinog vjenčanja i moj peti rođendan (preko kojeg je netko presnimio Ralje, zbog čega su se u trenu kada sam trebala ugasiti svijećice na torti i zaželjeti želju na ekranu pojavljivali zubi krvožednog morskog psa i zabrinuto lice Richarda Dreyfussa). Njegova me bukvica istraumatizirala iz potpuno krivog razloga; odjednom sam postala svjesna krhkosti materijalnih stvari koje sam posjedovala („što ako tata sljedeći put daljinski zavitla u smjeru mog kazetofona?“) zbog čega sam se nekoliko puta po noći znala probuditi i u polusnu otići do dnevnog boravka provjeriti jesu li sve kazete i dalje na svome mjestu.

O tim sam iznenadnim probojima nasilja razmišljala uglavnom onda kada bi mi opale razine serotonina u tijelu, dakle nakon luđačkog opijanja koje bi izgrizlo spone među mojim unutarnjim organima, i pogurnulo jetru u moje desno plućno krilo, zbog čega bih si morala gurnuti šaku u usta i prisilno uspostaviti ravnotežu. Ovisno o tome u kakvom bih se stanju vratila kući (iz „Subote“), glavu sam gurala kroz prozor ili u WC školjku, da bih se potom sklupčala na madracu, preumorna da skinem šminku i da se presvučem u čistu majicu, i zaspala, samo da bih se za koji sat ponovno probudila, masna od znoja i s bubnjem u sljepoočnicama, prestravljena užasima koje sam pronašla razdvajajući prstima unutrašnjost svog tijela. Bilo je ondje svačega; od pilića kojeg sam s četiri godine slučajno zgnječila (zato što sam ga jednostavno previše voljela) i onog kestena koji me preko noći u susjedstvu učinio „lošim utjecajem“ pa sve do šarene kape prijateljice Ivane koju sam bacila na pod samo zato što je bila ista poput moje (oprosti).

A što sam više razmišljala o tome, to mi je postajalo sve jasnije i zašto mi je obitelj zatajila polusestrino rođenje. Nisam podržavala njihovu odluku, ali sam ih razumjela. Vjerojatno su mislili da ću nogom probiti kućište kompjutera (što je apsurdno jer je moj život tada bio kompjuter), ili tatu napasti kuhinjskim noževima (što je apsurdno jer su svi bili toliko tupi da se njima nije mogla prerezati ni jabuka), a neovisno o tome što ništa od toga (vjerojatno) ne bih napravila, mrlje na dosjeu iz prošlosti primorale su me da se zapitam i jesu li me drugi zaista vidjeli kao loš utjecaj? Pred očima su mi se odigrali i svi oni prelasci preko ceste na crveno i djeca koja su me vidjela da, dok to radim, ne gledam ni lijevo ni desno. Nisam željela da mojoj polusestri jednoga dana priđu u trgovačkom centru zbog mene; ako će je spašavati neka je spašavaju zbog njenih grijeha, a ne zato što je s dvanaest naletjela na moju fotku iz 2011. na kojoj s cigarom u ustima ležim u lišću i pritom pomislila kako je njena starija sestra „baš kul“.

Osjećala sam se kao Britney koja se kreće obrnutom putanjom: od it’s Britney, bitch (i toga da sam u osnovnoj sprejem napisala you wanna peace of me umjesto piece na školskoj zgradi, a onda se par metara pored istim sprejem i potpisala) pa do I’m not a girl not yet a woman faze u kojoj se trenutačno nalazim. Nisam imala djecu, nisam još planirala djecu, nitko od mojih prijatelja nije imao djecu, što znači da me baš ništa u životu nije motiviralo da se ponašam kao netko svojih godina. Mogla sam živjeti kao Kevin McCallister, ručati na krevetu i jesti sladoled za večeru, ubaciti psovku u svaku drugu rečenicu i baš nikada ne razmišljati o tome hoće li se moje ponašanje negativno odraziti na nekoga.

Realno, za to smo se i borile, ali stvari su se promijenile sada kada sam znala da će nazovimo je Jana postati dio mog života, a ja netko tko bi joj mogao pomoći da izraste u dobru i kvalitetnu osobu. Zbog toga sam i odlučila da je vrijeme za promjene. Prvo sam s društvenih mreža izbrisala gotovo sve fotografije na kojima ne vidim iz glave (tako se u mom rodnom kraju kaže za nekoga tko je mrtav pijan) odlučna izokrenuti narativ i svjesno se iz „lošeg utjecaja“ preobraziti u dobar. Ne samo što sam izribala cijelu kuću, napunila frižider i prebrisala prašinu s društvenih igara, nego sam i dva dana provela pišući popis svih stvari koje sam do sada u životu naučila i koje joj kao starija i odnedavno znatno mudrija sestra mogu i želim ostaviti u nasljeđe.

Nazvala sam ih 65 pravila za život (sorry Peterson) i garantiram vam da se nijedno od njih ne odnosi na pospremanje svoje sobe (i to ne zato što ne mislim da je čistoća pola mentalnog zdravlja nego zbog toga što, bez obzira na sve, i dalje želim ostati „baš kul starija sestra“).

