Kategorija: priroda i društvo

Moramo razgovarati o svemircima

Još odmalena opsjednuta sam okultnim, mračnim i neobjašnjivim. Umjesto Heidi i Malog princa, na svojim sam policama držala 1000 misterija (s podnaslovima kao što su „Netragom nestali“ i „NLO – posjetitelji iz svemira“), Najveće svjetske misterije („najveće zagonetke prirode, povijesti i znanosti“), knjigu Kad stolovi lebde (da, dobro ste pročitali) i brojne druge naslove čijih se imena trenutačno ne mogu sjetiti, ali sam sigurna da u sebi sadrže riječ „najveći“ i/ili „misterij“.

Za sve krivim maminu prijateljicu svjetlosmeđe, gotovo sive kose koja je jednog hladnog zimskog jutra u našem dnevnom boravku predstavila novi (divovski, ali revolucionarni) usisavač s vodenim filtrom. Onako sitna, sva mišja, vukla ga je uz stepenice do drugog kata deset minuta kako bi pred publikom, koja se sastojala od mene, još jedne mamine prijateljice i bake, na mom jastuku demonstrirala kakvo se carstvo prljavštine skriva među nama i (u) našim plahtama. „Pogledajte na čemu spavaju naša djeca!“ upirala je prstom u debeli plastificirani papir s kojeg su u nas zurila nevidljiva bezoka čudovišta što navodno žive na našem licu i ulaze nam u usta, a od kojih se kiše, kašlje i dobiva šuga. Baka ga je odmah kupila (i pridodala svojoj kolekciji tropskih ribica, origami kopči za kosu i modernih bežičnih telefona!), ali mi nismo jer ga navodno nismo imali gdje držati (zbog čega se mamina prijateljica više nikada nije dovukla do naših vrata, ni s usisavačem, ni bez njega).

Saznanje o tome da mimo nas i na nama živi jedan čitav svijet koji ne primjećujemo otad me (blago rečeno) počela proganjati. Nisam shvaćala kako ljudi mogu nastaviti živjeti, buditi se svako jutro u pola sedam i ići u školu i na posao, umakati kiflice s orasima u kavu i kakao, ne opterećujući se previše onime što ne znaju i što ne vide. Nije me toliko strašila spoznaja da nešto plazi po meni, koliko neograničen potencijal naše sljepoće, mogućnost da je svijet više ili manje od onoga što mislimo da jest, zbog čega sam danonoćno razmišljala o tome jesmo li možda previdjeli i neke druge stvari te hoće li se s razvojem čovječanstva razviti i alati pomoću kojih ćemo moći dokazati i razotkriti pravo lice svojih strahova i tjeskoba. Potajno sam počela posjećivati donju policu u dječjoj knjižnici na kojoj su se smjestile knjige o (pogađate) najvećim misterijima našeg svijeta i nebrojene sam sate provela za stolom čitajući o duhovima, divovskim lignjama i svemircima. Opsjednuta energetskim protokom u piramidama koji, pisalo je, može naoštriti noževe i fascinirana nestancima u Bermudskom trokutu, s vremenom sam se uvjerila da postoji sasvim opravdan razlog zbog kojeg sam vjerovala da me po stanu prati moj anđeo čuvar mili (ali o tome nekom drugom prilikom).

Od četvrtog do sedmog razreda gledanje horora bilo je vrhunac svakog dječjeg rođendana. Vrlo brzo bismo se podijelili na one koji gledaju i one koji za vrijeme filma sjede u kuhinji s roditeljima i tračaju profesoricu iz likovnog (Zrinka, oduvijek su me živcirale tvoje obrve). Mi, djeca roditelja koji su našem psihičkom i emocionalnom razvoju pristupali iznimno ležerno, zbog čega smo ostajali budni do ponoći i u videoteci redovito posuđivali Vješticu iz Blaira i Pogrešno skretanje, pokazivali smo jako malo razumijevanja za svoje vršnjake slabijeg srca i strožih roditelja koji nisu mogli podnijeti sva ona sakaćenja (najčešće) motornom pilom i guranjem ruku u kiselinu (Slagalico strave, često mislim na tebe). Kući bismo se vraćali sa zjenicama veličine uštapa, što od Ledo sladoledne torte, što od slika spodoba s polomljenim udovima koje, ili izlaze iz bunara, ili nas promatraju s vrha stubišta, i prvu noć bismo uglavnom probdjeli uz upaljeno svjetlo. No, do srijede bismo se već polako počeli bez straha javljati na telefon, da bismo do subote već bili spremni na novi egzorcizam.