65 pravila za život

Nemoj ostajati vani poslije dva jer nema smisla osjećati se kao govno cijeli sljedeći dan samo zato što imaš FOMO. Površne razgovore s poznanicima i strancima možeš voditi i na tramvajskoj stanici.
Uvijek se pobrini za to da kod kuće imaš dodatnu rolu WC papira jer tufnice za skidanje šminke nisu vibe.
Kada se budeš useljavala u svoj stan, obrati pozornost na kauč (da slučajno ne dobiješ Harryja). Moja bivša cimerica i ja uselile smo prije koju godinu u stan koji je imao novi kauč (i izgledao puno bolje na slikama). Iz letka koji smo pronašle u sandučiću saznale smo da se zove Harry. Zbog Harryja su nas umalo optužili za kulturnu aproprijaciju jer smo u tom stanu radije sjedile na podu. Harry nije kauč, Harry je klupa. Budi pametnija od nas i obavezno isprobaj kauč prije no što useliš u stan jer je dobar kauč temelj svakog dobrog stana.
Ako u oglasu piše „lijep i ugodan, svijetao stan“, bježi. Postoji velika šansa da nije ni lijep ni svijetao.
Nemoj se pretplatiti na Netflix. Radije nađi nekoga tko će ti dati svoju lozinku.
Uvijek ostavi bakšu.
Bez obzira na to što ti drugi govorili, ne moraš nikada nositi grudnjak.
Nemoj se drogirati. Na svijetu je malo stvari nezanimljivije od ljudi na speedu (ili onih kojima je mikrodoziranje esencijalan dio osobnosti).
Čitaj knjige.
Nauči reći oprosti, ali nemoj pretjerivati. Na primjer, ako ti netko na ulici stane na nogu, nemoj ga pogledati u oči i ispričati se. Uči na mojim greškama.
Kada se probudiš ranije, potrudi se ne probuditi cijelo kućanstvo. Naš je tata bio prvak u tome, odlučio bi da je sedam ujutro u nedjelju idealno vrijeme za usisavanje dnevnog boravka (i onda se pitao zbog čega sam „toliko živčana?“).
Kuhanje će ti popraviti kvalitetu života. Hrana iz dostave je scam, a i nema ništa tužnije od odraslih ljudi kojima je kulinarski doseg kuhanje hrenovki.
Ako ti se netko sviđa, reci mu to, pa čak i pod cijenu toga da tvoja čokolada završi na podu ili u smeću. Barem ćeš znati da si pokušala.
Kada ti netko pošalje Reel/meme/TikTok koji si već vidjela nemoj reći „vidjela sam“ nego napiši „hahahahah“ i lajkaj ga.
Nikad nije dobro vrijeme za prekid. Just do it.
Nemoj nikad, ali baš nikad tjerati ljude da gledaju s tobom uživo „onaj smiješan video s Youtubea“. Ponekad se čini kao da te tri minute traju vječno.
Umjesto da razmišljaš o onome što ćeš reći kada red dođe na tebe, slušaj.
Oprosti, ali provođenje vremena na TikToku nije hobi. Čak ni ako gledaš kako se priprema veganski bolonjez ili uči šivati.
Odjeća se treba prilagoditi tvom tijelu, a ne obrnuto.
Potrudi se doći na vrijeme.
Nemoj nikoga čekati duže od petnaest minuta. Ovo je kontroverzno, znam, ali poprilično je sebično pustiti nekoga da te čeka i troši svoje vrijeme samo zato što ti „nemaš što za obući“ ili ne znaš organizirati svoje vrijeme.
Izrađuj fotografije s mobitela i digitalnih fotoaparata. Bit će ti drago jednoga dana (i moći ćeš kasnije u životu napraviti blog i bez dopuštenja skupljati lajkove na fotkama svojih prijatelja i članova obitelji).
Ako dođeš na tulum na kojem ima hrane, jedi. Nemoj se ustručavati.
Smiješ pojesti zadnji komad (hrana je tu da se jede).
Kada sretneš nekoga koga znaš u javnom prijevozu, smiješ nastaviti slušati glazbu i ne pričati s njim. U redu je, postoji velika šansa da ni oni ne žele razgovarati s tobom.
Pretpostavi da se moraš izuti kada dođeš kod nekoga doma (nismo u Seks i gradu i čistoća je često važnija od dobrog outfita).
Ne kupuj drugima ono što se sviđa tebi, nego ono što bi se njima svidjelo. Ako si u nedoumici, pitaj ih.
Ako ti netko pokaže fotografiju na svom mobitelu, nemoj nastaviti scrollati.
U redu je ne biti u dobrim odnosima s nekim članovima svoje obitelji.
Budi ona osoba za stolom koja proziva dedu s ustaškim idejama.
Nemoj šutjeti kada vidiš ili čuješ da je nekome počinjena nepravda.
Ako ti se knjiga ne sviđa, ne moraš je pročitati do kraja. Ja sam mazohist po tom pitanju i gotovo se uvijek natjeram pročitati knjigu do kraja (što se uglavnom oduži i zbog čega moj Reading Challenge na Goodreadsu pati), ali nije vrijedno toga.
Ista stvar vrijedi i za filmove i serije.
Pretpostavi da svi oko tebe žaluju (budi dobra prema ljudima).
Uvijek reci hvala, molim, dobar dan i doviđenja.
Ne vjeruj svemu što čuješ i pročitaš (pogotovo na društvenim mrežama!). To vrijedi i za ova pravila.
Ništa se ne mora peglati (a pogotovo ne kuhinjske krpe, plahte, gaće i čarape). Ovo je kontroverzno znam, ali istina je.
Ako ćeš već ići na manikuru, pobrini se da to bude zato što ti to želiš, a ne zato što to svi oko tebe rade. Dok sam radila na jednom lifestyle portalu, toliko sam se često susretala s manikurama da sam se uvjerila da je to nešto na što želim trošiti svoj novac i svoje vrijeme. Prevarila sam se. Ne samo što su mi nokti stradali, nego sam se morala i financijski oporaviti od tih tretmana.
Dakle, ono što radi većina, nije uvijek i najbolji put. Ako se želiš uvjeriti u istinitost mojih riječi, samo u ruke uzmi udžbenik iz povijesti.
Nosi zaštitni faktor.
Skincare je scam. Treba ti samo dobra hidratantna krema, SPF i gel za čišćenje lica.
Pravi život je scam.
Odrasli život je scam. Idi, trči po livadi.
Gledaj na novac kao na svoje vrijeme. Pitaj se, koliko trebam raditi da bih si ovo mogla priuštiti? (Cijeli dan rada za srčeka na noktima? Pass)
Uvijek izgledaš dobro u badiću bez obzira na to što ti govorili drugi i potencijalno onaj glas u tvojoj glavi.
Iako je lako zamisliti se da živiš u francuskom filmu iz šedesetih s cigarom u ruci, nemoj početi pušiti. Jutro nakon kutije cigara nije baš aesthetically pleasing.
Nabavi si mrežice za komarce.
I čepiće za uši.
Nemoj tipkati po mobitelu dok si s drugima.
Molim te nemoj biti jedna od onih ljudi koji nose smart watch u kino.
Nikada ne objavljuj fotografije svojih prijatelja bez dopuštenja. Čak ni ako su ispali fantastično.
Pusti ljude da prvo izađu iz javnog prijevoza.
Ponekad treba trčati za tramvajem.
Nećeš ih promijeniti. Move on.
Ne vjeruj ogledalima, a pogotovo ne ogledalima u svlačionicama trgovačkih centara.
Ponekad nemoj vjerovati ni sebi.
Nemoj naručiti nešto drugo s jelovnika samo zato što je to netko za stolom već naručio. Ne znam muči li ovo i druge, ali meni se to stalno događa.
Nemoj se obvezati na zajedničko gledanje serije ako znaš da se nećeš moći suzdržati. Mnogi su se odnosi raspali zbog ovoga.
Pij puno vode.
Ako ti se ne sviđa frizura, reci. Vjerojatno je još stignu popraviti.
Ne daj se nagovoriti. Teško je, znam, ali ne daj.
Bez obzira na to što gen-z kaže, precrtavanje usana nikada ne izgleda dobro.
Umjesto na torbicu, potroši na putovanje.
Nemoj si počupati sve obrve samo zato što je to trendy.
Soc bacaj u WC, a ne u sudoper.

Komercijalna vrijednost (disfunkcionalne) vagine

Već nakon trećeg pića na večeri s prijateljicama razgovor je krenuo zahvaćati one slojeve naših života koji uglavnom ostaju zakriveni, što stolom, što načinom na koji smo odgajane, pa smo tako ubrzo krenule raspravljati i o svojim vulvama. „Ja imam lijepu pičku“, nadmena ponosom rekla je jedna od nas tri i dodala: „svi mi to kažu“.

Bez obzira na to što sam čitav život posvetila učenju, iz nekog se razloga (koji bi vjerojatno zagolicao maštu prosječnog psihoanalitičara) nikada nisam upustila u pomnije istraživanje prašume svoga tijela, i to južnije od trbušnog pojasa, zbog čega sam se odjednom za onim stolom počela osjećati kao da sam u Seks i gradu (u originalnoj verziji, nipošto ne u rebootu), i to u onoj epizodi u kojoj saznajemo da se Charlotte nikada nije izbliza suočila sa svojim spolnim organom. Sa svakom od junakinja iz serije poistovjećivala sam se pomalo, osim s njom, koja mi je uvijek bila ili previše konzervativna ili previše dosadna, ali u trenutku kada su moje vršnjakinje bez srama razglabale o svojim stidnim usnama, a ja gotovo prvi put u životu ostala bez teksta, shvatila sam da mi Charlotte možda ipak nije toliko daleka. Barem ne po pitanju vulva i vagina.