S godinama sam se isprofilirala; znala sam što volim, a što ne volim (istjerivanje đavla nikada mi nije sjelo jer me prenemaganje opsjednutih previše podsjećalo na nesuđenog učitelja glume s dramske), ali ono što je u meni izazivalo istinsku visceralnu reakciju bili su vanzemaljci. Ljetni praznici 2003, ako se ne varam, bili su posebni prvenstveno zbog toga što sam tada prvi put pogledala Signs, kod nas Misteriozne znakove. Nikada neću zaboraviti scenu u kojoj svemirac (u ovom slučaju „veliki zeleni“) prolazi pokraj dječje zabave u Meksiku. Njegove kretnje (i zavidna pokretljivost u koljenima) ispunile su me nekim neobjašnjivim egzistencijalnim užasom što će se pojačati koji tjedan poslije kada ću se, ogrnuta dekom s vrućicom koja je obarala rekorde, stropoštati u plastičnu ležaljku na terasi unajmljenog apartmana u nekom seocetu pored Zadra i ugledati nešto što mi je tada, s devet godina, izgledalo kao letjelica, kako vijuga nebom posutim zvijezdama, kao da se vozi na nebeskom Jet Skiju. Sljedećeg jutra završit ću na Hitnoj, gdje će mi dati prvu dozu penicilina. „Gnojna angina“, reći će doktori i poslati me u apartman da odmaram među prašnjavim knjižurinama o morskom podneblju, a kada antibiotici napokon počnu djelovati, zgrabit ću nasumično jednu knjigu s police i otvoriti je točno na mjestu s kojeg će u mene zuriti tzv. riba veslo (Regalecus glesne). Od jeze ću instinktivno baciti knjigu na pod i odlučiti tamo, istog trena, da više nikada neću ni prst umočiti u ocean.

Obećanje, nasreću, neću ispuniti i vrlo ću brzo potisnuti i onaj leteći tanjur iznad Zadra (jedini koji će mi ostati u sjećanju onaj je koji će mama baciti u zid za vrijeme ručka) i onu divovsku ribetinu koja je izgledala kao da je traumatizirana ratnim zločinima. Kažem „potisnuti“, a ne „zaboraviti“ jer mi se sve vratilo i odalamilo me ravno posred lica prije koji tjedan kada sam na Instagramu naletjela na viralni video (o kojem su dosad već izvijestile sve velike medijske kuće) u kojem riba veslo, glavom i perajom, pluta oceanom sa svoja dva prestravljena, neinteligentna oka. Doomsday fish iliti „riba sudnjeg dana“, kako je zovu u Japanu, navodno se pojavljuje samo prije velikih prirodnih katastrofa.

I ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto, a pred očima mi se krenule izlistavati, baš kao Russelu Croweu u Genijalnom umu brojevi, slike potresa, pandemije i uragana u Zagrebu. Vidjela sam snijeg u maju, polomljeno drveće na tramvajskim tračnicama, čula vrisak susjeda kojima je grana pala ravno na novu Daciu i djecu što su se ispod kuhinjskog stola skrivala od munja i vjetra koji je s balkona odnio doslovno sve osim mojih paradajza (svaka im čast!). S obzirom na to da se „riba sudnjeg dana“ pojavljuje prije, a ne poslije apokalipse, znala sam da mi računica i nije baš najbolja, ali nema veze, možda je već duže vrijeme plutala i čekala da je netko nađe? (Je li „riba sudnjeg dana“ omen i onda kada je nitko ne vidi, filozofsko je pitanje na koje još nisam pronašla odgovor.)

Dva dana poslije na Feedu se pojavilo i lice Davida Gruscha, 36-godišnjeg američkog veterana i bivšeg člana Operativne grupe za neidentificirane leteće objekte (NLO), koji je pred Kongresom izjavio da SAD već gotovo stotinu godina od javnosti taji informacije o vanzemaljcima. Moja prva reakcija bila je poprilično blaga. Duh, pomislila sam, naravno da vanzemaljci postoje. Bizarno je i sebično pretpostaviti da smo jedini u ovom okrutno širokom svemirskom prostranstvu… a i netko je morao upravljati nebeskim Jet Skijem one noći kada sam dobila anginu. Ali, čula sam glas u svojoj glavi, zašto su s nama baš sada odlučili podijeliti tu informaciju? I ima li to ikakve veze s onom plosnatom ribom? Srce mi je počelo jače udarati. Možda nas ona nije upozoravala na uragan nego na nešto što tek slijedi.

Na Redditu su ljudi, očekivano, već raspravljali o velikoj istini koju skrivaju od nas, a koja je toliko stravična da je većina neće moći podnijeti. „Svemirci su nas stvorili“, pisalo je u jednom komentaru koji kao da je potpisala moja preminula profesorica iz etike koja nam je još 2011. pričala o tome kako smo mi ljudi zapravo hibrid svemiraca i majmuna. „Živimo u simulaciji“, pisalo je u drugom. Daj bože, jer ako je to istina, onda sigurno postoje i cheat kodovi. (Ctrl+Shift+C) MOTHERLODE, MOTHERLODE, da barem jednom u životu naoštrim britvicu u piramidi prije sudnjeg dana. No, osim čudaka s Reddita, čini se kao da baš nikoga drugog nije uznemirila ta naizgled prijelomna informacija jer, umjesto da se krenemo masovno opskrbljivati limenkama Coca-Cole Zero i konzervama slanutka, mi smo samo kolektivno slegnuli ramenima i nastavili scrollati. Možda su nas pripremili svi oni filmovi strave i užasa koje smo pogledali u formativnim godinama života?