A kako bih samoj sebi dokazala da je riječ o nesporazumu, s prednjom kamerom u ruci uputila sam se u obližnji toalet, sjela na WC školjku i spustila suknju. „Ništa ne vidim“, trideset sekundi poslije slala sam glasovnu poruku svom dečku, „pa te molim da mi sada iskreno kažeš – jel’ imam ružnu pičku?“

Najveći je problem bio u tome što nisam znala kako bi lijepa vulva uopće trebala izgledati. Nikada nisam bila pretjerani obožavatelj pornografije – pokušala sam, ali se jednostavno nisam uspjela povezati s likovima. Dakle, nisam se imala s kime usporediti; svim sam ostalim stavkama svog fizičkog izgleda vrlo lako mogla uputiti kritiku, ali činjenica da sam se zaista rijetko sa svojom vulvom susretala u četiri oka, znatno mi je otežavala nagon da se zamrzim i „tamo dolje“. No, kada sam krenula malo više istraživati o toj temi, shvatila sam da debelo zaostajem za ostatkom svijeta jer je labioplastika iznimno tražen estetski zahvat već godinama; u jednoj zagrebačkoj poliklinici košta oko 2.000 eura, a usput si za još 1.400 možete rekonstruirati i himen. Da, dobro ste pročitati: REKONSTRUIRATI HIMEN.

Suočenoj s tim podacima, bilo mi je jako teško ne osuđivati (pogotovo kada sam nakon nekoliko minuta u glavi uspjela preračunati eure u kune i shvatila koliko je to zapravo novaca!), ali znala sam da bi me svaki komentar nauštrb te prakse potencijalno mogao svrstati među tzv. „loše feministice“ koje krivnju svaljuju na žrtve, a ne na nemilosrdnu industriju ljepote koja nas uvjerava da je korekcija stidnih usana baš ono što će nam pomoći da se osjećamo bolje. Naravno, nisam isključila ni mogućnost da sam možda baš ja jedna od onih koji su se rodili sa savršenom vulvom i da mi je zato lako drugima soliti pamet (štoviše, u tom slučaju, činjenica da toga nisam ni svjesna, vjerojatno bi je učinila još privlačnijom). Sve te informacije bile su samo potvrda onoga što sam već duže vrijeme naslućivala, a to je da se u 21. stoljeću zaista sve vrti oko (lijepe) pičke, i to ne na način na koji to tvrde inceli, ali bome ne ni na onaj na koji bi se moglo i trebalo vrtjeti.

Nažalost, iskusila sam to i na svojoj koži. Kada je 2020. u Jutarnjem izašla priča o mom blogu, novinarka se primarno fokusirala na post u kojem sam pisala o odsustvu orgazama u svom životu. Moglo bi se reći da je prepoznala komercijalnu vrijednost moje disfunkcionalne vagine, baš poput svih onih ćelavih likova koji su mi tjednima nakon tog teksta u inbox slali svoja ukrućena spolovila. Jedan je otišao toliko daleko i poslao mi fotografiju na kojoj oralno zadovoljava svoju partnericu (što je svakako bio napredak jer je ona, za razliku od klasičnog dick pica, definitivno više razotkrila o njegovom karakteru). I ne samo to što je fokus članka bio na mojoj seksualnosti, nego su me još pokušali prikazati i što konvencionalno privlačnijom (čemu se u tom trenutku zbog svoje neiskusnosti i naivnosti nisam znala suprotstaviti) zbog čega sam tada na teži način naučila da se (dobra) pička dobro prodaje.

Vjerojatno je sada dobar trenutak i da objasnim zašto koristim riječ „pička“, a ne kao uzorna građanka, unuka i sestra neko nazivlje koje ne izaziva zgražanje javnosti. Na moju je odluku primarno utjecalo to što riječ „vagina“, ne samo da zvuči jako sterilno i klinički, nego se i odnosi na samo jedan dio ženskog spolnog organa, i to na unutrašnjost, cijev koja vulvu povezuje s vratom maternice. Dakle, vulva nije vagina, a vagina nije vulva, zbog čega ako ne kažemo pička (kao što to tvrdi Germaine Greer) ne govorimo istinu. No, važno je ne zaboraviti i to da riječ vagina dolazi od istoimene latinske riječi koja se doslovno prevodi kao „korice mača“, što znači da je, iz te vizure, ženski spolni organ samo kalup prilagođen muškom maču i da vagina pripada istoj onoj tradiciji koja žene uspoređuje s bravom, a muškarce s ključevima.

A naravno da je jedini izraz kojim se zaista uspijeva obuhvatiti kompleksnost ženskog spolnog organa društveno neprihvatljiv. Pogubnost pičke sjajno oslikava i film Okajanje u kojem je riječ „CUNT“ glavni pokretač radnje, odnosno niza užasnih događaja koji naposljetku završavaju i smrću dvaju glavnih protagonista. Isprike na spoilerima. U prenesenom značenju pička ukazuje na osobu „vrlo lošeg karaktera“; njome se često opisuje netko tko je percipiran kao „slabić“, odnosno tzv. pičkica, a kada nekome kažemo da je pizda, vjerojatno za njega ne mislimo da je veoma hrabra i velikodušna osoba. Dakle, nazvati nekoga pizdom ili pičkom zapravo znači nazvati ga ženom – u kontekstu patrijarhalne tradicije bićem pasivnim, strašljivim i moralno izopačenim – iz čega proizlazi to da je biti poput žene (ili: biti ženom) i dalje jedna od najvećih uvreda u našem društvu.

Možemo li se iščupati iz toga? Ne znam, situacija je složena gotovo kao klitoris (morala sam). Iako korištenje riječi poput „pičke“ i „pizde“ nerijetko priziva povijest mizoginije, čak i ako odlučimo posegnuti za medicinskim rječnikom te svoj spolni organ nazvati vaginom, nastavljamo tradiciju u kojoj je žena samo muškarčev sidekick, rebro, korica mača. Ukratko, za koju se god opciju odlučimo, sigurno ćemo pogriješiti; potencijalno se možemo vratiti kokama, čučama i ribicama (što baš i ne bih preporučila) ili svoje predivne pičke „onom stvari“ ponovno pretvoriti u mrtvi kut društva, odnosno – ono nešto što postoji, ali se ne vidi zbog čega se ne opaža i ne proučava.

Kada malo bolje razmislim, glavni razlog zbog kojeg nikada nisam previše razmišljala o izgledu svojih stidnih usana vjerojatno je taj što ih ni ne vidim od žbunja stidnih dlaka koji uzgajam već godinama. U posljednjih nekoliko desetljeća, ženski je spolni organ napokon prestao biti nevidljiv, ali umjesto da se o njemu krene raspravljati u okviru užitka, preobražen je u estetski objekt koji treba izgledati na određen način te, poželjno, mirisati po ružama. To je taktika kojom se odgađa zadovoljstvo: izjednačujući svoju seksualnu moć s izgledom svoje vulve, udaljavamo se od sebe i od svog tijela. Ako ste ikada prije ili tijekom seksa razmišljali o tome hoće li se vaš prirodni miris svidjeti vašem partneru/ici ili ne, ili ako ste ikada odbili seks samo zato što se niste obrijali, tada ste – čestitam – i sami žrtva industrije koja zarađuje na vašim umjetno stvorenim nesigurnostima (koje potiču stvaranje novih nesigurnosti; brazilska se depilacija s razlogom dovodi u izravnu vezu s porastom tjeskobe oko izgleda vulve).

Dodajte tome i nepoznavanje vlastite anatomije i – voilà, razotkrili ste mehanizam kojim se ženama oduzima vlast nad tijelom (i nad orgazmom, dodala bih) te ih se stavlja u podređen položaj u seksualnim odnosima. No, s obzirom na to da živimo u 2023, u vremenu kada nam je većina informacija doslovno nadohvat ruke, za svoje neznanje više ne možemo i ne smijemo kriviti isključivo sustav. Jedan od neugodnijih trenutaka u životu doživjela sam prije svega koju godinu kada sam se svojoj ginekologinji požalila na neku čudnu izraslinu „tamo unutra“ za koju se naposljetku (odnosno, nakon što su mi se pred očima izvrtjeli svi najljepši i najtužniji trenuci u životu) ispostavilo da je klitoris. Klitoris? Unutra? Stvari su postale još mračnije onda kada sam shvatila da je revolucionarna knjiga Our Bodies, Ourselves čiji je cilj bio informirati žene o njihovom reproduktivnom zdravlju i seksualnosti izašla prije više od pedeset godina, a da ja i dalje ne znam prepoznati svoj klitoris (neovisno o tome što se godinama s ponosom nazivam feministicom)!

Iste je godine (1970) objavljen i esej pod imenom Mit vaginalnog orgazma u kojem je Anne Koedt pokušala poništiti štetu koju je Freud nanio ženama onda kada je klitoralni orgazam nazvao nezrelim, a žene koje ne svršavaju tijekom vaginalne penetracije frigidnima (nakon čega im se preporučivala psihijatrijska terapija koja im je trebala pomoći da lakše identificiraju izvor svog problema). Prema Freudovoj klasifikaciji i sama sam frigidna žena što je, kada malo bolje razmislim, vjerojatno i razlog zbog kojeg su me tijekom života brojni muškarci pokušali izliječiti (i to uglavnom fotografijama svojih obnaženih spolovila). Danas, nasreću, znam da problem ipak nije u meni nego u činjenici da je vaginalni orgazam izmišljotina. Ups.

I to ne samo vaginalni orgazam nego i slavna G-točka. Urbana legenda kaže kako se na vaginalnom zidu nalazi čarobni gumb, pardon, točka koja (kada je se pritisne) žene dovodi do ludila. Problem je u tome što čak ni dr. Gräfenberg (po kojem je dobila ime) u svom članku iz 1950. ne opisuje nikakvu „posebnu točku“ nego samo erogenu zonu smještenu otprilike između vagine i mokraćne cijevi podno mjehura. Ukratko, stimulacija tog područja može pružiti užitak, ali nipošto nije riječ o nekom prekidaču za orgazam. No, to nije spriječilo medije i mnoge druge da taj mit iskoriste za osobni profit; ako u tražilicu upišete „G točka“, Google će vam izbaciti više od tri milijuna rezultata – od „Što je to G točka i kako je pronaći?“ do istoimenog vina iz Galić vinarije koje je opisano kao „elegantno tijelo s baršunastim i podatnim taninima koje ga čini idealnim partnerom za svaki dan“, što je opis na koji definitivno nisam bila spremna.