Poanta Misterioznih znakova nije toliko u mladom Joaquinu Phoenixu (ok, diskutabilno), koliko u ideji da znakovi uistinu jesu svuda oko nas (dakle, ne samo u žitu!), i to neovisno o tome što ih mi često odbijamo vidjeti. A s obzirom na svoju raskošnu kolekciju svjetskih misterija (koju sam nedavno nadopunila klasikom Misterije svijeta Arthura C. Clarkea), smatram se dovoljno stručnom predvidjeti smak svijeta. Vjerojatno je najočitiji znak da nam se uskoro bliži kraj činjenica da ću uskoro napuniti 30 godina. Uz to, primijetila sam i da rajčice više nemaju okus (pa čak ni one koje mi je djed nekidan ubrao u vrtu). Štrucu kruha platila sam jučer pet eura, a još nijednom ove godine nisam dobila dick pic. (Teško je.)

A ako netko od vas traži cimera u bunkeru, nazovite me.

Zapravo, radije mi pošaljite poruku.

Voli vas Lucija

Pravda za Barbie

Obožavala sam svoje Barbike. Držala sam ih na pijedestalu (na najvišoj polici crne komode u sobi, iznad figurica iz Kinder jajeta i plišanog životinjskog carstva) i redovito sam ih presvlačila iz jednog cvjetnog kompletića u drugi. Moja je miljenica bila rock–zvijezda Barbie, koju je mama osvojila na otvorenju trgovačkog centra u gradu (ja sam nas, s druge strane, opskrbila doživotnom zalihom kuhinjskih krpa). Imala je ružičaste pramenove, crne kožne čizme do koljena i električnu gitaru, a zbog toga što me stravično podsjećala na Lindsay Lohan u filmu Freaky Friday, nazvala sam je Lin. Kada nije stolovala kraljevstvom zvanim Moja Soba, Lin je vrijeme provodila u haustoru na čijem sam zidu nacrtala televizijski ekran i ormar pokraj kojeg se seksala s Klarinim Action Manom. Da nije bilo Klarinog mlađeg brata, moje bi se Barbike iz ludih provoda u podrumu (gdje sam ih umakala u lavor vode i pušila s njima žvakaće gume u obliku cigareta), umjesto u autiću ili u džipu, kući vraćale pješke. A iako mi se njegov Action Man nikada nije pretjerano sviđao (bio mi je prekockast i glava mu je izgledala kao cigla), iz filmova koje sam kroz prste gledala dok mama nije gledala naučila sam da muškarci ponekad goli leže na ženama (i napinju se kao djed kada cijepa drva) pa sam ga uglavnom za to i koristila. No, moja se Lin nije zaustavila samo na njemu – kao prava rock–zvijezda redovito se izvlačila iz svojih crnih čizama i trljala se i s Barbie šetačicom pasa i s Barbie doktoricom. Nije diskriminirala i bila je vrlo seksualno otvorena, zbog čega je lijegala i s baRbiKamA koje mi je baka svakog ljeta donosila iz Marije Bistrice, a koje su od nje bile više za glavu, nosile plavo sjenilo na očima i imale nakovrčanu kosu kao moja tetka iz Münchena.

To što nisu imale bradavice ni genitalije nije ih sprečavalo u tome da vode bogat (seksualni) život. Dapače, neke su od njih postale i majke; one imućnije među nama živjele su u raskošnim Barbie kućama i jahale Barbie konje dok su njihova (arijevska) djeca, Shelly i Tommy, vjerojatno zarađivala snimajući reklame za Neckermann (za razliku od Barbika iz radničkih obitelji koje su živjele u kartonskim kutijama i jahale starog susjedinog mačka Mimu). Kažem „one imućnije među nama“ jer smo se sve mi zapravo poistovjećivale sa svojim Barbikama. Igrati se (s) njima značilo je istraživati moguće svjetove odraslosti, naravno, na način na koji smo je tada doživljavale (što je, barem u mom slučaju, uključivalo puno struganja s Action Manom i Barbikama kratke kose). To što je Mattel Shelly službeno namijenio ulogu Barbikine mlađe sestre nije nam značilo baš ništa – ta, čak smo i Monopoly igrale po svojim pravilima (pomiješale bismo kartice sa svim gradovima odmah na početku i naslijepo si ih podijelile, što je zapravo mnogo realnija verzija igre s obzirom na to da stvari uglavnom i funkcioniraju tako da se neki od nas rode u Zürichu, a drugi u suterenu u Sisku)! A čak i ako bi naši roditelji pokušali utjecati na nas i za rođendan nam poklonili, na primjer, Barbie sutkinju, to nije značilo da je mi već u sljedećoj igri nismo mogle preobući u mini–suknju i poslati je na ekspediciju u džunglu s cigarom u ustima.

Barbie nije bila neka BABY Born lutka koja piša u pelene i uči nas kako jednoga dana (o)držati bebu (na životu) – Barbie je bila odrasla žena uz koju smo širile granice svoje mašte i, zapravo, učile živjeti („imagination, life is your creation“). Urnebesno je to što je Barbie, kada se prvi put pojavila na sajmu igračaka 1959., sablaznila potencijalne kupce primarno zbog toga što je imala grudi. Što reći, djeca su do tada gurala drugu djecu u kolicima, a njih je plašio potencijal lutke koja ima sise (kao i, btw, više od pola svjetske populacije), a iako bih mogla napisati traktat o strahu od (gole) dojke, reći ću samo to da su grudi vjerojatno (ako ne i sigurno) najbezazleniji dio njezine anatomije.