U knjizi The Vagina Bible doktorica Jen Gunter objašnjava kako je svaki orgazam zapravo klitoralni orgazam (sorry Freud) te da svi putevi užitka naposljetku vode do klitorisa (zbog čega čak i neke žene s iskustvom genitalnog sakaćenja uspijevaju doživjeti orgazam i uživati u seksu). No, prošli smo dug put do te spoznaje jer koncepti poput spomenutog vaginalnog orgazma i G-točke nisu bili ni prvi ni posljednji put da je netko drugi (khm) ženama pokušao objasniti njihovu anatomiju i seksualnost.

U antici je, primjerice, bilo neprimjereno za muškarce da dodiruju ženu s kojom nisu u bračnim odnosima, a s obzirom na to da tada nisu postojale liječnice, sve informacije o ženskoj anatomiji dobivali su iz druge ruke. Inače, od Hipokrata do prve žene s liječničkom diplomom prošlo je samo 2.300 godina; Elizabeth Blackwell postala je 1849. prva žena s diplomom s medicinskog fakulteta, a prva Hrvatica kojoj je to uspjelo bila je Milica Šviglin Čavov koja je diplomu dobila 1893. u Zurichu. No, s obzirom na to da u Austro-Ugarskoj nije smjela prakticirati medicinu (jer je bila žena, duh), ordinaciju je otvorila u Sofiji. Tek će Karola Maier Milobar 1906. otvoriti svoju privatnu kliniku, i to u Berislavićevoj ulici kod Zrinjevca u Zagrebu.

Medicini je trebalo dugo da prizna moć i potencijal klitorisa i zbog toga što se za potrebe istraživanja uglavnom koriste mrtva tijela starije životne dobi (prosječna dob leševa iznosi 73 godine) što je problematično za klitoris jer se on smanjuje nakon menopauze. Zbog toga je percipiran i manjim nego što on to zapravo jest te se redovito nazivao i tzv. „malim penisom“. Iako mi iz očitih razloga u ovome tekstu nije namjera pisati o penisu, ne mogu ga ne spomenuti jer je on kornjača na čijem je oklopu izgrađeno zapadnjačko društvo; opsjednuti smo njime toliko da smo čak i dio ženskog spolnog organa pokušali imenovati po njemu. Francuska filozofkinja Luce Irigaray isticala je kako se na ženu na Zapadu gleda kao na negativ muškarca, odnosno da je žena muškarac bez penisa, ili (nastavno na prethodnu misao smatram da sam u poziciji dodati) muškarac s (jako) malim penisom. I ne, ne mislim na skulpture iz antičke Grčke. Danas znamo da je klitoris puno veći nego što smo mislili da jest i da ima samo jednu svrhu u životu, a to je: izazvati užitak. I baš kao što na svijetu ne postoje dvije identične jedinke (čak i DNK podudarnost između jednojajčanih blizanaca ne iznosi sto posto), tako ne postoje ni dva identična klitorisa, što znači da svatko od nas treba preuzeti (odgovornost za svoj) užitak u svoje ruke.

Crtica iz povijesti o tome kako je klitoris 1947. izbačen iz 25. izdanja Greyeve anatomije (vraćen je u kasnijim izdanjima) dijelom objašnjava i zašto toliko žena ima problema s imenovanjem bazičnih dijelova svog spolnog sustava. Nedavno sam naletjela na epizodu serije Orange is the New Black u kojoj se za ručkom raspravlja o tome koliko točno rupa žena uopće ima „tamo dolje“; dvije, tri? S ponosom mogu reći kako je broj rupa ipak, uz živčani sustav školjkaša, jedna od rijetkih stvari koje su nas naučili u školi (u slučaju da netko i dalje nije siguran, žene imaju vaginalni, mokraćni i analni otvor, dakle: tri je točan odgovor), no, nitko nas ništa nije naučio o klitorisu (što je poprilično nepravedno s obzirom na to da je „veliki penis“ dobio svoje poglavlje). Sve čega se sjećam iz srednje škole, a da ima veze sa seksom jest da je takozvana metoda prekinutog snošaja, ili kolokvijalno: „izvuci na vrijeme“, sasvim legitimna, ali ipak za „malo jače igrače“ (točne riječi moje profesorice iz biologije).

Također, za vrijeme mog srednjoškolskog obrazovanja, internetom i školskim hodnicima redovito se kotrljala sintagma: blue waffle. „Nemoj to nikada guglati“, govorili smo jedni drugima, a nasreću, većina nas na mobitelima onda još nije ni imala pristup internetu. Blue waffle je tada još uvijek bila spolno prenosiva bolest od koje ženski spolni organ poplavi poput štrumfa, što je slika koju je teško izbrisati iz sjećanja i jedna od onih zbog koje rečenica „don’t have sex or you’ll die“ ima smisla. Danas znamo da je blue waffle samo jedna u nizu internetskih prijevara, nepostojeća bolest koja potvrđuje generacijsku naivnost i činjenicu da nam je seksualna edukacija u školi bila prijeko potrebna.