Činjenica da je Barbie lijepa, plava i mršava krenula me bosti u oči tek nakon što sam debelo zagazila u adolescenciju. Tada sam se prvi put zapitala i trebam li možda korijen mržnje koju sam osjećala prema sebi i svome tijelu potražiti u kutiji sa svojim Barbikama? Što sam postajala svjesnija rodnih uloga, to mi je koncept Barbike postajao sve bizarniji i perverzniji, i Lin je od rokerice koju sam potajno sa sobom vodila na školske izlete postala utjelovljenje male gazea, lutkica sa stopalima oblikovanima tako da može nositi samo štikle i strukom na kojem bi joj pozavidjela i Dita von Teese. Kao ekstremni primjerak uspješne ženstvenosti, Barbie je nelagodu uspijevala izazvati u svima. Od dječaka koji su se bojali da će ih društvo odbaciti ako ih se ikada uhvati u igri s Barbikama i muškaraca koji su u ružičastom svijetu u kojem je Action Man bio samo baby daddy, a Ken accessoire poput Barbie kuhinje i Barbie kabrioleta uočavali prijetnju sustavu i tradicionalnim vrijednostima, pa sve do žena koje su tvrdile da nas Barbie vraća korak unatrag i iz njezinog „možeš imati sve“ stava iščitavale pogubnu girl boss pink feminism ideologiju. Barbie je vrlo brzo postala poster child za sve ono što nije u redu sa svijetom u kojem živimo – jedni su napad na nju tumačili kroz prizmu mizoginije, a drugi ga opravdavali tvrdnjom da je Barbie izvještačeno lice represivnog kapitalizma i imperijalizma.

Prvi put kada sam vidjela svoju mlađu sestru da se igra s mojim Barbikama (ili barem onim što je od njih ostalo), ozbiljno sam počela razmišljati o tome da krenem zaključavati vrata svoje sobe po noći. Čupala im je glave, bojila im kosu u zeleno flomasterom (već tada smo trebali znati da će studirati sociologiju i imati pirsing na nosu), a acetonom im skidala lica i šminku. Nitko od nas nije znao objasniti što je ni kada krenulo po zlu – imale smo veoma sličan genetski materijal, obje smo odrastale u istom kućanstvu, a u nižim smo razredima osnovne imale čak i istu učiteljicu! Potencijalna objašnjenja kretala su se od (pusti) „ona je vaga po horoskopu“ do „njezina je generacija odrastala na nasilnim crtićima“, ali nijedno od njih nije me zadovoljilo. S obzirom na rastući prijezir prema Barbikama, pitala sam se i je li moguće da je čupanje glava za nju (koju su tada svi zadirkivali da je debela) bio svojevrstan oblik terapije i protesta protiv nerealnog ideala ljepote koji je Barbie predstavljala. No, sve se promijenilo onog jutra kada sam ispod kauča pronašla glavu svoje voljene Lin i u sekundi se ponovno vratila u svoju sobu na plavi tepih u kojem smo plivale i međusobno se žalile na školsku kuhinju, zločeste cure iz razreda koje su mi rekle da mi kosa smrdi po ribi i tatu koji stalno radi noćne. Sjetila sam se koliko sam bila sretna svaki put kada bih uspjela roditelje nagovoriti da mi kupe Barbiku i uzbuđenja koje sam osjećala u trenutku dok sam je oslobađala iz kutije i u nju usađivala život, priče, tračeve. Shvatila sam tada da bez obzira na sve kritike usmjerene protiv Barbie i Mattela, nitko ne može osporiti činjenicu da su Barbike u svima nama koji smo se njima igrali pobuđivale sreću.

Barbie je platno na koje djeca projiciraju svoje aspiracije i snove, a odrasli strahove i tjeskobe; djeca se ne uspoređuju s Barbikama, nego ih koriste kao avatar putem kojeg proživljavaju svoje fantazije. Zbog toga se većina djece i upušta u ono što se naziva unauthorised doll play i njihove Barbike žive živote koji su daleko od službene ružičaste utopije koju promiče Mattel. Da, Barbie je neosporno produkt kapitalizma koji se stalno mijenja i prati strujanja dominantne kulture kako bi ostao relevantan, ali što danas nije? Mi jesmo kapitalizam, koliko nam se god gadila ta spoznaja, i živimo u shizoidnom svijetu u kojem je gotovo svaki naš izbor kompromitiran (od toga koji ćemo si proteinski jogurt kupiti za doručak do odluke o tome gdje ćemo i kako otići na ljetovanje). No, u moru problema s kojima se danas suočavamo, Barbie zaista ne zaslužuje toliki hejt. Možda će ovo nekima od vas zvučati kontroverzno, ali ne mislim da su njezine nerealne tjelesne proporcije toliko problematične; Barbie je prototip (zapadnjačkog) standarda ljepote (neovisno o boji kože i o tome ima li umjetnu nogu ili ne) i to je ono što je naposljetku i neutralizira te svima omogućuje da se povežu s njom. Nitko ne izgleda kao Barbie i to je sasvim u redu jer je ona naposljetku samo igračka koja ne bi ni trebala zadovoljavati naše kriterije realnosti. Djeca ne razmišljaju o veličini njezina struka, to je nešto čime se bave odrasli (koji često zaboravljaju na to da djeca ne doživljavaju svijet na isti način kao i oni, odnosno da ondje gdje mama uočava mizoginiju i prijetnju falocentrizmu, djeca vide priliku da Barbiku bace s balkona samo kako bi vidjela što će se dogoditi).

I dalje obožavam Barbike (rado bih napisala „svoje“, ali teškog se srca moram pomiriti s tim da ih više nema), i bez obzira na sve godine koje sam provela u društvu (očito) najpopularnijih cura na svijetu, čini mi se da sam ispala sasvim ok. Nisam osvojila Wimbledon ni predsjednički mandat u štiklama (JOŠ!), po svijetu ponekad hodam u majici s rupama od moljaca, a iako sam imala fazu kada sam mrzila vidjeti se u zrcalu i na fotografijama, poprilično sam sigurna da za to nije kriva Lin. Dapače, Lin je doslovno umrla za naše grijehe (dekapitirana i išarana flomasterima vjerojatno pluta oceanom s plastičnim slamkama i šljokičastim krpama iz Zare). Barbike ne nameću standarde, one ih samo odražavaju, što je i razlog zbog kojeg iživljavanje nad njima može imati terapeutski učinak, ali i objašnjenje zašto Barbike danas više ne izgledaju kao Sharon Stone. Ovaj, Margot Robbie. Pomalo je ironično to što smo svi toliko opsjednuti time kako Barbie izgleda, navodno za dobrobit naše djece, da smo zanemarili ono najvažnije, a to je kako se djeca osjećaju kada se igraju njima, i pritom ih doslovno naučili lekciju o važnosti fizičkog izgleda više od ijedne Barbike na ovom svijetu. Također, Barbie nije konzumeristica jer je Barbie komad nerazgradive plastike, konzumeristi su svi oni roditelji koji su svojoj djeci kupovali sve Barbie kuhinje, kompletiće, psiće i druge gluposti iz Barbie časopisa. Iz iskustva mogu reći da Barbie može živjeti svoj najbolji život i u kartonskoj kutiji.

I da, ovo nije reklama za Mattel (ali neću se žaliti ako mi pošalju Barbie Dream House iz 1962).

💋

Lucija

Komercijalna vrijednost (disfunkcionalne) vagine

Već nakon trećeg pića na večeri s prijateljicama razgovor je krenuo zahvaćati one slojeve naših života koji uglavnom ostaju zakriveni, što stolom, što načinom na koji smo odgajane, pa smo tako ubrzo krenule raspravljati i o svojim vulvama. „Ja imam lijepu pičku“, nadmena ponosom rekla je jedna od nas tri i dodala: „svi mi to kažu“.

Bez obzira na to što sam čitav život posvetila učenju, iz nekog se razloga (koji bi vjerojatno zagolicao maštu prosječnog psihoanalitičara) nikada nisam upustila u pomnije istraživanje prašume svoga tijela, i to južnije od trbušnog pojasa, zbog čega sam se odjednom za onim stolom počela osjećati kao da sam u Seks i gradu (u originalnoj verziji, nipošto ne u rebootu), i to u onoj epizodi u kojoj saznajemo da se Charlotte nikada nije izbliza suočila sa svojim spolnim organom. Sa svakom od junakinja iz serije poistovjećivala sam se pomalo, osim s njom, koja mi je uvijek bila ili previše konzervativna ili previše dosadna, ali u trenutku kada su moje vršnjakinje bez srama razglabale o svojim stidnim usnama, a ja gotovo prvi put u životu ostala bez teksta, shvatila sam da mi Charlotte možda ipak nije toliko daleka. Barem ne po pitanju vulva i vagina.

A kako bih samoj sebi dokazala da je riječ o nesporazumu, s prednjom kamerom u ruci uputila sam se u obližnji toalet, sjela na WC školjku i spustila suknju. „Ništa ne vidim“, trideset sekundi poslije slala sam glasovnu poruku svom dečku, „pa te molim da mi sada iskreno kažeš – jel’ imam ružnu pičku?“

Najveći je problem bio u tome što nisam znala kako bi lijepa vulva uopće trebala izgledati. Nikada nisam bila pretjerani obožavatelj pornografije – pokušala sam, ali se jednostavno nisam uspjela povezati s likovima. Dakle, nisam se imala s kime usporediti; svim sam ostalim stavkama svog fizičkog izgleda vrlo lako mogla uputiti kritiku, ali činjenica da sam se zaista rijetko sa svojom vulvom susretala u četiri oka, znatno mi je otežavala nagon da se zamrzim i „tamo dolje“. No, kada sam krenula malo više istraživati o toj temi, shvatila sam da debelo zaostajem za ostatkom svijeta jer je labioplastika iznimno tražen estetski zahvat već godinama; u jednoj zagrebačkoj poliklinici košta oko 2.000 eura, a usput si za još 1.400 možete rekonstruirati i himen. Da, dobro ste pročitati: REKONSTRUIRATI HIMEN.