Dakle, da ponovim, blue waffle ne postoji, ali ga svejedno nemojte pretražiti. Umjesto njega u Google radije upišite The Great Wall of Vulva i divite se čarobnoj raznolikosti ženskog cvijeta koja će vas možda razuvjeriti u mišljenju da je vaš spolni organ neprivlačan ili ružan, što je ideja od koje sam i krenula na početku ovog teksta. A nakon što sam čitav dan provela pišući o vulvama i vaginama, još snažnije stojim iza toga da se o pičkama treba razmišljati isključivo u okviru užitka; osim ako nemate fizičku anomaliju koja vas sprečava u tome da normalno funkcionirate, svoj novac, umjesto na labioplastiku, radije potrošite na vibrator.

👅✌️

Lucija

P.S. Neovisno o tome jesam li dobra ili loša feministica, činjenica da čitam i pišem o vulvama i vaginama definitivno me čini onom stereotipnom (zbog čega mi je odmah lakše). A da ne ispadne da širim dezinformacije, (za one koji žele znati više) ovo su knjige i članci koji su mi pomogli da napišem ovotjedni tekst:

The Vagina Bible, dr. Jen Gunter
The Vagina: A Literary and Cultural History, Emma L. E. Rees
Myth of the Vaginal Orgasm, Anne Koedt
The G-spot does not exist, BJOG
A Brief History of Clitoris, Noa Manheim
Od pipice do mufa, Jasna Žmak

Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima

Svoju prvu sijedu vlas pronašla sam u frizerskom salonu s dvadeset i jednom godinom. I kao da je riječ o ostacima ručka koji nisam uspjela do kraja pojesti, frizerka me pitala želim li je možda ponijeti sa sobom. „Naravno“, kimnula sam, a ona ju je potom pažljivo zapakirala u komad aluminijske folije i položila je na moj dlan. Izuzev onih osam pari trapezica u ormaru, nisam pretjerano sklona gomilanju fizičkih stvari (što je, uvjerena sam, izravna posljedica odrastanja s majkom koja je pobacala sve moje dječje crteže i školske leksikone pod izlikom da „samo skupljaju prašinu i privlače lošu energiju“) i češće se osjećam kao emocionalni hoarder, ili netko tko sve pamti i o svemu neprestano razmišlja (što je u psihologiji poremećaj poznatiji i kao GAD, general anxiety disorder), iz nekog sam neobičnog razloga tu dlaku ipak sačuvala. I eno je sada, gotovo čitavo desetljeće poslije, leži u ukrasnoj kutiji na regalu među sponzorskim upaljačima i vrećicom soli s azijskim začinima za pommes frites iz McDonald’sa koju mi je prijatelj 2019. donio iz Singapura, a koju nikada nisam otvorila (dijelom zato što mi je bilo žao uništiti je, a potom i zbog milenijalske fobije od prženih krumpirića, što je poremećaj u psihologiji poznatiji i kao ortoreksija).

Pogled na tu neotvorenu vrećicu boje wasabija na kojoj velikim tiskanim slovima piše SEA WEED (I’m lovin’ it) podsjetio me na scenu iz filma Sam u kući 2 u kojoj Kevin čudnu ženu s golubovima pokušava spasiti od beskućništva, ali ne tatinom Visa Infinite karticom (kojom kupuje slatkiše i plaća si sobu u „the world-renowned Plaza Hotelu“), nego pričom o svojim novim koturaljkama koje nije nosio iz straha da ih ne ošteti, zbog čega ih na kraju i prerasta. Odmah sam se sjetila i svojih kristalnih čaša koje već mjesecima čuvam u ormaru za „posebne prilike“ (nastavljajući pritom tradiciju svojih roditelja koji su ih toliko dobro čuvali da s njih nikada nisu poskidali ni naljepnice) i svih onih čipkastih gaća koje sam kupila za vrijeme ovulacije, a koje sada skupa s parfemima hlape u mraku moje sobe, i odjednom me fiktivna anegdota iz filma koji je izašao prije no što sam se rodila (1992!) potaknula da se zapitam jesam li ikada uopće i živjela.

A sjećam se koliko sam kao dijete jedva čekala da napokon počnem živjeti (što je potpuno bizarno jer mi se sada čini kao da sam jedino tada zaista i živjela) i da izrastem u jednu od onih dugokosih i dugonogih žena iz filmova i knjiga što imaju ljubavnike, puše cigare u krevetu i žive same u svojim prostranim stančićima s pogledom na Central Park, ili Champ de Mars. Svakog sam se jutra budila s nadom da ću na gaćama pronaći lokvu krvi i napokon se otarasiti svoje glupe dječje sobe i još glupljih školskih zadaća. „Još samo malo“, mazila sam prstom svoje OK! postere na zidu iznad kreveta i ljubila si ruku prije spavanja, samo da položim višu iz matematike, dam sve ispite, uđem u one traperice. Da diplomiram, stavim ljuskice na prednje zube, izblajham se, pronađem stalni posao, dam otkaz…

Iako mi je katoličanstvo mrsko još otkad su me časne natjerale da preko svoje nove haljine iz Benettona navučem bijelu krpu kako bih „izgledala kao i sva druga djeca“, čini se da s vjernicima ipak dijelim sličan stav po pitanju života poslije života. Tek nakon što prekrižim sve stavke sa svoje liste (koja je u suštini samo ateistička verzija kršćanskih sakramenata), počet ću poprave živjeti. I baš kao raj, pravi život izvanserijsko je iskustvo o kojem se sanja i koje se iščekuje, neovisno o tome uključuje li cimerstvo sa sinom Božjim ili Mini Morris iz 1968.