Suočenoj s tim podacima, bilo mi je jako teško ne osuđivati (pogotovo kada sam nakon nekoliko minuta u glavi uspjela preračunati eure u kune i shvatila koliko je to zapravo novaca!), ali znala sam da bi me svaki komentar nauštrb te prakse potencijalno mogao svrstati među tzv. „loše feministice“ koje krivnju svaljuju na žrtve, a ne na nemilosrdnu industriju ljepote koja nas uvjerava da je korekcija stidnih usana baš ono što će nam pomoći da se osjećamo bolje. Naravno, nisam isključila ni mogućnost da sam možda baš ja jedna od onih koji su se rodili sa savršenom vulvom i da mi je zato lako drugima soliti pamet (štoviše, u tom slučaju, činjenica da toga nisam ni svjesna, vjerojatno bi je učinila još privlačnijom). Sve te informacije bile su samo potvrda onoga što sam već duže vrijeme naslućivala, a to je da se u 21. stoljeću zaista sve vrti oko (lijepe) pičke, i to ne na način na koji to tvrde inceli, ali bome ne ni na onaj na koji bi se moglo i trebalo vrtjeti.

Nažalost, iskusila sam to i na svojoj koži. Kada je 2020. u Jutarnjem izašla priča o mom blogu, novinarka se primarno fokusirala na post u kojem sam pisala o odsustvu orgazama u svom životu. Moglo bi se reći da je prepoznala komercijalnu vrijednost moje disfunkcionalne vagine, baš poput svih onih ćelavih likova koji su mi tjednima nakon tog teksta u inbox slali svoja ukrućena spolovila. Jedan je otišao toliko daleko i poslao mi fotografiju na kojoj oralno zadovoljava svoju partnericu (što je svakako bio napredak jer je ona, za razliku od klasičnog dick pica, definitivno više razotkrila o njegovom karakteru). I ne samo to što je fokus članka bio na mojoj seksualnosti, nego su me još pokušali prikazati i što konvencionalno privlačnijom (čemu se u tom trenutku zbog svoje neiskusnosti i naivnosti nisam znala suprotstaviti) zbog čega sam tada na teži način naučila da se (dobra) pička dobro prodaje.

Vjerojatno je sada dobar trenutak i da objasnim zašto koristim riječ „pička“, a ne kao uzorna građanka, unuka i sestra neko nazivlje koje ne izaziva zgražanje javnosti. Na moju je odluku primarno utjecalo to što riječ „vagina“, ne samo da zvuči jako sterilno i klinički, nego se i odnosi na samo jedan dio ženskog spolnog organa, i to na unutrašnjost, cijev koja vulvu povezuje s vratom maternice. Dakle, vulva nije vagina, a vagina nije vulva, zbog čega ako ne kažemo pička (kao što to tvrdi Germaine Greer) ne govorimo istinu. No, važno je ne zaboraviti i to da riječ vagina dolazi od istoimene latinske riječi koja se doslovno prevodi kao „korice mača“, što znači da je, iz te vizure, ženski spolni organ samo kalup prilagođen muškom maču i da vagina pripada istoj onoj tradiciji koja žene uspoređuje s bravom, a muškarce s ključevima.

A naravno da je jedini izraz kojim se zaista uspijeva obuhvatiti kompleksnost ženskog spolnog organa društveno neprihvatljiv. Pogubnost pičke sjajno oslikava i film Okajanje u kojem je riječ „CUNT“ glavni pokretač radnje, odnosno niza užasnih događaja koji naposljetku završavaju i smrću dvaju glavnih protagonista. Isprike na spoilerima. U prenesenom značenju pička ukazuje na osobu „vrlo lošeg karaktera“; njome se često opisuje netko tko je percipiran kao „slabić“, odnosno tzv. pičkica, a kada nekome kažemo da je pizda, vjerojatno za njega ne mislimo da je veoma hrabra i velikodušna osoba. Dakle, nazvati nekoga pizdom ili pičkom zapravo znači nazvati ga ženom – u kontekstu patrijarhalne tradicije bićem pasivnim, strašljivim i moralno izopačenim – iz čega proizlazi to da je biti poput žene (ili: biti ženom) i dalje jedna od najvećih uvreda u našem društvu.

Možemo li se iščupati iz toga? Ne znam, situacija je složena gotovo kao klitoris (morala sam). Iako korištenje riječi poput „pičke“ i „pizde“ nerijetko priziva povijest mizoginije, čak i ako odlučimo posegnuti za medicinskim rječnikom te svoj spolni organ nazvati vaginom, nastavljamo tradiciju u kojoj je žena samo muškarčev sidekick, rebro, korica mača. Ukratko, za koju se god opciju odlučimo, sigurno ćemo pogriješiti; potencijalno se možemo vratiti kokama, čučama i ribicama (što baš i ne bih preporučila) ili svoje predivne pičke „onom stvari“ ponovno pretvoriti u mrtvi kut društva, odnosno – ono nešto što postoji, ali se ne vidi zbog čega se ne opaža i ne proučava.

Kada malo bolje razmislim, glavni razlog zbog kojeg nikada nisam previše razmišljala o izgledu svojih stidnih usana vjerojatno je taj što ih ni ne vidim od žbunja stidnih dlaka koji uzgajam već godinama. U posljednjih nekoliko desetljeća, ženski je spolni organ napokon prestao biti nevidljiv, ali umjesto da se o njemu krene raspravljati u okviru užitka, preobražen je u estetski objekt koji treba izgledati na određen način te, poželjno, mirisati po ružama. To je taktika kojom se odgađa zadovoljstvo: izjednačujući svoju seksualnu moć s izgledom svoje vulve, udaljavamo se od sebe i od svog tijela. Ako ste ikada prije ili tijekom seksa razmišljali o tome hoće li se vaš prirodni miris svidjeti vašem partneru/ici ili ne, ili ako ste ikada odbili seks samo zato što se niste obrijali, tada ste – čestitam – i sami žrtva industrije koja zarađuje na vašim umjetno stvorenim nesigurnostima (koje potiču stvaranje novih nesigurnosti; brazilska se depilacija s razlogom dovodi u izravnu vezu s porastom tjeskobe oko izgleda vulve).

Dodajte tome i nepoznavanje vlastite anatomije i – voilà, razotkrili ste mehanizam kojim se ženama oduzima vlast nad tijelom (i nad orgazmom, dodala bih) te ih se stavlja u podređen položaj u seksualnim odnosima. No, s obzirom na to da živimo u 2023, u vremenu kada nam je većina informacija doslovno nadohvat ruke, za svoje neznanje više ne možemo i ne smijemo kriviti isključivo sustav. Jedan od neugodnijih trenutaka u životu doživjela sam prije svega koju godinu kada sam se svojoj ginekologinji požalila na neku čudnu izraslinu „tamo unutra“ za koju se naposljetku (odnosno, nakon što su mi se pred očima izvrtjeli svi najljepši i najtužniji trenuci u životu) ispostavilo da je klitoris. Klitoris? Unutra? Stvari su postale još mračnije onda kada sam shvatila da je revolucionarna knjiga Our Bodies, Ourselves čiji je cilj bio informirati žene o njihovom reproduktivnom zdravlju i seksualnosti izašla prije više od pedeset godina, a da ja i dalje ne znam prepoznati svoj klitoris (neovisno o tome što se godinama s ponosom nazivam feministicom)!

Iste je godine (1970) objavljen i esej pod imenom Mit vaginalnog orgazma u kojem je Anne Koedt pokušala poništiti štetu koju je Freud nanio ženama onda kada je klitoralni orgazam nazvao nezrelim, a žene koje ne svršavaju tijekom vaginalne penetracije frigidnima (nakon čega im se preporučivala psihijatrijska terapija koja im je trebala pomoći da lakše identificiraju izvor svog problema). Prema Freudovoj klasifikaciji i sama sam frigidna žena što je, kada malo bolje razmislim, vjerojatno i razlog zbog kojeg su me tijekom života brojni muškarci pokušali izliječiti (i to uglavnom fotografijama svojih obnaženih spolovila). Danas, nasreću, znam da problem ipak nije u meni nego u činjenici da je vaginalni orgazam izmišljotina. Ups.

I to ne samo vaginalni orgazam nego i slavna G-točka. Urbana legenda kaže kako se na vaginalnom zidu nalazi čarobni gumb, pardon, točka koja (kada je se pritisne) žene dovodi do ludila. Problem je u tome što čak ni dr. Gräfenberg (po kojem je dobila ime) u svom članku iz 1950. ne opisuje nikakvu „posebnu točku“ nego samo erogenu zonu smještenu otprilike između vagine i mokraćne cijevi podno mjehura. Ukratko, stimulacija tog područja može pružiti užitak, ali nipošto nije riječ o nekom prekidaču za orgazam. No, to nije spriječilo medije i mnoge druge da taj mit iskoriste za osobni profit; ako u tražilicu upišete „G točka“, Google će vam izbaciti više od tri milijuna rezultata – od „Što je to G točka i kako je pronaći?“ do istoimenog vina iz Galić vinarije koje je opisano kao „elegantno tijelo s baršunastim i podatnim taninima koje ga čini idealnim partnerom za svaki dan“, što je opis na koji definitivno nisam bila spremna.

U knjizi The Vagina Bible doktorica Jen Gunter objašnjava kako je svaki orgazam zapravo klitoralni orgazam (sorry Freud) te da svi putevi užitka naposljetku vode do klitorisa (zbog čega čak i neke žene s iskustvom genitalnog sakaćenja uspijevaju doživjeti orgazam i uživati u seksu). No, prošli smo dug put do te spoznaje jer koncepti poput spomenutog vaginalnog orgazma i G-točke nisu bili ni prvi ni posljednji put da je netko drugi (khm) ženama pokušao objasniti njihovu anatomiju i seksualnost.