A što sam duže gledala u onu vrećicu iz McDonald’sa, to sam sve više suosjećala s njom. I sama se u zadnje vrijeme sve češće bojim da mi je istekao rok trajanja i da, čak i ako me se ikada otvori i posipa po krumpirićima, više neću biti dovoljno slana ni uzbudljiva. A moguće je da i iz mene progovara strah od starenja, bojazan da sam možda nenamjerno svoj dosadašnji život svela na hodnik u kojem se sjedi i čeka na savršen trenutak za nazdraviti kristalnim čašama. Ipak sam tekst otvorila pričom o onoj sijedoj vlasi koju sam sačuvala, ne iz praznovjerja i sentimentalnih razloga, nego zato što sam se zbog nje tada, tek sada shvaćam, osjećala posebno. Rane dvadesete vjerojatno su jedino razdoblje tijekom kojeg je uopće društveno prihvatljivo ponositi se sijedima (tada – i ako ste muškarac ili vam ih naprave za 200 eura u poznatom zagrebačkom salonu), kasnije one postaju žig kojim se razotkriva činjenica da prema zakonu o doprinosima više niste mlada osoba. No, bez obzira na to što me razum redovito podsjeća na to da je sasvim normalno ostarjeti, podići kutiju tijekom selidbe i nepovratno si ozlijediti koljeno, svejedno me ponekad uhvati panika kada u vlastitom odrazu prepoznam svoju mamu i obratno. Bilo mi je puno lakše onda kada se to događalo drugima, baš kao što je i modelima lakše hodati po svijetu i govoriti da je ljepota u oku promatrača.

To što ću uskoro napuniti 30 u meni istodobno izaziva sram i zbunjuje me. Iako se to događa svima (osim možda Cher i Keanu Reevesu), ponekad me obuzme nelagoda kada me netko mlađi od mene pita koliko imam godina. Nedavno sam primijetila da me moja dvadesetjednogodišnja sestra u zadnje vrijeme promatra kao da sam onaj starac na štakama pokraj kojeg sam prošli tjedan projurila u tramvaju, a kojem nitko od prolaznika nije pomogao da prijeđe cestu. No, sasvim je moguće da iz mene progovara GAD jer se i dalje osjećam kao beba, i stvari za odrasle su mi i dalje strane. Nikada nisam organizirala roštilj. Ne vozim auto. Kada razgovaram s djecom, bojim se da će mi postaviti neko pitanje na koje neću znati odgovoriti. Ne renoviram stan. Nemam stan. Ne znam koliko košta stolac na vjenčanju. Ne znam koliko košta stolac. Čini se kao da su svi skočili u život osim mene.

Ja još uvijek čekam.

A dok čekam, rastu mi nokti. Otpada mi kosa. Ljušti mi se koža. Svakog je dana sve više i više prašine. Brišem pod u kuhinji univerzalnim vlažnim maramicama. Razmišljam o tome što ću jesti. Sjeckam povrće. Vadim tacnu iz pećnice, vraćam tacnu u pećnicu. Kupujem cvjetaču. Razdvajam bijeli od šarenog veša. Pitam se jesu li svi osim mene zaista počeli živjeti ili je pravi život samo scam? Ultimativna prokrastinacija.

Prijateljica mi je nedavno prepričala članak o nekom djedu koji je pročitao toliko knjiga u životu da je pred sam kraj izrazio nezadovoljstvo time što je „čitajući, zaboravio živjeti“. Odmah sam otišla provjeriti svoj Reading Challenge na Goodreadsu i odahnula kada sam vidjela da sam „4 books behind schedule“. Hm. Je li moguće da ja zapravo cijelo vrijeme živim, a da toga nisam ni svjesna? Možda sve ono maštanje o životu i savršenim trenucima nije bilo traćenje života koliko vremena kojeg uistinu svakog dana imamo sve manje i manje. Slušajući podcast o žalovanju, naučila sam da se na vrhu liste stvari za kojima ljudi na samrtnoj postelji najviše žale očekivano nalaze sve one koje tijekom života nisu napravili. Ironično, ali osjećam kako je baš ovo onaj savršen trenutak u kojem shvaćam kako zapravo ne postoje savršeni trenuci, i da ona sijeda vlas s početka teksta čitavo vrijeme sadržava mudrost o tome kako je starost prisutna u mladosti, i obratno.

Ili, kako kaže Semezdin Mehmedinović: „Otkad sam prešao pedesetu, ja znam da svi ljudi umiru mladi“.

Ništa, idem ubaciti krumpir u airfryer,

BRB.

Lucija