U antici je, primjerice, bilo neprimjereno za muškarce da dodiruju ženu s kojom nisu u bračnim odnosima, a s obzirom na to da tada nisu postojale liječnice, sve informacije o ženskoj anatomiji dobivali su iz druge ruke. Inače, od Hipokrata do prve žene s liječničkom diplomom prošlo je samo 2.300 godina; Elizabeth Blackwell postala je 1849. prva žena s diplomom s medicinskog fakulteta, a prva Hrvatica kojoj je to uspjelo bila je Milica Šviglin Čavov koja je diplomu dobila 1893. u Zurichu. No, s obzirom na to da u Austro-Ugarskoj nije smjela prakticirati medicinu (jer je bila žena, duh), ordinaciju je otvorila u Sofiji. Tek će Karola Maier Milobar 1906. otvoriti svoju privatnu kliniku, i to u Berislavićevoj ulici kod Zrinjevca u Zagrebu.

Medicini je trebalo dugo da prizna moć i potencijal klitorisa i zbog toga što se za potrebe istraživanja uglavnom koriste mrtva tijela starije životne dobi (prosječna dob leševa iznosi 73 godine) što je problematično za klitoris jer se on smanjuje nakon menopauze. Zbog toga je percipiran i manjim nego što on to zapravo jest te se redovito nazivao i tzv. „malim penisom“. Iako mi iz očitih razloga u ovome tekstu nije namjera pisati o penisu, ne mogu ga ne spomenuti jer je on kornjača na čijem je oklopu izgrađeno zapadnjačko društvo; opsjednuti smo njime toliko da smo čak i dio ženskog spolnog organa pokušali imenovati po njemu. Francuska filozofkinja Luce Irigaray isticala je kako se na ženu na Zapadu gleda kao na negativ muškarca, odnosno da je žena muškarac bez penisa, ili (nastavno na prethodnu misao smatram da sam u poziciji dodati) muškarac s (jako) malim penisom. I ne, ne mislim na skulpture iz antičke Grčke. Danas znamo da je klitoris puno veći nego što smo mislili da jest i da ima samo jednu svrhu u životu, a to je: izazvati užitak. I baš kao što na svijetu ne postoje dvije identične jedinke (čak i DNK podudarnost između jednojajčanih blizanaca ne iznosi sto posto), tako ne postoje ni dva identična klitorisa, što znači da svatko od nas treba preuzeti (odgovornost za svoj) užitak u svoje ruke.

Crtica iz povijesti o tome kako je klitoris 1947. izbačen iz 25. izdanja Greyeve anatomije (vraćen je u kasnijim izdanjima) dijelom objašnjava i zašto toliko žena ima problema s imenovanjem bazičnih dijelova svog spolnog sustava. Nedavno sam naletjela na epizodu serije Orange is the New Black u kojoj se za ručkom raspravlja o tome koliko točno rupa žena uopće ima „tamo dolje“; dvije, tri? S ponosom mogu reći kako je broj rupa ipak, uz živčani sustav školjkaša, jedna od rijetkih stvari koje su nas naučili u školi (u slučaju da netko i dalje nije siguran, žene imaju vaginalni, mokraćni i analni otvor, dakle: tri je točan odgovor), no, nitko nas ništa nije naučio o klitorisu (što je poprilično nepravedno s obzirom na to da je „veliki penis“ dobio svoje poglavlje). Sve čega se sjećam iz srednje škole, a da ima veze sa seksom jest da je takozvana metoda prekinutog snošaja, ili kolokvijalno: „izvuci na vrijeme“, sasvim legitimna, ali ipak za „malo jače igrače“ (točne riječi moje profesorice iz biologije).

Također, za vrijeme mog srednjoškolskog obrazovanja, internetom i školskim hodnicima redovito se kotrljala sintagma: blue waffle. „Nemoj to nikada guglati“, govorili smo jedni drugima, a nasreću, većina nas na mobitelima onda još nije ni imala pristup internetu. Blue waffle je tada još uvijek bila spolno prenosiva bolest od koje ženski spolni organ poplavi poput štrumfa, što je slika koju je teško izbrisati iz sjećanja i jedna od onih zbog koje rečenica „don’t have sex or you’ll die“ ima smisla. Danas znamo da je blue waffle samo jedna u nizu internetskih prijevara, nepostojeća bolest koja potvrđuje generacijsku naivnost i činjenicu da nam je seksualna edukacija u školi bila prijeko potrebna.

Dakle, da ponovim, blue waffle ne postoji, ali ga svejedno nemojte pretražiti. Umjesto njega u Google radije upišite The Great Wall of Vulva i divite se čarobnoj raznolikosti ženskog cvijeta koja će vas možda razuvjeriti u mišljenju da je vaš spolni organ neprivlačan ili ružan, što je ideja od koje sam i krenula na početku ovog teksta. A nakon što sam čitav dan provela pišući o vulvama i vaginama, još snažnije stojim iza toga da se o pičkama treba razmišljati isključivo u okviru užitka; osim ako nemate fizičku anomaliju koja vas sprečava u tome da normalno funkcionirate, svoj novac, umjesto na labioplastiku, radije potrošite na vibrator.

👅✌️

Lucija

P.S. Neovisno o tome jesam li dobra ili loša feministica, činjenica da čitam i pišem o vulvama i vaginama definitivno me čini onom stereotipnom (zbog čega mi je odmah lakše). A da ne ispadne da širim dezinformacije, (za one koji žele znati više) ovo su knjige i članci koji su mi pomogli da napišem ovotjedni tekst: